TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 21.10.2014.
Kad gledamo njene kolačiće osjećamo se kao da smo ušetali u nekakvu slatku bajku. Makroni u pastelnim nijansama, čipkane posudice, kremaste ruže i čokoladne lizalice samo su dio aktera ove slatke priče. Njeno ime je Mara Cindrić, a njene slastice pronaći ćete ako potražite Noa cookies&cakes.
Premda je magistrirala hrvatski i njemački jezik, ova 27-godišnjakinja oduvijek je bila u potrazi za kreativnim načinom izražavanja. Crtala je, pisala, oslikavala posteljinu i majice, aranžirala cvijeće i ubacivala svoj dekorativni potpis gdje god je stigla.
Trenutno, njen život se vrti oko obitelji, davanja instrukcija iz njemačkog jezika i pravljenja slastica. No, unatrag par mjeseci, to nije bilo tako.
"Moja priča počinje sasvim spontano - prvim rođendanom mog sina. Ja i muž, inače također kreativna duša - zadužen za fotografiju i dizajn - smo odlučili napraviti „pravi“ dječji rođendan – sa zastavicama po cijeloj kući, šarenim kolačićima, tortom i sve što ide uz to, a obzirom na ekonomsku situaciju, odlučili smo sve napraviti sami. Tako da sam provodila sate i sate na internetu tražeći ideje. Ubrzo sam shvatila u kojem smjeru ići i upustila se u to. Nakon rođendana mi je draga prijateljica predložila da probam napraviti nešto slično za njeno vjenčanje i da se okušam u tom poslu. Naravno, nije mi trebalo dugo da pristanem. Shvatila sam da se i kroz slastice mogu kreativno izraziti, i to na više načina- od oblikovanja kolača, do slikanja po njima, a pogotovo mi je zadovoljstvo kada mi prepuste dekoriranje slatkog stola - tek tad nastaje potpuna slika - mogu stvoriti malu priču", otkrila nam je Mara.
Svaki taj "sweet table" inspiriran je određenom paletom boja zbog kojih Mara polako stječe ugled slastičarskog Wesa Andersona. Pored toga, primjetna je i njena pažljiva posvećenost detaljima: "Svaki „sweet table“ nastaje u dogovoru s mladencima (ili slavljenicima). Trudimo se udovoljiti željama kupaca. Ali naš pojam slatkog stola je nešto drugačiji od lokalnog. Ono što želimo prezentirati ne odnosi se samo na slastice nego i na dizajn i dekor stola. Važan nam je sveukupan dojam stola- da bude užitak za oko i nepce. Takva vrsta „slatkog stola" je relativna novina u svijetu,a pogotovo na našim prostorima. Svaki stol bi trebao biti priča za sebe i odraz onoga tko ga je naručio. Naravno da mi je drago kada mi prepuste da na svoju ruku radim (jer imam 101 ideju), ali na kraju je najvažnije da smo svi zadovoljni - i da su kolači pojedeni. Detalji su mi jako bitni, osobno jako volim cvijeće - smatram da ono zaokruži priču, pa se uvijek trudim da i ono nađe mjesta na slatkom stolu, i svijeće, knjige... ma svašta bih ja stavila."
Sve ove slastice potpisane su imenom njenog sina Noe, jer on je, kako kaže, njen najveći slatkiš i razlog zbog kojeg je cijela ova priča počela. Ipak, kolačići bi se slobodno mogli zvati i Mama, s obzirom da je Noinoj baki san bio okušati se u slastičarstvu: "Što se tiče recepata, ima tu svega, od maminih (kojoj je bio san postati slastičar!), do danas svima dostupnog interneta, 24h kitchen, susjeda - znači nema pravila, ako mi se učini zanimljivim, pišem recept, mijenjam po svojim željama, ubacujem, izbacujem, kombiniram - dok to ne bude to. Nemam neki veliki savjet, jedino da treba probati sve što vas zanima - nikad ne znate gdje leži talent. Da je meni netko prije pola godine rekao da ću ovo raditi ne bih mu vjerovala, ali eto - ne znaš dok ne probaš. Ipak, praksa čini majstora, a ja sam još daleko od toga..."
Od svih tih okusa kojima se svakodnevno poigrava teško je izabrati favorita: "Volim čokoladu. Ali, tko ne voli čokoladu? Ipak, možda mi nije omiljena, prije sam tip za kreme. Možda vanilija sa šumskim voćem. Da, da, to je to!"
Ali, bez obzira što voli, misli da je najbitnije igrati se i pustiti mašti na volju: "Volim eksperimentirati, jer nikad ne znaš što može nastati, u slastičarstvu je nekad i potreban eksperiment, nešto ne uspije – okreneš na nešto drugo - to je možda najvažniji savjet moje mame. Nikad ništa nije 'za baciti', snalažljivost je jako važna, kao i ideje, mašta..."
Kada je u pitanju interes lokalaca za njene kolačiće, Mara otkriva: "Ugodno smo iznenađeni, interes postoji, posebno s obzirom da smo počeli krajem sedmog mjeseca. Već smo imali dosta narudžbi, a nadamo se da će ih biti još. Mnogi još nisu ni čuli za stranicu, mnogi si ne mogu zamisliti, naručili bi „na kilo“, ali nadam se da će zaživjeti, jer mislim da se mlađim generacijama jako sviđa. Najveći izazov je da uspije sve što je naručeno (najveće sitnice u slastičarstvu znaju pokvariti sve), zadovoljiti kupca i stići sve na vrijeme. Kada se radi s hranom, sve se radi u zadnji tren, bar je to moja praksa, da bi bilo što svježije kada se posluži, tako da je trka s vremenom moj najveći izazov u ovom poslu."
Noa cookies&cakes potražite na njihovoj Facebook stranici ili kontaktirajte Maru direktno na +387 63 260759.
{gallery}2014_10/noacookies{/gallery}
Foto: NOA cookies&cakes
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
