TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 26.10.2021.
I ove jeseni naša će poslijepodneva biti obilježena čitanjem, uz miris svijeća, dekicu i pogled na jesenske prizore kroz prozor.
No, kad smo se upitali koje knjige čitati i koji naslovi bi se trebali naći na našoj listi, Bonjour.čitatelji brzo su nam ponudili svoje odgovore i preporuke.
Kroz malenu anketu na društvenim mrežama otkrili su nam sjajne naslove domaćih i stranih pisaca među kojima ćete i vi sigurno prepoznati svoju narednu knjigu za čitanje.
Prelistajte dalje i otkrijte njihove preporuke.
Crveni adresar (Sofia Lundberj)
Ovaj roman privlači čitatelje životnom avanturom u kojoj Doris sa svojih 96 i dalje čuva svoj posebni adresar – bisernu ogrlicu sačinjenu od uspomena na ljude koje je voljela i poznavala. Nažalost, kako je zapisano u njenoj crvenoj knjižici, tih ljudi više nema, ali kako kreće zapisivati svoje uspomene, otkriva kako njena ljubavna priča možda ima svoj nastavak.
***
Ljudi bez grobova (Enes Halilović)
Ova priča govori o potjeri za mladićem koja je trajala 47 dana. Otac djevojke u koju se zaljubio dogovarao je druge prosce, a kad je to saznao, mladić je htio uzeti pravdu u svoje ruke. Kad je to napravio, morao se odmetnuti.
***
Gonič zmajeva (Khaled Hosseini)
Kroz ovaj roman upoznati ćete Hasana i Amira, dva najbliža prijatelja u Afganistanu koji zajednički prolaze svoje prve dječačke dane i izazove. Hasan je ostao zapamćen kao dječak koji može predosjetiti na koje će točno mjesto sletjeti papirnati zmaj. Nadalje priču priča upravo Amir, njegov prijatelj, koji nas vodi od Kabula do Pakistana pa sve do San Francisca, no kasnije će se ipak htjeti vratiti u Afganistan kojeg je razorio talibanski režim kako bi pronašao Hasanovo siroče. I tu kreće istinski zaplet.
***
Traži i bit će ti dano (Esther Hicks i Jerry Hicks)
Jedan od bestsellera autora Esther i Jerrya upravo je ova knjiga koja priča o Zakonu privlačenju i kako biti, raditi i ostvariti sve ono što nam daje zadovoljstvo.

Foto: @ana.peic.3114
***
Papa Jovana (Dona Vulfolk Kros)
U teškom vremenu rađa se nova junakinja koja u potrazi za svojom slobodom postaje rimski papa. U međuvremenu pokušava probuditi i svoju dugo traženu ljubavnu priču.
***
Djevojka, žena, drugo (Bernardine Evaristo)
Kroz priče dvanaest likova u periodu od 100 godina upoznati ćete novu Veliku Britaniju o kakvoj ranije niste čitali. Svaki od ovih likova traži nešto drugo: ljubav, dom, pripadnost, prošlost, budućnost… U preporukama se navodi da je ovo roman koji svatko treba barem jednom pročitati.
***
Svetlost u avgustvu (Vilijam Folkner)
Tragični lik u ovoj priči budi mržnju prema sebi radi saznanja da su možda njegovi preci bili crnci te se priča razvija i u smjeru šokantne ljubavne priče.

Foto: @books_and_lilies
***
Šapat kaldrme (Amina Isović Buković)
Ovo je knjiga u kojoj Amina priča o „autentičnom životu sarajevskih mahala.“.
***
Otok nestalih stabala (Elif Shafak)
Zabranjena ljubav u ovom romanu obilježena je stablom smokve u Konobi Sretna smokva koje je svjedočilo brojnim susretima i rastancima nesuđenog para. Ova smokva svjedočiti će i ratnim razaranjima kao i razdvajanju para, a priča će se nastaviti kada desetljećima kasnije 16-godišnja Ada želi istražiti više o zemlji iz koje dolazi njena obitelj, a počinje kod smokve koja raste u njenom dvorištu.

Foto: @knjigozeljkaa
***
Sjene vjetra (Carlos Ruiz Zafon)
Odlazak u tajnu knjižaru u Barceloni za jednog dječaka značiti će pronalazak knjige „Sjene vjetra“ koja će označiti dječakovu potragu za tajnovitim autorom knjige u građanskim ratom pogođenoj Barceloni.

