TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Kada arhitektica odluči da prostor svede na tekstil, nastaje kolekcija koja mijenja način na koji posmatramo detalj u interijeru.
Arhitektura se najčešće veže za strukturu, volumen i prostor, ali njen uticaj ne završava na zidovima. U savremenom enterijeru tekstil postaje jednako važan kao i tlocrt nosi ritam, definira atmosferu i daje identitet prostoru.
Upravo iz tog razmišljanja nastala je kolekcija Slonia, prvi autorski tekstilni projekt arhitektice Nedžle Potogije, realizovan u saradnji sa kompanijom Verdos kroz Mercis tkanine. Inspirisana simbolikom slona, prepoznatljivog znaka njenog studija, kolekcija donosi šest grafički snažnih, ali taktilno toplih dizajna.
Riječ je o projektu koji briše granicu između arhitekture i produkt dizajna, otvarajući novo poglavlje za bh. tržište. Tim povodom razgovarali smo s Nedžlom, osnivačicom NPA Studija o procesu, simbolici i ulozi tekstila u savremenom prostoru.
Kolekcija Slonia označava prvi ulazak Nedžle Potogije u dizajn tekstila, ali i širi iskorak bh. scene prema autorskim, konceptualno promišljenim tkaninama.
U nastavku razgovora otkriva nam kako je arhitektonski identitet pretočila u tekstil, te zašto vjeruje da detalj može oblikovati cijeli prostor.
Ova kolekcija označava vaš prvi ulazak u dizajn tekstila.
U kojem trenutku ste osjetili da arhitektonski narativ NPA studija može prerasti u tekstilni medij?
Naš ulazak u dizajn tekstila dogodio se spontano, na poziv kompanije Mercis, Verdos tkanine, kada sam dobila upit za razvoj dizajna za tekstil. Taj trenutak nije bio rezultat dugoročnog plana, već prirodan nastavak našeg dosadašnjeg rada i promišljanja prostora.
Motiv prve kolekcije proizašao je iz našeg logotipa, siluete slona koji je simbol NPA studija. U njemu je sadržana sva naša dosadašnja arhitektonska pozadina: obline koje su prepoznatljive u našim formama, promišljene proporcije i senzibilitet prema materijalu. Boje su definisane kroz enterijere koje radimo; to su tonovi koji su već postali dio našeg autorskog izraza.
Ova kolekcija je, zapravo, naš identitet utkan u tkaninu. Ona je potvrda mog dugogodišnjeg uvjerenja da se dizajn ne može dijeliti na arhitekturu, enterijer ili produkt dizajn; sve je to jedna cjelina. Nikada nisam razdvajala arhitekturu od enterijera; uvijek sam objekat posmatrala holistički. Tekstil je sada postao njegov najintimniji sloj, najmanja pora prostora kroz koju se ista filozofija može osjetiti. Upravo to me posebno raduje jer se naš narativ nastavlja, samo u novom mediju.
Inspiraciju pronalazite u simbolu slona prepoznatljivom logotipu NPA.
Kako ste taj grafički identitet preveli iz dvodimenzionalnog znaka u ponavljajući tekstilni uzorak?
Prijenos logotipa u tekstilni uzorak nije bio doslovan, već apstraktan. Nisam željela ilustrativno ponavljati siluetu slona, već prenijeti njegovu suštinu kroz formu i ritam.
Krenula sam od velikih, dominantnih oblika koji reflektuju snagu i prisutnost slona kao velike, stabilne životinje. Ti oblici su geometrijski, ali nikada strogo oštri; uvijek u sebi imaju nešto oblo, mekano, blago zaokruženo. Upravo ta zaobljenost je suptilna referenca na siluetu slona i ujedno element koji omekšava kompoziciju.
Unutar svake forme prisutan je balans između geometrije i oblosti, između strukture i mekoće. Na taj način grafički identitet prelazi iz dvodimenzionalnog znaka u ritmičnu tekstilnu strukturu. Umjesto jednog centralnog simbola dobili smo sistem oblika koji se ponavljaju i međusobno komuniciraju, zadržavajući karakter brenda, ali preveden u jezik tekstila.
Koliko je proces dizajniranja tekstila drugačiji od projektovanja prostora? Da li ste mu pristupili kao mikroarhitekturi ili kao potpuno novom polju izraza?
Rekla bih da sam tekstilu pristupila kao mikroarhitekturi. Iako je riječ o manjoj skali, princip razmišljanja je ostao isti; koncept, disciplina, logika i jasna struktura su neizostavni.
