TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 5.2.2016.
Sve je počelo davne 1948. godine, na međunarodnom natječaju za Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, za dizajn takozvanog „low-cost“ ili povoljnog namještaja.
Tragalo se za modernim dizajnom, umjerenom cijenom i namještajem koji će se jednostavno održavati, pomjerati i skladištiti. Prilozi su trebali sadržavati crteže ne veće od 50x75cm, skice s pogledima, presjecima i konstruktivnim detaljima, kao i radni model natječajnog prijedloga ne manji od ¼ stvarne veličine.
Na natječaj je pristiglo skoro 3000 prijedloga.
Iz današnje perspektive zanimljivo je spomenuti da su u žiriju bile domaćice, inženjeri, arhitekti i kustosi. Na tom natječaju svjetlo dana je ugledala, i osvojila drugu nagradu, prva Eames stolica. Stolica je to na kojoj je bračni i dizajnerski par prezimena Eames radio godinama: organski dizajn i materijali metal i aluminij za izradu postolja. Izrada prototipa bila je skuplja nego što su Ray i Charles planirali, pa su metalni dio zamijenili bijelim fiberglasom. Da bi dobili ljusku napravljenu iz jednog komada, a koja će savršeno odgovarati konturama ljudskog tijela, sami su improvizirali mašinu za izradu školjke. Dakle, sredinom prošlog stoljeća.
Ugovor kojim je naručeno prvih 2000 komada bio je sastavljen na svega jednoj stranici, što je Charles jednostavno objasnio: „...ako ne stane na jednu stranicu, nije prijateljski ugovor“. Nakon prvih 2000 komada, stolica Eames postaje prva stolica u masovnoj proizvodnji; stolica koja odgovara svakom tijelu, prostoru i vremenu. Do danas!
Iako su prve Eamesove stolice bile napravljene od mateijala udomaćenog naziva „fiberglas“, još se od 80ih godina iz ekoloških razloga proizvode od polipropilena zbog čega su i udobnije, izbor boja je veći, kao i različit oblik baze: s naslonom za ruke i bez.
Upravo prema oblicima sjedišta, odnosno školjke, kao i prema različitim bazama, stolice nose različite nazive: Eames Plastic Said Chair DSW, DSX, DSR, PSCC i Eames Armchair RAR, DAL, DAW, DAR i DAX i PACC. Tako ćete vidjeti baze koje asociraju na Eiffelov toranj, u metalnoj ili drvenoj varijanti, one radne na kotačiće ili udobne za ljuljanje. Karakteristika svih je ergonomska udobnost koja ubrzo postaje standard.
Za poznavatelje dizajna Ray i Charles Eames su nešto kao Coco Chanel u modi ili Aston Martin u autoindustriji. Povijest dizajna prošlog stoljeća nezamisliva je bez njih i njihovih kultnih komada.
Vjenčali su se 1941. Charles je imao 33 godine, jedan brak, dijete i karijeru u arhitekturi. Ray je imala 29 godina i studij apstraktnog slikarstva u New Yorku. Upoznali su se na Cranbrook Academy of Art, gdje su zajedno studirali; ona kako bi proširila svoje horizonte na druge grane umjetnosti, a on kako bi dovršio započeti studij arhitekture. 
Postali su arhitektonsko-umjetničko-dizajnerski par, stvarali su arhitekturu, knjige, filmove, namještaj, grafike, izložbe, fotografije i igračke. A sudeći po slijedećim fotografijama, možemo ih nazvati i ikonama stila?!
Dizajnirala je Ray i tekstil: geometrijski uzorci koji bi i danas dobro prošli na modnim pistama, a tada su se našli na zavjesama, jastučnicama, stolnjacima, torbicama. Zapravo, tema ove kolumne su stolice, a ne najpoznatiji dizajnerski par u povijesti. Ipak, za modni portal ide još par fotografija tekstila i jedna modna skica by Ray Eames.
Vratimo se stolicama. Našle su se Eames stolice u knjigama o dizajnu 20. stoljeća. Stalna su postavka muzeja u New Yorku, modernih interijera i lista želja. Danas se stolice proizvode u tvornicama Vitra i Herman Miller i to u različitim kombinacijama postolja, boja školjke i tapeciranja. Nakon tolikog izbora koji je u ponudi, ugađa se i najrazličitijim ukusima, ali i različitim namjenama: od dnevnih soba, blagovaonica, ureda, preko sala za sastanke i konferencije, do kafića, restorana, terasa i vrtova.
