Radeći posao koji volimo, vjenčanu fotografiju i film, upoznali smo mnogo divnih ljudi i stekli nova prijateljstva, ali to nije jedina prednost ovog posla.

On nam je priuštio puno zanimljivih avantura i road tripova kroz različite države, gradove kao i mala mjesta za koja nikada prije nismo ni čuli, a sada su postale nezaboravni dio naših uspomena.

Jedno od takvih malih mjesta je definitivno Roussillon. Neki su možda čuli za njega, neki su možda bili, ali ipak mislim da će za dosta ljudi biti jedno otkriće i možda ih potaknuti da, čim se malo situacija normalizira, zapute u smjeru Provanse. Naravno, to je samo jedno u moru živopisnih i toplih gradića i mjesta u koja možete zalutati na jugu Francuske.

Kako je nas put doveo u Roussillon?

Jakov, Deni i ja smo započeli desetodnevni roadtrip, a središnja točka bio je Lupiac, mjesto na jugozapadu Francuske iz kojeg smo vam donijeli predivnu priču o Ilse i Ivanu koju možete vidjeti ovdje. Na povratku smo imali par opcija kuda ići nazad. Neki putevi su nas vodili Azurnom obalom, neki prema Ženevi, a na kraju je ipak presudila želja da vidimo dio Provanse. Malo smo istraživali na putu prema Provansi, jer nismo imali mnogo vremena za obilazak, pa smo tražili nešto posebno i drugačije. Sezona lavande u punom cvatu je već završila tako da smo tražili nešto drugo što bi nas privuklo. Fascinirala nas je informacija da negdje malo više kontinentalno, u brdima koja se isprepliću sa poljima lavande, postoji jako zanimljiv predio sa posebnim crvenim stijenama, totalno netipičnim za europsko tlo, a nalazi se par stotina metara od isto tako posebnog malog francuskog mjesta pod imenom Roussillon.

Sama vožnja kroz Provansu je već bila predivan doživljaj. Daleko od autoceste, lokalnim putevima voziti se kroz francuska sela i male gradove povezane poljima i brežuljcima je nešto što bi svi ljubitelji putovanja trebali imati na svojoj listi želja. Više puta smo se zaustavljali do odredišta, uživali u pogledu i mirisu Mediterana u zraku. Na takvim mjestima nema žurbe, nego poželite da se vozite što duže. Na kraju dolazimo do brdovitog predjela i put nas polako uspinje do samog Roussillona. Nakon što smo se parkirali, započeli smo višesatnu šetnju malim šarmantnim ulicama. Gradić je jako mali i pun autentičnih zbijenih kuća u toplim zemljanim bojama. Nalazi se na uzvisini, okružen dolinama tako da sa svakog dijela grada imate predivan i drugačiji pogled. Par umjetničkih galerija, malih trgovina i suvenirnica, vinarija, starih francuskih automobila i stari mlin čine šetnju još ugodnijom. Nezaobilazna je naravno bila i jutarnja kafa i kroasan u jednom od malih lokalnih bistroa.

Nakon obilaska gotovo svake ulice u ovom malom raju, vrijeme je i za posjet onoga što ovo mjesto izdvaja od ostalih gradića u Provansi. Na samo par minuta šetnje dolazite u totalno netaknuto prirodno okruženje - Le Sentier des Ocres. Priča o samom nastanku ovog fenomena vraća nas 230 milijuna godina unatrag kada je cijela Provansa bila pod vodom. Prije 100 milijuna godina se voda povukla, a novi kopneni dio nakon toliko godina oblikovanja pod morem bio je sada izložen stalnim kišama koje su stvorile oblike kakve vidimo danas. Oker i narančaste boje su i dalje tajnovite te se istražuje njihovo porijeklo. Nedugo nakon što ušetate u park, osjećate se kao na nekom drugom kraju svijeta. Naše oko jednostavno nije naviklo na ovako posebne boje u prirodi tako da je pravi doživljaj biti na takvom mjestu.

Narančasta zemlja podsjeća na glinu, ali u nekim dijelovima parka nalazi se sitni puderasti pijesak nalik onome u pustinji. Zelenilo svuda okolo u kombinaciji sa zemljanim tonovima, čini ovaj park pravim remek djelom prirode. U parku smo proveli jednako vremena, kao i u samom gradiću. Svi ti prizori vas jednostavno drže da se ne možete nagledati, tako da vrijeme jako brzo prođe.

Kako je pred nama bio još dug put prema Torinu koji je bio sljedeća destinacija, morali smo krenuti. Nadam se da sam prenio bar mali dio onoga što će vas dočekati ako se zaputite u ovom smjeru, a mi se nadamo prvom prilikom još jedan krug kroz Provansu u potrazi za novim mjestima i prirodnim ljepotama.

***
Za BONJOUR.ba piše: Dario Šišul
Foto: Dario & Jakov

Dok istorija priča kroz zidove iz 14. stoljeća, današnji Počitelj ostaje jednako autentičan i jednako neodoljiv za svakoga ko traži destinaciju vrijednu prepričavanja.

 Šta obići u Počitelju?

Utvrda

Najpoznatija znamenitost i mjesto s kojeg se pruža najljepši pogled na Neretvu i okolne vinograde. Uspon do vrha možda traži malo kondicije, ali nagrada je panorama koja izgleda kao kadar spreman za razglednicu.

Kuća Gavrankapetanovića

Primjer stambene arhitekture 16. vijeka. Nekad privatni dom, danas prostor umjetničke kolonije. Ako imate sreće, uhvatićete neku izložbu ili radionicu u njenom dvorištu.

Džamija Šišmana Ibrahima-paše

Izgrađena 1562. godine, jedno od najljepših ostvarenja osmanske arhitekture u Bosni i Hercegovini. Nakon obnove, ponovo je otvorena za posjetioce.

Sahat-kula i Han

Podsjetnik da je Počitelj bio važno trgovačko mjesto. Kula i danas dominira siluetom grada, dok je han u prošlosti bio stajalište putnika i trgovaca na karavanskom putu.

Doživljaj grada

Počitelj nije samo obilazak spomenika. To je grad u kojem vas svaki sokak vodi u neki skriveni ugao: terasa s pogledom, dvorište prepuno lavande ili stepenice koje se penju do zidina.

Između kamenih kuća mirišu smokve i šipci, a na štandovima vas čekaju domaći proizvodi. Ako odvojite trenutak da sjednete u hlad murve, biće vam jasno da se ovdje živi mirnije nego što ste navikli.

Kada posjetiti Počitelj?

Jesen – grad je u najljepšim bojama, vinogradi prelaze u zlatno-crveno.

Proljeće – svježina i lavanda na svakom koraku.

Ljeto – rijeka Neretva donosi osvježenje, a kamene kuće hlad.

Zima – tvrđava u magli i prazne ulice daju Počitelju poseban mistični izgled.

Zašto baš ovdje?

Zahvaljujući svojoj lokaciji, Počitelj se savršeno uklapa u svako hercegovačko putovanje. Njegov šarm je u jednostavnosti: autentičan je, fotogeničan i uvijek ima onu vrstu atmosfere zbog koje se želite zadržati duže.

Foto: @unaelenaerrante