Moram priznati da sam se iznenadila koliko je vremena proces zahtijevao. Ovakva vrsta dizajna traži jednaku ozbiljnost i promišljanje kao i projektovanje prostora. Svaki dizajn u kolekciji nosi svoje ime i značenje, gradeći zajedno jednu slojevitu i promišljenu naraciju:
Stabilia – ona koja ostaje
Legatia – ona koja je naslijeđena i traje
Optima – ona koja ostaje i djeluje
Nobilia – ona koja je plemenita
Inertia – ona koja postojano vodi
Aurelia – ona koja je plemenita i bezvremenska
Kroz ove nazive kolekcija ne komunicira samo vizualno, već i kroz vrijednosti koje nosi: trajnost, kontinuitet, snagu i suptilnu eleganciju. Svaki motiv tako postaje više od dekoracije; on nosi karakter i značenje koje se prenosi u prostor.
Proces je započinjao skicom, ali je završna forma nastajala tek nakon detaljnog promišljanja proporcija, dimenzija, ritma ponavljanja i odnosa elemenata unutar površine. U tom smislu, tekstil jeste mikroarhitektura, prostor sveden na površinu, ali sa svim slojevima promišljanja koje arhitektura nosi. Razlika je samo u mjerilu; princip ostaje isti.
U vizualima vidimo snažne geometrijske ritmove, ali i mekoću boje i teksture.
Kako balansirate između grafičke jasnoće i taktilne topline u interijeru?
Mislim da je taj balans prirodan odraz našeg rada u obje sfere, arhitekturi i enterijeru. Često iz enterijera prelazimo u produkt dizajn, tako da su te discipline kod nas stalno isprepletene.
Arhitekturu bih definisala kao nosioca grafičke jasnoće; tu se bavimo formom, proporcijom, funkcijom i jasnim linijama. To je struktura, okvir i racionalni dio procesa. S druge strane, rad na enterijerima donosi taktilnu toplinu materijal, teksturu, boju, svjetlo i atmosferu.
Enterijer je doživljaj.
U dizajnu tekstila te dvije dimenzije su se prirodno susrele. Geometrijski ritmovi dolaze iz arhitektonske discipline i jasnoće forme, dok mekoća boje i teksture proizlazi iz senzibiliteta koji njegujemo u enterijerima. Arhitektura nam daje formu i funkciju, enterijer emociju i toplinu, a tekstil je postao medij u kojem su obje te vrijednosti utkane u jednu cjelinu.
Saradnja sa kompanijom Verdos rezultirala je realizacijom Mercis tkanina.
Kako je izgledao dijalog između dizajnera i proizvođača? U kojoj mjeri su tehnička ograničenja oblikovala finalni rezultat?
Saradnja sa kompanijom Verdos odvijala se izuzetno glatko i efikasno, ponajviše zahvaljujući činjenici da je komunikacija vođena sa Jasminom, vlasnicom i predstavnicom kompanije Verdos, koja stoji iza Mercis tkanina, a iz iste smo struke. Dijeljenje zajedničkog profesionalnog jezika i razumijevanja procesa dizajna značajno je olakšalo dijalog između dizajnera i proizvođača.
Cijeli proces tekao je vrlo prirodno, uz visok nivo međusobnog povjerenja i profesionalnosti.
Kada je riječ o tehničkim ograničenjima, jedini značajniji faktor bila je širina mašine koja je mogla obraditi dizajn. Međutim, osim tog tehničkog parametra, nije bilo većih restrikcija koje bi uticale na kreativni proces. Kao i u arhitektonskoj praksi, ograničenja nisu predstavljala prepreku, već su poslužila kao dodatni izvor inspiracije i usmjerila razvoj konačnog rješenja.
Smatrate li da bh. tržište danas ima kapacitet i senzibilitet za autorski dizajn tekstila, ili je ovo tek početak formiranja takve scene?
Smatram da bh. tržište ima itekako kapacitet i senzibilitet za autorski dizajn tekstila. U posljednje vrijeme sve je primjetnija veća otvorenost prema originalnim, lokalno razvijenim proizvodima i autentičnom dizajnerskom izrazu.
Vjerujem da se trenutno nalazimo na početku formiranja takve scene koja ima veliki potencijal za dalji razvoj. Posebno me raduje što imam priliku biti među prvima koji otvaraju vrata u ovom polju. Sigurna sam da je ovo tek početak i da će u narednom periodu uslijediti još mnogo kvalitetnih inicijativa i projekata koji će dodatno oblikovati i ojačati domaću dizajnersku scenu.
