TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 18.9.2020.
Naša druženja sa Samirom uvijek su popraćena smijehom, razgovorom o domaćim kreativcima, novitetima na domaćem tržištu, a već dvije godine, tema su i sve aktivnosti koje zajedno sa ostatkom tima realizira ispred udruženja Think pink.
Naime, dama koja je simpatije mnogih osvojila svojim iskrenim komentarima, savjetima i preporukama koje dijeli na blogu Prekardašijan, kao i prepoznatljivom porukom 'Udišem ljubav, izdišem nemir' koja se našla i na njenim cekerima, već neko vrijeme radi i kao PR Trke/ šetnje za ozdravljenje Race for the Cure.
Ova utrka, poznata i kao utrka za ozdravljenje je pokrenuta s ciljem osnaživanja žena u borbi protiv raka dojke, a kroz godinu se nastavljaju i brojne druge aktivnosti u cilju prevencije same bolesti. Ove godine utrka se održava u zanimljivom formatu, online, naredni vikend, a više detalja o njoj, samoj organizaciji, ali i malim sitnim ritualima uz koje Samira zadržava produktivnost, saznali smo u razgovoru sa Samirom.
***
Teško je zaboraviti odličnu energiju koju smo na poseban način osjetili na utrci Race for the Cure prije par godina kada smo uz kompaniju Bingo realizirali projekt #zagrlizaljubav. Kako će se ona održati u ovoj, za sve izazovnoj godini?
Pandemija virusa COVID – 19 dovela je do odgađanja ili otkazivanja brojnih sportskih događaja. Našu organizaciju kriza je inspirisala da ujedinimo snage i dovedemo “Race for the Cure” na novi digitalni nivo.
Umjesto velikog eventa, na kojem smo prošle godine u Sarajevu okupili 9000 građana, ove godine “Race for the Cure” će se održati 25.,26.,27.9. na sasvim novi način prilagođen situaciji u kojoj se nalazimo.
Pokrenuli smo veliku globalnu digitalnu platformu na 20 svjetskih jezika na kojoj se ljudi širom Europe i svijeta povezuju kroz online registraciju. Kroz donacije ili uplatu simbolične registracije od 10KM na platformi raceforthecure.eu postaju dijelom digitalne zajednice, podižu svijest o karcinomu dojke i doprinose da se i u ovim teškim vremenima na jedan potpuno drugačiji način održi tradicionalni događaj „Race for the Cure“ u Bosni i Hercegovini te nastave naše brojne aktivnosti prevencije bolesti i podrške oboljelim ženama.
Kako svi oni koji se online registriraju za šetnju ili trku u svom gradu pomažu svim ženama oboljelim od raka dojke?
Registracija ili donacija znači besplatne preventivne mamografske preglede za žene u ruralnim dijelovima zemlje, pakete prve pomoći i psihosocijalnu potporu za oboljele žene te organizaciju edukacija i brojnih drugih aktivnosti kojima ukazujemo na važnost prevencije karcinoma dojke.
Kako po vašem dosadašnjem iskustvu, možemo dodatno pripomoći ženama koje su se susrele s ovom bolesti? Mnoge dame često ističu i da ih jako inspiriraju i priče drugih žena koje su se susrele sa istim izazovima...
Žena koja se susreće sa bolešću treba da zna da u toj borbi nije sama. Lanac ljudi koji mogu biti njena potpora počinje iz njenog najbližeg okruženja, a onda ide do grupa i udruženja pacijentica, ali i svakog od nas koji ženi oboljeloj od karcinoma dojke pokazuje da je uz nju i da je njena podrška..
Koje su vaše aktivnosti do kraja godine?
Uprkos pandemiji koja je potpuno poremetila sve naše aktivnosti mi smo se prilagodili situaciji i nastavili da radimo brojne online aktivnosti među kojima su psihosocijalna potpora i joga.
Kada su u pitanju direktne aktivnosti, samo u posljednjih mjesec dana obavili smo 1000 besplatnih preventivnih mamografskih pregleda na 20 lokacija širom zemlje.
Pred nama je završnica kampanje za Race for the Cure 2020, nastavit ćemo sa našim aktivnostima podrške oboljelim ženama, radimo na razvoju inovativnih online alata koji će naše aktivnosti učiniti dostupnijim većem broju žena te radimo na projektima koji će doprinijeti boljoj skrbi onkoloških bolesnika.
Što te potaknulo da se i sama priključiš timu Race for the Cure i tko s tobom još radi na realizaciji cijele priče? Kako je započelo prijateljstvo između tebe i Nele?
Godinama sam kao novinarka i žena pratila rad ovog sjajnog projekta, a Nela je pratila moj blog. Danas smo zahvalne našem zajedničkom prijatelju Mirzi Mustafagiću koji nas je i zvanično upoznao na jednoj ugodnoj kafi prije tri godine kad je počela naša poslovna priča, ali i jedan iskren i jako lijep prijateljski odnos.
Gotovo svakodnevno nas poslovni partneri i prijatelji projekta pitaju koje agencije nam rade organizaciju, marketing, pr i jako se iznenade kad im kažemo da iza svega stoji naš mali tim od tri žene i Nelin dugogodišnji saradnik Mirza Mustafagić.
Samira Poričanin – Petrešin, Nela Hasić, Sanja Burlović Mehičević
Kako izgleda tvoj radni dan sada, nekoliko dana prije početka online utrke?
Potpuno, ali potpuno sam fokusirana na posao. Do te mjere da nemam ideju šta se događa u svijetu oko mene. :) Imam sreću da radim posao koji je u isto vrijeme vrlo odgovoran, kreativan, zahtjevan i izazovan. Ne znam uopće kad počinje i završava dan, ali je predivan osjećaj kad ne brojite sate na poslu.
Koliko je važan timski rad i planiranje u timu? Što kada stvari ne idu kako ste zamislili?
Mojih više od dvadeset godina rada u različitim kompanijama naučilo me da je uspjeh nezamisliv bez timskog rada i strasti koju osjećate za svoj posao. Različite perspektive su pravi dar koji nudi brojne mogućnosti da se razvijamo i učimo. Kada je u pitanju naš tim kada stvari ne idu kako smo zamislili, napravimo kaficu proćaskamo o temama koje u šali zovemo «rubrika raznorazno» i pređemo na plan B koji uvijek imamo. :)
Kako zadržavaš motivaciju i inspiraciju kroz dan?
Naučila sam da postoje oni dani koje trebaš prespavati, preskočiti, otkazati i da svijet nakon što to uradiš neće biti ništa gori niti će se u tvom životu nešto promijeniti. Sutradan samo nastaviš dalje. Nisam zagovornica motivacijskih govornika koji nas bombarduju porukama da baš u svakom danu moramo tražiti nešto lijepo jer jednostavno neki dani nisu lijepi, neke situacije su za male ili velike tugice, suze, vrištanje.
Sa 40+ naučila sam da zapravo ništa ne moram i ne ustručavam se da to glasno kažem. Motivacija mi je činjenica da stvari radim zbog sebe i ličnog zadovoljstva, a ne zbog toga toga što društvo očekuje od mene.
3 stvari koje uvijek napraviš prije spavanja?
Zahvalim se univerzumu na svemu što imam, pošaljem porukicu suprugu, mobitel stavim na off. Dovoljno za miran san. :)
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
