TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 8.2.2022.
Dolazak proljeća i sve ljepših dana motiv je za mnoge da se aktiviraju u raznim treninzima radi čega smo odlučili saznati kako naći motivaciju za trening i motivirati se za vježbanje.
Vladimir Pokrajčić uspješni je atletičar i trener unutar Sanus Motus škole trčanja u Mostaru i upravo zato bio je naš idealan sugovornik na ovu temu. U razgovoru sa Vladimirom otkrili smo iz prve ruke kako sebi olakšati trening i planiranje treninga. S nama je podijelio i kako se on nagovori na trening čak i tijekom onih dana kad motivacije nema, a otkrio nam je i dobar trik kako sebi postaviti realne ciljeve koje zaista možemo ostvariti. Pitali smo ga i što možemo mi odrasli naučiti od mališana koji treniraju s njim, a njegove odgovore donosimo u nastavku. Prelistajte dalje.
***
Vladimire, za početak, reci nam gdje ti uvijek pronalaziš inspiraciju za vježbanje, čak i tijekom onih dana kad motivacije nema?
Bavljenje rekreativnim aktivnostima pa tako i trčanjem često zahtjeva visoku razinu motivacije kako ne bi posustali u ostvarenju zacrtanog cilja. U dva desetljeća bavljenja trčanjem osobno sam se više puta našao u situaciji da mi je teško obući sportsku opremu i izaći vanka na trening. Nije lako uvijek pronaći inspiraciju, no ukoliko si zacrtam cilj, ostvarenje tog istog cilja mi je više nego dovoljan poticaj da se „pokrenem“ i odradim trening. U mom slučaju, cilj je najčešće utrka koja me čeka kroz koji mjesec, odnosno postizanje određenog rezultata na utrci.
Iza sebe brojiš dosta atletskih uspjeha na prvenstvima i uspješno istrčanih utrka. Što svaka osoba koja tek započinje s trčanjem treba znati?
Jedna od najbitnijih stavki pri započinjanju bavljenja trčanjem je da se u startu postavite realni ciljevi, a kasnije, nakon tjedana i mjeseci istrčanih kilometara možemo prijeći na postavljanje novog, većeg cilja.
Često osobe nakon samo nekoliko treninga pomisle da trčanje nije za njih jer se krenu uspoređivati s drugima, s onima koji mogu brže i duže trčati, koji se ne umaraju tako brzo i slično. To je jedna velika greška. Svatko je individua za sebe i svatko bi trebao uspoređivati sebe sa samim sobom. Pa tako, ako odradimo prvi trening i osjećamo da nam je teško i da trčanje nije za nas, samo trebamo pogledati koji dan unatrag i usporediti se s osobom (samim sobom) kojoj je bilo draže pojesti nešto slatko i ostati za kaučom. Sada postajemo osoba koja se polako pretvara u zaljubljenika u trčanje i novi, zdraviji način života.
Možda je u početku teško, no nakon samo nekoliko treninga osjetit ćemo navalu endorfina – hormona sreće, koji postaje „krivac“ za naše zadovoljstvo i rast samopouzdanja nakon treninga.
Trener si za djecu i u sklopu Sanus Motus Kids programa. Vjerujemo da su ti treninzi zabavni, no zanima nas što mi odrasli imamo za naučiti od odvažnih mališana?
Djeca si, za razliku od odraslih, ne postavljaju ograničenja. Ukoliko dijete vjeruje, ili mu mi kažemo da nešto može, dijete će to i ostvariti. Također, za razliku od odraslih nisu opterećeni događajima iz svakodnevnog života, svaki svoj dan „žive“ za odlazak na trening. Upravo tu želju i volju bi bilo dobro usvojiti od mališana, a ukoliko imamo svakodnevnih stvari koje nas muče i izloženi smo stresu, treninzi su odličan način da se „ispušemo“ i riješimo tog stresa, a već spomenuti endorfin će učiniti da se satima nakon treninga osjećamo zadovoljniji i sretniji.
Što savjetuješ osobama koje po prvi put treniraju za polumaraton?
Svaka osoba bi prije svega trebala znati zašto uopće započinje s trčanjem odnosno koji je cilj kojega želi postići. Netko za cilj ima „pokrenuti se“ i ostaviti sjedilački način života iza sebe, netko želi izgubiti koji kilogram, dok imamo i osoba koje si već u startu kao cilj zacrtaju trčanje utrke na 10 km ili polumaraton. Nijedan od ovih ciljeva nije vrjedniji od drugog i svaki je vrijedan pažnje i poštivanja. No, često se događa da osobe imaju motiv, ali nemaju motivaciju.
