TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 2.6.2021.
Ehlimana Dedić ima 26 godina i trenutno radi kao PR za odnose s javnošću u IT kompaniji Symphony u Sarajevu.
Radila je i u marketing sektoru u bankarskoj i farmaceutskoj industriji, a bila je i na profesionalnom usavršavanju na Al Jazeera Media Network u Dohi.
Uz to, Ehlimana je zaljubljenica u kvalitetan dizajn te rado promovira i podržava brojne pozitivne priče iz regije. Poseže najradije za urbanim i neobičnim odjevnim komadima i dodacima te između ostalog, ne krije oduševljenje The House Of Zoo proizvodima. Rekla nam je da iste kupuje online, putem njihovog shopa, kao i u Oxette radnji u BBI Centru u Sarajevu gdje možete pronaći brendove koje zastupa The House of Zoo. Osvojili su je svojim dizajnom te organskim i eco friendly materijalima. Cjenovno su prihvatljivi, urbani i idealni za svaku damu u pokretu.
Upravo zato smo u razgovoru sa Ehlimanom saznali kako izgleda jedan njen radni dan, s kojim se izazovima i projektima susrela, koji su njeni favoriti iz The House Of Zoo ponude kao i što uvijek nosi u svom ruksaku.
***
Kako biste se opisali u tri riječi?
Svaki put kada mi neko postavi ovakvo pitanje, nasmijem se i kažem kako na to pitanje za mene trebaju odgovoriti ljudi sa kojima provodim najviše vremena. Ovog puta je moja sestra bila ta koju sam zamolila za odgovor, pa mi je rekla sljedeće: kreativna, sva svoja i sretna. Ja bih rekla da mi je kreativnost inspiracija i vodilja u svemu što radim, “sva svoja” je osobina koju su mi roditelji pripisali kada sam napravila prve korake i već tada se izdvojila po karakteru u odnosu na svoje vršnjake, a radost u meni je posljedica svega što jesam i što živim.
Ehlimana nosi ruksak koji možete kupiti klikom OVDJE
Koje su 3 stvari koje uvijek napravite ujutro?
Trudim se uvijek dan započeti sa finim doručkom i kafom, bez telefona ili laptopa, kako bih barem tih sat vremena bila posvećena sebi i u miru isplanirala obaveze za taj dan. Poslije toga pregledam vijesti iz industrije i društvene mreže u potrazi za inspiracijom i korisnim informacijama. Nakon toga kreću sastanci, dnevne obaveze i dan – svaki put drugačiji.
Što vam pomaže da zadržite motivaciju?
Nakon skoro pet godina rada u jako dinamičnim sredinama i rada na terenu, prelazak na rad od kuće je za mene bio veliki izazov. Ranije sam inspiraciju i motivaciju za rad pronalazila u ljudima i dešavanjima oko sebe. Sa dolaskom pandemije ostala sam uskraćena za sve susrete sa dragim ljudima i energijama koje pokreću te ostala zatvorena u svoja četiri zida. Jako dugo nisam mogla odvojiti privatno od poslovnog, radno vrijeme je izgubilo smisao, a motivacija za rad je postala faktor na kojem sam morala svakodnevno da radim.
S vremenom sam naučila da su dobra organizacija, praktičnost, fleksibilnost i briga o sebi ključni za postizanje dobrih rezultata i očuvanje motivacije. Iako ponekad može biti stresno, osoba koja radi u sektoru marketinga i komunikacija, posebno u IT industriji, mora znati da je svaki dan potpuno drugačiji te da osoba mora biti spremna na stalne promjene i izazove. Za mene je činjenica da je svaki dan sam po sebi poseban i drugačiji dovoljna da ujutro ustanem motivirana, puna elana i spremna za novi dan.
Kako ste znali da je upravo rad u IT sektoru idealan za vas? Koje ste nedoumice imali i što bi preporučili svim damama koje imaju iste?
