TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 18.9.2020.
Naša druženja sa Samirom uvijek su popraćena smijehom, razgovorom o domaćim kreativcima, novitetima na domaćem tržištu, a već dvije godine, tema su i sve aktivnosti koje zajedno sa ostatkom tima realizira ispred udruženja Think pink.
Naime, dama koja je simpatije mnogih osvojila svojim iskrenim komentarima, savjetima i preporukama koje dijeli na blogu Prekardašijan, kao i prepoznatljivom porukom 'Udišem ljubav, izdišem nemir' koja se našla i na njenim cekerima, već neko vrijeme radi i kao PR Trke/ šetnje za ozdravljenje Race for the Cure.
Ova utrka, poznata i kao utrka za ozdravljenje je pokrenuta s ciljem osnaživanja žena u borbi protiv raka dojke, a kroz godinu se nastavljaju i brojne druge aktivnosti u cilju prevencije same bolesti. Ove godine utrka se održava u zanimljivom formatu, online, naredni vikend, a više detalja o njoj, samoj organizaciji, ali i malim sitnim ritualima uz koje Samira zadržava produktivnost, saznali smo u razgovoru sa Samirom.
***
Teško je zaboraviti odličnu energiju koju smo na poseban način osjetili na utrci Race for the Cure prije par godina kada smo uz kompaniju Bingo realizirali projekt #zagrlizaljubav. Kako će se ona održati u ovoj, za sve izazovnoj godini?
Pandemija virusa COVID – 19 dovela je do odgađanja ili otkazivanja brojnih sportskih događaja. Našu organizaciju kriza je inspirisala da ujedinimo snage i dovedemo “Race for the Cure” na novi digitalni nivo.
Umjesto velikog eventa, na kojem smo prošle godine u Sarajevu okupili 9000 građana, ove godine “Race for the Cure” će se održati 25.,26.,27.9. na sasvim novi način prilagođen situaciji u kojoj se nalazimo.
Pokrenuli smo veliku globalnu digitalnu platformu na 20 svjetskih jezika na kojoj se ljudi širom Europe i svijeta povezuju kroz online registraciju. Kroz donacije ili uplatu simbolične registracije od 10KM na platformi raceforthecure.eu postaju dijelom digitalne zajednice, podižu svijest o karcinomu dojke i doprinose da se i u ovim teškim vremenima na jedan potpuno drugačiji način održi tradicionalni događaj „Race for the Cure“ u Bosni i Hercegovini te nastave naše brojne aktivnosti prevencije bolesti i podrške oboljelim ženama.
Kako svi oni koji se online registriraju za šetnju ili trku u svom gradu pomažu svim ženama oboljelim od raka dojke?
Registracija ili donacija znači besplatne preventivne mamografske preglede za žene u ruralnim dijelovima zemlje, pakete prve pomoći i psihosocijalnu potporu za oboljele žene te organizaciju edukacija i brojnih drugih aktivnosti kojima ukazujemo na važnost prevencije karcinoma dojke.
Kako po vašem dosadašnjem iskustvu, možemo dodatno pripomoći ženama koje su se susrele s ovom bolesti? Mnoge dame često ističu i da ih jako inspiriraju i priče drugih žena koje su se susrele sa istim izazovima...
Žena koja se susreće sa bolešću treba da zna da u toj borbi nije sama. Lanac ljudi koji mogu biti njena potpora počinje iz njenog najbližeg okruženja, a onda ide do grupa i udruženja pacijentica, ali i svakog od nas koji ženi oboljeloj od karcinoma dojke pokazuje da je uz nju i da je njena podrška..
Koje su vaše aktivnosti do kraja godine?
Uprkos pandemiji koja je potpuno poremetila sve naše aktivnosti mi smo se prilagodili situaciji i nastavili da radimo brojne online aktivnosti među kojima su psihosocijalna potpora i joga.
Kada su u pitanju direktne aktivnosti, samo u posljednjih mjesec dana obavili smo 1000 besplatnih preventivnih mamografskih pregleda na 20 lokacija širom zemlje.
Pred nama je završnica kampanje za Race for the Cure 2020, nastavit ćemo sa našim aktivnostima podrške oboljelim ženama, radimo na razvoju inovativnih online alata koji će naše aktivnosti učiniti dostupnijim većem broju žena te radimo na projektima koji će doprinijeti boljoj skrbi onkoloških bolesnika.
Što te potaknulo da se i sama priključiš timu Race for the Cure i tko s tobom još radi na realizaciji cijele priče? Kako je započelo prijateljstvo između tebe i Nele?
Godinama sam kao novinarka i žena pratila rad ovog sjajnog projekta, a Nela je pratila moj blog. Danas smo zahvalne našem zajedničkom prijatelju Mirzi Mustafagiću koji nas je i zvanično upoznao na jednoj ugodnoj kafi prije tri godine kad je počela naša poslovna priča, ali i jedan iskren i jako lijep prijateljski odnos.
Gotovo svakodnevno nas poslovni partneri i prijatelji projekta pitaju koje agencije nam rade organizaciju, marketing, pr i jako se iznenade kad im kažemo da iza svega stoji naš mali tim od tri žene i Nelin dugogodišnji saradnik Mirza Mustafagić.
Samira Poričanin – Petrešin, Nela Hasić, Sanja Burlović Mehičević
Kako izgleda tvoj radni dan sada, nekoliko dana prije početka online utrke?
Potpuno, ali potpuno sam fokusirana na posao. Do te mjere da nemam ideju šta se događa u svijetu oko mene. :) Imam sreću da radim posao koji je u isto vrijeme vrlo odgovoran, kreativan, zahtjevan i izazovan. Ne znam uopće kad počinje i završava dan, ali je predivan osjećaj kad ne brojite sate na poslu.
Koliko je važan timski rad i planiranje u timu? Što kada stvari ne idu kako ste zamislili?
Mojih više od dvadeset godina rada u različitim kompanijama naučilo me da je uspjeh nezamisliv bez timskog rada i strasti koju osjećate za svoj posao. Različite perspektive su pravi dar koji nudi brojne mogućnosti da se razvijamo i učimo. Kada je u pitanju naš tim kada stvari ne idu kako smo zamislili, napravimo kaficu proćaskamo o temama koje u šali zovemo «rubrika raznorazno» i pređemo na plan B koji uvijek imamo. :)
Kako zadržavaš motivaciju i inspiraciju kroz dan?
Naučila sam da postoje oni dani koje trebaš prespavati, preskočiti, otkazati i da svijet nakon što to uradiš neće biti ništa gori niti će se u tvom životu nešto promijeniti. Sutradan samo nastaviš dalje. Nisam zagovornica motivacijskih govornika koji nas bombarduju porukama da baš u svakom danu moramo tražiti nešto lijepo jer jednostavno neki dani nisu lijepi, neke situacije su za male ili velike tugice, suze, vrištanje.
Sa 40+ naučila sam da zapravo ništa ne moram i ne ustručavam se da to glasno kažem. Motivacija mi je činjenica da stvari radim zbog sebe i ličnog zadovoljstva, a ne zbog toga toga što društvo očekuje od mene.
3 stvari koje uvijek napraviš prije spavanja?
Zahvalim se univerzumu na svemu što imam, pošaljem porukicu suprugu, mobitel stavim na off. Dovoljno za miran san. :)
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