Foto: @pauza_za_knjigu
***
40 pravila ljubavi (Elif Shafak)
Nadahnjujuća priča o ljubavi u ovom romanu je ispričana kroz dvije usporedne radnje. Jedna govori o američkoj kućanici Elli Rubinstein koja čita roman „Slatko bogohulje“ od čovjeka po imenu Aziz Z. Zahara, a druga govori o sufijskom pjesniku Rumiju i njegovom susretu sa Šemsom iz Tabriza i njihovom zajedničkom otkrivanju poruka ljubavi.

Foto: @pauza_za_knjigu
***
Normalni ljudi (Sally Rooney)
Knjiga po kojoj je nedavno i snimljena serija donosi priču o ljubavi dvoje mladih ljudi koja otkriva zamršenost ljudskih odnosa i izazove koje u ljubavi budi moderno doba.
***
Jedi, moli, voli (Elizabeth Gilbert)
Nakon rastave, Elizabeth odlazi na putovanje koje započinje u Italiji, seli se u Indiju, a zatim na Bali. Ovo putovanje pomaže joj da ponovo potraži svoj mir i sebe.

Foto: @bookmarker_rs
***
Na putu prema sebi (Katarina Marjanović)
Neke od nama svih poznatih emocija možemo osjetiti kroz istinite i često duhovite priče iz života autorice.
***
Ptice umiru pjevajući (Colleen McCullough)
Cijela priča se isprepleće između Maggie i katoličkog svećenika u nedopustivoj velikoj ljubavi koja zbog talentiranog pripovijedanja autorice čini da ovu knjigu čitatelji pročitaju u jednom dahu.
***
21 lekcija za 21. stoljeće (Yuval Harari)
Važna pitanja današnjice preispitana su u ovom trećem djelu izraelskog pisca koji oduševljava čitatelje svojim inovativnim razmišljanjima.
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo Photography Festival sinoć je otvoren izložbom No Man's Land, arhivskim projektom koji 25 godina nakon premijere istoimenog Oscarom nagrađenog filma Danisa Tanovića vraća fokus na fotografiju kao prostor sjećanja, svjedočenja i reinterpretacije.
Kroz do sada neobjavljene fotografije sa snimanja, publika ima priliku ponovo promišljati teme kolektivnog pamćenja, ali i vidjeti kako jedna priča nastavlja živjeti. 


Među desetinama izložbi koje će tokom sedmice biti otvorene širom Sarajeva, izdvojili smo troje regionalnih autora čiji radovi na različite načine promišljaju dom, identitet i pripadanje.
Od Jadrana i Zagreba do Sarajeva i Libana, njihove fotografije pokazuju da prostor nikada nije samo pozadina priče, nego njen aktivni učesnik.
One istražuju odnos koji prema tim prostorima gradimo. 
Foto: Inia Herenčić

Foto: Vedad Divović

Foto: Matea Leš

U projektu Jadran: Snapshots of Belonging hrvatska fotografkinja i pejzažna arhitektica Matea Leš tokom pet godina bilježi život uz obalu, daleko od turističkih razglednica i sezonskih stereotipa. Njene fotografije more posmatraju kao prostor svakodnevice, rutine i sjećanja.
"Kroz fotografiju me najviše privlače mjesta i ljudi koji nose neku tihu emociju. Lokacije koje možda na prvi pogled djeluju obično, ali u sebi imaju osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti." 
Kako je podijelila za Bonjour.ba, upravo takva mjesta najčešće postaju polazna tačka njenog rada. Zanimaju je lokacije koje na prvi pogled djeluju sasvim obično, ali u sebi nose osjećaj pripadanja, nostalgije ili prolaznosti.
Fotografiju opisuje kao način dokumentovanja emocija koje je ponekad teško objasniti riječima, a kroz proces fotografisanja prirodno joj se otvaraju i pitanja identiteta, korijena i odnosa prema prostorima kroz koje prolazimo.
Upravo takvi prizori čine okosnicu njenog rada. Ljudi, pejzaži i mali svakodnevni momenti postaju svojevrsni vizuelni dnevnik odnosa između prostora i identiteta.
"Fotografija mi je način da dokumentiram emocije koje je ponekad teško objasniti riječima."
Matea Leš na ovogodišnjem Sarajevo Photography Festivalu predstavlja projekat i publikaciju u okviru programa Book Table – Independent Publishing, koji se održava u subotu, 6. juna od 13:30 sati u Goethe-Institutu.

