TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 8.2.2022.
Dolazak proljeća i sve ljepših dana motiv je za mnoge da se aktiviraju u raznim treninzima radi čega smo odlučili saznati kako naći motivaciju za trening i motivirati se za vježbanje.
Vladimir Pokrajčić uspješni je atletičar i trener unutar Sanus Motus škole trčanja u Mostaru i upravo zato bio je naš idealan sugovornik na ovu temu. U razgovoru sa Vladimirom otkrili smo iz prve ruke kako sebi olakšati trening i planiranje treninga. S nama je podijelio i kako se on nagovori na trening čak i tijekom onih dana kad motivacije nema, a otkrio nam je i dobar trik kako sebi postaviti realne ciljeve koje zaista možemo ostvariti. Pitali smo ga i što možemo mi odrasli naučiti od mališana koji treniraju s njim, a njegove odgovore donosimo u nastavku. Prelistajte dalje.
***
Vladimire, za početak, reci nam gdje ti uvijek pronalaziš inspiraciju za vježbanje, čak i tijekom onih dana kad motivacije nema?
Bavljenje rekreativnim aktivnostima pa tako i trčanjem često zahtjeva visoku razinu motivacije kako ne bi posustali u ostvarenju zacrtanog cilja. U dva desetljeća bavljenja trčanjem osobno sam se više puta našao u situaciji da mi je teško obući sportsku opremu i izaći vanka na trening. Nije lako uvijek pronaći inspiraciju, no ukoliko si zacrtam cilj, ostvarenje tog istog cilja mi je više nego dovoljan poticaj da se „pokrenem“ i odradim trening. U mom slučaju, cilj je najčešće utrka koja me čeka kroz koji mjesec, odnosno postizanje određenog rezultata na utrci.
Iza sebe brojiš dosta atletskih uspjeha na prvenstvima i uspješno istrčanih utrka. Što svaka osoba koja tek započinje s trčanjem treba znati?
Jedna od najbitnijih stavki pri započinjanju bavljenja trčanjem je da se u startu postavite realni ciljevi, a kasnije, nakon tjedana i mjeseci istrčanih kilometara možemo prijeći na postavljanje novog, većeg cilja.
Često osobe nakon samo nekoliko treninga pomisle da trčanje nije za njih jer se krenu uspoređivati s drugima, s onima koji mogu brže i duže trčati, koji se ne umaraju tako brzo i slično. To je jedna velika greška. Svatko je individua za sebe i svatko bi trebao uspoređivati sebe sa samim sobom. Pa tako, ako odradimo prvi trening i osjećamo da nam je teško i da trčanje nije za nas, samo trebamo pogledati koji dan unatrag i usporediti se s osobom (samim sobom) kojoj je bilo draže pojesti nešto slatko i ostati za kaučom. Sada postajemo osoba koja se polako pretvara u zaljubljenika u trčanje i novi, zdraviji način života.
Možda je u početku teško, no nakon samo nekoliko treninga osjetit ćemo navalu endorfina – hormona sreće, koji postaje „krivac“ za naše zadovoljstvo i rast samopouzdanja nakon treninga.
Trener si za djecu i u sklopu Sanus Motus Kids programa. Vjerujemo da su ti treninzi zabavni, no zanima nas što mi odrasli imamo za naučiti od odvažnih mališana?
Djeca si, za razliku od odraslih, ne postavljaju ograničenja. Ukoliko dijete vjeruje, ili mu mi kažemo da nešto može, dijete će to i ostvariti. Također, za razliku od odraslih nisu opterećeni događajima iz svakodnevnog života, svaki svoj dan „žive“ za odlazak na trening. Upravo tu želju i volju bi bilo dobro usvojiti od mališana, a ukoliko imamo svakodnevnih stvari koje nas muče i izloženi smo stresu, treninzi su odličan način da se „ispušemo“ i riješimo tog stresa, a već spomenuti endorfin će učiniti da se satima nakon treninga osjećamo zadovoljniji i sretniji.
Što savjetuješ osobama koje po prvi put treniraju za polumaraton?
Svaka osoba bi prije svega trebala znati zašto uopće započinje s trčanjem odnosno koji je cilj kojega želi postići. Netko za cilj ima „pokrenuti se“ i ostaviti sjedilački način života iza sebe, netko želi izgubiti koji kilogram, dok imamo i osoba koje si već u startu kao cilj zacrtaju trčanje utrke na 10 km ili polumaraton. Nijedan od ovih ciljeva nije vrjedniji od drugog i svaki je vrijedan pažnje i poštivanja. No, često se događa da osobe imaju motiv, ali nemaju motivaciju.
Upravo trčanje u grupi povećava motivaciju i smanjuje mogućnost izostanka s treninga. Kada vremenski uvjeti nisu „idealni“ i vanka je hladno, vruće, pada kiša i sl. teško je pronaći motivaciju, no ukoliko smo dio grupe ili škole trčanja koja ima zakazan trening u određeno vrijeme, teže je izostati s tog istog treninga. Također, kad nam je teško za vrijeme samog treninga i poželimo odustati, grupa je tu da nas bodri i uz njih je lakše izboriti se i nastaviti s treningom. Iz tog razloga savjetujem svima da se priključe grupi ili školi trčanja ukoliko su u mogućnosti.
I za kraj, možeš li podijeliti s nama kako ostati discipliniran u vježbanju i prehrani kako bismo postigli svoje željene ciljeve?
Kada postavimo ciljeve koji nisu realni često dolazi do gubitka motivacije kao i odustajanja. Zato smatram da je postavljanjem realnih ciljeva ispunjen glavni preduvjet ispunjenja istih.
