Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

U samom srcu Sarajeva, gdje koraci odzvanjaju ritmom grada, smješten je Atelje 71, adresa koju modne entuzijastice već dugo znaju napamet.

Tu, među policama ispunjenim pažljivo biranim komadima, svakodnevnica Irme Saljević Krvavac poprima jedan poseban ton.

Bonjour je zavirio iza kulisa ovog prostora i otkrio šta stoji iza njene kreativnosti, ali i kako sitni rituali poput kockice Dorine u pravom trenutku čine dan ugodnijim.







Jutra nisu uvijek savršena. Neka počnu smireno, uz svjetlo kroz prozor, a neka uz zvuk alarma koji zvoni pet minuta prekasno. Irma ne vjeruje u jedno idealno jutro, ali vjeruje u male rituale koji joj olakšaju početak dana.

Dorina čokolada u torbi je obavezan detalj, neovisno o planu. Nema scenarija koji ne podnosi da se dan započne slatko.

Irma nam je otkrila da njeno idealno jutro počinje tek kada djeca odu u školu, a ona pripremi svoju prvu kafu. Uz novu epizodu omiljenog podcasta i prelistavanje modnih časopisa, dan lagano dobija svoj ritam, onaj koji je vodi ka timu, idejama i poslu koji iskreno voli.





Na putu prema Atelje 71, jednoj od najposebnijih shopping adresa u Sarajevu, Irma kroz ritam grada nosi i ritam svojih misli koje dijeli sa nama. Otkriva male trenutke predaha koje krade u sredini radnog dana.

Kada smo je pitali šta joj daje snagu da započne dan, Irma je bez razmišljanja rekla da je to dobra organizacija. Upravo se taj balans reflektuje u njenom radu, preciznosti u planiranju, ali i kreativnoj slobodi u dizajnu.





Dan u Ateljeu ne počinje na istovjetan način, nekad su to mirna jutra, nekad ubrzane pripreme za nove isporuke, a često i susreti s kupcima koji traže nešto posebno.

Irma nas vodi kroz prostor gdje stoje torbe njenog brenda Freya.

Inspiracija ne dolazi uvijek kada je zovemo, ali Irma nam je priznala da je ono što je najviše pokreće ideja. Kada jednom postavi koncept i podijeli ga sa svojim razvojnim timom, osjeti se energija, onaj prepoznatljiv trenutak kad svi znaju da su na pravom putu.

Irma Krvavac, osnivačica i kreativna direktorica brenda Freya i Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba

Njeno obrazovanje na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, gdje je završila odsjek za slikarstvo i danas se osjeti u svakom potezu. Njena želja je prenijeti umjetnost u svakodnevni život, u predmete koje ljudi nose, koriste, žive s njima.

Svaka torba nosi trag njenog umjetničkog senzibiliteta, ali i razumijevanja života žena koje ih nose: praktične i posebne, nježne, ali snažne.









Na pitanje o samom početku kreativnog procesa, Irma je rekla da sve kreće kao slaganje puzzli. Okupi sve elemente koji je inspirišu: oblike, boje, funkcionalnost, reference omiljenih dizajnera i zatim ih pretače u vision board. Tek tada, kako kaže, pusti mašti na volju i prepusti se igri baš poput djeteta.

„Ponekad to izgleda kao od trnja do zvijezda,“ kroz smijeh nam je rekla Irma. Sve počinje idejom, a zatim slijedi razrada, izrada šablona, biranje materijala i niz prototipova.

Izrada šablona, kako nam je objasnila, često je najveći izazov u cijelom procesu. Nekada je potrebno više verzija da bi se stiglo do onog modela zbog kojeg „zaigra srce“.













Za Irmu svaki novi dizajn je prilika da se ispriča nova priča, a priče ne nastaju na silu. Potrebni su trenuci mira, predaha, poneki slatki zalogaj, baš kad se misao razbistri.

Zato Dorina kao mali, ali važan dio dana, često bude prisutna u tim behind the scenes trenucima kreativnog procesa.

Poseban odnos s kupcima nešto je što se ne može dizajnirati nego se iskreno gradi. Irma nam je rekla da joj najviše znači rečenica koju često čuje: „Ovo je savršeno, kao da ste je dizajnirali baš za mene.“ 

Upravo te riječi su potvrda da dizajn ima svoj dom u nečijoj svakodnevici.









Na pitanje kako izgleda njen savršeni trenutak odmora, Irma nije dugo razmišljala. Rekla je da je to potpuni mir, trenutak tišine bez buke i ljudi. Slijedi zagrljaj njene djece i prepričavanje njihovih malih dogodovština onih sitnica koje čine život i koje ne biste mijenjali ni za šta.

Dorina je za… onda kad žuriš započeti svoj dan pa zgrabiš par kockica na izlazu iz stana. Tu je kao predah nakon napornog dana, kao ono nešto slatko u gorkom trenutku.

Može i da bude mali znak pažnje, za velika i mala okupljanja, za minute potpunog mira, za dodatnu dozu veselja u danu.





Sve te situacije čine kockice života koje pamtimo. Neke su smiješne, neke lijepe i zabavne, a neke tužne ili neugodne, ali naše su. Upravo u takvim trenucima Dorina je tu da je podijelimo s dragim ljudima i da svaki događaj pretvori u malo slađe sjećanje.

Dorina je čokolada za svaku priliku, za svaki dan…  Ma za uvijek!



 


Irmin dan nije strogo isplaniran, ali je ispunjen. Dok se kreira, smije, odmara ili planira nešto novo, Dorina je tu kao mali zalogaj koji u običnom trenutku donese slatku dozu inspiracije.