#dnevnikjednemame: Priča jedne stvarne mame čije kolumne nestrpljivo iščekujemo iz mjeseca u mjesec

Ideja o nastanku maminih dnevnika nastala je na jednom sastanku uredništva. Inspirirani popularnošću naših članaka o majčinstvu u kojima navodimo savjete drugih mama, odlučili smo kreirati rubriku koja će iskreno i bez ustručavanja svaki mjesec govoriti o sreći, odnosu s partnerom, majčinstvu, energetskim vampirima, zapravo o svim onim malim svakodnevnim osobnim avanturama koje vodimo.

Ubrzo je Dnevnik jedne mame postao platforma na kojoj se promicala ljepota življenja i emocionalnog balansa. Iako je identitet naše mame, kako ju često nazivamo u uredništvu, bila tajna koju smo dugo čuvali, nakon godinu dana i velikog broja njenih kolumni, odlučili smo vam otkriti tko je dama čije smo savjete i osobne priče čitali s velikim osmijehom na licu i rado ih pratili. Jedno kišno poslijepodne proveli smo s njom i zavirili u njenu svakodnevnicu. Dragi naši, upoznajte našu stvarnu mamu, Maju Šimić Škutor.

Majo, naše druženje je započelo puno prije maminih dnevnika.
Moram priznati da osjećam blagu tremu, vjerojatno radi uzbuđenja što našim čitateljima otkrivamo tko je kolumnistica koja piše o temama koje zanimaju svaku modernu mamu.

U potpunosti te razumijem i dijelim s tobom taj osjećaj uzbuđenja. Da, kad bacim pogled na sva naša druženja svih ovih godina, mislim da ni u jednom trenutku nisam pomislila da ćemo „mala Dijana“ i ja voditi ovakav razgovor. Ali sam neizmjerno sretna zbog svega ovoga. Evo godinu dana od našeg prvog dopisivanja - šta ćemo i kako ćemo objaviti, je iza nas. Zaista je ovo bilo predivno iskustvo za mene i znam da će se nastaviti, a sad je samo prešlo u jednu poboljšanu fazu kojoj se jako radujem. Sad se i ja osjećam spremnom da izađem i kažem: „Da, to su moji tekstovi, moja razmišljanja, to sam ja.“ Iako moram priznati da su mi i u ovih godinu dana stizale poruke s raznih strana od prijatelja ili poznanika, a koji nisu znali da ja pišem Dnevnik. Poruke poput: „Jooj kako mi ovo miriše na tebe“ ili „Majo, jesi li ovo ti?“ To mi je zaista bilo drago jer su prepoznali mene. Samim tim je to potvrda da su moj život, riječi i djela u skladu.

Danas si majka dvogodišnjeg krasnog sinčića. Kako bi ti definirala majčinstvo?

Oh draga Dijana, baš nisam o ovome razmišljala. Super pitanje! Mislim da bi se sve majke, a i očevi trebali zapitati ovo. Majčinstvo – najveći životni blagoslov i dar koji nas uči bezuvjetnoj ljubavi prema drugima, a i prema sebi.

Roditeljstvo je odgovorna i izazovna zadaća. Kakav roditelj si željela postati i ostati?

Pa moram priznati da sam u još mlađim danima sebe prvenstveno uvijek vidjela kao majku, a tek onda kao suprugu. To je možda i pod uvjerenjima i primjerima s kojima sam odrasla, jer je moja mama uvijek prvo bila super mama, pa tek onda supruga. Kao roditelj sam htjela biti i ostati malo poboljšana verzija moje mame, jer kako uvijek krećem od sebe, od svog unutarnjeg osjećaja, onda želim biti roditelj kakvog bih voljela da sam ja imala. Zapravo, želim biti dobar primjer svojoj djeci u svim segmentima života o kojima im pokušavam nešto objasniti. Od odgovornosti, zahvalnosti, ljubavi, davanja, učenja i još mnogo štošta toga. Želim naučiti svoju djecu ono što je i mene mama, a to je da apsolutno slušaju sebe i da ne izgube povezanost sa svojim unutarnjim djetetom. Naravno da ne očekujem da ću biti najbolji roditelj na svijetu i da meni moja djeca neće ništa zamjerati. Ali sam svjesna svoje odgovornosti u kojoj apsolutno ne strahujem i zato vjerojatno toliko uživam u cijelom tom trenutnom izazovu i radujem se novima.