Upravo trčanje u grupi povećava motivaciju i smanjuje mogućnost izostanka s treninga. Kada vremenski uvjeti nisu „idealni“ i vanka je hladno, vruće, pada kiša i sl. teško je pronaći motivaciju, no ukoliko smo dio grupe ili škole trčanja koja ima zakazan trening u određeno vrijeme, teže je izostati s tog istog treninga. Također, kad nam je teško za vrijeme samog treninga i poželimo odustati, grupa je tu da nas bodri i uz njih je lakše izboriti se i nastaviti s treningom. Iz tog razloga savjetujem svima da se priključe grupi ili školi trčanja ukoliko su u mogućnosti.
I za kraj, možeš li podijeliti s nama kako ostati discipliniran u vježbanju i prehrani kako bismo postigli svoje željene ciljeve?
Kada postavimo ciljeve koji nisu realni često dolazi do gubitka motivacije kao i odustajanja. Zato smatram da je postavljanjem realnih ciljeva ispunjen glavni preduvjet ispunjenja istih.
Savjetujem da osobe koje se bave trčanjem s vremena na vrijeme pročitaju koju knjigu ili članak o trčanju kako bi isti održali njihovu zainteresiranost te potakli ih na istraživanje i pronalaženje najbolje (trkačke) verzije sebe. Ne smijemo zaboraviti ni to da se s vremena na vrijeme trebamo nagraditi, pa si nakon ispunjena određenog cilja omogućiti kupovinu nove opreme koju ćemo jedva čekati obući i isprobati na treningu.
U svakom sportu pa tako i u rekreativnom trčanju, trener igra bitnu ulogu u motivaciji. Upravo u Mostaru – Škola trčanja Sanus Motus imamo trenere koji su stručnjaci u svijetu trčanja i svojim polaznicima znanjem i savjetima pomažu u discipliniranosti i ostvarenju željenog cilja.
TEKST: Ada Ćeremida
Iako je publika globalno zaljubljena u Sylvie iz Emily in Paris, pravi modni razgovor počinje tek kada se kamera ugasi.
Philippine Leroy-Beaulieu već godinama gradi stil koji je podjednako snažan, ali znatno slobodniji od lika koji tumači. Dok se Emily in Paris priprema za narednu sezonu nakon burnog završetka prethodne jasno je da interes za Sylvie nije samo vezan za scenarij, već i za ženu koja joj daje formu, stav i uvjerljivost.
Za razliku od precizno stilizirane Sylvie, Philippine u privatnom životu bira instinkt, igru i samopouzdanje. I upravo tu počinje inspiracija.
Snaga bez kostima: Kako nosi autoritet u stvarnom životu?
Za razliku od Sylvie, čiji je stil gotovo uniformisan kroz savršene blejzere i stroge linije, Philippine se ne boji kontrasta. Na kombinacijam koje bira za javne nastupe vidimo kožu, čipku, prozirne teksture i siluete koje ne traže odobrenje. To nije provokacija, nego odsustvo straha.
Njeni outfiti pokazuju da autoritet ne mora dolaziti iz strukture, već iz stava. Upravo ta lakoća čini njen stil idealnim referentnim okvirom za početak godine bez rigidnih pravila, ali s jasnom porukom.
Moda kao igra, ne kao dokaz
U njenim kombinacijama često se pojavljuju elementi koji bi na papiru djelovali „previše“: zebra čizme, rese, duboki dekoltei, statement haljine. Ali kod Philippine ništa ne izgleda kao pokušaj.
Ona se ne oblači da bi izgledala mlađe, modernije ili relevantnije već zato što uživa u odjeći. I to je možda najosvježavajuća lekcija njenog stila: moda ne mora uvijek biti racionalna, sezonska ili objašnjiva.
Za početak godine, to je podsjetnik da se inspirišemo onim što nam budi energiju, ne onim što „treba“.
Francuska lakoća koja ne traži prevod
Iako njen stil često odskače od klasične pariške estetike, u njemu je i dalje prisutna ona prepoznatljiva francuska nonšalancija. Kosa koja nije savršena, šminka koja naglašava teksturu kože, držanje koje govori više od kombinacije.
Philippine pokazuje da stil nije zbir komada, već način na koji ih nosimo. Zato njeni outfiti funkcionišu i na crvenom tepihu i u spontanom backstage trenutku.
Za inspiraciju na početku godine, njen stil nudi jednu jednostavnu poruku: manje kontrole, više ličnosti.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
