TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 19.6.2026.
U katalonskom selu Sant Martí Vello nastao je najintimniji projekat Else Perett. Kuća koja izgleda kao živi muzej umjetnosti, prijateljstava, predmeta i ličnih opsesija, prostor koji će je odmaknuti od slike “dizajnerice nakita” i vratiti stvarima koje se dodiruju, koriste, čuvaju i pamte.
Elsa Peretti je svijetu ostavila neke od najprepoznatljivijih komada nakita 20. stoljeća, ali njen dom u Sant Martí Vellu otkriva još jednu stranu njenog dizajnerskog razmišljanja.
U ovom katalonskom selu, nedaleko od Girone, Peretti je godinama obnavljala kuće, skupljala umjetnine, namještaj, fotografije, posuđe i predmete koji nisu pripadali jednom stilu, već jednom životu. Sama je 1991. godine u intervjuu rekla da joj je Sant Martí Vell pomogao jer ju je rad na kućama i krovovima udaljio od fokusa na njenu sliku dizajnerice nakita. 
Foto: @elsaperetti.official
Sant Martí Vell za Elsu Peretti nije bio samo adresa za bijeg iz New Yorka ili mirnija etapa nakon svijeta mode i Tiffany & Co. saradnje. Bio je mjesto u kojem je mogla razmišljati kroz prostor, materijale, ruke majstora i ritam svakodnevnog života.
Godinama je obnavljala kuće u selu, čuvala njihove kamene zidove, radila s lokalnim zanatlijama i postepeno stvarala privatni univerzum koji se širio kao mapa njenih interesovanja.
Dom u Sant Martí Vell opisivan je kao “živi muzej, konstelaciju umjetnosti i sjećanja”, što možda najtačnije objašnjava zašto ovaj dom djeluje toliko slojevito. U njemu se ne vidi samo dizajnerica nakita, nego osoba koja je znala da prostor, kao i nakit, mora imati dodir, težinu i emociju.
Unutar njenog doma volumeni su organski i slobodni, gotovo kao njeni najpoznatiji komadi nakita. U jednoj prostoriji nalazi se sto nastao od kamenog mlinskog kola iz 18. stoljeća, iznad kojeg stoji mramorni prikaz ruku njene majke, Marije Luigije Pighini.
Oko stola su zelene bronzane stolice koje je Elsa dizajnirala s prijateljem, umjetnikom Xavierom Corberóom. Na zidovima se smjenjuju Robert Llimós, Eduardo Arranz-Bravo, Marcel Duchamp, Andy Warhol, Hirove fotografije, afričke maske, lični predmeti i uspomene iz porodice.
Sve zajedno djeluje kao privatna arhiva, ali bez muzejske distance: ovo je dom u kojem umjetnost nije odvojena od života, nego stoji pored stola, kamina, magazina, cvijeća i posuđa.
Elsa je jednom prilikom rekla: “Visuals from your personal experiences are what you really want around.”
Ta rečenica najbolje objašnjava zašto njen dom ne izgleda kao prostor podređen jednom pravcu, eri ili dekoraterskoj formuli.
Vernakularni predmeti, afrička umjetnost, namještaj s Dalekog istoka, katalonske slike, porodične uspomene i Tiffany komadi u njenom domu ne pokušavaju biti usklađeni na očigledan način.
Njih povezuje Elsa, odnosno način na koji ih je gledala, koristila i pamtila.
To je možda najvažnija lekcija ovog interijera: dom ne mora biti stilski “čist” da bi bio harmoničan, ako u njemu postoji jasna lična logika.
Jedan od najprepoznatljivijih tonova u njenom domu je “Blau de Montserrat”, Elsina omiljena nijansa plave. Na zidu obojenom tom bojom nalaze se Marcel Duchampov “Heart” iz 1961. godine i Llimósov rad “Gos-Lluna” iz 1973. godine.
Plava u ovom domu ne djeluje kao trendovski akcent, već kao emocionalna temperatura prostora. Ona hladi kamen, omekšava sjene i uvodi osjećaj mediteranske tišine bez potrebe za očiglednim dekorom.
To je odličan primjer kako boja u interijeru može biti potpis, a ne samo detalj koji se lako zamijeni sljedeće sezone.
Peretti je i u dizajnu za dom razmišljala praktično, gotovo anti-dekorativno, govorila je o tome kako ljudi kuće pune stvarima koje im zapravo ne trebaju i koje stalno moraju brisati od prašine.
Njeni predmeti za dom, poput pribora za serviranje s kukicom ili zatvorenim krugom na kraju, nastali su iz ideje da se mogu objesiti u kuhinji i koristiti svakodnevno. “ They are not only good design, but usable,” rekla je tada.
