Naša svakodnevica danas uvelike je formirana na osnovu društvenih mreža gdje je gotovo nemoguće komunicirati svakodnevno, raditi i planirati bez barem jedne društvene mreže.

Iako su nam one pomogle u povezivanju i otvorile vrata ka svijetu, nije tajna kako su društvene mreže često i glavni razlog nepovezanosti. Online komunikacija u brojnim je slučajevima zamijenila komunikaciju uživo što smanjuje količinu svakodnevnog ljudskog kontakta. Rad od kuće također je postao popularan, pa samim time nemamo ni svakodnevnu komunikaciju uživo u uredu.

 

Kako me ne biste shvatili pogrešno, rad od kuće i online komunikacija mogu biti istinsko blago novog doba, i sama ih rado koristim kao novinarka za Bonjour.ba. No, uvidjela sam da sa sve većim boravkom u online svijetu, zaboravljamo sve ono što nas veseli u offline svijetu. Zaboravljamo da trebamo biti na svježem zraku svakodnevno, da je potrebno da napravimo 5 000 koraka svaki dan i da nam treba svakodnevni kontakt s ljudima.

U želji da saznam kako bi se moja svakodnevica promijenila kad bih izbrisala društvene mreže na 7 dana, deinstalirala sam Instagram, Facebook i TikTok kao tri aplikacije koje najčešće koristim. WhatsApp sam zadržala radi svakodnevne komunikacije. Kako je ovo utjecalo na mene i koje promjene mi je donijelo, otkrijte u nastavku.

 

Uvidjela sam koliko sam često zapravo odlazila na društvene mreže
 

Bilo da upravo planiram kuhati ili gledam seriju na TV-u, uhvatila sam sebe kako tijekom reklama ili dok čekam da voda zavri, posežem za telefonom kako bih „ubila vrijeme“. Prvi dan sam barem 20-tak puta posegnula za mobitelom, otključala ga, prstom htjela dotaknuti mjesto na kojem inače stoje spomenute aplikacije i zaustavila se jer sam shvatila da sam ih deinstalirala.

 

Ovo naučeno ponašanje i navika koju nisam ni znala da sam imala osvijestilo me koliko sam zapravo dopustila da društvene mreže budu dio moje svakodnevice.

 

Odlazak na društvene mreže ranije mi je predstavljao pauzu
 

Tijekom radnog dana, ako mi je trebala malena pauza od kompjutera ili sam trebala dozu inspiracije, prije nego što sam ih deinstalirala, odlazila bih na društvene mreže. Jedan dinamičan elektronički uređaj sa mnoštvo sadržaja mijenjala sam za drugi manji elektronički uređaj sa mnoštvo sadržaja. Umjesto da sam napravila pauzu u kojoj ću posložiti misli, napraviti sebi snack ili jednostavno otići na balkon, ja sam se birala zasititi sa dosta novih informacija.

 

Kad sam deinstalirala društvene mreže, pauza od rada bilo mi je upravo to: odlazak na balkon, uživanje u voću ili jednostavno sjedenje uz razmišljanje. Nemjerljivo bolja navika za fokus u mom slučaju.

 

Višak slobodnog vremena me iznenadio
 

Prije nego što sam deinstalirala društvene mreže imala sam osjećaj kao da nemam baš toliko slobodnog vremena. Drugim riječima, vrijeme nakon posla nekako bi mi uvijek proletjelo, iako sam nastojala biti produktivna, izazovno mi je bilo dodati još jedan hobi. Tome ne pomaže činjenica da je broj sati koje sam provodila na društvenim mrežama tijekom dana premašivao 5 sati. No imajte na umu da sam osoba koja radi u online mediju i dobar dio tog vremena pripada i boravku na društvenim mrežama radi prirode mog posla.

 

Nakon što sam deinstalirala aplikacije, odjednom se stvorio višak vremena koji sam rado provodila vani, mijenjala vrijeme na TikToku za vrijeme uz knjigu, a i češće sam zvala ljude i uživala solo u druženjima vani.

 

Navike su postale drugačije
 

Kad sam ponovo instalirala društvene mreže nakon pauze od 7 dana, moje nove navike su ostale. Potrudila sam se i dalje više boraviti vani, ostaviti vrijeme za druženja u tjednu, a i češće ugasim mobitel kad uhvatim sebe da bespotrebno lutam društvenim mrežama.

 

Zaključak
 

Iako su društvene mreže odličan alat za komunikaciju i povezivanje, pa čak i rad i potragu za inspiracijom i novim idejama, važno je biti svjestan koliko često konzumiramo sadržaj. Boljim planiranjem vremena na društvenim mrežama možemo osjetiti brojne prednosti, iskoristiti bolje vrijeme i učiniti da društvene mreže rade za nas, a ne obrnuto. 

***
Foto: Pexels

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR