Ehlimana Dedić ima 26 godina i trenutno radi kao PR za odnose s javnošću u IT kompaniji Symphony u Sarajevu.

Radila je i u marketing sektoru u bankarskoj i farmaceutskoj industriji, a bila je i na profesionalnom usavršavanju na Al Jazeera Media Network u Dohi.

Uz to, Ehlimana je zaljubljenica u kvalitetan dizajn te rado promovira i podržava brojne pozitivne priče iz regije. Poseže najradije za urbanim i neobičnim odjevnim komadima i dodacima te između ostalog, ne krije oduševljenje The House Of Zoo proizvodima. Rekla nam je da iste kupuje online, putem njihovog shopa, kao i u Oxette radnji u BBI Centru u Sarajevu gdje možete pronaći brendove koje zastupa The House of Zoo. Osvojili su je svojim dizajnom te organskim i eco friendly materijalima. Cjenovno su prihvatljivi, urbani i idealni za svaku damu u pokretu.
Upravo zato smo u razgovoru sa Ehlimanom saznali kako izgleda jedan njen radni dan, s kojim se izazovima i projektima susrela, koji su njeni favoriti iz The House Of Zoo ponude kao i što uvijek nosi u svom ruksaku.

 

***

Kako biste se opisali u tri riječi?

Svaki put kada mi neko postavi ovakvo pitanje, nasmijem se i kažem kako na to pitanje za mene trebaju odgovoriti ljudi sa kojima provodim najviše vremena. Ovog puta je moja sestra bila ta koju sam zamolila za odgovor, pa mi je rekla sljedeće: kreativna, sva svoja i sretna. Ja bih rekla da mi je kreativnost inspiracija i vodilja u svemu što radim, “sva svoja” je osobina koju su mi roditelji pripisali kada sam napravila prve korake i već tada se izdvojila po karakteru u odnosu na svoje vršnjake, a radost u meni je posljedica svega što jesam i što živim. 

Ehlimana nosi ruksak koji možete kupiti klikom OVDJE

Koje su 3 stvari koje uvijek napravite ujutro?

Trudim se uvijek dan započeti sa finim doručkom i kafom, bez telefona ili laptopa, kako bih barem tih sat vremena bila posvećena sebi i u miru isplanirala obaveze za taj dan. Poslije toga pregledam vijesti iz industrije i društvene mreže u potrazi za inspiracijom i korisnim informacijama. Nakon toga kreću sastanci, dnevne obaveze i dan – svaki put drugačiji.

Što vam pomaže da zadržite motivaciju?

Nakon skoro pet godina rada u jako dinamičnim sredinama i rada na terenu, prelazak na rad od kuće je za mene bio veliki izazov. Ranije sam inspiraciju i motivaciju za rad pronalazila u ljudima i dešavanjima oko sebe. Sa dolaskom pandemije ostala sam uskraćena za sve susrete sa dragim ljudima i energijama koje pokreću te ostala zatvorena u svoja četiri zida. Jako dugo nisam mogla odvojiti privatno od poslovnog, radno vrijeme je izgubilo smisao, a motivacija za rad je postala faktor na kojem sam morala svakodnevno da radim.

S vremenom sam naučila da su dobra organizacija, praktičnost, fleksibilnost i briga o sebi ključni za postizanje dobrih rezultata i očuvanje motivacije. Iako ponekad može biti stresno, osoba koja radi u sektoru marketinga i komunikacija, posebno u IT industriji, mora znati da je svaki dan potpuno drugačiji te da osoba mora biti spremna na stalne promjene i izazove. Za mene je činjenica da je svaki dan sam po sebi poseban i drugačiji dovoljna da ujutro ustanem motivirana, puna elana i spremna za novi dan.

Kako ste znali da je upravo rad u IT sektoru idealan za vas? Koje ste nedoumice imali i što bi preporučili svim damama koje imaju iste?

