Dnevnik jedne mame: Naučite više o sebi prihvaćanjem realnosti

Kao što sam spomenula u prošlom dnevniku ovaj put ću se malo posvetiti temi realnosti/ realista/ normalan/ dobar i loš i sličnim opisima našeg svijeta, okoline i osoba. Budući ste već navikli da pišem „malo“ opširnije, pa je i ova duga i poučna priča. Stoga, opustite se i uživajte.  

"Ništa nije samo po sebi ni dobro, ni loše, zavisi samo što o njemu mislimo.“

Moram priznati da je i meni ovo bila jedna od najtežih lekcija za prihvatiti i početi primjenjivati u svom svakodnevnom životu. Iako su me ljudi oduvijek smatrali velikim pozitivcem, pokretačem, veselom osobom, ali opet i pravim realistom koji ne lebdi negdje u mašti i iako znam da sam često i bila to za mnoge, bilo je jako puno trenutaka gdje sam ja u sebi osjećala veliki konflikt tog realnog - nerealnog, pesimističnog – optimističnog, dobrog - lošeg. Iz tog razloga kad pogledam u protekle godine mogu reći da sam uvijek bila žestoki realista i da su me često živcirali oni ljudi s „ružičastim pogledom“ na svijet kod kojih je sve divno, krasno i ne vole slušati ništa loše. U biti, BILA SAM PESIMISTIČNI-REALISTA. Znači čvrsto sam stajala na zemlji, sagledavala sve opcije sa svih strana i za bilo kakvu situaciju uvijek sam prvo bila spremna na goru opciju ishoda. Tad sam razmišljala kao ako se dogodi bolji ishod onda super, jer još to će biti još veće iznenađenje. Hm, to je bila PRVA POGREŠKA. Koliko god se najčešće događalo da sve bude u redu, ipak su se znale događati i one loše varijante kada bih shvatila da uopće nisam bila baš tako „pripremljena“ za njih. Odnosno, kopkalo bi me i dalje zašto se to tako dogodilo, a ne drugačije-bolje. Krivila bi neke druge ljude, situacije za takav ishod i generalno bila na nižoj vibri. Sad znam da sam tim fokusom na lošije ishode i strahom da se ne dogode tako i kreirale iste, a krivila druge oko sebe, te da nisam znala cijeniti i biti zahvalna za sve te ishode, i dobre i loše.

DRUGA GREŠKA se odnosi na to da sam mislila kako je realnost života samo jedna tj. ista ili slična za sve ljude. Odnosno da svi živimo u ovoj realnosti oko nas koja je puna straha, borbe, loših ljudi, loših veza, svakodnevne trke, neimaštine, loših poslova, bolesti... s povremenim naletima sreće i zadovoljstva. E tu sam se još više zeznula.

Iako moja realnost ranije nije stalno obuhvaćala sve to „loše“ jer je većinom bilo jako puno smijeha i ljubavi, nekako sam se pod utjecajem priča oko sebe i ja stapala s kukanjem i osjećala se pravo loše kad bi pogledala u tadašnju sadašnjost, a još lošije kad bih pomislila na budućnost i zapitala „ah kuda ide ovaj svijet“ s ovakvim ljudima. Sad znam da je kvaka bila u meni!

Naravno najveći prijelom se dogodio onda kad me je trudnoća zalijepila za krevet i kad sam ostala sama s internetom, tonama knjiga, svim svojim mislima i podivljalim hormonima. Kao što sam spominjala u prijašnjim dnevnicima to je bilo najizazovnije razdoblje mog života na kojem sam sad neizmjerno zahvalna jer me je dovelo do neprocjenjivih otkrića tko sam i što sve mogu.

Nakon prvih par tjedana ležanja zadesila me je lekcija koju mi je spominjao moj pokojni prijatelj par godina prije toga i to kad sam mu pričala neka događanja u svom životu povezana s globalnim događanjima koja se mogu pročitati u svim medijima. On me je na to blijedo gledao i rekao da ne zna što se događa u svijetu jer ne prati nikakve dnevne novosti. Sjećam se svoje reakcije i kako sam pomislila da nije normalan, jer kako može tako živjeti. Tada sam smatrala kako je realno, normalno i prirodno da znamo što se stalno događa oko nas. I kad mi je preporučio da i ja sama pokušam manje pratiti medije, a više pratiti sebe unutra, rekla sam kako ja to ne mogu jer radim takav posao gdje trebam biti upućena u sve oko sebe. EH KOJA ZABLUDA, ZAPRAVO, TO JE BILA SAMO NAVIKA.

Također s njim sam pričala o toj lošoj realnosti u kojoj živimo, na što mi je on rekao kako svatko od nas ima svoju zasebnu realnost i da se one samo djelomično dodiruju, preklapaju, kao oni skupovi brojeva u matematici što smo učili u školi. Tako moja mama ima jednu realnost, ja drugu, sestra treću itd. I normalno je da posmatrajući iz moje realnosti nečije tuđe postupke smatram „nerealnima“, jer oni i nisu u mojoj realnosti. To je ono „u tuđim cipelama“. Uh to mi se tada činilo prekomplicirano, odnosno nisam bila spremna za prihvaćanje takve lekcije. Zapravo, kad mi je još rekao da MI SAMI KREIRAMO SVOJU REALNOST, moj mozak je počeo vrištati, jer je to za njega bilo previše. Samo su se počele paliti lampice i pitanja „Kako, zašto?“ i automatski je odbijao tu istinu kao rješenje većine tadašnjih problema.

