Povodom Međunarodnog dana žena 2022. godine, inicijativa #ŽeneBiH udružila je snage sa fotografkinjom Aidom Redžepagić i stilisticom Gashom Miladinović na seriji fotografija u čast značajnih žena Bosne i Hercegovine.

Inspirirajući se selekcijom likova iz knjige, pet djevojčica poziralo je pred Aidinim objektivom, i uz Gashin styling, kako bi oživjele pet žena iz knjige #ŽeneBiH.

Prva bh. učiteljica Staka Skenderova, prva doktorica muslimanka u BiH Ševala Zildžić Iblizović, slikarka Mica Todorović, balerina Riki Levi i pilotkinja Fatima Mušić Manojlović oživljene su ponovo na lokacijama Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu, Narodnog pozorišta Sarajevo i Sportskog aerodroma Kreševo. Serija fotografija kreirana je uz inspiraciju vizuelnih elemenata iz života nabrojanih žena, koji su, na osnovu istraživanja za potrebe knjige, bili poznati autoricama.

 

Humanitarka i učiteljica Staka Skenderova

„Željele smo nanovo oživjeti žene iz knjige, koje već neko vrijeme nisu među nama, ali su svojim radom i zalaganjem obilježile bh. historiju. Željele smo pokazati njihovu važnost, kroz likove djevojčica za koje smo sigurne da će u budućnosti biti jednako odvažne, kreativne i odlučne da mijenjaju svijet oko sebe“, rekla je fotografkinja Aida Redžepagić.

 

Balerina Riki Levi 

„Svakodnevno je potrebno unapređivati naše znanje o značajnim i veoma inspirativnim ženama Bosne i Hercegovine. Mnogi ne znaju za žene koje smo rekreirali ovom serijom fotografija. Nadamo se da će ovo biti poticaj da za njih i saznaju“, kaže stilistica Gasha Miladinović.

 

Slikarka Mica Todorović

„Od kad je knjiga izdana, s oduševljenjem slušamo o reakcijama djevojčica, ali i dječaka, koji čitaju knjigu i na taj način saznaju više o ženama koje su ostavile značajan pečat na bh. društvo. Želimo da sve djevojčice, ali i dječaci, nastave činiti svijet boljim mjestom, a to je moguće samo ako znaju da su za društvo značajni doprinosi i žena i muškaraca“, poruka je inicijative #ŽeneBiH.

 

Doktorica Ševala Zildžić-Iblizović 

Ovom prilikom izražavamo neizmjernu zahvalnost Akademiji likovnih umjetnosti, Narodnom pozorištu Sarajevo, kao i roditeljima djevojčica koji su pristali da budu dijelom ove male inicijative povodom Međunarodnog dana žena.

 

Pilotkinja Fatima Mušić

Podsjećamo, volonterska inicijativa #ŽeneBiH, koja ovog marta slavi četvrtu godišnjicu postojanja, započela je u martu 2018. godine, a u martu 2019. godine izdana je ilustrirana knjiga za koju je ilustriralo 50 bh. ilustratorica, umjetnica i dizajnerica iz BiH. Početkom 2020. godine objavljeno je drugo dopunjeno izdanje knjige, kao i prevod na engleski jezik.

***
Foto: Aida Redžepagić

U svakoj zajednici postoje teme o kojima se dugo govori šapatom. Teme koje se prečesto umotaju u mekanije riječi, kao da jezik može ublažiti ono što se dogodilo.

Među njima je i femicid, zločin koji se ne smije, dakle prikazivati kao porodična tragedija, nesretan događaj ili teška porodična priča.

Takvi izrazi skrivaju uzrok, zamagljuju odgovornost i ostavljaju dojam da je riječ o nečemu što se dogodilo samo od sebe, ali nije...

Postoji prostor koji pripada svima nama, a to je jezik koji koristimo. On je početak razumijevanja, ali i početak promjene.

