TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 5.3.2026.
Kada arhitektica odluči da prostor svede na tekstil, nastaje kolekcija koja mijenja način na koji posmatramo detalj u interijeru.
Arhitektura se najčešće veže za strukturu, volumen i prostor, ali njen uticaj ne završava na zidovima. U savremenom enterijeru tekstil postaje jednako važan kao i tlocrt nosi ritam, definira atmosferu i daje identitet prostoru.
Upravo iz tog razmišljanja nastala je kolekcija Slonia, prvi autorski tekstilni projekt arhitektice Nedžle Potogije, realizovan u saradnji sa kompanijom Verdos kroz Mercis tkanine. Inspirisana simbolikom slona, prepoznatljivog znaka njenog studija, kolekcija donosi šest grafički snažnih, ali taktilno toplih dizajna.
Riječ je o projektu koji briše granicu između arhitekture i produkt dizajna, otvarajući novo poglavlje za bh. tržište. Tim povodom razgovarali smo s Nedžlom, osnivačicom NPA Studija o procesu, simbolici i ulozi tekstila u savremenom prostoru.
Kolekcija Slonia označava prvi ulazak Nedžle Potogije u dizajn tekstila, ali i širi iskorak bh. scene prema autorskim, konceptualno promišljenim tkaninama.
U nastavku razgovora otkriva nam kako je arhitektonski identitet pretočila u tekstil, te zašto vjeruje da detalj može oblikovati cijeli prostor.
Ova kolekcija označava vaš prvi ulazak u dizajn tekstila.
U kojem trenutku ste osjetili da arhitektonski narativ NPA studija može prerasti u tekstilni medij?
Naš ulazak u dizajn tekstila dogodio se spontano, na poziv kompanije Mercis, Verdos tkanine, kada sam dobila upit za razvoj dizajna za tekstil. Taj trenutak nije bio rezultat dugoročnog plana, već prirodan nastavak našeg dosadašnjeg rada i promišljanja prostora.
Motiv prve kolekcije proizašao je iz našeg logotipa, siluete slona koji je simbol NPA studija. U njemu je sadržana sva naša dosadašnja arhitektonska pozadina: obline koje su prepoznatljive u našim formama, promišljene proporcije i senzibilitet prema materijalu. Boje su definisane kroz enterijere koje radimo; to su tonovi koji su već postali dio našeg autorskog izraza.
Ova kolekcija je, zapravo, naš identitet utkan u tkaninu. Ona je potvrda mog dugogodišnjeg uvjerenja da se dizajn ne može dijeliti na arhitekturu, enterijer ili produkt dizajn; sve je to jedna cjelina. Nikada nisam razdvajala arhitekturu od enterijera; uvijek sam objekat posmatrala holistički. Tekstil je sada postao njegov najintimniji sloj, najmanja pora prostora kroz koju se ista filozofija može osjetiti. Upravo to me posebno raduje jer se naš narativ nastavlja, samo u novom mediju.
Inspiraciju pronalazite u simbolu slona prepoznatljivom logotipu NPA.
Kako ste taj grafički identitet preveli iz dvodimenzionalnog znaka u ponavljajući tekstilni uzorak?
Prijenos logotipa u tekstilni uzorak nije bio doslovan, već apstraktan. Nisam željela ilustrativno ponavljati siluetu slona, već prenijeti njegovu suštinu kroz formu i ritam.
Krenula sam od velikih, dominantnih oblika koji reflektuju snagu i prisutnost slona kao velike, stabilne životinje. Ti oblici su geometrijski, ali nikada strogo oštri; uvijek u sebi imaju nešto oblo, mekano, blago zaokruženo. Upravo ta zaobljenost je suptilna referenca na siluetu slona i ujedno element koji omekšava kompoziciju.
Unutar svake forme prisutan je balans između geometrije i oblosti, između strukture i mekoće. Na taj način grafički identitet prelazi iz dvodimenzionalnog znaka u ritmičnu tekstilnu strukturu. Umjesto jednog centralnog simbola dobili smo sistem oblika koji se ponavljaju i međusobno komuniciraju, zadržavajući karakter brenda, ali preveden u jezik tekstila.
Koliko je proces dizajniranja tekstila drugačiji od projektovanja prostora? Da li ste mu pristupili kao mikroarhitekturi ili kao potpuno novom polju izraza?
Rekla bih da sam tekstilu pristupila kao mikroarhitekturi. Iako je riječ o manjoj skali, princip razmišljanja je ostao isti; koncept, disciplina, logika i jasna struktura su neizostavni.
