TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 16.10.2026.
Koliko se toga u arhitekturi može promijeniti za deset godina? Projekti nastaju, ideje se razvijaju, gradovi mijenjaju, a prostori s vremenom počinju živjeti vlastite priče. Ipak, kada se svi ti radovi ponovo nađu na jednom mjestu, postaje zanimljivo vidjeti šta ih zapravo povezuje.
To pitanje nas je odvelo u sarajevsku Galeriju Roman Petrović, gdje je studio Sinteza arhitektura otvorio izložbu FRAME & FLOW – Arhitektura odnosa, predstavljajući deset godina rada kroz 21 odabrani projekt i sedam tematskih cjelina. 
Na prvi pogled, riječ je o arhitektonskoj retrospektivi. Međutim, ono što ovu postavku čini zanimljivom jeste način na koji se projekti posmatraju jedni u odnosu na druge. Umjesto jednostavnog hronološkog pregleda, pred nama su različiti prostori, mjerila i projektantski izazovi povezani pitanjem koje se provlači kroz cijelu izložbu: kakav odnos arhitektura gradi s čovjekom, mjestom i vremenom u kojem nastaje?
Od porodičnih kuća i stambenih objekata do javnih prostora, rekonstrukcija i urbanističkih intervencija, svaki predstavljeni projekt otvara drugačiji razgovor. O odnosu prirode i izgrađenog, o naslijeđu koje čuvamo, o novim funkcijama koje unosimo u postojeće prostore, ali i o svakodnevici ljudi koji te prostore koriste.
I dok izložba obuhvata period od 2016. do 2026. godine, priča studija Sinteza počinje mnogo ranije. 
Korijeni studija sežu u 1989. godinu, kada je arhitekt Zijad Sirčo u Visokom osnovao projektantski biro Sinteza.
Kroz naredne decenije studio je prolazio kroz različite faze razvoja, a njegov današnji identitet oblikuje nova generacija arhitekata, među kojima su Jasmin i Ilma Sirčo, zajedno s timom saradnika koji djeluju na projektima arhitekture, urbanizma, interijera i istraživanja.
Zanimljivo je posmatrati taj kontinuitet, naročito u profesiji u kojoj se metode rada, tehnologije, potrebe korisnika, pa i sami gradovi neprestano mijenjaju. Šta ostaje isto kada se smjenjuju generacije arhitekata? Koje ideje vrijedi sačuvati, a koje iznova preispitivati?
U slučaju Sinteze, odgovori se mogu tražiti upravo kroz raznovrsnost njihovog rada.
Među projektima predstavljenim na izložbi nalaze se rekonstrukcija robne kuće Vema u Visokom, projekt uređenja Bentbaše u Sarajevu, kao i intervencije na arhitektonskim djelima akademika Zlatka Ugljena, uključujući Bijelu Šerefudin džamiju.
Tu su i objekti namijenjeni stanovanju, obrazovanju i javnom životu, ali i manji zahvati poput projekta Open Library u Visokom, koji pokazuju kako arhitektura može djelovati i izvan velikih investicija i kompleksnih građevinskih projekata.
Različite namjene, lokacije i prostorni konteksti, ali zajednički interes za ono što arhitektura može pružiti prostoru u kojem nastaje. 
Sam naziv izložbe otkriva mnogo o načinu na koji je osmišljena.
FRAME & FLOW, odnosno okvir i tok, dva su pojma kroz koja se može čitati odnos između arhitektonske ideje i njenog razvoja. Okvir koji definiše određeni prostor, njegove mogućnosti i ograničenja, te tok koji nastaje kroz kretanje, korištenje i promjene.
U Galeriji Roman Petrović ta se ideja prenosi kroz sedam tematskih cjelina koje povezuju odabrane projekte u jednu širu priču.
Postavka nas vodi od pitanja teritorije i pripadnosti određenom mjestu, preko stanovanja i zajedničkih prostora, do arhitektonskih intervencija, saradnji i odnosa prema postojećem graditeljskom naslijeđu. 
Takav pristup omogućava da projekte ne posmatramo samo kao zasebne objekte, nego i kao dijelove kontinuiranog istraživanja. Kako jedan studio odgovara na različite potrebe? Kako se mijenja njegov arhitektonski izraz? I koliko iskustvo jednog projekta može utjecati na sve ono što dolazi poslije njega?
Jer odnos između čovjeka i prostora nije tema rezervisana samo za arhitekte. Svi imamo mjesta za koja smo vezani, zgrade koje prepoznajemo kao dio identiteta grada i prostore čija nam promjena može značiti mnogo više nego što bismo očekivali.
