TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.4.2026.
Mlada arhitektica Lea Hrstić pripada generaciji koja arhitekturu ne posmatra samo kroz formu i funkciju, nego kroz način na koji prostor utiče na čovjeka.
Njeni projekti već sada pokazuju senzibilitet za detalj, materijal i atmosferu, ali ono što njen rad dodatno izdvaja jeste fokus na iskustvo prostora. Iz te radoznalosti nastala je i tema njenog master rada: neuroestetika u interijerima.
Riječ je o pristupu koji istražuje kako prostor utiče na naše emocije, fokus i opšte stanje, često na način kojeg nismo ni svjesni. 
Umjesto da prostor posmatramo samo kao estetski okvir, neuroestetika ga stavlja u direktan odnos s našim nervnim sistemom. Drugim riječima, ne radi se samo o tome kako prostor izgleda, nego kako nas oblikuje.
U razgovoru s Leom otkrivamo kako je došla do ove teme, šta zapravo znači neuroestetski dizajn i koje male promjene već danas možemo unijeti u vlastite interijere.
Lea, kada ste se prvi put susreli s pojmom neuroestetike i šta vas je navelo da upravo tu temu odaberete za master tezu?
Sasvim slučajno, listajući jedan portal, naišla sam na članak o neuroestetskom dizajnu. U tom trenutku pojam mi je bio nov, privukao mi je pažnju i zainteresovao me za dalje istraživanje.
Moja prvobitna tema master rada bila je održivi dizajn enterijera savremenih stambenih prostora, gdje sam kroz istraživanje održivog dizajna dotakla i benefite koje prostor ostavlja na čovjeka. Tad sam shvatila da temu mogu unaprijediti neuroestetskim dizajnom i zaokružiti kao jednu cjelinu.
Svakako, jedan od izazova mi je bio što tema nije toliko zastupljena na našim prostorima, te sam željela da joj dam na značaju.
Smatram da je važna i da se o njoj treba govoriti, ali i svakako doprinijeti unapređenju prostora kroz istu.
Da li je to došlo iz frustracije klasičnim pristupom arhitekturi ili iz radoznalosti prema čovjeku?
Apsolutno iz radoznalosti.
Zanimalo me je prvenstveno kako prostor djeluje na čovjeka i kako se isti može unaprijediti i prilagoditi. Umjesto fokusa na vizuelni identitet prostora, istražuje se kako on djeluje na kognitivne funkcije, kao i na emocije.
Upotrebom prirodnih materijala, organskih formi i tekstura, kao i uvođenjem biljaka u enterijer, nastoji se stvoriti prostor koji smanjuje stres i poboljšava opšte stanje čovjeka.
Možete li navesti primjer prostora koji je vizualno dobar, ali neuroestetski ne funkcioniše?
To su prostori koji na prvi pogled izgledaju estetski dobro, ali zbog oštrih linija, upotrebe materijala i tekstura koji nisu prirodni, kao i hladnih boja u enterijeru, ne pružaju osjećaj ugodnosti. Iako je taj prostor vizuelno dopadljiv, on crpi energiju i umara korisnika.
Adekvatan neuroestetski dizajn teži ka tome da prostor bude vizuelno jasan, sa izraženim teksturama, oblim formama i upotrebom prirodnih materijala.
Koja je jedna stvar iz vašeg istraživanja koju bi ljudi već danas mogli primijeniti u svom domu, a da toga nisu svjesni?
Prostor mogu oplemeniti različitim biljkama. One, pored dekorativne uloge u prostoru, imaju i mnoge benefite za čovjeka. Dokazano snižavaju stres, opuštaju i omogućavaju povezivanje sa prirodom.
Da danas dizajnirate vlastiti prostor isključivo kroz neuroestetski pristup, šta biste prvo promijenili?
Kada bih danas dizajnirala stan kroz neuroestetski pristup, ne bih radila velike promjene. Stan dosta prati neuroestetske principe, jer ima oble forme namještaja, neutralne zemljane tonove i prirodne teksture, što se ubraja u ključne elemente neuroestetskog dizajna.
