U dizajnu postoje oni koji prate formu i oni koji je redefinišu. Neira Sinanbašić, produkt dizajnerica i suosnivačica brenda MatejaNeira, pripada ovoj drugoj grupi, onoj koja formom istražuje odnos prostora i prisutnosti.
Nakon godina provedenih u modi, gdje je kroz zajednički brend s Matejom Dujić gradila prepoznatljiv spoj konstrukcije i poezije tkanine, Neira se vratila svojim profesionalnim korijenima, produkt dizajnu koji je i studirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu.
Danas kroz Neira Studio oblikuje predmete koji nose jasnoću misli i smirenost pokreta. Njezin Groke pouf podsjeća na trenutak kada se tkanina zaustavi u zraku, dok IQRA stol reinterpretira ritual čitanja i introspekciju kroz formu metala.
Foto: Karlo Pavlić
Oba komada, iako kontrastna u materijalu i karakteru, dijele isti impuls potrebu da u prostoru ostave pauzu, trenutak tišine između funkcionalnog i kontemplativnog.
O dizajnu koji spaja geometriju i emociju, o procesu stvaranja koji ne trpi ubrzanje i o povratku formi koja diše, razgovarali smo s Neirom.
Neira, kada govorimo o tvom radu, lako je prepoznati onaj trenutak kad moda i produkt dizajn prestaju biti odvojene discipline. Tvoje forme nose senzibilitet odjeće, ali i konstruktivnost arhitekture.
Kako si kroz vrijeme pronašla vlastiti jezik u produkt dizajnu, onaj prepoznatljivi balans između skulpturalnog i svakodnevnog?
Produkt dizajn je tako široka i, rekla bih, slobodna disciplina dizajna koja daje mogućnost rada u različitim materijalima i to je ono što me najviše inspiriše.
Još od prvih projekata na akademiji težila sam deformaciji jednostavnih ili osnovnih formi, kao što je projekat presvlake za školsku stolicu izveden iz jednostavne forme valjka, koji savijanjem daje novo ruho stolici. Tako je tabure Groke imao zamrznuti pokret nastao iz osnovnog oblika, punog kruga.
Taj balans između skulpturalnog i svakodnevnog za mene je i balans između zanimljivog i jednostavnog rješenja ili intervencije.
Tvoj studio nastao je u trenutku kad se činilo da se prostor između umjetnosti i industrijskog dizajna sužava.
Kako vidiš poziciju lokalnog dizajna unutar te globalne estetike koja teži tihom luksuzu i funkcionalnoj skulpturalnosti?
Mislim da se lokalni dizajn uklapa u estetiku i filozofiju tihog luksuza i funkcionalne estetike jer većina lokalnih dizajnera radi po narudžbi, ekskluzivno za naručitelja, čak personalizirano ili u ograničenim serijama.
Kao lokalni dizajneri i mali proizvođači, taj izostanak masovne proizvodnje je, između ostalog, nešto što nas stavlja u kategoriju high-end proizvoda, posvećujemo se svakom klijentu ponaosob, a svakom proizvodu kao da je jedini.
Tvoj dizajn ima geometriju koja djeluje strogo, ali rezultat je uvijek topao i human.
Kako balansiraš između racionalnog i intuitivnog u trenutku oblikovanja, koji je tvoj redoslijed misli, skice, materijala?
Prvo intuitivno, a onda racionalno, time se vodim. Proces dizajna je obično takav da mi prvo nešto padne na pamet, što zatim vrtim danima. Često prijateljima ispričam šta sam mislila napraviti (jer vjerujem da će se materijalizirati brže ako izgovorim), pa pustim da podsvijest odradi svoje i zatim nekoliko verzija te ideje stavim na papir.
Fun fact: skice nisu estetične, kako to ljudi obično zamišljaju.
Ona prva, intuitivna ideja prolazi kroz odstranjivanje svega suvišnog, kako bih ostvarila onu jednostavnost kojoj težim.
Produkti koje stvaraš djeluju kao “pauza u prostoru”, unose mir i pozivaju na usporavanje ritma prostora oko sebe.
Šta je za tebe mjera tog “disanja”? Koliko jedan produkt ili objekat treba biti prisutan?
Postoje tihi komadi namještaja i oni koji treba da budu akcent prostorije, to su različite kategorije. Ovi koji su akcent prostorije, njihova “glasnoća” je bez ograničenja, no potrebno je da ostatak namještaja u prostoru surađuje s njima.
Vrlo je teško, možda i nemoguće, odrediti idealnu prisutnost jednog objekta bez konteksta prostora u kojem se nalazi.
Kada neko poželi imati tvoj komad u svom prostoru, proces narudžbe nije instantan i to je dio njegove posebnosti.
Koliko se u prosjeku čeka na gotov proizvod i koliko ti je važno da taj proces zadrži svoj ritam, bez ubrzanja koje diktira tržište?
Da, čeka se između 15 i 30 dana od momenta narudžbe. To nije nešto što želim ubrzavati jer svaki komad prođe kroz proizvodnju pa kroz moje ruke. IQRA stolove ručno četkam prije pakiranja i fotkam, dok za taburee Groke pravim svaku navlaku.
Tvoj najnoviji rad, stol IQRA, donosi vrlo smirenu, ali snažnu prisutnost u prostoru, kao objekat koji spaja formu, ritual i introspekciju.
Kako je nastala ideja za IQRA stol i šta ti je bilo važno da preneseš kroz njegovu formu i materijalnost?
Upravo to, htjela sam da imam stol koji je sam po sebi funkcionalan, ali da ima posebnu stranu koja će pozivati na introspekciju i ritual, unositi mir svojom svrhom. Inače volim pomoćne stoliće, tako da ćete sigurno vidjeti još nekoliko od mene u budućnosti.
Kod IQRA stola mi je bilo važno da se osjeti prisutnost, ali kroz prozračnost. Uvijek kažem da volim to što na njemu knjiga izgleda kao da lebdi u prostoriji.
Kroz tvoje komade osjeti se da si dizajnerica koja voli tišinu i strukturu podjednako.
Šta ti je danas ritual stvaranja, imaš li svoj vlastiti “IQRA” trenutak koji te vraća fokusu?
Kad ne znam šta bih prije, recimo da imam ritual popisivanja obaveza uz kafu. Pored regularnog kalendara u planeru imam i A3 format na stolu, kao neku mapu uma gdje se osim obaveza nalaze brzinske skice, mjere, nasumične ideje i misli. Neko bi mogao pomisliti da je u pitanju sistem, ali to je toliko hektično da je daleko od strukture. Navečer uzmem par minuta za precrtavanje obavljenih stvari i tu je sve pod crtu i u boji.
Foto: Edvin Kalić
Na prvi pogled, Groke podsjeća na trenutak kad se tkanina zaustavi u zraku, kao da si zamrznula pokret.
Koliko je u nastanku Groke bilo eksperimenta, a koliko kontrole? Kako si istraživala granicu između iluzije i materijalnosti u tom dizajnu?
Groke je projekt koji se poprilično promijenio zahvaljujući procesu izrade; od taburea koji je trebao imati deformacije na osnovnom obliku, kako bi tkanina padala nepravilno što je na kraju izgledalo previše nasumično i neuredno, došlo je do dinamične, repetitivne forme i faldi koje ostavljaju dojam rotacije.
Idejno, vrlo brzo sam došla do forme koja je bila ono što želim, no izrada i zadržavanje te forme bilo je to što mi je zadavalo najviše problema i što je zahtijevalo dosta eksperimentiranja.
Foto: Karlo Pavlić
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Karlo Pavlić