Zato je i zanimljivo vidjeti arhitektonske projekte izvan njihovog uobičajenog konteksta, kroz odnos arhitektonske prakse, istraživanja, naslijeđa i društvenog konteksta.
A o tim odnosima, ali i o razvoju studija, projektima koji nose posebnu odgovornost i idejama koje tek dolaze, razgovarali smo s Jasminom Sirčom, arhitektom i autorom izložbe. 
Deset godina rada, 21 projekt i sedam tematskih cjelina. Kada ste počeli pripremati ovu izložbu i vraćati se projektima iz prethodne decenije, jeste li primijetili nešto što povezuje sve te radove, a čega možda niste bili svjesni dok ste ih stvarali?
Ono što je interesantno za nas jeste da smo htjeli napraviti taj presjek, koji je prije svega bitan za nas, da znamo šta smo to radili, da napravimo neki osvrt i da znamo u kojem pravcu želimo da idemo.
Ono što je posebno interesantno za nas jeste to da je uvijek bila prisutna saradnja s drugim kolegama na konkursima, koja je za nas bila izuzetno bitna, poput saradnje sa studijem Mrav, Zejdom, Ilmom, Asmirom i Melihom, kao i drugim kolegama. A onda je tu i saradnja s investitorima, našim prijateljima i različitim udruženjima. 
Naziv izložbe je FRAME & FLOW – Arhitektura odnosa. Šta za vas zapravo znači arhitektura odnosa i kako se ta ideja provlači kroz projekte studija Sinteza?
Zato smo shvatili da su ta arhitektura odnosa i veze zapravo jedna od glavnih tema naše izložbe.
Naročito u projektima koji su vezani za konkurse, to je jedan dugi niz dijaloga, prije svega između nas, i te ideje nastaju u međusobnom sukobljavanju ili nadopunjavanju ideja.
Mi analiziramo kontekst, moguće koncepte, referentne primjere i onda uvijek tražimo nešto što je karakteristično za tu lokaciju i kako možemo dati nešto dodatno, posebno toj lokaciji. Kako da to dopunimo programom, formom, sadržajem i da postignemo nešto što je više od samog okvira, da ima i flow, to jest život, i da sve to zajedno ima neku suštinu. 
Među predstavljenim radovima je i projekt uređenja Bentbaše, prostora koji ima posebno mjesto u kolektivnom sjećanju Sarajeva. Kako pristupate projektovanju na lokacijama koje već imaju snažan identitet i emociju za ljude koji ih koriste?
Naročito u ovim projektima vezanim za konkurse, to je jedan dugi niz dijaloga, prije svega između nas. Ideje nastaju u međusobnom sukobljavanju ili nadopunjavanju tih ideja.
Analiziramo kontekst, moguće koncepte, referentne primjere i onda uvijek tražimo nešto što je karakteristično za tu lokaciju i kako možemo dati nešto dodatno. Tražimo kako da to dopunimo programom, formom, sadržajem i da postignemo nešto što je više od samog framea, da ima i flow, to jest život, i da sve to zajedno ima neku suštinu. 
Sarađivali ste i s akademikom Zlatkom Ugljenom. Šta vam je ta saradnja donijela kao arhitekti i postoji li neka lekcija koju i danas primjenjujete u vlastitim projektima?
Uvijek je interesantno sarađivati s profesorom Ugljenom. Ima jedna anegdota, a ono što je za nas jako bitno jeste, u suštini, da nastavljamo iza onih koji su prije nas bili, izuzetnih arhitekata, i da imamo priliku da na neki način zaštitimo ili dopunimo tu ideju, projekt, naravno, uz dopuštenje profesora. Postoji i još jedna zanimljiva anegdota koju nam je profesor ispričao. Prije 1939. godine živio je u Brezi, gdje je u njihovu kuću dolazio Juraj Neidhardt. Upravo su ti susreti, kako nam je ispričao, utjecali na njegovu odluku da postane arhitekt. 
Postoji li neki projekt, prostor ili arhitektonski problem kojim se Sinteza još nije bavila, a željeli biste?
Ima dosta tu ideja. Ono što nam je trenutno aktuelno jeste saradnja na projektu „500 Čuvara Mili“. To je crkva u Visokom, crkva Svetog Prokopija, preko koje prelazi cesta.
Zajedno s udruženjem smo zaustavili saobraćaj prije tri mjeseca i trenutno skupljamo sredstva za nastavak arheoloških radova.
