Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

Holandski MVRDV gradi “The Grand Ballroom”, ogromnu sferu koja spaja arenu, stanove, hotel i park i već sada najavljuje novu eru urbanog dizajna u regionu.

U posljednjih nekoliko godina Tirana je postala poligon za velike međunarodne arhitektonske kuće: od ikoničnih stambenih zgrada do javnih prostora koji mijenjaju ritam grada. 

Sada stiže i možda najglasniji projekt do sada: ogromna sfera koja će zamijeniti postojeću dvoranu Asllan Rusi i ponuditi mješavinu arene, hotela, stanova i prizemnih sadržaja otvorenih prema gradu. 

Za regionalni kontekst ovo je važna vijest jer rijetko viđamo ovako snažno oblikovane urbane objekte koji su zaista multifunkcionalni.



The Grand Ballroom: Nova ikona bez uglova  

Zamišljena kao ogromna kugla, visoka više od 100 metara, nova zgrada djeluje kao arhitektonska metafora igre referenca na loptu, ali i na arhitektonske utopije prosvjetiteljstva. No, njena forma nije samo vizuelni potpis. Kružni oblik omogućava da zgrada nema “stražnju fasadu” nema iza, nema periferiju. Svaka strana komunicira s gradom podjednako, otvara se prema ulicama i stvarnim životima ljudi oko nje.



Upravo u toj ideji jednakosti, MVRDV pronalazi balans između urbanog spektakla i svakodnevne funkcionalnosti. Na relativno maloj parceli uspjeli su složiti čitav mali svijet: arena u središtu, hotel iznad nje, stambeni prostori u višim zonama, a prizemlje otvoreno svima. 

Kako se sfera sužava pri dnu, oslobađa prostor za trgove, male parkove i vanjske sportske terene koji će, barem prema vizijama arhitekata,ostati dostupni i djeci iz komšiluka. 

Donji dio sfere kao da se utisnuo u teren, stvarajući amfiteatarske stepenice i kafiće koji će funkcionisati i kada nema utakmica.

Sve to zajedno čini da The Grand Ballroom ne djeluje kao izolovana arena, već kao živa zgrada koja diše s gradom, koja ima ritam svakodnevice, a ne samo ritam sportskih događaja.



Interijer sfere: Vrt, arena i hotel u jednom  

Kada se uđe u unutrašnjost sfere, prvo što dočekuje pogled je ogromni oculus, stakleni otvor koji na vrhu propušta svjetlost i povezuje različite slojeve zgrade. 

U središtu je arena s 6.000 sjedišta, okružena tribinama i prostorima koji se mogu koristiti i za druge događaje. Iznad nje, u neobičnom arhitektonskom obratu, smješten je hotel čije sobe gledaju direktno na teren. Neki gosti će, doslovno, moći gledati utakmicu iz kreveta.



Još više fascinira ono što se krije iznad hotela: stambeni prstenovi koji formiraju dvostruku ljusku sfere. U toj debljini zida razvija se unutrašnji vrt, gotovo kao obrnut odraz arene ispod, mjesto s drvećem, klupama i tišinom. Taj prostor, iako unutar sfere, djeluje kao park pod nebom.

Kako se zgrada sužava prema vrhu, rastu i terase. Vanjski zidovi stanova blago su uvučeni unutar konstrukcije, pa svaka etaža iznad stvara prirodan hlad. Na samom vrhu nalaze se dupleksi s privatnim krovnim terasama i sky-bar koji obećava panoramski pogled na Tiranu, novu tačku s koje će se posmatrati grad koji ne prestaje da raste.



Život oko sfere  

Jedna od najvećih prednosti projekta leži u prizemlju prostoru koji je MVRDV pretvorio u park i javni trg. Kako se sfera sužava, otvara se prostor za sedenje, kafu, igru i druženje. Na betonskim platoima i zelenim “džepovima” očekuje se svakodnevni život: studenti s laptopima, djeca s lopticama, i svi oni koji žele biti dio grada čak i kada se ništa spektakularno ne dešava.

Sve je osmišljeno da se kreće pješke, polako. Kružne staze oko prizemlja vode posjetioce prema ulazu u arenu, ali i omogućavaju laganu šetnju za one koji samo prolaze. Zgrada ‘’diše'' sa velikim otvorima između slojeva sfere koji stvaraju prirodnu ventilaciju, dok debeli betonski prstenovi prave hlad i štite od ljetnog sunca.



Tirana je u posljednjih nekoliko godina otvoreno pozvala međunarodne arhitekte da eksperimentišu. The Grand Ballroom se savršeno uklapa u taj niz kao svojevrsna kulminacija ideje da arhitektura može biti i skulptura i infrastruktura istovremeno.



Za region koji često zazire od velikih arhitektonskih gesti, ovo je ohrabrujući primjer. Pokazuje da monumentalnost ne mora biti hladna, da arena može postati kvart, da sfera može postati komšinica. Sve zavisi od toga hoće li Tirana uspjeti održati duh javnosti oko nje ako to pođe za rukom, The Grand Ballroom bi zaista mogao postati ono što mu i ime sugeriše: velika, zajednička dvorana grada.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Renderi: MVDRV