Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.

Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.

Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.

Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.

Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!

Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja  je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.  

Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.

Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.

Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture.



Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!

Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.

Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.

Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.

Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!

Za MODAMO.info piše: Martina Penava

_{Izvor fotografija:  www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com}

U Tuzli je izgrađena kuća koja dokazuje da arhitektura može biti i utočište i nada, a sada je prepoznata i na svjetskoj sceni.

Roditeljska kuća u Tuzli, projekat studija Normal Laboratorija, našla se na ovogodišnjoj longlisti Dezeen Awards za 2025. godinu, jednom od najutjecajnijih međunarodnih priznanja u arhitekturi i dizajnu. 

U konkurenciji od preko 4.300 prijava iz 89 zemalja, upravo je ovaj bh. projekat izdvojen među najbolje u kategoriji leisure & wellness. Ovaj uspjeh ne predstavlja samo arhitektonsko priznanje, već i potvrdu da ideja nastala iz empatije i potrebe zajednice ima univerzalnu snagu.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by normal laboratorija (@normal_laboratorija)

Roditeljska kuća u Tuzli nastala je na inicijativu udruženja Srce za djecu oboljelu od raka, s ciljem da pruži dostojanstven i siguran smještaj mališanima na liječenju i njihovim porodicama tokom terapija na Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.





Arhitektonski zadatak bio je istovremeno zahtjevan i dirljiv: osmisliti prostor koji neće biti hladan institucionalni objekt, već mjesto nalik domu. 

Rezultat je objekat koji gotovo lebdi iznad prirodnog terena i time čuva postojeću vegetaciju. Takvo rješenje podsjeća na tradicionalnu bosansku sojenicu, dok istovremeno unosi savremenu prostornu dinamiku.

Kuća je koncipirana kroz četiri volumena sa prepoznatljivim kosim krovovima, čime se razbija masivnost građevine i stvara osjećaj intimne, domaće atmosfere. 

U njoj se nalazi pet stambenih jedinica, zajednička kuhinja i trpezarija, igraonica za djecu te prostori za podršku porodicama.

Velika pažnja posvećena je i energijskoj efikasnosti: orijentacija prema jugoistoku omogućava maksimalno korištenje prirodne svjetlosti i pasivnog grijanja, dok zeleni krov i ventilirana fasada doprinose održivosti objekta. 

Prozori i otvori pažljivo su raspoređeni kako bi omogućili povezanost s okolinom i pružili osjećaj mira i otvorenosti.




 Materijali korišteni u izgradnji birani su zbog svoje izdržljivosti, prirodnosti i ljudske mjerljivosti, stvarajući prostor koji nije samo funkcionalan, nego i topao.



Roditeljska kuća u Tuzli već je ispunila svoju najveću svrh pružila je utočište, toplinu i dostojanstvo porodicama u najtežim trenucima.

 Sada, prizananje i na međunarodnoj arhitektonskoj sceni potvrđuje vrijednost projekta i njegovu snagu da inspiriše i izvan granica Bosne i Hercegovine. Nakon objave longliste u septembru, shortlist će biti poznat u oktobru, dok će pobjednici ovogodišnjih nagrada biti proglašeni krajem novembra.
 

Foto: Normal Laboratorija