Ipak, ono što bih sigurno unaprijedila jeste uvođenje biljaka. One smanjuju stres, poboljšavaju fokus i to je segment koji trenutno najviše nedostaje da bi prostor bio potpuno zaokružen.
Postoji li neki prostor iz djetinjstva koji vam je ostao urezan ne zbog izgleda, nego zbog osjećaja koji je izazivao?
Stan moje bake, definitivno, je prostor koji u meni budi osjećaj topline i sigurnosti. Iako je vizuelno jako lijep, taj osjećaj ima poseban značaj.
Kada prvi put uđete u novi prostor, šta je ono što instinktivno primijetite u prvih nekoliko sekundi?
Vizuelni sklad kroz proporcije, forme i boje, kao i količinu prirodnog osvjetljenja.
Da li mislite da arhitektura u našoj regiji još uvijek premalo govori o tome kako prostor utiče na čovjeka?
Tema je relativno nova na našim prostorima, te kao takva nije dovoljno istražena niti zastupljena. Veoma je značajna i smatram da joj se treba posvetiti.
Fokus se češće stavlja na neke druge parametre, a nismo ni svjesni koliko prostori u kojima boravimo direktno utiču na naše raspoloženje, kao i kognitivne funkcije.
Pored funkcionalnosti koja je veoma bitna, potrebno je obratiti pažnju i na neuroestetske parametre prilikom projektovanja i dizajniranja prostora.
Kada biste morali opisati “dobar prostor” kroz tri emocije koje treba probuditi, koje bi to bile?
Sigurnost. Sloboda. Zadovoljstvo.
Postoji li nešto što ste naučili kroz istraživanje, a što vam je potpuno promijenilo način na koji gledate svakodnevne prostore?
Interesantna mi je spoznaja koliko oblici, boje i teksture djeluju na naš nervni sistem.
Prirodne teksture i boje vraćaju toplinu, koju minimalizam koji je zavladao u enterijerima često oduzima. U svemu tome potrebno je naći balans da prostor ne bude prenatrpan, ali i da nije prazan. Da bude funkcionalan, ali i neuroestetski adekvatan.
Prostor ima dušu, samo ju je potrebno istaknuti na pravi način.
TEKST: Ada Ćeremida
Šta se desi kada se jedna veza od početka gradi kroz skice, makete, studentske projekte, zajedničke rokove i istu ljubav prema prostoru?
Kada smo pokrenuli prvi format razgovora s mladim arhitektima, ideja nije bila samo da pokažemo ko trenutno radi zanimljive projekte, nego da uhvatimo onu fazu karijere u kojoj se senzibilitet tek formira, odluke postaju ozbiljnije, a svaki novi prostor nosi i malu ličnu priču.
Ovo je druga epizoda tog istog razgovora, ali ovaj put sa dodatnim slojem: ljubavnim, profesionalnim i potpuno arhitektonskim. Melisu ste već imali priliku upoznati kroz njen rad i kroz interijer ureda, a sada je upoznajemo i kroz priču koju dijeli s Armanom.
Njih dvoje nisu samo par koji voli dizajn. Oni su zajedno prolazili kroz fakultetske zadatke, studentske rokove, prve profesionalne korake i sve one male rasprave koje se dogode kada dvije osobe koje vole prostor pokušavaju izabrati lampu, materijal ili “samo jednu nijansu drveta”.
U razgovoru za Bonjour.DESIGN pričali su nam o početku njihove veze, arhitekturi Sarajeva, trendovima koje vole, detaljima koji ih odmah kupe i tome kako izgleda kada ti je partner istovremeno i osoba kojoj prvoj pokažeš ideju dok još nije sasvim spremna.
Kada se vratite na početak vaše veze i prve godine arhitekture, šta vam je danas najljepše u tome što ste zajedno rasli kroz isti svijet?
