Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

U trenutku kada se interijeri sve jasnije udaljavaju od hladnog minimalizma i sigurnih neutralnih rješenja, ovakvi prostori postaju nova referenca.

Stanovi koji ne pokušavaju impresionirati na prvu, nego vas polako uvlače u svoj ritam. Upravo takav je ovaj austrougarski stan u Ferhadiji, u kojem je FO4A Architecture studio pokazao kako se historijski okvir može čitati savremeno, precizno i vrlo hrabro.

Tamni zidovi, color drenched zidovi i stolarija, naglašeni detalji i povratak teksture više nisu hrabar izuzetak, nego promišljen odgovor na način na koji danas želimo živjeti. 

Ovaj stan u Ferhadiji ne govori o trendovima direktno, ali ih precizno utjelovljuje: interijeri u kojima se boja koristi kao arhitektonski alat, svjetlo kao kompozicija, a detalj kao nosilac identiteta. Upravo takvi prostori najavljuju estetiku koju ćemo u 2026. godini viđati sve češće: zreliju, slojevitiju i mnogo ličniju.





Dnevni boravak: Smirenost, proporcija i ritam

Ulaskom u dnevni boravak, atmosfera se dodatno smekšava. Zidne obloge i biblioteke sa zaobljenim lukovima uvode osjećaj kontinuiteta i topline, dok pažljivo birana rasvjeta definiše zone bez potrebe za vizualnim preopterećenjem.

Namještaj je odmjeren, taktilan i nenametljiv. Ovdje nema potrebe za naglašenim akcentima jer prostor sam po sebi nosi karakter. Upravo ta suzdržanost čini boravak mjestom u kojem se želi ostati duže bez buke, bez viška.




Radni sto smješten uz prozor djeluje kao prirodni nastavak boravka. Drvo, jednostavne linije i pogled prema vani stvaraju osjećaj fokusa bez izolacije. Ovo je primjer kako se funkcija može uklopiti u dnevni ritam doma, bez da prostor izgubi svoju smirenost ili estetiku.






Hodnik kao uvod u arhitektonsku priču  

Prvi kadar vodi nas kroz dugi, svijetli hodnik. Naizgled jednostavan, ali pažljivo slojevit. Bijeli zidovi sa zadržanom klasičnom profilacijom, diskretna podna rasvjeta koja prati liniju kretanja i komadi namještaja koji djeluju gotovo skulpturalno.

Konzolna polica od tamnog drveta, svedena i precizno oblikovana, nije tu da popuni zid, nego da uspostavi ton cijelog stana. Ovo je prostor koji se čita polako i u kojem hodnik prestaje biti prolaz postaje arhitektonska sekvenca.







Kuhinja: Paleta koja zadržava svjetlo  

Kuhinja je jedan od ključnih trenutaka ovog stana. Color drenched stolarija u nježnoj plavoj nijansi, vertikalni ritam fronti i otvorene police od toplog drveta stvaraju snažan vizualni identitet, ali bez težine.

Svjetlo se ovdje ne oslanja na bjelinu, nego na refleksiju materijala, dubinu nijansi i precizno postavljenu rasvjetu. Ovo je odličan primjer kako tamni tonovi, pravilno balansirani, mogu djelovati izuzetno svijetlo i prozračno.







Mini trpezarijski dio nastavlja istu logiku: jednostavan drveni sto, lagane stolice i podne pločice s diskretnim ornamentom koji povezuje savremeni dizajn s historijskim slojevima stana.






Trpezarija: Zidovi koji nose atmosferu  

U trpezariji i dalje, FO4A studio se ne boji tamnih zidova. Duboki, topli tonovi ovdje nisu dekorativni trik, nego alat za stvaranje intime. Uz klasične zidne profile i pažljivo odabrane komade namještaja, prostor dobija karakter koji djeluje gotovo bezvremenski.

Ovo je estetika koja se udaljava od sigurnih neutralnih rješenja i pokazuje kako se boja može koristiti promišljeno, zrelo i dugoročno — upravo ono što sve više prepoznajemo kao smjer savremenih interijera.
 
 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Fo4a Architecture (@fo4aarchitecture)

Spavaća soba: Tekstura, tišina i povratak ornamenta

Spavaća soba donosi još jedan važan sloj ovog projekta. Tapete bogate teksture, tamni zidovi i mekana rasvjeta stvaraju prostor koji djeluje intimno i zaštićeno. Ovo nije minimalistička praznina, nego prostor pun atmosfere.

Tapete ovdje nisu statement same po sebi, već pozadina koja nosi emociju. Upravo ovakav povratak ornamenta i taktilnosti sve češće viđamo u savremenim interijerima kao odgovor na predugo insistiranje na sterilnosti.






Kupatilo zatvara priču jednako snažno. Vidljivi piping, metalne armature i jednostavne linije daju prostoru industrijsku notu, ali u vrlo suptilnom, kontrolisanom obliku. Ništa ovdje nije slučajno, čak i tehnički elementi postaju dio dizajna.

Posebno upečatljiv detalj su svijeće koje se vizualno stapaju s cijevima i armaturom, gotovo kao da su se “otopile” u tehnički sklop. Taj mali, gotovo neočekivani trenutak savršeno sažima filozofiju cijelog stana: funkcionalni elementi ne moraju nestati da bi prostor bio lijep, već mogu postati njegov najzanimljiviji dio.

Ovo je prostor koji pokazuje kako funkcionalni detalji mogu biti estetski, ako su promišljeno integrisani.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Armin Dorado