Dnevnik jedne mame: Zašto su promjene pozitivna stvar i ujedno mjerilo vašeg rasta?

Ljeto 2016. – ljeto s više bolovanja, a manje godišnjeg odmora. Iz tog razloga se nismo čitali u prethodnom mjesecu, ali evo, kako osmi mjesec izmiče i sama se vraćam u svakodnevne poslovne obveze. Upravo sam pogledala mail s početka srpnja, kad mene je naša divna Dijana pitala o čemu ću pisati u sljedećem članku i gdje sam joj odgovorila: „ ...o promjenama - naše nošenje s novim izazovima u životu koji mijenjanju planove, tj. o situacijama: 'o kuku pa što ću sad' (npr."prisilno" ležanje zbog čuvanja trudnoće, ostali smo bez tete za čuvanje djeteta, bolest u obitelji...)

„Umjetnost života leži u stalnom prilagođavanju okolini.”

Moram priznati kako u tom trenutku ni sama nisam mogla pojmiti koliko će me još  tih „situacija“ zadesiti u narednim tjednima, baš kao pravi test za što kvalitetnije i iskustveno pisanje o planiranoj temi na koju bih još dodala: „...i svakom novom danu što nam ga život pruža.“ 
Moram priznati kako sam i sama sa sobom godinama vodila bitku vezanu za promjene, prilagođavanje, mijenjanje stavova, mišljenja, planova i navika. Kao Blizanac u horoskopu uvijek sam htjela nešto novo, drugačije, sve bi mi znalo dosaditi brzo, a prilagođavala sam se svakoj situaciji kao kameleon, pa me je i okolina često znala okarakterizirati kao „leteću“ ili „vjetropira“. A s druge strane, moj podznak Lava je tražio sigurnost, stabilnost, potpuno osvajanje svega i za mene je to razilaženje unutar mene bilo konfuzno godinama. I baš sam zbog tog mog samoispitivanja i krenula s intenzivnim radom na sebi, naravno s onim početničkim pitanjem „Jesam li ja luda?“. Jednom prilikom mi je moj psiholog rekao kako je za mene promjena moje prirodno stanje i dok ima promjena i nečeg novog u mom životu bit ću ok. A da se tek trebam zapitati što nije u redu kad toga ne bude. Uh, za mene je to bilo ogromno olakšanje. Ali kako godine prolaze, kako pratim rast i mnogih dragih ljudi oko sebe, smatram kako promjena nije samo moje prirodno stanje, nego svake duše, svakog čovjeka i prirode. Pa pogledajmo samo na trenutak oko nas.



Postoje četiri godišnja doba kako bi se priroda iznova i iznova obnavljala i rasla.
Nažalost ili na sreću, ovisno kako tko okarakterizira, mi živimo na području gdje su toliko duboko ukorijenjena neka uvjerenja i stavovi kako su promjene loše i donose bol i to uz onu: „Ne diraj ništa, ne talasaj.“ Pa koliko puta smo imali priliku u vezama ili nekim odnosima čuti: „Zašto stalno od mene tražiš da se mijenjam?“ ili pak: „Vuk dlaku mijenja, ali ćud ne“. Ta riječ „promjena“ budi u mnogima sve moguće alarme kojima se Ego odupire. Dosta često vidimo ljude koji misle kako je lakše opirati se promjenama, nego usvajati ih. Zato mislim kad bismo je samo nazvali malo drugačije i prihvatili s razumijevanjem kako bi svi bili sretniji. Na primjer - PROMJENA JE RAST. Nije bitno je li ona nastupa u nama ili oko nas, ona nama pomaže da rastemo. E tu dolazimo i do još jedne prepreke, a to je rast i odrastanje - budući da kod nas postoji jako puno uvjerenja kako mi rastemo do neke 18. ili 20. godine i to je to. A onda nastupa starenje. A svi u dubini sebe znamo da to nije istina. MI RASTEMO DOK SMO ŽIVI.

„Ako se ne mijenjamo, ne rastemo. Ako ne rastemo, ne živimo.”

