TEKST: Bonjour.kolumnist
DATUM OBJAVE: 22.2.2021.
Radeći posao koji volimo, vjenčanu fotografiju i film, upoznali smo mnogo divnih ljudi i stekli nova prijateljstva, ali to nije jedina prednost ovog posla.
On nam je priuštio puno zanimljivih avantura i road tripova kroz različite države, gradove kao i mala mjesta za koja nikada prije nismo ni čuli, a sada su postale nezaboravni dio naših uspomena.
Jedno od takvih malih mjesta je definitivno Roussillon. Neki su možda čuli za njega, neki su možda bili, ali ipak mislim da će za dosta ljudi biti jedno otkriće i možda ih potaknuti da, čim se malo situacija normalizira, zapute u smjeru Provanse. Naravno, to je samo jedno u moru živopisnih i toplih gradića i mjesta u koja možete zalutati na jugu Francuske.
Kako je nas put doveo u Roussillon?
Jakov, Deni i ja smo započeli desetodnevni roadtrip, a središnja točka bio je Lupiac, mjesto na jugozapadu Francuske iz kojeg smo vam donijeli predivnu priču o Ilse i Ivanu koju možete vidjeti ovdje. Na povratku smo imali par opcija kuda ići nazad. Neki putevi su nas vodili Azurnom obalom, neki prema Ženevi, a na kraju je ipak presudila želja da vidimo dio Provanse. Malo smo istraživali na putu prema Provansi, jer nismo imali mnogo vremena za obilazak, pa smo tražili nešto posebno i drugačije. Sezona lavande u punom cvatu je već završila tako da smo tražili nešto drugo što bi nas privuklo. Fascinirala nas je informacija da negdje malo više kontinentalno, u brdima koja se isprepliću sa poljima lavande, postoji jako zanimljiv predio sa posebnim crvenim stijenama, totalno netipičnim za europsko tlo, a nalazi se par stotina metara od isto tako posebnog malog francuskog mjesta pod imenom Roussillon.
Sama vožnja kroz Provansu je već bila predivan doživljaj. Daleko od autoceste, lokalnim putevima voziti se kroz francuska sela i male gradove povezane poljima i brežuljcima je nešto što bi svi ljubitelji putovanja trebali imati na svojoj listi želja. Više puta smo se zaustavljali do odredišta, uživali u pogledu i mirisu Mediterana u zraku. Na takvim mjestima nema žurbe, nego poželite da se vozite što duže. Na kraju dolazimo do brdovitog predjela i put nas polako uspinje do samog Roussillona. Nakon što smo se parkirali, započeli smo višesatnu šetnju malim šarmantnim ulicama. Gradić je jako mali i pun autentičnih zbijenih kuća u toplim zemljanim bojama. Nalazi se na uzvisini, okružen dolinama tako da sa svakog dijela grada imate predivan i drugačiji pogled. Par umjetničkih galerija, malih trgovina i suvenirnica, vinarija, starih francuskih automobila i stari mlin čine šetnju još ugodnijom. Nezaobilazna je naravno bila i jutarnja kafa i kroasan u jednom od malih lokalnih bistroa.
Nakon obilaska gotovo svake ulice u ovom malom raju, vrijeme je i za posjet onoga što ovo mjesto izdvaja od ostalih gradića u Provansi. Na samo par minuta šetnje dolazite u totalno netaknuto prirodno okruženje - Le Sentier des Ocres. Priča o samom nastanku ovog fenomena vraća nas 230 milijuna godina unatrag kada je cijela Provansa bila pod vodom. Prije 100 milijuna godina se voda povukla, a novi kopneni dio nakon toliko godina oblikovanja pod morem bio je sada izložen stalnim kišama koje su stvorile oblike kakve vidimo danas. Oker i narančaste boje su i dalje tajnovite te se istražuje njihovo porijeklo. Nedugo nakon što ušetate u park, osjećate se kao na nekom drugom kraju svijeta. Naše oko jednostavno nije naviklo na ovako posebne boje u prirodi tako da je pravi doživljaj biti na takvom mjestu.
Narančasta zemlja podsjeća na glinu, ali u nekim dijelovima parka nalazi se sitni puderasti pijesak nalik onome u pustinji. Zelenilo svuda okolo u kombinaciji sa zemljanim tonovima, čini ovaj park pravim remek djelom prirode. U parku smo proveli jednako vremena, kao i u samom gradiću. Svi ti prizori vas jednostavno drže da se ne možete nagledati, tako da vrijeme jako brzo prođe.
Kako je pred nama bio još dug put prema Torinu koji je bio sljedeća destinacija, morali smo krenuti. Nadam se da sam prenio bar mali dio onoga što će vas dočekati ako se zaputite u ovom smjeru, a mi se nadamo prvom prilikom još jedan krug kroz Provansu u potrazi za novim mjestima i prirodnim ljepotama.
***
Za BONJOUR.ba piše: Dario Šišul
Foto: Dario & Jakov
TEKST: Adelisa Mašić
Na sat vremena brodom od Raba nalazi se otok koji izgleda kao da je istrgnut iz drugačijeg vremena, Sveti Grgur, poznat i kao 'Bambi otok'.
Bez stalnih stanovnika i bez gužvi ovo mjesto nudi sve ono što često tražimo od ljeta, ali rijetko pronađemo: mir, netaknutu prirodu, jedan mali restoran i neočekivanu priču.
Danas je najpoznatiji po jelenima lopatarima koji slobodno šetaju otokom i bez straha prilaze posjetiteljima. Njihova pitomost daje otoku posebnu čar, trenutak u kojem ti iz ruke jede jelen dok iza šumi Jadran, teško se zaboravlja.
Ipak, Sveti Grgur krije i slojevitu prošlost. Malo ko zna da je ovdje nekad bio ženski zatvor, pandan Golom otoku, čije ruševine i danas stoje kao nijemi svjedoci jednog perioda historije.
Priroda je, međutim, polako preuzela glavnu riječ, makija je zarasla zidine, a more uokvirilo pejzaž koji danas djeluje gotovo nestvarno.
Otok je idealan za jednodnevni izlet, kupanje u mirnim uvalama i šetnju kroz njegove staze koje vode do starih stražarnica i vidikovaca s pogledom na Rab, Krk i Goli otok.
Do Svetog Grgura najlakše se stiže brodom iz Raba ili Krka, a upravo ta kratka vožnja čini ga savršenom 'mini avanturom' za one koji žele otkriti nešto novo.
Sveti Grgur nije otok na kojem ćete pronaći uređene ležaljke i kafiće. Njegov šarm leži upravo u jednostavnosti, u tišini koju prekida samo zvuk mora i u iznenadnom susretu s jelenom na stazi.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Naslovna fotografija: @amilaahdc
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