Ideja je da se na kraju napravi in situ muzej i da imamo muzej dostojan takvog mjesta i njegove važnosti u državi. 
TEKST: Ada Ćeremida
Sarajevo ih je obrazovalo, a njihovi projekti danas nastaju od Londona i New Yorka do Hong Konga, Kanade i Nizozemske.
Prvi programski blok međunarodne arhitektonske manifestacije d.i.a.spona: Sarajevska škola arhitekture u svijetu završen je jučer, nakon nekoliko dana susreta, razgovora i programa koji su u Sarajevo vratili dio arhitekata čiji je profesionalni put počeo upravo na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.
Ali d.i.a.spona time ne završava. Centralna izložba, otvorena 8. oktobra u auli Željezničke stanice Sarajevo, ostaje dostupna do 25. novembra, a na jednom mjestu okuplja više od 300 radova arhitekata, urbanista i dizajnera koji su se školovali u Sarajevu, a danas djeluju širom svijeta. 
Upravo je taj raspon ono što ovu izložbu čini važnom. Ne govori samo o tome gdje su nekadašnji studenti Sarajeva otišli, nego šta su tamo nastavili graditi, istraživati i mijenjati: od stambenih i javnih projekata do urbanizma, memorijalne arhitekture, istraživanja i velikih međunarodnih praksi.
Zato smo među više od 300 predstavljenih radova izdvojili 10 projekata i autora kroz koje želimo pokazati samo jedan dio te priče. Od Silve Stojak i Vladimira Krstića do Ademira Volića Kufija i Dana Damira Šehića, ovo nije rang-lista niti izbor „najboljih“, nego mali presjek generacija, gradova i različitih pravaca u kojima danas živi Sarajevska škola arhitekture.
Na Prince Edward Islandu u Kanadi, Silva Stojak je kroz Urban Beehive Project spojila arhitekturu, edukaciju i ekologiju u vrlo direktan javni format. Projekt, realiziran između 2016. i 2018. godine, koristi prepoznatljivu geometriju košnice kroz niz paviljonskih i modularnih elemenata koji služe kao prostor za učenje o pčelama, oprašivanju i njihovoj ulozi u urbanom okolišu.
U njenom radu to nije slučajan smjer. Stojak danas kroz Nine Yards Studio u Charlottetownu radi na projektima snažno vezanim za lokalnu zajednicu, pristupačnost i edukaciju, a Urban Beehive vrlo jasno pokazuje taj pristup: arhitektura ovdje nije samo forma, nego alat koji ljudima nešto objašnjava. 
Foto: Nine Yard Architecture
Kod Ademira Volića Kufija zanimljivo je upravo mjerilo. Nakon Sarajeva, profesionalni put ga je vodio prema Londonu, a među projektima predstavljenim na d.i.a.spona izložbi posebno se izdvaja serija Commercial Habitats, veliki poslovni, mixed-use i urbani kompleksi koji arhitekturu posmatraju kao dio šireg sistema grada.
Na prikazanim projektima smjenjuju se poslovni tornjevi, veliki javni platoi, waterfront zone i kompleksnije urbane cjeline, pa njegov rad dobro pokazuje potpuno drugi kraj spektra u odnosu na, recimo, Silvin Urban Beehive. Upravo taj kontrast nam je važan za ovu selekciju: ista sarajevska škola, a potpuno različita mjerila, tržišta i tipologije.
Foto: Volume 3 Architecture
Kod Dana Damira Šehića priča ide direktno u New York. Nakon studija arhitekture u Sarajevu, karijeru je nastavio u SAD-u, a 2004. osnovao je vlastiti studio C3D Architecture PLLC u New Yorku.
Za ovu selekciju izdvajamo 989 Sixth Avenue, visoku stambenu kulu na Manhattanu završenu 2019. godine. Projekat je zanimljiv upravo kao primjer potpuno drugačijeg urbanog konteksta i mjerila: izrazito vertikalna arhitektura smještena unutar guste strukture Manhattana, gdje se forma zgrade mora nositi s vrlo ograničenom parcelom, susjednim objektima i potpuno drugačijim pravilima grada.
U d.i.a.spona priči njegov rad dobro pokazuje koliko se profesionalni put započet u Sarajevu može udaljiti od lokalnog konteksta, a ipak nastaviti kroz arhitekturu na jednom od najzahtjevnijih svjetskih tržišta. 