Vjerujemo da si tijekom trudnoće dobila brojne savjete vezano za majčinstvo, od baka, susjeda, prijateljica. Koji je na tebe ostavio utisak?

Pa iskreno trenutno se ne mogu sjetiti baš nekog WOW savjeta koji sam dobila od bliskih osoba, osim od mog pokojnog prijatelja koji mi je pomogao da se lakše nosim sa čuvanjem trudnoće, podizanjem raspoloženja, podivljalim hormonima, pojedinim odnosima i sl. On mi je jednom rekao kako mi trudnice trebamo biti kao koke kad se gnijezde nad jajima. Sjediti, uživati, lagano se gegati, ne žuriti nigdje jer smo u drugom stanju. K tome još na jedno uho čuti, a na drugo propustiti. I moram priznati da sam ovaj savjet poslušala i zaista ga preporučujem svim trudnicama koje se nose s nekim „velikim“ izazovima trudnoće.

Tijekom trudnoće žene se susreću s brojnim tjelesnim promjenama. Naše tijelo zahtjeva drugačiju njegu, mijenja se naša beauty rutina, više pazimo na odabir namirnica koje unosimo u organizam. Kako se pravilno nositi s njima?

Jooj, meni je prva asocijacija na trudnoću i beauty - velika, bogata i gusta kosa i dugi, zdravi i čvrsti nokti. (smijeh) Zaista sam u trudnoći imala najbolju kosu ikad, kao i nokte. Nećemo sad o tome što se dogodilo sa svim tim par mjeseci nakon poroda. (osmijeh) Ma naravno da trebamo pripaziti na ono što unosimo u organizam i o našem tijelu, ali ne samo zato što smo u drugom stanju, nego svakodnevno i u „prvom stanju“. Trebamo voljeti svoje tijelo i brinuti se o njemu da bi se ono brinulo o nama. Meni to nije bio nikakav problem budući se oduvijek kvalitetno hranim. Mama je uvijek govorila kako me lakše oblačiti nego hraniti. (smijeh)
A doktori nakon što bi mi vidjeli nalaze krvi su me obavezno pitali je li živim negdje na planini. Na svu sreću pa nisam imala neke velike i duge mučnine, tako da sam jela raznovrsno. Jedino što je bilo malo teže podnijeti je ta fizička slabost zbog ograničenog kretanja, kao i ubrzano povećanje kilaže. No, kad sebi zapakiraš da se sve to događa s većim razlogom, onda se lakše sve to podnosi.

Vjerujemo da je i odijevanje u trudnoći postao potpuno nov izazov.

Naravno, ali budući sam trudničke dane najviše dane provodila kući, nije mi bilo potrebno puno odjeće. Odijevanje je posebno izazovno za sve nas mame/trudnice koje smo dobile preko 15 ili 20kg u trudnoći. Samo to nošenje s novim oblikom i veličinom tijela je dovoljno novo, a tek onda traženje odjeće. Ali iskreno, meni je sve to još izazovnije bilo poslije trudnoće budući da se nisam ekspresno vratila na „staru“ kilažu. Dojenje, nespavanje, babine, „jazuci“ i ostali uzroci odrade svoje, tako da dosta žena se još više udeblja poslije poroda. Evo ni dvije godine nakon poroda nisam se vratila u svoju „staru“ odjeću, ali sam shvatila kako na nas utječu i naša razna uvjerenja o kilaži i izgledu koje imamo usađena u podsvijest, a koja nam „otežavaju“ postizanje najljepše verzije svog izgleda. No, kad ih osvijestiš onda ih lagano i rješavaš.

Na koji način si se educirala o trudnoći, majčinstvu?