Prije nego sam zaplovila morem prilika koje IT industrija nudi, imala sam sreću da radim u marketing sektorima u bankarskoj i farmaceutskoj industriji. Osim sjajnih poznanstava i prijateljstava koje su se rodili iz tih iskustava, naučila sam šta znači raditi u korporativnim sredinama i sredinama koje imaju jasno uređena pravila i principe rada. Upravo u tome se krije i odgovor na ovo pitanje. Iako je moje prethodno iskustvo bilo neizmjerno korisno, sloboda i mogućnosti koje IT industrija nudi u meni su probudili neku novu kreativnu energiju i dali mi širinu i prostor za napredovanje, eksperimentisanje i istraživanje područja koja si mi do tada uglavnom bila nepoznata.
Ehlimana nosi ruksak i naočale koje možete kupiti klikom OVDJE
Symphony, kompanija u kojoj radim, je fokusirana na zajednicu, odnosno na članove naše zajednice sa fokusom na razmjenu znanja i iskustava te dobrobit svih uposlenika. Prilike su jednake za sve i podjela na muški i ženski posao nema, poenta je samo u tome koliko osoba svoja znanja dobro primjenjuje te koliko drugačija i inovativnija rješenja donosi. Trud, rad, vjera i ulaganje u sebe su recept za uspjeh.
Koji je bio vaš prvi veliki projekt i što ste naučili iz njega?
Projektima bih nazvala baš svaki korak koji sam napravila u svojoj karijeri jer je svaki zahtijevao jako puno hrabrosti, volje za učenjem i napredovanjem i mrvicu ludosti da napravim baš to što sam si zamislila. Pored svakodnevnih rezultata koje postižem sa svojim timom u Symphonyju, pamtim jako puno većih i manjih projekata i uspjeha. Jedan od prvih i najdražih u dosadašnjoj karijeri zasigurno jeste odlazak na profesionalno usavršavanje na Al Jazeera Media Network u Dohi.
To je bilo pred sami kraj fakulteta, sa nepune dvije godine radnog iskustva i, čini mi se, nikad više hrabrosti. Ono što sam tada vidjela i naučila ostavilo je na mene traga za cijeli život. Shvatila sam da nemoguće ne postoji i da svako od nas svoju sudbinu kroji sam – svojim znanjem, trudom, energijom i otvorenog srca i uma. Istina je da sam se svaki put bojala napraviti prvi korak onoliko koliko sam kasnije sretna bila što nisam nikada odustala. Čini mi se kako sam baš zbog takvog stava prema poslu i životu uvijek na radnom mjestu bila okružena neustrašivim, ustrajnim i jako vrijednim ljudima koji su svoje znanje i iskustva nesebično dijelili. Presretna sam jer i danas radim u timu sa ljudima čija me ekspertiza, kreativnost i upornost svakodnevno inspirišu da budem bolja verzija sebe.
Što je po vama ključno kako bi bili uspješni u ovom poslu?
Uvijek biti korak ispred! IT industrija jako brzo napreduje, razvija se i zahtijeva kontinuirano učenje i istraživanje. Smatram da ne treba da prođe niti jedan dan a da ne naučimo nešto novo ili ne otkrijemo nešto što bismo voljeli više istražiti. Toliko korisnih stvari i alatki nam je danas dostupno, na nama je da tome posvetimo vrijeme i isto počnemo primjenjivati.
Koji segment posla vam se najviše dopada?
Posao kojim se bavim zahtijeva jako puno energije, proaktivnosti i mašte pa je jako bitno biti u korak sa vremenom i trendovima te osluškivati potrebe tržišta. Ponosna sam što mogu reći da sam dio zajednice koja je na preko 17 događaja koje smo organizovali prošle godine, pričala o tehnološkim inovacijama i znanjima stečenim na projektima za neke od najpoznatijih startupa iz Silicijske doline, svjetske lidere i korporacije. Kroz različite radionice, sesije i diskusije s fokusom na razmjenu znanja i iskustava, dosegnuli smo preko 200 000 ljudi iz lokalne i regionalne IT zajednice. Upijati znanje i rasti profesionalno i privatno uz takve ljude je ono što mi se u mom poslu najviše dopada.
Primijetili smo i da su ruksaci neizostavan dio vaših izdanja. Riječ je o dodacima iz House of Zoo ponude. Koji je vaš favorit i zašto?