I tako par godina kasnije, u satima ležanja nakon što sam lagano učila lekciju „slušaj svoje emocije“ shvatila sam kako i praćenje vijesti na raznim medijima jako loše djeluje na mene, pa sam lagano prestala čitati vijesti i usmjerila se na one o roditeljstvu, djeci, psihologiji i ostale koje su mi više odgovarale. I dalje, kao pravi „realista“ istraživala sam sve opcije i dijagnoze koje se mogu dogoditi. Ono što sam tad po prvi put promijenila jeste da sam bila totalno usmjerena na pozitivan ishod. TE „LOŠE“ PRIČE SU MI SLUŽILE KAO KONTRAST ZA KREIRANJE ONOG ŠTO ŽELIM, ODNOSNO VIŠE NISU NA MENE UTJECALE NEGATIVNO, ZASTRAŠUJUĆE.

To i dan danas radim tj. pregledam i one lošije opcije ishoda (ne baš tako detaljno) bez obzira što sad samu sebe nazivam realista-optimista i najvećim mogućim pozitivcem, ali samo da bih znala na što trebam biti usmjerena-fokusirana. Nisam tip koji ne želi čuti nijednu lošu vijest jer ga je strah da će i njemu biti tako. Naravno da se i u meni nekad pojavi strah, ali brže bolje ga uklonim snagom vjere u sebe I U NEŠTO VEĆE ŠTO ME VODI SAMO KA DOBROME. U tome mi pomaže još jedna istina koja mi je promijenila pogled na svijet - u životu je apsolutno sve neutralno, samo smo mi ti koji dajemo pozitivan ili negativan predznak. To znači, NAŠA REALNOST JE POZITIVNA ILI NEGATIVNA AKO SMO JE MI TAKO OKARAKTERIZIRALI. WOW!
Nadalje, to znači, budući nam u životu sve nečemu služi, trebamo ga onda i zapakirati kao  pozitivno jer nas je nečemu naučilo. To sama i radim već duže vrijeme. Moram naglasiti, kako se i u mojoj super realnosti unatoč tome što sam većinom usmjerena na dobre priče koje mi izazivaju dobre emocije sreće, zadovoljstva i najvažnije mira, također priča o tome o kako se ljudi bore, o bolestima bližnjih, smrti mladih ili dragih ljudi. Istina je kako je tih priča puno manje nego ranije, ali priča se. Tako da i ja znam otplakati i izbaciti tu tugu iz sebe, biti „loša“, ali jako kratko jer svjesno se pokušavam dići iz te situacije i fokusirati se na nešto drugo. Vibru najbrže dižem zahvaljivanjem na onome što imam, na tim ljudima u mojem životu jer su mi se pojavili kao opomena, kao blagoslov, da me podsjete što sve divno imam u životu i čemu trebam još više težiti. Učim samu sebe da ne osjećam automatsko sažaljenje nad ljudima, njihovim sudbinama jer to je nešto što im apsolutno ne pomaže u tim situacijama. Nema smisla da i ja sebe bacam u vrtlog niske vibre i odakle im pokušavam pomoći. To ne znači da sam bezosjećajna nego svjesna sam kako je to njihov život i lekcija koju moraju naučiti. Baš kao i ja iz toga svega. Umjesto toga im šaljem ljubav, zahvalnost, snagu i najviše vjeru da se izbore s tim križem koji trenutno nose.

Tako sam sebi zapakirala i dnevne vijesti, crne kronike, krimi serije, horore i sl. kao nešto što mi ne odgovara, negativno po mene jer mi oduzimaju dragocjeno vrijeme i ne želim o njima razmišljati, pričati, stvarati negativne emocije i kreirati još više takvih u svojoj realnosti. Je li se može tako živjeti? Naravno da može. To i jeste život! Samo da malo češće razmislimo, osvijestimo koliko vremena dnevno potrošimo na praćenje nekakvih bespotrebnih vijesti, emisija i sl. na koje mi uopće ne možemo utjecati i koje većini ljudi apsolutno ništa ne služe nego da ih bace u depru, natjeraju da više i više strahuju i većinom vide loše u životu, svijetu i ljudima.

E u ovome leži ono što je moj pokojni prijatelj govorio da sami kreiramo svoju realnost. MISLIMA STVARAMO EMOCIJE, EMOCIJAMA ODREĐUJEMO NAŠU DOMINANTNU VIBRU IZ KOJE SAMI KREIRAMO NAŠU REALNOST. Odgovorna sam za svoj život i svjesno svojim fokusom kreiram ono što mi paše. A savršeno mi pašu veseli, pozitivni, inspirativni, zahvalni ljudi i priče. Ima ih, vjerujte mi, samo možda nisu u vašoj realnosti zbog fokusa na one druge.

Hmm opet se vraćamo na teme prijašnjih dnevnika - pitanje odgovornosti za svoj život, slobodi da sami stvaramo svoj život, zahvalnosti za sve, mašti, vjeri...ali zato što to i jeste sve povezano u ovoj igri zvanoj Život.

Volite. Zahvaljujte. Vjerujte.

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica, 
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.