Zašto ova tema? Zato što je riječ o vjerojatno „najkopiranijim“ stolicama na svijetu! Cijena stolice koja je proizvedena u spomenutim tvornicama se kreće od oko 300€, pa na više: zavisno od oblika, izbora postolja, školjke, tapecirunga.
Iako su Eamsovi upozoravali na pojavu plagijata još davne 1962. godine, u zadnjih nekoliko godina replike su poharale i naše trgovine namještaja, a time i interijere. Radi se o jednostavnijoj izvedbi i puno manjem izboru boja i tkanina nego što to nude „originalne tvornice“, što je jasno i iz cijene, koja se kreće oko 50€, opet zavisno od modela. Kako smo posljednjih godina svjedoci popularnosti jednostavnog i ekonomičnog stila u uređenju, logično je da je replika Eames stolice preplavila tržište. Nisu li replike koje su izgledom na tragu čistih organskih linija kakve su stvorili Ray i Charles, a koje se sviđaju i pristupačne su širokim masama, dokaz da dobar dizajn nema rok trajanja, ni nakon 65 godina?!
Za MODAMO.info piše: Martina Penava
Izvor fotografija: www.eamesoffice.com; www.vitra.com; www.hermanmiller.com
TEKST: Ada Ćeremida
Ova viktorijanska kuća a u Torontu nije samo još jedan primjer savremenog interijera u sjevernoameričkom kontekstu.
Ona je i priča o regionalnom znanju koje se prirodno pretače u globalni okvir. Iza projekta stoji Studio Pyramid, arhitektonsko-dizajnerski studio s više od četiri decenije iskustva, čiji su osnivači i kreativni direktor Alexander Sasha Josipović i Miloš Pavlović izgradili karijeru između umjetnosti, arhitekture i uredničkog rada u međunarodnim publikacijama.
Ako ste se ikada pitali kako izgleda dom koji ne prati trendove, već gradi vlastiti ritam, ovo je prostor koji vrijedi pogledati. Kuća nazvana ‘’The Prince of Summerhill'' u torontskom naselju Summerhill pokazuje kako se viktorijanska arhitektura može reinterpretirati bez nostalgije i kako interijer može biti istovremeno discipliniran, topao i ličan.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
Na prvi pogled, ova viktorijanska kuća ne otkriva razmjere svoje transformacije. Upravo u toj suzdržanosti leži njena snaga. Umjesto arhitektonske teatralnosti, projekat se oslanja na jasnoću proporcija, precizno vođene poglede i interijer koji prostor gradi kroz slojeve, a ne kroz efekte.
Arhitektonska intervencija zadržava poštovanje prema originalnoj strukturi, ali je proširuje i redefiniše u savremeni životni okvir. Kuća danas funkcioniše kao niz pažljivo povezanih zona koje se nadovezuju jedna na drugu, stvarajući kontinuitet između unutrašnjeg i vanjskog prostora, formalnog i opuštenog, dnevnog i intimnog.
Ulaz u interijer gdje arhitektura postavlja ritam
Prostori otkrivaju jednu od ključnih kvaliteta kuće: sposobnost da bude istovremeno strukturirana i mekana. Hodnik nije zamišljen kao prolaz, već kao uvod u ritam interijera sa reflektivnim zidovima, pažljivo biranim umjetničkim akcentima i staklenom pregradom koja filtrira svjetlo i pogled, umjesto da ih prekida.
U dnevnom boravku, kompozicija je svedena, ali bogata u slojevima: kamin postaje tiha osovina prostora, dok namještaj niskog profila i organskih linija omekšava arhitektonsku preciznost. U sobi nalazi se custom made tepih baziran na mapi Toronta. On funkcioniše kao povezno tkivo između arhitekture, namještaja i lokacije kuće. Ovo je jedan od najljepših “skrivenih” detalja projekta i vrijedi ga spomenuti jer veže prostor za grad.