Prije nego sam zaplovila morem prilika koje IT industrija nudi, imala sam sreću da radim u marketing sektorima u bankarskoj i farmaceutskoj industriji. Osim sjajnih poznanstava i prijateljstava koje su se rodili iz tih iskustava, naučila sam šta znači raditi u korporativnim sredinama i sredinama koje imaju jasno uređena pravila i principe rada. Upravo u tome se krije i odgovor na ovo pitanje. Iako je moje prethodno iskustvo bilo neizmjerno korisno, sloboda i mogućnosti koje IT industrija nudi u meni su probudili neku novu kreativnu energiju i dali mi širinu i prostor za napredovanje, eksperimentisanje i istraživanje područja koja si mi do tada uglavnom bila nepoznata.

Ehlimana nosi ruksak i naočale koje možete kupiti klikom OVDJE

Symphony, kompanija u kojoj radim, je fokusirana na zajednicu, odnosno na članove naše zajednice sa fokusom na razmjenu znanja i iskustava te dobrobit svih uposlenika. Prilike su jednake za sve i podjela na muški i ženski posao nema, poenta je samo u tome koliko osoba svoja znanja dobro primjenjuje te koliko drugačija i inovativnija rješenja donosi. Trud, rad, vjera i ulaganje u sebe su recept za uspjeh.

Koji je bio vaš prvi veliki projekt i što ste naučili iz njega?

Projektima bih nazvala baš svaki korak koji sam napravila u svojoj karijeri jer je svaki zahtijevao jako puno hrabrosti, volje za učenjem i napredovanjem i mrvicu ludosti da napravim baš to što sam si zamislila. Pored svakodnevnih rezultata koje postižem sa svojim timom u Symphonyju, pamtim jako puno većih i manjih projekata i uspjeha. Jedan od prvih i najdražih u dosadašnjoj karijeri zasigurno jeste odlazak na profesionalno usavršavanje na Al Jazeera Media Network u Dohi.

To je bilo pred sami kraj fakulteta, sa nepune dvije godine radnog iskustva i, čini mi se, nikad više hrabrosti. Ono što sam tada vidjela i naučila ostavilo je na mene traga za cijeli život. Shvatila sam da nemoguće ne postoji i da svako od nas svoju sudbinu kroji sam – svojim znanjem, trudom, energijom i otvorenog srca i uma. Istina je da sam se svaki put bojala napraviti prvi korak onoliko koliko sam kasnije sretna bila što nisam nikada odustala. Čini mi se kako sam baš zbog takvog stava prema poslu i životu uvijek na radnom mjestu bila okružena neustrašivim, ustrajnim i jako vrijednim ljudima koji su svoje znanje i iskustva nesebično dijelili. Presretna sam jer i danas radim u timu sa ljudima čija me ekspertiza, kreativnost i upornost svakodnevno inspirišu da budem bolja verzija sebe.

Što je po vama ključno kako bi bili uspješni u ovom poslu?

Uvijek biti korak ispred! IT industrija jako brzo napreduje, razvija se i zahtijeva kontinuirano učenje i istraživanje. Smatram da ne treba da prođe niti jedan dan a da ne naučimo nešto novo ili ne otkrijemo nešto što bismo voljeli više istražiti. Toliko korisnih stvari i alatki nam je danas dostupno, na nama je da tome posvetimo vrijeme i isto počnemo primjenjivati.

Koji segment posla vam se najviše dopada?

Posao kojim se bavim zahtijeva jako puno energije, proaktivnosti i mašte pa je jako bitno biti u korak sa vremenom i trendovima te osluškivati potrebe tržišta. Ponosna sam što mogu reći da sam dio zajednice koja je na preko 17 događaja koje smo organizovali prošle godine, pričala o tehnološkim inovacijama i znanjima stečenim na projektima za neke od najpoznatijih startupa iz Silicijske doline, svjetske lidere i korporacije. Kroz različite radionice, sesije i diskusije s fokusom na razmjenu znanja i iskustava, dosegnuli smo preko 200 000 ljudi iz lokalne i regionalne IT zajednice. Upijati znanje i rasti profesionalno i privatno uz takve ljude je ono što mi se u mom poslu najviše dopada.

