Dnevnik jedne mame: Kako naučiti biti sretan i zahvalan svaki dan?

Evo prođe nam i Valentinovo i Dan žena, a ubrzo će i Majčin dan. Svi veseli dani kada se priča o ljubavi, poklonima, davanju drugima i kada se često izgovara riječ „hvala“. Međutim, mene zanima koliko nas stvarno shvaća što zahvalnost jeste? Nekako sam baš osjetila potrebu da podijelim s vama što je to za mene zahvalnost i kako je promijenila mene i moj život.

Općepoznato je kako nas od ranog djetinjstva uče da trebamo biti zahvalni, isto kao što nas u nekim „lošim“ trenutcima kritiziraju kako smo nezahvalni, zbog čega se mi unutra izjedamo jer ne razumijemo kao mali što nam odrasli žele reći. Također, kao djeca dosta često ne vidimo u tim istim odraslima primjer te zahvalnosti o kojoj nam pričaju. I sama sam se milion puta našla u toj situaciji gdje mi se predbacilo kako sam ovakva  i onakva jer ne cijenim nešto ili što želim nešto više - jer kao nisam zahvalna za ono što imam.

Dugo me je mučio taj odnos zahvalnosti za nešto i željom za nečim još većim, te kako se to živi zahvalnost. Kako sam davno odlučila da sve savjete sretnih ljudi testiram na sebi, u prvim trenutcima mog svjesnog koračanja svojim putem rasta, odlučila sam naučiti kako svjesno primjenjivati zahvalnost na svemu i svakoj situaciji. Evo kako!

Budući je zahvalnost metoda koja se uči, jednostavno sam počela koristiti najjednostavniju metodu koju milioni ljudi koriste širom ove divne planete, a najčešće su to oni koji dobiju drugu šansu za život, tj. oboljeli. U samom početku sam počela pisati tzv. dnevnik zahvalnosti koji sam vodila prije spavanja, a u kojem bih upisala 3-5 stvari na kojima sam bila zahvalna u tom danu. Pa tako i sutra i ostale dane. Iskreno, za par dana, nisam imala potrebu više voditi taj dnevnik jer sam počela svjesno osjećati zahvalnost i tijekom dana (iako je super kad ga ljudi vode godinama, pa vide nakon određenog vremena na čemu su sve bili zahvalni). Nekad je to bilo zbog predivnog vremena, predobrog čokoladnog kolača, neke vesele vijesti, super pjesme na radiu...ma nije bitno. Nakon toga sam počela primjenjivati svakog jutra nakon što bih otvorila oči da se zahvaljujem na tome što sam se probudila, što imam super udoban krevet, što dječak spava pored mene (unatoč tome što sam ga možda tu noć u trenutcima slabosti htjela izbaciti iz stana koliko je plakao), što sam zdrava... i poželjela bih divan dan i sebi i svima oko sebe. Tako bih krenula u novi dan napunjena dobrom emocijom.

Sretni ljudi su zahvalni ljudi - zahvalni ljudi su sretni ljudi.

Budući se jako brzo širi ta „navika“ zahvaljivanja na svemu (ali iskustveno, tj. ono kad unutra osjećamo zahvalnost u svakom atomu svoga tijela i kad nam se vibra automatski poveća čim pomislimo „ah hvala ti“), dovela me uskoro do tog da se zahvaljujem i na „lošim“ situacijama – pogotovo onim noćnim izazovima s rastom zubića. Zašto? Zato što sam osvijestila to da su te situacije tu samo kao kontrasti - kao kiša prije duge, kao noć prije dana, kao nešto što mi najviše pomaže na mom putu rasta jer iz tih trenutaka slabosti odašiljem želju za onim „dobrim“ trenutcima koje još više cijenim jer znam što je suprotno njima.

A kako je to zahvalnost meni najviše promijenila život? Pa time što su one stvari na kojima sam svjesno bila zahvalna počele još više pristizati u moj život. Kao što i mi nagrađujemo našu djecu velikim čokoladama jer su zahvalna za malu čokoladicu, tako i život nas nagrađuje s velikim stvarima kad smo zahvalni i za one najmanje.

„Greška“ koja se pojavljuje u razmišljanju ljudi, čime stvara velike iluzije, je ta kako ne smijemo željeti nešto više i veće, jer ispada kako smo nezahvalni za ono što imamo sada. Ah, koliko puta sam čula da su želje i mašta loši za nas, kako su želje izvor patnje. Na svom dosadašnjem putovanju zvanom život, naučila sam da je to samo pogrešno uvjerenje. Osobno sam počela živjeti punim plućima kad sam ovo sebi posložila i počela se svakodnevno zahvaljivati, željeti i maštati. Ono, kad sam prestala biti „hard core realista“ (o ovome pojmu „realno“ ću sljedeći put detaljnije). Zapravo, moje otkriće je bilo saznanje - Nisu želje te koje nas dovode do boli, nego naše vezivanje za iste i uvjerenje da nečega nema dovoljno!