Pa budući da sam imala ogromno iskustvo u čuvanju svoje 12,5 godina mlađe sestre, te čuvanju tuđe djece u tuđoj zemlji kao dadilja, a s druge strane sam uvijek imala izražen majčinski instinkt, jako puno toga sam znala i prije trudnoće. Također sam u tom periodu bila okružena s više trudnih prijateljica, pa sam i kroz njihova iskustva puno toga saznavala. Naravno, uz sve to sam jako puno čitala, posebno o roditeljstvu, prenatalnom razvoju, emocionalnom razvoju i slično, budući su to teme sukladne mom najdražem štivu – pozitivnoj psihologiji i duhovnom razvoju i rastu pojedinca. Također, dosta dobrih videa i filmova sam pogledala koji su mi pomogli da se bolje educiram npr. o dojenju ili smirivanju djece koje imaju grčiće i sl.

Za mene je ovo internetsko doba predivno jer nam pruža tolike mogućnosti, toliki dotok informacija. Iz tog razloga zaista smatram neodgovornim kad vidim pojedine buduće mame kako unatoč imanju dovoljno vremena, ne znaju elementarne informacije o porodu ili dojenju. I nažalost, baš tim osobama najčešće ne valjaju ni sestre ni doktori, nitko. Osobno volim to usporediti kao kad idemo sami na put u Egipat i ništa ne istražimo o toj zemlji, pa ponesemo zimsku jaknu i duboke čizme, jer očekujemo da će nam tamo netko sve reći i da će se nama automatski upaliti svi naši nagoni za preživljavanje i sve ćemo znati. Naravno da će nam i sestre i doktori pomoći, ali ne možemo od njih očekivati čuda, jer obično iz našeg neznanja se upali naš strah i panika koji blokiraju našu sposobnost za suradnju. Sve se stigne, sve se nauči, ali jednostavno čitanje, praćenje pojedinih grupa na Facebooku ili specijaliziranih stranica na internetu nam može u mnogo toga pomoći u tim početnim koracima. Svatko može pronaći za sebe što mu najviše odgovara, jer svakako najviše trebamo slušati sebe i svoje instinkte. I sama sam takva bila i ostala, a pojedine informacije zaista mogu koristiti da ne skačemo na prvu loptu. Uostalom, kao i u svakom segmentu života.

Nakon poroda uslijedile su i neprospavane noći... Kojih se uspomene rado sjećaš iz prvih dana majčinstva?

Uhh, dobar dio toga želim zaboraviti. (smijeh) Šalim se. Pa evo kad pomislim na te prve sate i dane prvo čega se sjećam je onaj naboj adrenalina i sreće. Mislim da je to bila druga noć u bolnici kad su me obuzele tolike emocije zahvalnosti, sreće, ispunjenja, mira, ljubavi, svega...ma nešto najsavršenije što sam doživjela. Toliko sam plakala i smijala se u isto vrijeme, da sam samu sebe stišavala kako ne bih probudila ostale mame u sobi. Sjećam se kako sam suprugu napisala neki ogromni roman (u mom stilu) u kojem sam mu se toliko zahvaljivala za sve. Zapravo, taj osjećaj mi je bio i ostao vodilja za sve ostale dane i na svu sreću i dan danas ga jako često osjećam.

Težnja svake mame je balans između poslovnih i privatnih obveza. Koji je tvoj čarobni recept?

Nema ga! (smijeh) Šalim se. Moj trenutni recept je slušanje sebe, a da bismo to mogli onda prvenstveno trebamo biti, kako mi to ovdje volimo reći, dobri sami sa sobom. Trebamo imati balans u sebi da bismo ga imali i u životu oko nas. Naravno da je kvalitetan partnerski odnos jako bitan, ali i on kreće iz unutrašnjeg balansa i našeg glasa kakav odnos to mi želimo. Generalno sam jako aktivna poslije posla u tzv. „privatnim“ obvezama poslovnog karaktera kroz pomaganje prijateljima ili obitelji da pokrenu ili vode neke svoje projekte.

