Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

Unutra vas čeka prostor koji se transformiše, igra sa svjetlom i podsjeća na pozorišnu scenu.

Nekad je dovoljno samo 39 kvadrata da se ispriča velika arhitektonska priča. “Parazit Habitat” u Novom Sadu projektovao je Cherry Art Hub studio, a riječ je o prostoru koji briše granice između privatnog i zajedničkog, statičnog i pokretnog. Sve je u pokretu i ništa nije slučajno.



 

Prije nego što je dobio svoj sadašnji oblik, stan je bio zatvoren klasičnim zidovima. Oni su uklonjeni, a funkcionalne cjeline premještene kako bi se otvorio prostor koji nudi maksimalnu slobodu u dizajnu.

Dnevni boravak, kuhinja i trpezarija sada dijele jednu otvorenu scenu, s precizno osmišljenim elementima koji služe više funkcija.






Kuhinja kao pozadina, žute police kao akcent

Kompaktna bijela kuhinja smještena je uz terasu i s njom povezana velikim prozorima. Elegantna i minimalistička, sadrži skriveni frižider i uređaje, a centralno mjesto zauzima malo ostrvo koje funkcioniše kao radna ili trpezarijska površina. 

Jarko žute police sa začinima razbijaju bijelu kulisu i unose dozu razigranosti.









Dnevni boravak koji se prilagođava

Dnevni boravak je osmišljen kao fleksibilna jedinica sa modularnim sofama koje se lako transformišu, sklopivim stolom koji se širi za večere ili povlači kada treba prostor, i niskim bibliotekama koje ne narušavaju vizualni tok. 

Ormar sa ogledalima kod ulaza dodatno proširuje prostor refleksijama i svjetlom.





Kada spavaća soba postane kabina u sceni

Glavni prostor ovog stana čini nepravilno oblikovana kabina, izdignuta na drvenu platformu, koja u sebi skriva bračni krevet, poput pozorišne kutije. Zidovi kabine sežu do plafona i povezani su otvorima s ostatkom stana, što omogućava kružno kretanje i prirodan protok svjetla i zraka.

Veliki kružni prozor povezuje je s kuhinjom i terasom, a prema dnevnom boravku otvara se širokim prolazom zatvorenim teškom plišanom zelenom zavjesom koja donosi scenski efekat. Rezultat? Vizualno prostranstvo i osjećaj protočnosti.
 








Monohromnost + boja = balans

Osnovu stana čine bijeli zidovi, mikrocementni podovi i jednostavan namještaj, ali cijeli prostor je oživljen jastucima, zavjesama, tepisima i biljkama u jarkim bojama. Vizualni mir nije narušen, ali se ne gubi ni toplina.






Scenografija svakodnevice

Zavjesa, platforma, otvori sve djeluje kao kulisa pozornice. No, u ovom stanu, pozornica nije namijenjena publici, već svakodnevnom životu dvoje ljudi. Prostor koji se prilagođava trenutku.

Ako ste u potrazi za idejama kako stan male kvadrature može postati velika inspiracija “Parazit Habitat” će vas oduševiti.
 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Relja Ivanić