Prije deset godina na bh. tržištu gotovo da nije bilo izbora kada je riječ o tekstilu; ponuda je bila vrlo ograničena. Danas se situacija značajno mijenja i po prvi put u Bosni i Hercegovini imamo autorski dizajnirani tekstil koji donosi novu vrijednost kroz originalnost, identitet i dizajnerski izraz.
Uskoro najavljujete i komade namještaja izrađene u ovim tekstilima. Da li to znači da Slonia evoluira iz kolekcije tkanina u širi produkt dizajn sistem?
Istina, uskoro predstavljamo i kolekciju namještaja izrađenu u Slonia tkaninama, što predstavlja prirodan nastavak razvoja brenda. Ovaj korak otvara prostor da Slonia evoluira iz kolekcije tekstila u širi sistem produkt dizajna.
Za nas, Slonia nije samo kolekcija; ona je pečat koji ostavlja trag u enterijerima. Kroz tekstile i buduće komade namještaja želimo stvarati prepoznatljiv identitet prostora, onaj koji nosi emociju, karakter i autorski potpis.
Vjerujem da je ovo tek početak i da će iz svega ovoga izrasti mnogo više, kako u smislu proizvoda, tako i u načinu na koji oblikujemo prostor.
Kao arhitektica, na koji način vam rad u manjim mjerilima poput tekstila utiče na razmišljanje o prostoru u cjelini? Da li se perspektiva mijenja?
Kao arhitektica, navikla sam raditi u različitim mjerilima – od arhitekture, preko enterijera, pa sve do dizajna tekstila kao najintimnijeg nivoa prostora. Upravo ta promjena mjerila čini proces izuzetno dinamičnim i inspirativnim.
Ono što me posebno privlači jeste odnos između detalja i cjeline. Rad na tekstilu podsjeća me na fotografiju fokusiranu na jedan kadar precizan, promišljen detalj, ali istovremeno uvijek imam na umu širu sliku i kontekst u kojem taj detalj postoji. Za mene prostor nikada nije fragmentiran; on uvijek ostaje cjelina.
Vjerujem da se najbolji prostori stvaraju kroz takav sveobuhvatan pristup – od temelja do najsitnijeg detalja. Ranije sam voljela reći “od temelja do ručkice”, a danas bih rekla: od temelja do tkanine.
Ako biste kolekciju Slonia morali opisati kroz tri pojma koji prevazilaze estetiku koji bi to bili i zašto?
Kolekciju Slonia bih opisala kroz tri pojma: mudrost, empatija i originalnost.
Mudrost, jer svaki dizajn proizlazi iz promišljenog pristupa. Ne radi se samo o estetici, već o razumijevanju prostora i razloga zašto određeni motiv ili struktura postoji. Kao i u arhitekturi, tkanina treba da unese dinamiku u prostor, da komunicira s njim i da mu daje suptilne, ali značajne akcente.
Empatija se ogleda u sposobnosti dizajna da se prilagodi različitim prostorima i kontekstima. Kroz kombinaciju ravnih, geometrijskih formi i zaobljenih linija, tkanina ulazi u dijalog s enterijerom, prilagođava mu se i postaje njegov prirodan dio.
Originalnost je možda i njen najsnažniji element; riječ je o autorskom dizajnerskom djelu koje prostoru daje jasan identitet i prepoznatljiv pečat.
TEKST: Ada Ćeremida
Pariški dom Giambattiste Vallija mogao je biti raskošna kulisa nalik njegovim haute couture revijama. Umjesto teatralnosti, dizajner je odabrao nježnu zelenu, ružičaste tonove, slojeve umjetnosti i predmete s pričom, stvarajući interijer koji pogled doslovno odmara.
Giambattista Valli svoj je dom pronašao na pariškom otoku Île Saint-Louis, nekoliko koraka od Notre-Dame, ali dovoljno odvojenom od gradske vreve da ga dizajner doživljava gotovo kao selo unutar Pariza.
Stan iz 18. stoljeća ima visoke stropove, neoklasične detalje, pogled prema privatnom dvorištu i raspored koji više podsjeća na ladanjsku kuću nego na tipičan gradski apartman.
Kada ga je prvi put vidio, prostor je bio zapušten i bez jasnog karaktera. Valli je, međutim, odmah prepoznao njegove proporcije i mogućnost da mu doda potpuno novi nivo, a da sačuva osjećaj starog pariškog doma.
Danas ga dijeli s partnerom Faridom Rebbalijem i njihovim sinom Adamom, a svaka prostorija spaja porodični život, putovanja, umjetnost i dizajnerske opsesije.
Prvi element koji se primijeti nije vrijedan umjetnički rad ni dizajnerski namještaj, već zelena boja koja obavija gotovo cijeli stan. Riječ je o nježnom eau de nil tonu, nijansi između pistacije, celadona i blijede kadulje, koja se mijenja zavisno od svjetlosti i prostorije.