To često zahtjeva dosta energije budući da moj osnovni posao nema apsolutno nikakve poveznice sa svim tim „vannastavnim“ aktivnostima i mojim hobijima kao što je pisanje ili volontiranje. Svakako da se i meni događalo da nekad „pretjeram“ sa svim tim obvezama jer sam mislila da nešto moram i to odmah, ali isto tako sam znala odustati od svega toga jer sam osjetila kako me to ne ispunjava onako kao prave privatne obveze – maženje s mojim dječacima, valjanje po kući i druženje s prijateljima. I zaista svako to odustajanje mi je pružilo još neku bolju mogućnost u kojoj bih još više uživala, a koja se vjerojatno i ne bi dogodila da sam nastavila biti ustrajna na onoj prije. A što se tiče privatnih obveza vezanih za obitelj, kućanstvo i sl., tu smo i suprug i ja dosta opušteni i fleksibilni. Jako malo stvari radimo „pod moranje“. Svakako u tom usklađivanju nam pomažu i bake i dede, koji su na svu sreću vitalni i jako uživaju u čuvanju unuka. Zaista dva aksioma koja živim - ŽIVI SADA i SVE SE DOGAĐA S RAZLOGOM puno olakšavaju postizanje balansa u životu.

Kako izgleda jedan radni dan u obitelji Škutor?

Pa nemamo baš neki ustaljeni ritam budući da i suprug dosta radi i često je na putu, a skoro svako popodne nam je različito. Ali obično se nas dvoje ustajemo između 6.30 – 7.00, a Franko se ustane do 7.40. - ovisno kako je tu noć spavao. Spremanje za posao, spremanje za vrtić, pa onda ja najčešće prije posla vozim Franka u vrtić. Moj posao traje do cca 16.00, kada najčešće idem po Franka u vrtić ukoliko nemam nešto drugo dogovoreno tada. Suprug dolazi oko 18.00 kući, pa se nekako organiziramo da tad provodimo zajedničko vrijeme. Znači popodne je obično ispunjeno od: preuzimanja Franka iz vrtića, kuhanja ručka, pospremanja kuće, kave s prijateljima, slobodnog vremena za mene ili supruga, za neke samostalne aktivnosti, a onda kad Franko zaspe, obično suprug ide na loptu ili radi kući, ja pišem, odrađujem neke obveze, peglam ili jednostavno se brzinski komiramo.

Kako provodiš slobodno vrijeme? Što činiš za sebe?

Mmm moje divno slobodno vrijeme. Čitam, pišem, gledam videa, radim neke tehnike, u biti učim i primjenjujem naučeno. Jednostavno oduvijek volim nešto novo saznavati, istraživati, raditi i to me jako uveseljava. Na svu sreću radim i posao u kojem stalno trebaš širiti svoje znanje i poznanstva, što meni kao brbljavici savršeno odgovara, pa često znam reći da je i moj posao, moje vrijeme za mene. Zapravo sad kad razmišljam o slobodnom vremenu, stvarno sam se tako organizirala da imam dovoljno vremena za sebe, za svoju dušu, ali to ne znači da to mora biti u samoći i tišini. (smijeh) Primjerice, peglanje je moje vrijeme za mene. To je kućanski posao kojeg sam jednostavno prezirala godinama. Ali dok sam živjela u Engleskoj najbolje vrijeme za skypeanje sa suprugom je bilo za vrijeme peglanja. Ukoliko ne bih razgovarala s njim, onda bih slušala lekcije iz engleskog ili nešto što drugo. Tako sam fizički peglala, a mentalno nešto drugo radila. Sada dok peglam najčešće gledam neka videa, slušam glazbu ili audio knjige, jednostavno uživam. Također, za mene je slobodno vrijeme druženje s mojim prijateljicama ili s ekipom, iako najčešće i Franko bude s nama. Naravno, i oni trenuci našeg svakodnevnog dopisivanja su moje vrijeme za mene, jer su najčešće ispunjeni smijehom do suza. Ponekad znamo do nekih doba da se navečer dopisujemo, pa se kao tinejdžerka pokrivam jorganom po glavi da ne bih Franka probudila smijehom. O cijelom tom našem društvu i našoj povezanosti sam pisala u zadnjem dnevniku, a svi ti trenutci zaista pomažu da taj balans između privatnih i poslovnih obveza bude što jednostavniji.