Moram priznati da sam se iznenadila koliko je vremena proces zahtijevao. Ovakva vrsta dizajna traži jednaku ozbiljnost i promišljanje kao i projektovanje prostora. Svaki dizajn u kolekciji nosi svoje ime i značenje, gradeći zajedno jednu slojevitu i promišljenu naraciju:
Stabilia – ona koja ostaje
Legatia – ona koja je naslijeđena i traje
Optima – ona koja ostaje i djeluje
Nobilia – ona koja je plemenita
Inertia – ona koja postojano vodi
Aurelia – ona koja je plemenita i bezvremenska
Kroz ove nazive kolekcija ne komunicira samo vizualno, već i kroz vrijednosti koje nosi: trajnost, kontinuitet, snagu i suptilnu eleganciju. Svaki motiv tako postaje više od dekoracije; on nosi karakter i značenje koje se prenosi u prostor.
Proces je započinjao skicom, ali je završna forma nastajala tek nakon detaljnog promišljanja proporcija, dimenzija, ritma ponavljanja i odnosa elemenata unutar površine. U tom smislu, tekstil jeste mikroarhitektura, prostor sveden na površinu, ali sa svim slojevima promišljanja koje arhitektura nosi. Razlika je samo u mjerilu; princip ostaje isti.
U vizualima vidimo snažne geometrijske ritmove, ali i mekoću boje i teksture.
Kako balansirate između grafičke jasnoće i taktilne topline u interijeru?
Mislim da je taj balans prirodan odraz našeg rada u obje sfere, arhitekturi i enterijeru. Često iz enterijera prelazimo u produkt dizajn, tako da su te discipline kod nas stalno isprepletene.
Arhitekturu bih definisala kao nosioca grafičke jasnoće; tu se bavimo formom, proporcijom, funkcijom i jasnim linijama. To je struktura, okvir i racionalni dio procesa. S druge strane, rad na enterijerima donosi taktilnu toplinu materijal, teksturu, boju, svjetlo i atmosferu.
Enterijer je doživljaj.
U dizajnu tekstila te dvije dimenzije su se prirodno susrele. Geometrijski ritmovi dolaze iz arhitektonske discipline i jasnoće forme, dok mekoća boje i teksture proizlazi iz senzibiliteta koji njegujemo u enterijerima. Arhitektura nam daje formu i funkciju, enterijer emociju i toplinu, a tekstil je postao medij u kojem su obje te vrijednosti utkane u jednu cjelinu.
Saradnja sa kompanijom Verdos rezultirala je realizacijom Mercis tkanina.
Kako je izgledao dijalog između dizajnera i proizvođača? U kojoj mjeri su tehnička ograničenja oblikovala finalni rezultat?
Saradnja sa kompanijom Verdos odvijala se izuzetno glatko i efikasno, ponajviše zahvaljujući činjenici da je komunikacija vođena sa Jasminom, vlasnicom i predstavnicom kompanije Verdos, koja stoji iza Mercis tkanina, a iz iste smo struke. Dijeljenje zajedničkog profesionalnog jezika i razumijevanja procesa dizajna značajno je olakšalo dijalog između dizajnera i proizvođača.
Cijeli proces tekao je vrlo prirodno, uz visok nivo međusobnog povjerenja i profesionalnosti.
Kada je riječ o tehničkim ograničenjima, jedini značajniji faktor bila je širina mašine koja je mogla obraditi dizajn. Međutim, osim tog tehničkog parametra, nije bilo većih restrikcija koje bi uticale na kreativni proces. Kao i u arhitektonskoj praksi, ograničenja nisu predstavljala prepreku, već su poslužila kao dodatni izvor inspiracije i usmjerila razvoj konačnog rješenja.
Smatrate li da bh. tržište danas ima kapacitet i senzibilitet za autorski dizajn tekstila, ili je ovo tek početak formiranja takve scene?
Smatram da bh. tržište ima itekako kapacitet i senzibilitet za autorski dizajn tekstila. U posljednje vrijeme sve je primjetnija veća otvorenost prema originalnim, lokalno razvijenim proizvodima i autentičnom dizajnerskom izrazu.
Vjerujem da se trenutno nalazimo na početku formiranja takve scene koja ima veliki potencijal za dalji razvoj. Posebno me raduje što imam priliku biti među prvima koji otvaraju vrata u ovom polju. Sigurna sam da je ovo tek početak i da će u narednom periodu uslijediti još mnogo kvalitetnih inicijativa i projekata koji će dodatno oblikovati i ojačati domaću dizajnersku scenu.
Prije deset godina na bh. tržištu gotovo da nije bilo izbora kada je riječ o tekstilu; ponuda je bila vrlo ograničena. Danas se situacija značajno mijenja i po prvi put u Bosni i Hercegovini imamo autorski dizajnirani tekstil koji donosi novu vrijednost kroz originalnost, identitet i dizajnerski izraz.