Primijetili smo i da su ruksaci neizostavan dio vaših izdanja. Riječ je o dodacima iz House of Zoo ponude. Koji je vaš favorit i zašto?

Budući da je laptop s vremenom postao neizostavan dio mojih outfita, odlučila sam potražiti ruksak koji će pasati uz sve moje odjevne kombinacije, koji će biti praktičan, kvalitetan i primjetan. Prilikom biranja odjeće, torbi ili nakita uvijek najprije posežem za ručno rađenim stvarima, te brendovima koji su sa svojom pričom odraz onoga što ja živim. Volim praktične i udobne stvari u kojima mi ne bi bilo neugodno otići na opuštenu kafu sa prijateljima, na posao ili pak na neki zanimljiv događaj. Tako sam naišla i na The House of Zoo i Ucon Acrobatics ruksake. HAJO Mini u kombinaciji pastelno roze i sive je bio moj izbor i čini mi se, ljubav na prvi pogled, a jedan zeleni već planiram pokloniti dragoj osobi.

Osim toga, kao i svaka žena, nisam mogla da odolim ni drugim proizvodima iz The House of Zoo asortimana proizvoda, pa sada u ruksaku nosim i Komono sunčane naočale, a kosu njegujem sa Doers of London proizvodima.

A što se uvijek krije u ruksaku dame koja radi u IT industriji?

Punjač – nigdje ne idem bez njega! Gotovo uvijek nosim laptop i telefon sa sobom, radim tamo gdje se zateknem pa mi je bitno imati svu opremu u ruksaku. Osim toga, nigdje ne idem bez kremice za ruke, ruža i parfema. Često sa sobom nosim i knjige koje čitam u tom trenutku pa mi je bitno da moja torba ili ruksak uvijek imaju dovoljno prostora i da ništa ne nosim u rukama. Praktičnost na prvom mjestu – uvijek i svuda! :) Na svu sreću, u moj Ucon Acrobatics ruksak stane baš sve!

Najbolji savjet koji ste dobili?

“Šta god da radiš radi najbolje što možeš, teži uvijek tome da budeš iznad prosjeka,” rekao mi je jedne prilike jedan divan doktor pa mi se uvuklo pod kožu. Sa druge strane, životna filozofija kojom se vodim već godinama temelji se na apsolutnoj iskrenosti osobe prema samoj sebi, učenju iz grešaka i padova, ustrajnosti i čistom srcu. Također, jedan od savjeta koji ja često pomenem svojim prijateljima, braći i sestri kaže: “Bitno je imati svijest o tome da se niko od nas nije rodio ičemu naučen – upijaj i primjenjuj korisne stvari koje vidiš i čuješ oko sebe.” Smatram da svako od nas može naučiti mnogo toga samo posmatrajući i osluškujući ljude, njihova ponašanja i pojave.

Knjiga koju možete uvijek iznova čitati?

Nedavno sam na jednom druženju svom prijatelju Krumetu deseti put, kako on kaže, predložila da pročita knjigu “Pas” od Ivana Tokina i “Čovjek po imenu Uve” od  Fredrika Bakmana. Volim jednostavna štiva sa porukama primjenjivim na svaki aspekt života, a ove dvije su baš takve – jedna pričana iz perspektive psa, a druga iz perspektive samozatajnog čovjeka, naizgled čangrizavca, koji su sebi krije neizmjerna iskustva, ljubav i dobrotu.

***
Razgovarala: Dijana Ćavar

 

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

 

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

 

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

 

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

 

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

 

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

 

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

 

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

 

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

 

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

 

Foto: PR