Budući da je laptop s vremenom postao neizostavan dio mojih outfita, odlučila sam potražiti ruksak koji će pasati uz sve moje odjevne kombinacije, koji će biti praktičan, kvalitetan i primjetan. Prilikom biranja odjeće, torbi ili nakita uvijek najprije posežem za ručno rađenim stvarima, te brendovima koji su sa svojom pričom odraz onoga što ja živim. Volim praktične i udobne stvari u kojima mi ne bi bilo neugodno otići na opuštenu kafu sa prijateljima, na posao ili pak na neki zanimljiv događaj. Tako sam naišla i na The House of Zoo i Ucon Acrobatics ruksake. HAJO Mini u kombinaciji pastelno roze i sive je bio moj izbor i čini mi se, ljubav na prvi pogled, a jedan zeleni već planiram pokloniti dragoj osobi.
Osim toga, kao i svaka žena, nisam mogla da odolim ni drugim proizvodima iz The House of Zoo asortimana proizvoda, pa sada u ruksaku nosim i Komono sunčane naočale, a kosu njegujem sa Doers of London proizvodima.
A što se uvijek krije u ruksaku dame koja radi u IT industriji?
Punjač – nigdje ne idem bez njega! Gotovo uvijek nosim laptop i telefon sa sobom, radim tamo gdje se zateknem pa mi je bitno imati svu opremu u ruksaku. Osim toga, nigdje ne idem bez kremice za ruke, ruža i parfema. Često sa sobom nosim i knjige koje čitam u tom trenutku pa mi je bitno da moja torba ili ruksak uvijek imaju dovoljno prostora i da ništa ne nosim u rukama. Praktičnost na prvom mjestu – uvijek i svuda! :) Na svu sreću, u moj Ucon Acrobatics ruksak stane baš sve!
Najbolji savjet koji ste dobili?
“Šta god da radiš radi najbolje što možeš, teži uvijek tome da budeš iznad prosjeka,” rekao mi je jedne prilike jedan divan doktor pa mi se uvuklo pod kožu. Sa druge strane, životna filozofija kojom se vodim već godinama temelji se na apsolutnoj iskrenosti osobe prema samoj sebi, učenju iz grešaka i padova, ustrajnosti i čistom srcu. Također, jedan od savjeta koji ja često pomenem svojim prijateljima, braći i sestri kaže: “Bitno je imati svijest o tome da se niko od nas nije rodio ičemu naučen – upijaj i primjenjuj korisne stvari koje vidiš i čuješ oko sebe.” Smatram da svako od nas može naučiti mnogo toga samo posmatrajući i osluškujući ljude, njihova ponašanja i pojave.
Knjiga koju možete uvijek iznova čitati?
Nedavno sam na jednom druženju svom prijatelju Krumetu deseti put, kako on kaže, predložila da pročita knjigu “Pas” od Ivana Tokina i “Čovjek po imenu Uve” od Fredrika Bakmana. Volim jednostavna štiva sa porukama primjenjivim na svaki aspekt života, a ove dvije su baš takve – jedna pričana iz perspektive psa, a druga iz perspektive samozatajnog čovjeka, naizgled čangrizavca, koji su sebi krije neizmjerna iskustva, ljubav i dobrotu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
TEKST: Adelisa Mašić
Neke priče ne počinju velikim planom, već osjećajem da nešto ne štima.
Iz tog osjećaja krenula je priča Goce i Danke, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Banja Luke koje su odlučile da mentalno zdravlje prestane biti tema rezervisana za 'četiri zida' i stručne termine.
Njihov rad ne pokušava biti 'lak za konzumiranje'. Nije tu da vam bude ugodno u svakom trenutku, nego da vas zadrži dovoljno dugo da se desi nešto stvarno i to se osjeti već u načinu na koji govore o svojim počecima.
‘Narativ je nastao iz čistog bunta prema površnosti’, kažu, prisjećajući se trenutka kada su shvatile da mnogi ljudi nakon edukacija odlaze sa još većim osjećajem nedovoljnosti nego prije. Umjesto stvarne promjene, ostajala bi samo kratkotrajna inspiracija koja se izgubi čim se vratimo u realnost.
