TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 16.1.2023.
Mnogi će se složiti da su slatkiši nešto čemu teško možemo odoljeti još od malih nogu. Baš zato bez obzira na dob i dan danas brojni vole eksperimentirati s različitim okusima koji će nas osvježiti, ali i dati nam onaj potrebni boost energije.
Tragajući za nešto drugačijim slasticama, kao i onim koje pamtimo još od najranijih dana koje smo ušuškani pod dekicom grickali uz omiljene animirane serije zavirili smo na jednu lokaciju koja je slatkoljupcima posljednjih dana izmamila osmijeh na lice.
Riječ je o novootvorenom candy shopu Slatkish koji se nalazi u Tuzli, a koji svojim kupcima nudi različite vrste slatkih proizvoda. Stoga, kako bismo otkrili kako je izgledao sami proces otvorenja u našoj rubrici Gourmet ugostili smo Mirzu Mustafagića koji stoji iza samog projekta, te koji nam je podijelio brojne zanimljivosti, kao i što bi se trebalo naći u vašoj Slatkish košarici.
Prvenstveno bismo željeli čestitati na otvorenju Slatskisha. Možete li nam otkriti kako ste došli na ovu ideju te kako je izgledao sami proces otvorenja?
Draga Bonjour ekipa, prije svega hvala vam pa podržavate lijepe domaće priče, kao i uvijek. Na ideju sam nadolazio dugi vremenski period, da budem iskren. U razgovoru sa mojom prijateljicom, direktoricom Bingo city centra Tuzla, Lidijom Zulić sam došao na ideju da to bude upravo Slatkish u ovom obliku kakav je danas.
Naravno, bilo je dosta varijacija na temu, ali sam sretan sa finalnim proizvodom. Htio sam nešto drugačije i neočekivano od influencera jer kada kažete influencer, najčešće očekujete merch odjeće ili šminku i sličan proizvod, protiv čega nemam ništa, naprotiv i podržavam, ali ja sam u privatnom biznisu već pet godina i dosta sam poduzetan pa sam uvijek tražio priliku da tu svoju poduzetnost dodatno ispoljim i evo, tako sam došao do Slatkisha!
Koju lokaciju ste odabrali za Slatkish?
Ništa u životu nije slučajno, tako da sam i ja izabrao da to bude moj dugogodišnji suradnik, najveći shopping centar u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, Bingo City Centar Tuzla.
Moji prijatelji i saradnici iz BCC Tuzla su još jednom dokazali koliki su profesionalci i znalci svog posla te sam dobio rekao bih jednu od najboljih pozicija u centru, a to je kod uvijek popularnog Food courta. Slatkish se nalazi na drugom spratu i neizbježan je ukoliko dolazite u centar.
Što biste izdvojili kao najveći izazov s kojim ste se susreli tijekom realizacije projekta?
Huh! Puno ih je, da budem iskren. Najveći izazov je bila birokracija u našoj državi i suočavanje sa velikim broj potvrda, priznanica, rješenja i sličnog, ali ja sam osoba kojoj je uvijek čaša na pola puna tako da ćemo pričati o onim malo ljepšim izazovima, a to je kako u 6m2 smjestiti što više proizvoda i da to izgleda vizualno prijemčivo i mislim da smo uspjeli.
Arhitektica koja je radila na ovom projektu je Sofija iz Koncept studia iz Bijeljine i jako sam zadovoljan kako se isto realiziralo. Mislim da smo uz moje sugestije izvukli maksimum iz prostora i jako mi je drago da sam u Tuzlu donio nešto što do sada nije postojalo u mom gradu, candy shop!
S obzirom da smo i sami ljubitelji slastica, možete li nam otkriti koje sve proizvode nudi Slatkish?
Najslađa tema, definitivno! Trudio sam se pri nabavci proizvoda da što budemo dostupni ka što većoj skupini osoba, te da nemamo samo slatkiše za djecu, nego i za nas koji smo djeca u duši zauvijek.
Veliki dio radnje čine gumene bombone koje do sada nisu bile dostupne u Tuzli u ovom obimu, preko 90 vrsta gumenih bombona, od kojih je 90% halal, a oko 50 vrsta bez glutena je nešto na što sam posebno ponosan. Osobe koje su intolerantne na gluten su u ovih prvih nekoliko dana presretne zbog toga što konačno mogu kupiti nešto i za sebe.
Pored toga, za osobe koje ne vole gumene bombone smo također pripremili veliki asortiman čokoladiranih zdravih namirnica kao što su bademi, grožđice, lješnjaci u čokoladi, a jedan od mojih favorita su hurme u čokoladi kao i praline punjene hurmama. Za osobe koje ne vole slatko smo pripremili veliki izbor i „slaniša“, a moj favorit u tom dijelu su slane pistacije koje su zaista iznimno ukusne.
Pored toga, jako mi je bitno da za sebe nešto mogu pronaći i dijabetičari koji barem u Tuzli rijetko šta mogu pronaći, te sam u stalnim pregovorima za nove dobavljače u tom sektoru. Ponosan sam i na asortiman limitiranih slatkisha koji su dostupni samo u zemljama EU. Ako ćemo iskreno, ponosan sam na sve. U Bosni i Hercegovini otvoriti nešto i truditi se da to uspije je sam uspjeh za sebe i ovo će da razumije svako ko ima svoju firmu.
Sigurni smo da ste već pronašli svoj omiljeni slatkiš. Što biste preporučili našim čitateljima da moraju probati?
Sve, haha, šalim se! Zavisi šta volite, ali evo dati ću vam prijedlog iz svakog segmenta. Ako su gumene bombone u pitanju, onda je lubenica moj favorit. Od limitiranih slatkiša moj favorit je Manner limitirana verzija Salt caramel. Ako pričamo o slanom programu, jako volim slane pistacije, a kod zdravih slatkisha volim jako hurme u čokoladi i pekmez od presanih hurmi.
Jako sam sretan što sam uspio da povežem što više bh. proizvođača, ali i jednu od najuspješnijih bh. dizajnerica, moju dragu prijateljicu Irmu Kohel koja je uradila uniforme za moje uposlenice i koja je savršeno zaokružila cijelu priču.
Ekskluzivno za vas, ovo je prva napunjena poklon kutija koja će od sada biti dostupna u Slatkishu, a koja će biti sa naljepnicama personalizirana do kraja.
Također, narudžbe za cijelu BiH su već sada dostupne putem Instagram profila ili na Facebook stranici, uskoro će biti dostupan i webshop.
* * *
Foto: Promo Slatkish
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
