Naša svakodnevica danas uvelike je formirana na osnovu društvenih mreža gdje je gotovo nemoguće komunicirati svakodnevno, raditi i planirati bez barem jedne društvene mreže.

Iako su nam one pomogle u povezivanju i otvorile vrata ka svijetu, nije tajna kako su društvene mreže često i glavni razlog nepovezanosti. Online komunikacija u brojnim je slučajevima zamijenila komunikaciju uživo što smanjuje količinu svakodnevnog ljudskog kontakta. Rad od kuće također je postao popularan, pa samim time nemamo ni svakodnevnu komunikaciju uživo u uredu.

 

Kako me ne biste shvatili pogrešno, rad od kuće i online komunikacija mogu biti istinsko blago novog doba, i sama ih rado koristim kao novinarka za Bonjour.ba. No, uvidjela sam da sa sve većim boravkom u online svijetu, zaboravljamo sve ono što nas veseli u offline svijetu. Zaboravljamo da trebamo biti na svježem zraku svakodnevno, da je potrebno da napravimo 5 000 koraka svaki dan i da nam treba svakodnevni kontakt s ljudima.

U želji da saznam kako bi se moja svakodnevica promijenila kad bih izbrisala društvene mreže na 7 dana, deinstalirala sam Instagram, Facebook i TikTok kao tri aplikacije koje najčešće koristim. WhatsApp sam zadržala radi svakodnevne komunikacije. Kako je ovo utjecalo na mene i koje promjene mi je donijelo, otkrijte u nastavku.

 

Uvidjela sam koliko sam često zapravo odlazila na društvene mreže
 

Bilo da upravo planiram kuhati ili gledam seriju na TV-u, uhvatila sam sebe kako tijekom reklama ili dok čekam da voda zavri, posežem za telefonom kako bih „ubila vrijeme“. Prvi dan sam barem 20-tak puta posegnula za mobitelom, otključala ga, prstom htjela dotaknuti mjesto na kojem inače stoje spomenute aplikacije i zaustavila se jer sam shvatila da sam ih deinstalirala.

 

Ovo naučeno ponašanje i navika koju nisam ni znala da sam imala osvijestilo me koliko sam zapravo dopustila da društvene mreže budu dio moje svakodnevice.

 

Odlazak na društvene mreže ranije mi je predstavljao pauzu
 

Tijekom radnog dana, ako mi je trebala malena pauza od kompjutera ili sam trebala dozu inspiracije, prije nego što sam ih deinstalirala, odlazila bih na društvene mreže. Jedan dinamičan elektronički uređaj sa mnoštvo sadržaja mijenjala sam za drugi manji elektronički uređaj sa mnoštvo sadržaja. Umjesto da sam napravila pauzu u kojoj ću posložiti misli, napraviti sebi snack ili jednostavno otići na balkon, ja sam se birala zasititi sa dosta novih informacija.

 

Kad sam deinstalirala društvene mreže, pauza od rada bilo mi je upravo to: odlazak na balkon, uživanje u voću ili jednostavno sjedenje uz razmišljanje. Nemjerljivo bolja navika za fokus u mom slučaju.

 

Višak slobodnog vremena me iznenadio
 

Prije nego što sam deinstalirala društvene mreže imala sam osjećaj kao da nemam baš toliko slobodnog vremena. Drugim riječima, vrijeme nakon posla nekako bi mi uvijek proletjelo, iako sam nastojala biti produktivna, izazovno mi je bilo dodati još jedan hobi. Tome ne pomaže činjenica da je broj sati koje sam provodila na društvenim mrežama tijekom dana premašivao 5 sati. No imajte na umu da sam osoba koja radi u online mediju i dobar dio tog vremena pripada i boravku na društvenim mrežama radi prirode mog posla.

 

Nakon što sam deinstalirala aplikacije, odjednom se stvorio višak vremena koji sam rado provodila vani, mijenjala vrijeme na TikToku za vrijeme uz knjigu, a i češće sam zvala ljude i uživala solo u druženjima vani.

 

Navike su postale drugačije
 

Kad sam ponovo instalirala društvene mreže nakon pauze od 7 dana, moje nove navike su ostale. Potrudila sam se i dalje više boraviti vani, ostaviti vrijeme za druženja u tjednu, a i češće ugasim mobitel kad uhvatim sebe da bespotrebno lutam društvenim mrežama.

 

Zaključak
 

Iako su društvene mreže odličan alat za komunikaciju i povezivanje, pa čak i rad i potragu za inspiracijom i novim idejama, važno je biti svjestan koliko često konzumiramo sadržaj. Boljim planiranjem vremena na društvenim mrežama možemo osjetiti brojne prednosti, iskoristiti bolje vrijeme i učiniti da društvene mreže rade za nas, a ne obrnuto. 

***
Foto: Pexels

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club