Koje vrijednosti bi željela usaditi Franku?

Mislim da sam na ovo pitanje većinom odgovorila u pitanju o roditeljstvu, a ono što bih ga htjela još naučiti je da zadrži svoju dječju razigranost i ispitivačko čuđenje koja će mu pomoći da ima otvoren um i srce. Želim da u svakoj osobi i svakom događaju pronalazi onu dobru stranu, da se vodi onom kako svi ljudi imaju dobru namjeru i da rade najbolje što mogu u danom trenutku.

Franko je sad razigran dječak koji želi bojicama išarati papire na kojima ispisujemo ideje za reportaže, vidjeti što je to u našim vintage šalicama za kavu i isprobati se u pripremi ručka. Na koji način je najbolje potaknuti dječju znatiželju i razigranost?

Pa mislim kako su djeca sama od sebe dovoljno razigrana i da samo treba poticati tu njihovu razigranost. Suprug i ja zaista imamo sličan pristup odgajanja koji je dosta opušten i temeljen na razgovaranju s Frankom. Iako on ne govori skoro ništa na našem jeziku, tj. on još uvijek ima svoj jezik, svi se s njim savršeno sporazumijevamo. Svjesni smo da on apsolutno sve razumije i tako mu pristupamo. Ako hoće šarati po zidovima objasnimo mu zašto je to zločesto i zaista ne šara. E sad je to naš propust što mu nismo objasnili kako ne smije šarati po vratima i namještaju. U tom trenutku nismo razmišljali da će mu i to pasti na pamet. (smijeh) Tako i s kuhanjem. Franko voli šerpe otkako je počeo sjediti i za mene nema te šerpe vrjednije od onog vremena koje je on proveo igrajući s njima, otkivajući nove zvukove, površine i oblike. Također, mislim da djecu treba pustiti i da se dosađuju, odnosno da ih ne bombardiramo sa svakakvim igračkama, napravama, crtićima kako bi stalno bili u igri. Oni su toliko kreativni da ih samo treba poticati u ispoljavanju njihove kreativnost, a najbolje ideje im „sinu“ kad se dosađuju. Razvoju Frankove znatiželje u svemu pridonosi i vrtić, odnosno jaslice jer tamo s prijateljima stalno nešto novo rade. Za malo starije dane smo već pripremili neke igrice, slikovnice, kartice i jedva čekamo da to zajednički otkrivamo. U konačnici najbitnije je ako ćemo se mi igrati s djecom, da se s njima igramo kvalitetno pola sata, uz svu našu pažnju, a ne tri sata uz sve distrakcije.

Moram priznati da nam je u tome dosta pomogla i jedna super radionica za djecu, roditelje i odgajatelje na koju smo išli još prošle godine, kad je Franku bilo svega godina i par mjeseci. Iako smo išli samo nas dvoje, budući da djeca starija od 5 godina samo mogu pohađati radionicu, usvojili smo neke tehnike koje nam olakšavaju svakodnevni odgoj.

Kako bi definirala brak i koliko je dijete promijenilo vaš odnos?