Savjetujem da osobe koje se bave trčanjem s vremena na vrijeme pročitaju koju knjigu ili članak o trčanju kako bi isti održali njihovu zainteresiranost te potakli ih na istraživanje i pronalaženje najbolje (trkačke) verzije sebe. Ne smijemo zaboraviti ni to da se s vremena na vrijeme trebamo nagraditi, pa si nakon ispunjena određenog cilja omogućiti kupovinu nove opreme koju ćemo jedva čekati obući i isprobati na treningu.
U svakom sportu pa tako i u rekreativnom trčanju, trener igra bitnu ulogu u motivaciji. Upravo u Mostaru – Škola trčanja Sanus Motus imamo trenere koji su stručnjaci u svijetu trčanja i svojim polaznicima znanjem i savjetima pomažu u discipliniranosti i ostvarenju željenog cilja.
TEKST: Ada Ćeremida
Tokom snimanja Bonjour.zaviruje serijala, postalo nam je jasno da se kod Nadine Mičić interijer i lični stil prirodno nadovezuju jedno na drugo.
Interijer o kojem ste čitali prošle sedmice i stil kod nje funkcionišu kao produžetak istog senzibiliteta intuitivnog, slojevitog i ličnog. Zato je bilo gotovo nemoguće stati samo na dnevnom boravku i kuhinji.
Njena garderoba prirodno se nametnula kao sljedeći korak, ne kao dodatak, nego kao ravnopravan dio priče o identitetu, svakodnevici i izrazu.
Sam prostor ormara to potvrđuje. Umjesto klasičnih, zatvorenih plakara, Nadine je garderobu odlučila sakriti iza teških, bež zavjesa koje se spuštaju do poda, dajući sobi gotovo teatralan karakter.
To je jednostavan, ali izrazito efektan trik: ormar postaje dio atmosfere, a ne tehnički element koji se skriva. No, koliko god nas je privukao taj vizuelni gest, još više nas je zanimalo ono iza zavjesa, komadi koje nosi, čuva, ponavlja i u koje se uvijek vraća. Tako je razgovor vrlo brzo krenuo u smjeru Nadininog stila.
Intuicija ispred pravila
Poznata po slobodnom miješanju stilova kako u odijevanju, tako i u interijeru Nadine svoj pristup ne doživljava kao strogo promišljen sistem.
„Više je intuitivno, ali nekad određene stvari budu i vrlo svjesne, pogotovo u odnosu na prostor ili neki konkretan komad. Ipak, rekla bih da me najčešće vodi osjećaj.“, rekla nam je Nadine.
Kao što njen dom ne funkcioniše po strogim pravilima, tako ni njen stil ne traži objašnjenja. Na pitanje kako zna da je neki komad baš „njen“, odgovor dolazi bez zadrške: „Vrišti. On jednostavno vrišti. I ja odmah znam.“
U tom duhu, zamolili smo je da izdvoji tri komada iz ormara koja najbolje opisuju njen odnos prema modi.
Sako koji ima svoju priču
„Evo, prvi odmah. Samo da znate kod mene je na jednoj vješalici po šesnaest stvari“, kroz smijeh nam je rekla se dok poseže za sakoom koji je dizajnirala zajedno sa svojom mamom.
Komad je nastao iz želje da zajedno pokrenu vlastiti brend, ideja koja se nije realizovala, ali je iza sebe ostavila nešto mnogo ličnije.
Sako nije samo odjevni predmet, nego uspomena, proces i trag jedne zajedničke ambicije. Upravo zato ima posebnu težinu i ostaje jedan od onih komada koji je unikat.
Denim koji rješava sve
Kad govorimo o komadu koji nosi najčešće, odgovor od Nadine dolazi bez razmišljanja: „Džins tregerašlus. Nosim ga na skoro sve i u gotovo svakoj prilici.“
Iako ima više varijanti, jedan joj je posebno drag, neutralan, ali nikad dosadan. Njegova snaga je upravo u jednostavnosti: šta god da obuče ispod, uvijek izgleda zaokruženo. 
Nadinin stil se često opisuje kao casual, ali efektan i upravo ovakvi komadi to potvrđuju.
„Super je kad imaš jedan dobar komad umjesto šesnaest, a jednako je efektno.“, dodala je.
Animal print i ‘’malo'' drame
Po treći, ujedno i završni komad, Nadine odlazi iz prostorije uz smijeh i dobacuje: „Sačekajte me malo…“ .
Vraća se s dugom bundom u leopard uzorku, u dubokim čokoladno-smeđim tonovima i usput dodaje: „Osjećam se kao Cruella de Vil.“
Bez dileme, riječ je o najdramatičnijem komadu u njenom ormaru.
Animal print je, kako kaže, njena slabost i ne zadržava se samo na kaputu. U tom trenutku, na sebi već nosi tri različita animal uzorka: kapa, bunda i papuče. Uprkos svemu, ne djeluje pretjerano. Naprotiv, izgleda potpuno prirodno.
„Imam i papuče u istom fazonu, znači, it’s a match“, dodaje kroz smijeh.
Kod Nadine, ovakvi komadi nisu rezervisani za posebne prilike, oni su dio svakodnevice i način da se karakter unese i u najjednostavniju kombinaciju.
Zavirivanje u Nadinin ormar nije bilo lista trendova niti vodič za kupovinu. Više je ličilo na kratki uvid u način razmišljanja o prostoru, tijelu i izrazu. Njeni omiljeni komadi nemaju zajednički nazivnik u boji, kroju ili sezoni, ali imaju u stavu.
Nose priču, emociju i sigurnost u vlastiti ukus.
Baš kao i njen dom, stil Nadine podsjeća da moda ne mora biti tiha da bi bila promišljena. Ona može biti glasna, slojevita i pomalo ‘’neuredna'', sve dok je iskrena.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
