Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

U stanu od svega 40 kvadrata, nekoliko pažljivo oblikovanih krivina i organskih linija potpuno mijenja način na koji doživljavamo prostor u centru Sarajeva.

Na svega nekoliko koraka od Narodnog pozorišta, iza fasade tipične gradske zgrade, krije se interijer u Sarajevu koji funkcioniše kao studija proporcije i balansa. Umjesto da naglašava svoju kvadraturu, ovaj stan je suptilno razgrađuje kroz oble forme, meke prijelaze i pažljivo kadrirane poglede između zona. 

Zid nije samo zid, već element kompozicije, boja nije akcenat, već arhitektonska odluka. Paleta maslinasto zelene, toplog drveta i zagasitih tonova terakote djeluje kontrolisano, ali nikada hladno. Rezultat je prostor koji se ne nameće veličinom, nego jasnoćom ideje.







Arhitektonska pregrada kao centralni element

Najintrigantniji momenat ovog stana je zidna pregrada koja istovremeno dijeli i povezuje. Postavljena između dnevnog boravka i spavaće zone, ona funkcioniše kao TV zid, ali i kao vizuelni okvir cijelog prostora. Uokvirena maslinasto zelenom bojom i blagim profilacijama, djeluje gotovo scenografski kao pozadina koja definira ritam interijera.

Umjesto klasičnog hodničkog razdvajanja, prostor ostaje protočan. Pogled klizi iz jedne zone u drugu, ali svaka ima vlastiti identitet. Upravo ta balansirana transparentnost daje stanu osjećaj većeg volumena.







Krivine kao odgovor na malu kvadraturu

U interijerima manjih dimenzija oštre linije često dodatno naglašavaju skučenost. Ovdje je pristup suprotan. Uzglavlje kreveta izvedeno je u zaobljenoj, organskoj formi, gotovo poput skulpturalnog elementa. Kuhinjski gornji ormarići imaju mekano zaobljene ivice, a i trpezarijske stolice prate istu fluidnu logiku.

Te krivine nisu samo estetski detalj. One omekšavaju prijelaze između zona, ublažavaju kontraste i stvaraju osjećaj protočnosti. Prostor se ne doživljava kroz uglove, nego kroz kretanje.





Maslinasto zelena kao tiha konstanta

Duboka zelena nijansa pojavljuje se na nekoliko ključnih tačaka: centralni zid, kuhinjski elementi, ugradbeni ormari. Umjesto da dominira, ona utemeljuje prostor. U kombinaciji sa svijetlim hrastovim podom i bijelim zidovima, djeluje smirujuće i sofisticirano.

Zelena ovdje nije trendovski izbor, već strateški potez. Ona povezuje dnevnu zonu, trpezariju i kuhinju u jednu kontinuiranu cjelinu, bez potrebe za dodatnim dekorativnim intervencijama.






Slojevitost kroz drvo i teksture

Toplina drveta prisutna je kroz podove, kuhinjske fronte i vertikalne obloge koje diskretno razdvajaju prostor. Posebno je zanimljiv drveni volumen koji skriva dio skladišnog prostora i istovremeno definira prelaz između dnevnog i spavaćeg dijela.

Teksture su pažljivo dozirane rebrasto staklo na dekorativnim elementima, tapacirani kauč neutralne boje, meki tepih ispod staklenog klub stola. Sve je svedeno, ali nikada monotono.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Airbnb