Da li riječi kriju ili otkrivaju istinu?  

Jezik je moćan upravo zato što djeluje tiho, neprimjetno, ali odlučno. Ponekad je dovoljna jedna riječ, jedna formulacija ili jedan izraz da potpuno promijeni način na koji tumačimo događaj i doživljavamo situaciju.

Kada se femicid predstavi kao porodična tragedija, fokus se sa samog nasilja premješta na sentimentalnu sliku domaćinstva, što stvara nejasnu cjelinu u kojoj nestaju stvarne uloge i zamagljuje se granica između žrtve i počinioca.




Time se stvara osjećaj da se dogodilo nešto neočekivano i neizbježno, nešto što se desilo , umjesto nešto što je počinjeno. Takav jezik ne samo da ublažava ono što se dogodilo, već utiče i na to kako društvo razumije nasilje.

Suprotno tome, kada kažemo femicid, kada stvari imenujemo jasno, direktno i bez ublažavanja, događaj dobija svoju pravu konturu. Više nema prostora da se ozbiljnost relativizuje ili da se nasilje preoblikuje u nešto mekše, bezazlenije ili neutralnije.

Riječi mogu prikriti, ali mogu i osvijetliti; mogu zamagliti odgovornost, ali mogu i razotkriti ono što je godinama ostajalo prešućeno. Upravo zbog toga važno je da biramo one koje istinu čine vidljivom, a ne one koje je prikrivaju.

Zašto je precizno imenovanje važno?  

Precizan jezik nije pokušaj dramatiziranja stvarnosti, on je jednostavno njeno tačno opisivanje.

Kada kažemo da je riječ o femicidu, jasno ističemo da se radi o nasilju počinjenom nad ženom zato što je žena. Na taj način pokazujemo da ovo nije izolovani slučaj niti privatna situacija, nego obrazac koji se ponavlja, bez obzira na grad, okolnosti ili socijalni kontekst.

Iako tačna riječ ne može promijeniti bol niti ishode, ona sprječava da se nasilje prepakira u narativ koji ga umanjuje, opravdava ili zamagljuje.

Kultura jezika je kultura društva  

Način na koji govorimo o nasilju ne utiče samo na to kako ga sada razumijemo, utiče i na to kako ćemo ga prepoznavati u budućnosti.

Jezik stvara okvir kroz koji gledamo svijet: ako su izrazi ublaženi, takva postaje i naša reakcija; ako su jasni, lakše prepoznajemo signale i obrasce koji pokazuju da nešto nije u redu.




Takvi signali gotovo nikada ne dolaze odjednom. Oni se pojavljuju kroz niz malih, ali uporno ponavljanih obrazaca: izolaciju od prijatelja i porodice, kontrolu svakodnevnih aktivnosti, postepeno pomjeranje granica dozvoljenog ponašanja, nadzor koji se predstavlja kao ljubav i ograničavanje koje se naziva brigom.

Kada ih jasno prepoznamo i tako i imenujemo, društvo ih počinje uviđati ranije, preciznije i odgovornije. Zato je važno da ne posežemo za izrazima koji zvuče blaže, jer takve riječi nikada nisu bez posljedica.
 

Riječi stvaraju okruženje u kojem nasilje ili nestaje ili se prešutno toleriše  

Od toga kako govorimo zavisi kakvo okruženje gradimo. Ako koristimo jezik koji prikriva suštinu, stvaramo ambijent u kojem nasilje ima prostor da se sakrije.

Ako koristimo jezik koji otkriva, stvaramo prostor u kojem se o nasilju govori otvoreno, bez relativiziranja i bez skretanja pogleda.

To je prvi, ali suštinski važan korak ka promjeni: da ne pristajemo na jezik koji briše ono što mora biti jasno i da ne dozvolimo da se ozbiljnost zločina izgubi u formulacijama koje zvuče nježnije, ali nose opasne posljedice.

Foto: unsplash.com