Joj, koje olakšanje sam osjetila onda kad sam shvatila da je sasvim normalno da svaki dan imam milion želja i da ona želja od jučer uopće ne mora danas biti prioritet i dok sam živa kako ću stalno željeti nešto novo, jer tako rastem.

A kako se osloboditi vezivanja za želje? Pa zahvalnošću. Zahvalnošću za ono što imaš sad. Npr. vozimo stari naslijeđeni auto koji se svako malo kvari. I kako se osjećamo po tom pitanju? Zahvalno i super. jer znamo da ćemo taj auto voziti samo privremeno i odlično je što nas služi za naše potrebe. Ili ne podnosimo to auto i jedva čekamo kad ćemo ga se riješiti, ono nam je krivo što kasnimo svugdje, što se kvari, što smo živčani u prometu. E pa, rješenje je baš u tome da se zahvaljujemo što vozamo razdrdano auto, imamo mali stan, imamo koji kg viška, neukrotivu kosu, zato što smo sami... i da uživamo u svemu tome sada! Naravno da trebamo poželjeti, maštati o savršenom tijelu, premoćnoj frizuri, idealnom partneru, novom autu, stanu – ali i otpustiti našu želju – ne vezati se za nju. Hoćemo li na kraju dobiti to nešto novo nije ni bitno, jer i sad uživamo i sad nam je dobro. Zato slušajmo ideje koje nam se javljaju, radimo najbolje što možemo da bi se ostvarile i vjerujemo da će se ostvariti za nas najbolje što je moguće. I zaista, tako i bude.

Drugi dio je onaj koji svakodnevno primjećujem kod ljudi oko sebe – njihov osjećaj da nema dovoljno novca, nema dovoljno posla, nema dovoljno ljubavi, nema više dobrih ljudi itd. I čak ako požele nešto više za sebe, onda se boje da neće biti dovoljno za druge. Primjećujem da neki ljudi kukaju samo da bi se uklopili u sredinu, jer će netko misliti da su nezahvalni ako kažu da unatoč tome što imaju i posao i divan ljubavni odnos žele još nešto, dok netko u njihovoj sredini u isto vrijeme nema ni to. Tako da oni vjerojatno iz osjećaja neke krivice, kao da se moraju ispričavati drugima što su uspješni, naviknu sami sebe da se  fokusiraju na neke „lošije“ aspekte svog života, počnu kukati i osjećaju se loše. To je samo još jedno uvjerenje. Sjećam se ja i sebe kad sam, ne baš tako davno, razmišljala slično i patila od negativnih emocija zbog istih tih razmišljanja. Ali ono što i jesam naučila iz toga je - te emocije se i jesu javljale jer nisam bila u pravu. APSOLUTNO SVEGA IMA DOVOLJNO ZA SVAKOGA. Kad god nam se javi loša emocija, znači da smo na krivom putu. Tada nismo u skladu s onim stvarnim što naša duša vjeruje i što nam govori preko naših emocija. Zašto onda nemamo loše emocije kad se zahvaljujemo - zato što smo u skladu s našom dušom.

Pa kako biti sretan u životu? Kao prvo - odlučimo biti sretni i naučimo slušati naše emocije. Zatim, budimo zahvalni za ono što imamo sada bilo to dobro ili loše. Želimo da se dobro još više poveća, a loše da se ne ponavlja. Iz tog lošeg poželimo ono suprotno, jer zato nam se to loše i događa, da nas nauči da se fokusiramo na dobre stvari u našim životima i težimo njima.

Sukladno cijeloj ovoj priči moja velika želja je da ljudi oko mene poslušaju svoju dušu šta im kaže kad čuju onu poznatu izjavu Alberta Einsteina: „NAŠA OSNOVNA I NAJVAŽNIJA ODLUKA U ŽIVOTU JE: JE LI ŽIVIMO U PRIJATELJSKOM ILI NEPRIJATELJSKOM SVIJETU?“ Osobno, vjerujem i živim kako živimo u predivnom svijetu prijateljstva i obilja. Hoće li se moja želja ostvariti - nije ni bitno. Ja sam i sada, ovdje sretna i zadovoljna s ovim što jesam i što imam. Znam kako mogu biti još biti sretnija i mirnija, zato se zahvaljujem za sve što je sada, želim i maštam još bolje trenutke za sutra, slušam inspiracije koje se rađaju u meni, djelujem i puštam emocije da me vode na putu njihova ostvarenja.

Mlada žena, mama, supruga, sestra, prijateljica,
vesela duša u vječnoj potrazi za unutrašnjim mirom i novim izazovima ispunjenim smijehom i zadovoljstvom.