Foto: Matea Leš

Naziv izložbe I Carried a Pine Cone in My Backpack već sugeriše da Iniju Herenčić zanimaju tragovi koje mjesta ostavljaju na nama. Njena fotografija ne slijedi unaprijed zadanu priču. Nastaje intuitivno, kroz susrete sa prostorom, svjetlom i pokretom, a izložba u Sarajevu otvara se u petak, 5. juna u 18:00 sati u Galeriji MAK.
"Proces fotografiranja za mene je način razumijevanja vlastitog odnosa prema prostoru, osjećajima i ljudima koji me okružuju."
Fotografije se u njenom radu ponašaju poput fragmenata sjećanja. Značenje se ne otkriva odjednom, nego se postepeno gradi kroz posmatranje. 


U razgovoru za Bonjour govori kako fotografije često nastaju intuitivno, privučene određenim svjetlom, atmosferom ili uglom nekog novog mjesta. Tek naknadno, kroz ponovno promatranje snimljenih prizora, u njima prepoznaje pitanja pripadnosti i identiteta. Kroz gradove, svakodnevne prostore i intimne situacije pokušava razumjeti vlastite korijene, ali i slojevite odnose koji nas oblikuju.
“Fotografija za mene nije konačan odgovor, već prostor za kontinuirano propitivanje, bliskost i razumijevanje slojevitosti odnosa koji me oblikuju.”
Njena izložba ne nudi jasne odgovore. Umjesto toga, poziva posmatrača da uspori i pronađe vlastita značenja između pejzaža, tijela, svjetla i uspomena. 


Foto: Inia Herenčić

Dok Matea i Inia polaze od intimnih prostora, Vedad Divović fotografiju koristi kao alat za razumijevanje društava, političkih sistema i ljudi koji kroz njih prolaze.
Njegova samostalna izložba Home of the Perpetually Lost , koja se otvara u srijedu, 3. juna u 19:00 sati na Trgu Susan Sontag, nastala je u kontekstu Libana i istražuje ideju doma kao nečega što se stalno gradi, gubi i ponovo pronalazi.
"Fotografija je za mene alat da razumijem svijet oko sebe, političke sisteme i ljude koji ih oblikuju." 

Kako je rekao za Bonjour, najčešće radi na dugoročnim projektima koji nastaju godinama i bave se temama identiteta, doma, političkih sistema i kolektivnog sjećanja. Ne zanimaju ga fotografije koje nude brze odgovore. Mnogo mu je važnije prenijeti osjećaj i ostaviti prostor za lično čitanje rada.
U njegovim radovima identitet nije fiksna kategorija. On se neprestano pregovara između prošlosti i sadašnjosti, između odlaska i povratka, između pripadanja i udaljenosti. 
"Važno mi je da ne nudim odgovore, nego da potaknem na razmišljanje."
U njegovim radovima protagonisti nisu tu da ispričaju vlastitu biografiju, nego da postanu dio šire priče o prostoru, društvu i vremenu u kojem živimo. Posebnu pažnju posvećuje tihim svakodnevnim momentima jer, kako kaže, upravo u njima vidi ono najiskrenije.
"Nedavno sam imao ideju da je možda sevdah upravo taj osjećaj koji tražim kroz fotografiju." 

Nije slučajno što se u njegovom radu često vraća i Sarajevo. Za Bonjour je podijelio da su teme doma, identiteta i pripadnosti duboko povezane s njegovim odrastanjem u ovom gradu te da je upravo Sarajevo u velikoj mjeri oblikovalo način na koji danas promišlja fotografiju i gradi vlastiti fotografski jezik.

Foto: Vedad Divović
Možda upravo ta misao najbolje povezuje i sva tri autora. Svako od njih fotografijom pokušava uhvatiti nešto što je teško definisati riječima osjećaj pripadanja, doma, nostalgije ili bliskosti.
Kroz Jadran, Zagreb i Liban, njihovi radovi govore o univerzalnim pitanjima koja svi nosimo sa sobom bez obzira gdje živimo.
Sarajevo Photography Festival nastavlja se tokom cijele sedmice, a mi ćemo nastaviti pratiti priče koje nastaju između fotografija, prostora i ljudi koji ih stvaraju.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!