Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

Pronašli smo garsonjeru koja je studija o tome kako mali prostori postaju veliki kada im date dobru logiku.

U mirnom makovskom naselju Zenice, u blizini Bosanske piramide, smješten je studio stan od svega 40 m² koji postavlja pitanje koje mnogi imaju: “Može li garsonjera izgledati kao pravi stan i ostati funkcionalna?”

Ovaj prostor kaže: apsolutno da. Najveći uspjeh ovog interijera je njegovo nevidljivo zoniranje. Dnevni boravak, spavaći dio, micro-kuhinja i ulazna zona nisu fizički odvojeni, ali djeluju kao cjeline sa svojom funkcijom.

Mali prostori ne trebaju zidove, nego pravilno raspoređene fokuse. Rezultat? Prostor se ne čita kao jedna soba, nego kao mali, fluidni dom.




Dnevni boravak i kuhinja: prostor koji diše zahvaljujući materijalima

Ono što odmah postaje jasno jeste da se ovdje sve oslanja na tople materijale i meke forme. Bouclé sofa i tabure, mali drveni sto i visoke bijele zavjese stvaraju dnevni dio koji izgleda odvojeno iako se fizički naslanja na krevet. 

Kuhinja od drveta i bijelih fronti, sa lampama od ratana i šankom koji služi kao dodatna radna ploha, postaje vizuelni centar stana. I upravo tu se vidi prva lekcija ovog prostora: mali stan ne zahtijeva više namještaja nego više logike. Kada kuhinja i boravak dijele istu toplu paletu, prostor se povezuje, smiruje i djeluje veće nego što jeste.







Krevetni dio: mirna zona u jednoj liniji svjetla

Spavaći dio je pozicioniran uz najveći izvor prirodnog svjetla, čime se krevet “otapa” u prostoru umjesto da dominira njime. Neutralna posteljina, suptilne nijanse bež boje i minimalni detalji održavaju spavaću zonu tihom i laganom. 

Ovo je dio koji pokazuje da se privatnost u garsonjeri ne stvara zidovima nego atmosferom mekim svjetlom, laganim prekrivačima i vizuelnim tišinama koje oko prepoznaje kao odmor. Tako prostor ostaje funkcionalno otvoren, ali emotivno podijeljen.






Odlaganje, rasvjeta i ogledala: mali trikovi koji mijenjaju sve

Najbolji dio ove garsonjere je način na koji je sakrivena funkcija. Veliki bijeli ormar duž zida nestaje jer se spaja sa zidnom površinom, dok tamniji ormar u ulazu preuzima vizuelnu težinu i usmjerava pogled dalje u prostor. 

Tri okrugla ogledala na zidu dodaju dubinu i visinu, reflektirajući svjetlo i stvarajući iluziju još jedne prostorije. Rasvjeta je topla i strateški postavljena: pletene lampe iznad šanka, podna lampa u dnevnom dijelu i difuzno svjetlo kroz zavjese čine da stan djeluje kao da ima više slojeva nego što zapravo ima. 




Tu leži najveća vrijednost ovog interijera on ne pokušava sakriti da je 40 m², nego pokazuje kako se tih 40 m² može koristiti pametno i sa stilom.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Airbnb