Uskoro najavljujete i komade namještaja izrađene u ovim tekstilima. Da li to znači da Slonia evoluira iz kolekcije tkanina u širi produkt dizajn sistem?
Istina, uskoro predstavljamo i kolekciju namještaja izrađenu u Slonia tkaninama, što predstavlja prirodan nastavak razvoja brenda. Ovaj korak otvara prostor da Slonia evoluira iz kolekcije tekstila u širi sistem produkt dizajna.
Za nas, Slonia nije samo kolekcija; ona je pečat koji ostavlja trag u enterijerima. Kroz tekstile i buduće komade namještaja želimo stvarati prepoznatljiv identitet prostora, onaj koji nosi emociju, karakter i autorski potpis.
Vjerujem da je ovo tek početak i da će iz svega ovoga izrasti mnogo više, kako u smislu proizvoda, tako i u načinu na koji oblikujemo prostor.
Kao arhitektica, na koji način vam rad u manjim mjerilima poput tekstila utiče na razmišljanje o prostoru u cjelini? Da li se perspektiva mijenja?
Kao arhitektica, navikla sam raditi u različitim mjerilima – od arhitekture, preko enterijera, pa sve do dizajna tekstila kao najintimnijeg nivoa prostora. Upravo ta promjena mjerila čini proces izuzetno dinamičnim i inspirativnim.
Ono što me posebno privlači jeste odnos između detalja i cjeline. Rad na tekstilu podsjeća me na fotografiju fokusiranu na jedan kadar precizan, promišljen detalj, ali istovremeno uvijek imam na umu širu sliku i kontekst u kojem taj detalj postoji. Za mene prostor nikada nije fragmentiran; on uvijek ostaje cjelina.
Vjerujem da se najbolji prostori stvaraju kroz takav sveobuhvatan pristup – od temelja do najsitnijeg detalja. Ranije sam voljela reći “od temelja do ručkice”, a danas bih rekla: od temelja do tkanine.
Ako biste kolekciju Slonia morali opisati kroz tri pojma koji prevazilaze estetiku koji bi to bili i zašto?
Kolekciju Slonia bih opisala kroz tri pojma: mudrost, empatija i originalnost.
Mudrost, jer svaki dizajn proizlazi iz promišljenog pristupa. Ne radi se samo o estetici, već o razumijevanju prostora i razloga zašto određeni motiv ili struktura postoji. Kao i u arhitekturi, tkanina treba da unese dinamiku u prostor, da komunicira s njim i da mu daje suptilne, ali značajne akcente.
Empatija se ogleda u sposobnosti dizajna da se prilagodi različitim prostorima i kontekstima. Kroz kombinaciju ravnih, geometrijskih formi i zaobljenih linija, tkanina ulazi u dijalog s enterijerom, prilagođava mu se i postaje njegov prirodan dio.
Originalnost je možda i njen najsnažniji element; riječ je o autorskom dizajnerskom djelu koje prostoru daje jasan identitet i prepoznatljiv pečat.
TEKST: Ada Ćeremida
U hodniku nekoliko centimetara može odlučiti hoće li prostor funkcionisati kao prolaz ili kao još jedna prostorija koju stalno zaobilazimo.
Jesen polako mijenja i način na koji koristimo ulaz u dom. Odjednom se vraćaju jakne, čizme, kišobrani, torbe i svi oni predmeti koji ljeti mogu proći gotovo neprimijećeno, a već s prvim hladnijim danima završe na prvoj slobodnoj površini.
Kod uskog hodnika problem najčešće nije samo nedostatak kvadrata. Problem je pokušaj da u prostor koji je prvenstveno namijenjen kretanju smjestimo namještaj projektovan za mnogo veće prostorije.
Klasični ormari često imaju dubinu oko 55 do 60 centimetara, što ima smisla kada u njima želimo vješati odjeću. U hodniku širine u kojem je svaki centimetar važan, takav element vrlo brzo može preuzeti prostor.
Zato ćemo 30 centimetara uzeti kao početnu liniju razmišljanja. Nekada će biti dovoljno 15 centimetara za policu za ključeve, nekada će 35 ili 40 centimetara imati smisla za određeni element. Važnije je pitanje: koliko prostora predmet zaista mora zauzeti da bi obavljao svoju funkciju?
Od te ideje kreće šest principa kojima mali ili uski hodnik možemo pretvoriti u prostor koji radi mnogo više, bez osjećaja da smo ga dodatno zatrpali.
Prije ormara, konzole ili klupe, izmjerite koliko prostora mora ostati slobodno za svakodnevno kretanje, otvaranje vrata i prolazak dvije osobe.