Svjetlo igra ključnu ulogu lomljeno kroz teksture, staklo i umjetničke površine stvarajući atmosferu koja se mijenja tokom dana, ali nikada ne gubi osjećaj smirenosti i kontrole. Ovo su prostori koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju.
Staklena pregrada s kružnim izrezima nije zamišljena kao čisto dekorativni element, već kao suptilan alat za oblikovanje atmosfere. U večernjim satima ona diskretno filtrira svjetlo i prostor, prilagođavajući se načinu na koji se kuća koristi, posebno tokom ljetnih okupljanja, kada interijer i eksterijer postaju jedno.
Interijer kao dijalog umjetnosti i arhitekture
Interijeri su osmišljeni kao neutralna, ali topla podloga za umjetnost. Bijela paleta, prirodni kamen, terrazzo i drvo ne pokušavaju dominirati, već smiruju prostor i dopuštaju da umjetnička djela preuzmu ulogu fokalnih tačaka. Svaka prostorija ima svoj vizualni akcenat sliku, skulpturu ili teksturu ali nikada više od onoga što prostor može nositi.
Dnevna zona povezuje kuhinju, trpezariju i boravak u jedinstvenu cjelinu, gdje se arhitektonska linija ne prekida namještajem, već se kroz njega nastavlja.
Kamin u dnevnoj sobi oblikovan je kao arhitektonska osovina prostora, obložen tapetom s geometrijskim uzorkom koja mu daje teksturalnu dubinu.
Ostakljene površine s obje strane, klizna vrata i fiksni prozor, pretvaraju ga u suptilan razdjelnik između unutrašnjeg i vanjskog prostora, odluku koja podsjeća na modernističke principe, ali je prilagođena savremenom načinu života.
Dnevna zona u ravnoteži funkcije i umjetnosti
Kuhinja i trpezarija osmišljene su kao produžetak arhitektonske logike kuće čiste linije, mirna paleta i precizno balansirani akcenti. Svijetlo drvo, bijele radne plohe i kamene obloge s izraženim, gotovo grafičkim žilama stvaraju osjećaj taktilne elegancije bez dekorativnog opterećenja. Kuhinja je u potpunosti integrisana u prostor, s ugradbenim elementima koji ne dominiraju, već se povlače u pozadinu svakodnevnog života.
Trpezarijski dio donosi suptilan kontrapunkt: skulpturalni luster, pažljivo birana umjetnička djela i mekše forme namještaja uvode toplinu i karakter, pretvarajući ovaj dio doma u mjesto susreta, a ne samo funkcije. Sve djeluje povezano, promišljeno i vremenski postojano prostor koji jednako dobro funkcioniše u tišini jutra i u večernjim okupljanjima.
Materijali koji ne traže pažnju, ali je zadržavaju
Posebna vrijednost ovog projekta leži u načinu na koji su materijali korišteni. Terrazzo podovi, kamene obloge i diskretno drvo stvaraju osjećaj trajnosti, dok pažljivo birani detalji unose toplinu i karakter. Ništa ovdje nije slučajno, ali ništa nije ni nametnuto.
U spavaćim zonama pristup ostaje dosljedan mir, slojevitost i suzdržan luksuz. Glavna spavaća soba, smještena na cijelom gornjem spratu, osmišljena je kao povlačenje iz gradske dinamike. Tapete s motivom oblaka i filtrirano dnevno svjetlo stvaraju atmosferu lakoće, gotovo lebdećeg mira.
Zid iza uzglavlja u master spavaćoj sobi obložen je tapetom s motivom oblaka, kao metafora klijentove želje da “živi u oblacima”. To je suptilan, gotovo poetski detalj nije vizualno nametljiv, ali nosi koncept.
Ono što ovaj interijer čini posebnim nije količina umjetnosti, kvadratura ili luksuznih elemenata, već osjećaj mjere. Ovo je kuća koja ne pokušava impresionirati na prvu, ali ostaje zapamćena. Prostor koji pokazuje da savremeni interijer može biti bogat bez pretjerivanja, topao bez dekorativnog viška i luksuzan bez potrebe da to naglašava.
U vremenu brzih estetskih promjena, ovakvi projekti podsjećaju da prava vrijednost leži u jasnoći koncepta i dugotrajnosti prostora.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