Za mene je brak svjesni partnerski odnos između dvije duše, ispunjen obostranom ljubavlju, razumijevanjem i podrškom. Apsolutno nije bitno je li taj odnos formaliziran pred matičarom ili Bogom, bitno je da duše u njemu uživaju u zajedničkom rastu i razvoju. Ukoliko dođe do formalizacije onda da se ona zaista treba shvaćati kao kruna koja uljepšava, a ne kao teret koji sputava. Moram priznati da je za mene dugo vremena bila neka druga definicija braka, proizašla iz primjera iz okoline i uvjerenja usađenih još u djetinjstvu, poput – Brak  ti je kao bure govana sa malo meda na vrhu, pa ti sad dobro pazi kako ćeš promješati. (smijeh) 
Mislim da sam baš u jednom dnevniku i pisala o ljubavi i braku i našem primjeru kako se sve može poboljšati kad partneri to žele. Da, nama je roditeljstvo promijenilo odnos, ali zato što smo se mi kao osobe promijenili, odnosno razvili. Ono što moram naglasiti da je Franko zaista promijenio puno odnosa i u našoj široj obitelji. On kao da je rođen da nam svima uljepšava život i da nas spaja, a ako jeste, odlično ispunjava svoju misiju. Franko nam je pomogao da stavimo sebe na prvo mjesto, da pazimo kakav ćemo primjer biti njemu i da se mi međusobno više podržavamo i razumijemo. Naravno da se i dalje mi i posvađamo i naljutimo jedno na drugo, ali puno rjeđe i na tu svađu i sve te situacije gledamo samo kao oblik komuniciranja i kao nove lekcije koje nas vode ka još boljem zajedničkom životu. Zaista toliko puta znamo stati na trenutak i pitati jedno drugo jesmo li ikada zamišljali da nam može tako lijepo biti u braku. Na svu sreću već davno smo nadmašili sva naša ranija zamišljanja, a sad maštamo još bolje i još ljepše trenutke.

Koliko je zapravo teško s jedne strane pisati o svim tim krasnim emocijama, a s druge strane o demonima s kojima se susrećemo u svakodnevnom životu?

Joj meni je sve to super. U početku nije bilo lako, ali svakim danom je sve lakše i lakše jer kad primjenjujemo sva ta divna znanja koja smo u biti zaboravili, onda i život ide nekako lakše i opuštenije. Naravno da se i ja još uvijek iživciram i derem i psujem, pogotovo jer sam sama od sebe glasna i dominantna. Ali je sve manje i manje tih situacija i ako se koja dogodi samo sebe kontroliram jer znam da će mi to više štetiti nego koristiti. Također, uvijek će se događati i još neke druge kontrastne situacije – bolest, smrt, gubitak, svađa, ali zaista je toga sve manje i manje kad si u miru sa sobom. I kad se i dogode, prvo što se pitaš je : „...a šta to trebam naučiti iz ovoga?“ I tako dan za danom, svaki dan nešto novo. Pa zar to nije prelijepo?

Mamini dnevnici dobili su i malo pojačanje popraćeno i zanimljivim i jako inspirativnim vizualnim identitetom...

Da, kao što sam rekla na početku Dnevnici su sazreli za novu fazu i neke nove ideje. Tako pored ovog otkrivanja tko je Mama, pokrenula sam i Facebook stranicu Dnevnik jedne žene, mame, prijateljice...kao nadogradnju Dnevnika. Na stranici želim sa svim čitateljima pored samih dnevnika podijeliti i sve ono što meni pomaže da živim svakodnevno što ljepše. Tu će se naći razna videa, članci, tehnike, misli, možda i već poznate informacije čitateljima, ali ja ih želim objediniti na jednom mjestu kao nešto što i sama slušam, gledam i prakticiram. Zapravo, tu će biti različiti savjeti koje sam i ja pokupila s raznih mjesta i od raznih autora, samo podijeljeni uz neki moj komentar ili preporuku.

A samo pokretanje stranice je bio jedan lagani proces istraživanja i učenja. Stranica me napokon natjerala da se uhvatim u koštac i s Photoshopom i alatima na FB, a i samo biranje vizualnog identiteta je bilo preuzbudljivo budući da sam tražila nešto što će najbolje mene oslikavati. Naime, kako ja volim sve boje, tj. volim sve što je šareno, nisam se mogla odlučiti za neki određeni par boja. I tako tražeći i simboliku koja bi najbolje odgovarala i meni i tematici o kojoj pišem– „slučajno“ sam naletjela na PAUNA. To je bilo to. I eto ga. Učim se, igram se, pripremam neke nove ideje, a sve je proisteklo iz nekih mojih potreba, iskustava i osjećaja zadovoljstva dok sve to radim. Vjerujem kako će mi ovo sve pomoći da stvorim i interakciju s čitateljima i da sukladno zajedničkim potrebama, inspiraciji i znanju, stvorimo jednu super platformu za ljepše življenje.