Tu naših 30 centimetara postaje korisna početna mjera za razmišljanje.
Plitki ormarić za obuću, konzola ili zatvoreni element dubine oko 25 do 30 centimetara može ponuditi dovoljno mjesta za sitnice koje nam trebaju pri izlasku iz kuće, bez efekta zida namještaja koji ulazi u komunikaciju.
Za ključeve, naočale ili poštu često vam ne treba čak ni toliko. Polica dubine 10 do 15 centimetara može sasvim dovoljno funkcionisati kao mala landing zona.
Drugim riječima, ne počinjite od komada namještaja koji želite kupiti. Počnite od količine prostora koju hodnik može dati.
Uski hodnik rijetko može podnijeti veliki ormar dubine 60 centimetara, ali zato često ima potpuno neiskorišten zid iznad naše visine pogleda.
Umjesto jednog masivnog elementa, storage možemo podijeliti vertikalno.
Visoki, plići ormarići, zatvorene police iznad nivoa očiju ili elementi koji se protežu gotovo do stropa mogu preuzeti sezonske stvari koje ne koristimo svaki dan. Šalovi, rukavice, dodatne torbe ili obuća koju trenutno ne nosimo ne moraju zauzimati najdostupniji dio hodnika.
Dobra hijerarhija je jednostavna: ono što koristite svakodnevno ostaje nisko i nadohvat ruke, dok ono što koristite povremeno ide prema gore.
Tako hodnik dobija storage bez potrebe da ga pretvorimo u garderober.
Mali prostor mnogo brže djeluje neuredno jer sve predmete vidimo gotovo istovremeno.
Zato zatvoreno odlaganje u hodniku ima veliku vrijednost. Cipele, sredstva za održavanje obuće, kablovi, kese i deset zimskih dodataka ne moraju postati dio kompozicije prostora.
Ipak, cilj nije sakriti svaki predmet.
Kaput koji trenutno nosite, lijepa torba ili jedna korpa mogu ostati vidljivi i prostoru dati osjećaj da se zaista koristi. Princip je sličan ostatku interijera: ono što je praktično i vizuelno zanimljivo možemo pokazati, a ono što stvara šum skloniti iza fronti.
U vrlo malom hodniku ta razlika može biti važnija od dodatnog kvadratnog metra.
Kada nema dovoljno mjesta, svaki novi komad namještaja treba opravdati prostor koji zauzima.
Ako širina hodnika dozvoljava klupu, neka ispod nje bude prostor za obuću. Ako imate ogledalo, model s plitkom policom može preuzeti ključeve i sitnice. Zidna konzola može istovremeno biti mjesto za odlaganje i vizuelna tačka koja prekida dugi prazan zid.
Kod veoma uskih hodnika ovo ne mora značiti klasičan multifunkcionalni komad namještaja. Nekada je dovoljno spojiti kukice + policu + ogledalo na istoj vertikalnoj površini i dobiti tri funkcije bez zauzimanja poda.
Što manje kvadrata imamo, to više smisla treba imati svaki centimetar koji koristimo.
Pogledajte hodnik još jednom, ali ovaj put ne samo u visini očiju.
Prostor iznad vrata, kratki zid između dvoja vrata, ugao koji ostaje prazan ili posljednjih 30 centimetara zida mogu postati korisniji od još jednog velikog komada namještaja.
Iznad vrata može stati zatvoren element za sezonske stvari. Na uskom zidu može biti nekoliko kukica. U uglu pored ulaza može stajati visoka korpa za kišobrane.
Ovo je posebno korisno u starijim stanovima gdje hodnici često imaju mnogo vrata i malo kontinuiranih zidnih površina. Umjesto borbe s tlocrtom, koristimo male fragmente koje nam je već dao.
Ogledalo u uskom hodniku nije samo mjesto na kojem provjeravamo outfit prije izlaska.
Postavljeno tako da reflektuje svjetlo ili otvor prema drugoj prostoriji, može vizuelno proširiti prostor i prekinuti osjećaj dugog, zatvorenog tunela.
Isto vrijedi za rasvjetu.
Jedna centralna plafonjerka često naglašava dužinu hodnika i ostavlja njegove krajeve u sjeni. Više manjih izvora svjetla, zidne lampe ili diskretna indirektna rasvjeta mogu bolje definisati zidove i učiniti prostor vizuelno širim.
Ako uz ogledalo dodate topliji bočni izvor svjetla, dobijate i mnogo ugodniji prelaz iz hladnijeg vanjskog prostora u dom tokom jeseni i zime.
U hodniku u kojem nemamo mnogo mjesta za dekoraciju, svjetlo praktično postaje materijal kojim uređujemo prostor.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