U njenom domu se ta filozofija vidi kroz Thumbprint zdjele i tanjire od kobaltnog venecijanskog stakla za Tiffany & Co., koji ne stoje kao nedodirljivi eksponati, već kao dio života za stolom.
Dom Else Peretti u Sant Martí Vellu danas djeluje toliko svježe jer nije nastao iz želje da bude savremen. Nema tu dekoraterske formule, brzog trenda, savršenog “matching” rješenja ni prostora koji izgleda kao da ga niko ne smije dotaknuti.
Umjesto toga, sve je građeno oko materijala, sjećanja, upotrebe i pogleda osobe koja je razumjela da dizajn mora živjeti s tijelom. Baš zato Sant Martí Vell nije samo priča o kući jedne velike dizajnerice. To je podsjetnik da najjači interijeri često nastaju onda kada prestanemo uređivati za sliku i počnemo birati stvari koje zaista želimo oko sebe.
TEKST: Ada Ćeremida
Na jednoj od najživljih sarajevskih ulica, ovaj stan u austrougarskoj zgradi pokazuje kako maksimalizam ne mora značiti vizuelni zamor. Visoki plafoni, bijela stolarija, umjetnost i slojevi tekstura stvaraju interijer koji je pun karaktera, ali i iznenađujuće miran.
Maksimalizam najčešće zvuči kao poziv na hrabrost: više boje, više umjetnosti, više detalja, više svega. Ipak, ovaj stan na Titovoj ulici pokazuje da ključ nije u količini, nego u ritmu kojim se sve te stvari povezuju.
Smješten u austrougarskoj zgradi, s visokim plafonima, velikim prozorima, profilisanim zidovima i klasičnim vratima, prostor već ima onu arhitektonsku osnovu koja podsjeća na evropske stanove sa dozom njujorškog loft senzibiliteta. 
Na toj mirnoj, gotovo galerijskoj pozadini, umjetnost, tepisi, lusteri, namještaj i lični predmeti dobijaju prostor da budu glasni, ali ne i naporni. Kroz dnevni boravak, trpezariju, kuhinju, spavaću sobu i intimnije zone stana vidi se kako lični izraz može biti bogat, slojevit i vrlo prepoznatljiv, a da dom i dalje diše.
U dnevnom boravku i trpezariji vidi se glavna lekcija ovog stana: maksimalizam ne mora izgledati haotično ako ima jasnu pozadinu. Visoki plafoni, profilisani zidovi, bijela stolarija i velika vrata sa staklenim panelima stvaraju gotovo galerijski okvir za umjetnost, tepih, lustere i različite teksture.
Slike su snažne, tepisi imaju karakter, a namještaj nosi klasične forme, ali sve ostaje povezano kroz mirnu paletu zidova i ponavljanje svijetlih tonova.
Zato prostor djeluje bogato, ali ne prenatrpano. Titova ulica je vani bučna i urbana, dok interijer iznutra gradi vlastiti, mnogo smireniji ritam. 
Trpezarijski dio posebno dobro pokazuje kako se balansira prostor pun umjetnosti i boje. Bijeli sto i stolice ne pokušavaju se takmičiti sa slikama, već daju prostoriji osjećaj reda i lakoće.
Orijentalni tepih unosi toplinu i dubinu, dok luster naglašava visinu i salonski karakter austrougarskog stana. Isti princip nastavlja se i u dnevnoj zoni, gdje siva garnitura smiruje zidove ispunjene umjetninama i detaljima. To je dobar trik za svaki dom: kada želite više karaktera, ne mora svaki komad biti akcenat. 
Kuhinja nastavlja priču stana, ali na tiši i funkcionalniji način. Sivi frontovi, stakleni ormarići, crne ručkice i drvena radna ploha daju joj klasičan izgled bez osjećaja težine.
U prostoru koji ima visoke plafone, vertikalni elementi i gornji ormarići dodatno naglašavaju proporcije, dok drvo unosi toplinu u svakodnevnu zonu. Mali kutak uz prozor sa klupom, stolom i plavim jastucima pokazuje kako i najpraktičniji dio doma može imati atmosferu. Umjesto da bude samo produžetak kuhinje, taj nook djeluje kao mali gradski bistro skriven unutar stana. 
U spavaćim sobama isti maksimalistički jezik postaje mekši i intimniji. Umjetnost je i dalje prisutna, ali posteljina u svijetloplavim tonovima, sivi jastuci i neutralni komadi namještaja uvode mirniji tempo. Velike slike iznad kreveta ne djeluju agresivno jer ih profilisani zidovi već pretvaraju u dio arhitekture.
To je važna lekcija za sve koji vole upečatljive detalje, ali žele da spavaća soba ostane prostor odmora. Karakter ne nestaje, samo se spušta na tiši nivo. 
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