‘Inspiracija je jeftina droga’, dodaju, bez potrebe da ublaže poruku, jer njihov fokus nikada nije bio na tome kako da se osjećamo bolje na kratko, nego kako da izdržimo ono što stvarno jesmo, bez uljepšavanja.
Kad psihoterapija prestane biti privatna stvar
Ono što Gordanu i Danku izdvaja nije samo znanje, nego način na koji ga dijele. Umjesto da ostane u okviru individualnog rada, psihoterapiju su odlučile iznijeti među ljude, u prostor gdje se lične teme ne skrivaju nego prepoznaju.
I tu dolazi do zanimljivog pomaka. Kada sjedite u sali i slušate tuđe priče, shvatite da ono što ste smatrali isključivo svojim nije ni rijetko ni neobično.
‘Vidjeti tuđu ranjivost uživo, bez filtera, je najbrži način da prestaneš mrziti sopstvenu’, objašnjavaju. U toj rečenici je možda najpreciznije objašnjeno zašto njihov pristup funkcioniše.
Ponekad nije dovoljno razumjeti sebe. Nekad je potrebno vidjeti sebe u drugima da bi stvari konačno sjele na svoje mjesto.
Odnosi nisu problem nego ogledalo
Ako postoji tema kojoj se uvijek vraćaju, to su odnosi. Ne kao nešto što treba ‘popraviti’, nego kao prostor u kojem se najjasnije vidi ko smo zapravo.
Partnerstvo, roditeljstvo, porodica… sve su to situacije u kojima izlazi na površinu ono što inače uspijevamo sakriti i tu nastaje ona poznata iscrpljenost.
Ne zato što su odnosi sami po sebi teški, nego zato što u njih unosimo sve ono što ne želimo nositi sami.
Kako kažu, ‘ne učimo kako da više voliš, nego kako da prestaneš koristiti druge da bi pobjegla od sopstvene praznine’. Nije najugodnija rečenica koju ćete čuti, ali je vjerovatno jedna od onih koje ostanu.
‘U trenutku kada prestanemo očekivati da nas drugi ‘spase’ od nas samih, odnosi počinju izgledati drugačije’, dodale su Gordana i Danka.
Onaj osjećaj da si ‘previše’
Ako postoji nešto što gotovo svi prepoznajemo, to je osjećaj da tražimo previše. Previše pažnje, previše razumijevanja, previše sigurnosti.
Goca i Danka taj osjećaj ne vide kao problem, nego kao posljedicu načina na koji smo naučeni da funkcionišemo. U svijetu u kojem se cijeni prilagodljivost, biti ‘lagan’ postaje ideal, a sve što odstupa od toga počinje izgledati kao višak.
Zato njihov pristup ide u potpuno drugom smjeru. ‘Ne učimo kako da tražiš manje da bi te lakše voljeli, nego kako da podneseš to što si nekome previše', kažu.
Ta promjena perspektive možda nije najlakša, ali nosi jedno tiho olakšanje, jer u trenutku kada prestanete smanjivati sebe, prestaje i potreba da stalno tražite potvrdu izvana.
Narativ kao logičan nastavak njihove priče
Iz svega što rade kroz svoj Terapeutov kutak, prostor u kojem godinama otvaraju teške, ali važne teme, prirodno je nastao i Narativ. Ne kao izdvojen projekat, nego kao produžetak njihovog rada, samo u formatu koji se doživljava uživo, među ljudima.
Narativ danas funkcioniše kao jednodnevno iskustvo koje okuplja učesnike oko tema koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Kako i same najavljuju, riječ je o ‘događaju koji mijenja odnose’ i ove godine održava se 16. maja u Banja Luci, a karte možete kupiti na njihovoj stranici.
Kroz predavanja, panel diskusije i pažljivo oblikovan prostor za razmjenu, Narativ ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja koja ostaju i nakon što se dan završi.
Ne doživljava se kao klasičan event, nego kao prostor u kojem se razgovori o odnosima nastavljaju, ovaj put u prostoriji punoj ljudi spremnih da ga čuju i da se u njemu prepoznaju.
Foto: @terapeutov.kutak
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