Foto: CD3 Architecture
Projekt VALTER / Vraca Forum Sarajevo polazi od jednog od najslojevitijih lokaliteta u gradu. Prostor je kroz različite periode 20. stoljeća imao potpuno različite funkcije: bio je fortifikacija, mjesto egzekucije, memorijalni kompleks i vojna baza.
Njihov projekt predlaže njegovu revitalizaciju kroz adaptive reuse metodologiju, s idejom da se postojeći slojevi ne brišu, nego uključe u novi javni život prostora. Konačni cilj je transformacija lokaliteta u javno orijentirani forum koji bi ponovo povezao mjesto s gradom i njegovim stanovnicima.
Projekt je osvojio EU Mies van der Rohe Young Talent Architecture Award 2023, što mu daje dodatnu težinu i čini ga jednim od najzanimljivijih primjera u našoj selekciji.
Foto: E + D Architecture
U Ljubljani je Mirza Eminagić 2019. radio na stanu smještenom u secesijskoj zgradi, gdje se savremeni sloj interijera uvodi unutar već definiranog historijskog okvira.
Umjesto pokušaja da prostor izgleda kao njegova originalna epoha, interijer koristi izrazito savremene komade, čiste bijele površine i nekoliko jakih kolorističkih akcenata. Namještaj i umjetnost tako postaju novi sloj prostora, dok se postojeća arhitektura čita kao njegova pozadina.
Za naš izbor je zanimljiv upravo zbog tog odnosa: kako živjeti savremeno u prostoru koji pripada drugom arhitektonskom periodu, a da jedno ne poništi drugo. 
Foto: altodesignstudio
Kod Zorana Bracovića možemo pokazati još jedan sasvim drugačiji pravac. Lord’s Estate u Puneu iz 2024. godine je stambeni projekat višeg standarda, gdje se fokus pomjera na vertikalno stanovanje, velike staklene površine, terase i odnos privatnog prostora prema pogledu i visini.
Bracović danas radi iz Hong Konga i iza sebe ima dug međunarodni put kroz SAD, Kinu, jugoistočnu Aziju i Indiju, pa ovaj projekat dobro pokazuje kako se iskustvo rada na velikim rezidencijalnim i komercijalnim kompleksima prevodi u savremeni housing visokog standarda. 
Foto: Amatrix Architects
Kod Sabine Tanović arhitektura nije samo prostor koji se koristi, nego i prostor kroz koji se pamti. Kroz seriju Sense of Place bavi se memorijalnom arhitekturom i načinima na koje prostor može nositi kolektivno sjećanje, gubitak i identitet mjesta.
Upravo zato je njen rad važan u ovoj selekciji. Dok neki od predstavljenih projekata govore o novom stanovanju, velikim urbanim sistemima ili revitalizaciji infrastrukture, Tanović pokazuje potpuno drugačiju ulogu arhitekture: onu koja ne mora biti glasna da bi bila snažna, nego pažljivo oblikuje odnos između prostora, sjećanja i ljudi koji ga posjećuju. 
Foto: Designing Memory
Kod Elme Durmišević arhitektura se ne posmatra kao konačan objekat, nego kao sistem koji se može mijenjati, rastavljati i ponovo koristiti. GTB Lab u Heerlenu iz 2020. upravo to demonstrira kroz konstrukciju i spojeve projektovane tako da se elementi mogu demontirati bez klasičnog rušenja.
To je jedan od projekata koji možda najdirektnije govori o tome kako će arhitektura morati razmišljati u budućnosti: manje kroz potrošnju novih resursa, a više kroz ponovnu upotrebu postojećih elemenata i materijala.
U našoj selekciji ovaj projekat je važan jer širi pitanje „šta danas projektuju arhitekti koji su studirali u Sarajevu?“ i na način na koji se projektuje, ne samo na tip objekta.
Foto: GTB lab
Kod Borisa Cindrića imamo projekat potpuno drugačijeg mjerila od većine ostalih u selekciji. Maison Miramare u Nici iz 2023. fokusiran je na interijer u kojem dominiraju mirne linije, ugrađeni elementi i precizno oblikovani detalji.
Najzanimljivije je koliko je sve suzdržano. Rasvjeta, stol, kuhinja i zidni elementi rade kao dio jedne cjeline, bez potrebe da bilo koji detalj preuzme prostor. Upravo zato nam ovaj projekt dobro dođe među 10: pokazuje kako se ista arhitektonska preciznost može čitati i u mnogo intimnijem, rezidencijalnom mjerilu.
Foto: Atelier d'Architecture AABC
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
