Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

U Sarajevu, pod kosinama krova i između drvenih greda, krije se stan koji odbija biti tih.

Prije par godina na Bonjour.ba pisali smo o vjenčanju Dunje i Vanesa na ranču, a nakon toga smo i razgovarali s njima o ovom razigranom potkrovlju u centru Sarajeva.

Danas, tri godine kasnije, vraćamo mu se iz drugačije perspektive. U međuvremenu, svjetska interijerska scena snažno je zakoračila u maksimalizam, izražen kolorit, kombinovanje uzoraka i industrijske teksture. 

Ono što je tada bio njihov lični eksperiment s bojama, betonom, starom sarajevskom ciglom i muralnim zidovima, danas je dio šireg dizajnerskog diskursa.




Tri godine kasnije: Zašto nam je ovaj stan i dalje referenca?  

Ovdje se industrijski elementi susreću s maksimalističkim koloritom, dok tradicionalni bosanski detalji suptilno podsjećaju gdje se nalazimo. Izložena cigla, betonski kamin, grafičke zidne kompozicije i snažne boje ne takmiče se međusobno, one vode dijalog. 

Prostor je istovremeno hrabar i razigran, ali i strukturiran i u toj napetosti između previše i baš dovoljno leži karakter prostora.

Ulazni hodnik obojen u intenzivnu žutu nijansu odmah definiše atmosferu stana i stvara snažan kontrast koji nas priprema na ono što slijedi. Već na prvim koracima jasno je da je riječ o prostoru koji ima karakter.




Dnevni boravak kao kontrolisani sudar boja i uzoraka

Pod kosinama krova i između vidljivih drvenih greda, dnevni boravak postaje centralna pozornica stana. Crvena sofa, senf žuta garnitura, tirkizna i narandžasta fotelja paleta boja djeluje gotovo teatralno, ali zahvaljujući svjetlosti iz krovnih prozora prostor ostaje prozračan. 

Betonski kamin s nišama za drva unosi industrijski ton, dok grafički oslikani zidovi podsjećaju na savremenu mural estetiku. Metalne police i mješavina tekstura drvo, beton, tekstil stvaraju slojevitost tipičnu za eklektični maksimalizam. 

Glasno je, razigrano i gotovo haotično, ali sve je povezano zajedničkom energijom.









Kuhinja s grafičkim identitetom

Kuhinja je kompaktna, ali vizualno snažna. Zelene fronte ormarića unose svježinu i kontrast prema bijelim zidnim pločicama, dok crno-bijeli grafički uzorak na šanku dodaje dozu urbanog šarma.

 Drvene radne ploče omekšavaju kompoziciju i povezuju je s vidljivim gredama u ostatku stana. Otvorene police i viseći kuhinjski pribor daju funkcionalnu iskrenost prostoru ništa se ne skriva, sve je dio estetike. Iako mala, kuhinja uspijeva biti jednako izražajna kao i dnevni boravak.







Spavaća soba kao vizuelni predah

Za razliku od ostatka stana, spavaća soba donosi smireniji ton. Kosi plafon i krovni prozor stvaraju intimnu atmosferu, dok jednostavan namještaj i svedenija paleta boja dopuštaju odmoru da bude prioritet. 

Plava fotelja i klasična komoda unose lagani retro moment bez vizualnog opterećenja. Ovdje maksimalizam ustupa mjesto jednostavnosti. Nakon eksplozije boja u dnevnoj zoni, ova prostorija djeluje kao svjesno dizajnersko povlačenje.





Terazzo moment u kupatilu

Kupatilo je mali, ali snažan estetski moment. Terrazzo uzorak na zidovima i umivaoniku unosi igru boja i tekstura u inače kompaktnu zonu. Minimalističke sanitarije i jednostavne linije dopuštaju uzorku da dominira bez vizualnog zagušenja. 

Kosi plafon dodatno naglašava potkrovni karakter i daje prostoru posebnu dimenziju. Ovo je primjer kako hrabar uzorak može funkcionisati čak i na maloj površini.





Privatna terasa s pogledom na Sarajevo  

Privatna terasa od 15 m² predstavlja kontrast unutrašnjoj energiji stana. Jednostavne linije namještaja i drvena podna obloga dopuštaju panoramskom pogledu na Sarajevo da bude glavna scena.

Poseban šarm daje mali lučni prozor na fasadi gotovo mediteranski detalj koji prostoru dodaje karakter i romantičnu notu. Nakon intenzivnih boja interijera, terasa djeluje smirujuće i prozračno. To je mjesto gdje maksimalizam ostaje iza vas, a grad postaje dekor.




 

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: Airbnb