Pa kada znati da nam je promjena dobra/potrebna/nužna? Niz promjena koje nam život servira su u biti izazovi ili kontrasti koje nam pomažu da savladamo neke nove lekcije. A na nama je kako ćemo i kojom brzinom ih savladati, odnosno kako ćemo se nositi s njima. Mi se stalno mijenjamo htjeli to prihvatiti ili ne. Samo kad osvijestimo te promjene puno više uživamo u cijelom procesu rasta, tj. životu.




Analogije radi: većina nas je jako odgovorna po pitanju updateiranja ili nadogradnje naših digitalnih ljubimaca. Svako malo instaliramo novu verziju nadogradnje neke aplikacije ili programa. Zašto? Kako bi nam isti radili što bolje i što brže. A zašto one stare verzije nisu radile dovoljno dobro? Zato što se pojavio neki novi izazov koji nisu mogle preći, pa je programirana nadogradnja koja bi to prešla. I tako mi s novom verzijom i dalje uživamo u svim čarima lakog korištenja. A što je s nama samima? U sebi nosimo još prvotne verzije programa i pokušavamo s njima preći sve izazove bez ikakve nadogradnje naših programa. I onda se pitamo zašto je život tako nepravedan i težak, država tako loša, društvo sve gore i ostale kuknjave. A malo tko od nas napravi skeniranje naših programa kako bi vidio gdje je prepreka i što treba nadograditi – promijeniti u nama samima. A i to najčešće jer većina nas ima uvjerenja kako nije do nas, nego tamo do njih, odnosno kako je lakše mijenjati sve oko nas, nego nas same.

“Samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sami.” Aldous Leonard Huxley

Također, skoro svakodnevno čujem izjave od ljudi, naročito generacije starije od pedeset godina - „Znam da je do mene, ali ja se ne mogu promijeniti“ i to najčešće kad se naljute na svoju okolinu jer nije odradila nešto prema njihovim očekivanjima. E, tu zaista leži jedan veliki izazov za sve nas, jer se u potpunosti slažem s onom poznatom od Henria Forda: ‚‚Ako misliš da možeš, u pravu si. Ako misliš da ne možeš, u pravu si.“

Starije (mislim na dobnu starost) generacije većinom imaju iznimno jaka uvjerenja kako se ne mogu promijeniti i zato redom svjedoče svojim realnostima s raznim oboljenjima. Jer tobože kud će se promijeniti neka navika koju rade već 30 ili 40 godina, a koja im je davno postala tlaka, a ne uživanje. „Što će reći drugi? Kako će reagirati djeca ili partner?“ Pa onda na kraju, dok im nešto vrtoglavo ne okrene cijelu realnost-najčešće bolest, ne shvate da se moraju promijeniti iz korijena. I zato svjedočimo tolikim pričama gdje stariji ljudi govore: „Ma sine samo polako, uživaj u životu. Dan po dan. Glavu gore, proći će i to. Samo vjeruj u dobro.“ A zašto? Jer su osjetili na svojoj koži što znači dobiti drugu priliku za život, a ne nastaviti s raznim otporima i preživljavanjem.

Zato i jeste na nama „mladima“, da češće slušamo našu djecu dok uživaju u svakom trenutku i sami to radimo koliko god možemo. Da iskoristimo sve što nam život pruža, i manje dobro i više dobro i u svemu sami nađemo svoj smisao zašto nam se to događa, jer je sve to ionako samo lekcija. Nekome je ležanje u trudnoći ili zbog ozljede noge lekcija kako da nauči delegirati obveze na druge ljude ili da shvati kako i posao bez njih super funkcionira, a nekome je to vrijeme za izražavanje zakopane kreativnosti ili početak bavljenja novim poslom. Nekome je stalno bolovanje zbog čuvanje djece ili člana obitelji lekcija da više cijeni vrijeme na poslu ili test za potvrdu želje o velikoj obitelji. Sve se događa s razlogom i ima svoj smisao, na nama je jedino kako ćemo se mi prilagoditi, odnosno gledati na to.
“Change the way you look at things and the things you look at change.”

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica, 
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.