Valli je ispričao da je bilo potrebno bezbroj pokušaja da pronađe zelenu koja će umiriti misli. Boja ovdje nije dekorativni dodatak. Ona povezuje zidove, zavjese, radijatore, police i spiralno stepenište, povezujući starie arhitektonske elemenate i novie intervencije.
Kako se ulazi u privatniji dio doma, zelena postaje nešto intenzivnija i priprema pogled za ružičastu spavaću sobu. Inspiracija za tu ružičastu nije došla iz klasične pariške palete, već iz Indije i boje ruža koje se prodaju ispred tamošnjih hramova.
Najskulpturalniji element stana je veliko spiralno stepenište koje se poput vrpce uvija kroz trpezariju. Izradio ga je majstor za štukaturu Pierre Chapelain, a ono vodi prema novom nivou koji ranije nije bio dio stana.
Na galeriji su smješteni Vallijeva biblioteka i studio u kojem skicira, dok se na drugoj strani nalazi prostor njegova sina. Dizajner taj nivo opisuje kao vlastiti plutajući otok, povučen iznad zajedničkih prostorija, ali i dalje vizuelno povezan s ostatkom doma.
Intervencija je zahtijevala odobrenje jer se stan nalazi u zaštićenoj historijskoj zgradi. Umjesto stepeništa koje bi pokušalo imitirati 18. stoljeće, Valli je odabrao čistu, savremenu formu i obojio je u istu zelenu kao zidove. Time je novi element postao prirodan nastavak prostora, iako se njegova geometrija jasno razlikuje od svega oko njega.
Vallijev dom odbacuje ideju da namještaj iz različitih perioda treba strogo razdvajati. Gustavijanska sofa iz kasnog 18. stoljeća stoji uz skulpturalne komade 20. stoljeća, dok Pierre Paulin i De Sede sofe stvaraju mekane, gotovo futurističke linije ispred klasičnog kamina.
Tu su i Warren Platner fotelja, Maison Jansen stol, Christian Liaigre namještaj te rasvjeta Masayukija Kurokawe. U ovom interijeru nijedan komad ne djeluje kao eksponat koji se ne smije dodirnuti. Knjige su složene na podu, umjetnički radovi naslonjeni su na zidove, a predmeti se pomjeraju i koriste.
Jedan od najličnijih detalja nalazimo na laganim bijelim zavjesama. Valli je na njih prenio indijske portrete i studije koje je skupljao tokom čestih putovanja, pa tekstil istovremeno filtrira dnevnu svjetlost i izgleda poput velike, lebdeće stranice iz skicirke.
U spavaćoj sobi pastelno ružičasti zidovi susreću se s prekrivačima ukrašenim biljnim motivima, fotografijama naslonjenim na pod i sasvim tankim crnim linijama rasvjete. Kupaonica, obložena kamenom toplog tona, djeluje mirnije, ali zadržava istu logiku: klasična kada stoji pored predmeta i umjetnosti koji izgledaju kao da su stizali iz različitih dijelova svijeta.
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Najzanimljivija lekcija Vallijeva doma krije se u načinu na koji je boja tretirana kao arhitektonski materijal. Zelena nije rezervisana za jedan upečatljivi zid, niti se ružičasta pojavljuje samo na jastucima koje je lako ukloniti. Obje nijanse grade atmosferu cijelih prostorija.
Zbog toga ni antikni namještaj ne djeluje teško, a savremeni komadi ne unose hladnoću. Zelena smiruje njihovu raznolikost, dok povremeni crveni, ružičasti i žuti detalji interijeru daju energiju. 
Valli je završeni stan nazvao svojim sretnim mjestom. Ovo je dom koji postepeno otkriva slojeve i pokazuje da nježna paleta može imati jednako snažan karakter kao najdramatičnija haute couture haljina.
Lokacija: Île Saint-Louis, Pariz
Period zgrade: 18. stoljeće
Glavna boja: nježna eau de nil zelena
Boja privatnog dijela: ružičasta inspirisana Indijom
Arhitektonski detalj: spiralno stepenište Pierrea Chapelaina
Namještaj: Pierre Paulin, De Sede, Warren Platner, Maison Jansen i Christian Liaigre
Umjetnost: Fontana, Warhol, Picasso, Giacometti, Dalí, Chagall, Picabia i Nan Goldin
Detalj koji pamtimo: indijski portreti odštampani na prozračnim zavjesama
Interijer lekcija: pastelne boje ne moraju biti tihe kada postanu temelj cijelog prostora
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