Upoznali smo se na Armanovoj prvoj godini fakulteta, dok sam ja bila na završnoj godini srednje škole. Već sam ranije donijela odluku da ću studirati arhitekturu, pa su neki od naših prvih razgovora bili upravo vezani za arhitekturu i za ono što nas je oboje toliko privlačilo.
U jeku pandemije, kada je studentski život izgledao potpuno drugačije, Arman i ja smo zajedno radili fakultetske vježbe. Nadopunjavali smo jedno drugo, učili jedno od drugog, pa smo i kroz taj zajednički rad razvijali naš odnos.
Danas se sa radosnom nostalgijom prisjećamo studentskih dana koji su, osim naših profesionalnih puteva, oblikovali i naše ličnosti te dodatno učvrstili našu vezu. Ono što je tada počelo kroz zajedničke skice, ideje i sate rada provedene na studentskim projektima, nastavilo se i u našim prvim profesionalnim koracima. Naravno, i danas jedno drugom pružamo podršku, dijelimo znanje i zajedno rastemo, kako privatno tako i kroz arhitekturu koja nas je od samog početka povezivala.
Koliko se vaši senzibiliteti razlikuju kada je riječ o prostoru, dizajnu i estetici, a gdje se najviše preklapaju?
Mislim da se razlikujemo dovoljno da jedno drugom uvijek možemo ponuditi neku novu perspektivu. Upravo te naše razlike često nas dovedu do boljih i zanimljivijih rješenja u projektima. Ali i dovoljno često imamo slične ideje i pristupe, pa naposljetku uvijek nađemo način da se složimo oko onoga što nam je najvažnije, a to je da prostor bude funkcionalan, promišljen i estetski atraktivan.
Ko je od vas veći perfekcionista, a ko prvi kaže: “dobro je, šalji”?
Oboje imamo problem da kažemo „to je to“ i pošaljemo projekat jer uvijek mislimo da postoji još neki detalj koji možemo doraditi, poboljšati ili jednostavno učiniti ljepšim. Svaki novi projekat nam je prilika da kreiramo nešto novo, pomjerimo vlastite granice i iz onoga što radimo izvučemo maksimum. Nadamo se da nas s vremenom neće napustiti želja za traganjem i da smo još daleko od brzog „dobro je, šalji“.
Koji dizajnerski detalj u prostoru vas odmah kupi?
Najviše nas privlače konstruktivni detalji koji prostoru daju karakter i naglašavaju njegovu arhitekturu. Privlače nas visoki stropovi, zanimljiva i izazovna konstrukcija te pažljiva upotreba materijala, posebno kada se kroz njih dodatno naglašava monumentalnost objekta ili prostora. Radujemo se kada konstrukcija nije samo funkcionalna, već postaje važan dio estetike i ukupnog doživljaja prostora.
Koji trend u interijeru ili arhitekturi vam je trenutno precijenjen, a koji trend vam je zapravo guilty pleasure?
Generalno ne smatramo da postoji precijenjen trend u arhitekturi jer arhitektura je uvijek odraz vremena i društva u kojem nastaje, njegovih potreba, mogućnosti i ekonomskih prilika. Trenutno primjećujemo sve veću potrebu za jednostavnijim i pristupačnijim rješenjima, što je sasvim prirodan odgovor na vrijeme u kojem živimo.
S druge strane, volimo korištenje kvalitetnih, prirodnih materijala na kojima se s vremenom vidi trag korištenja. Lijepo nam je kada materijal ne ostane isti kao prvog dana, već zajedno s prostorom i njegovim korisnikom stari, mijenja se i dobija svoj karakter.
Šta vam je najljepše u arhitekturi Sarajeva?
Raznolikost u arhitekturi Sarajeva je ono u čemu leži njegov šarm. Te različite arhitektonske cjeline nisu uvijek savršene i „teorijski“ ispravne, ali miks estetski savršene austrougarske gradnje u centru Sarajeva i vernakularnih arhitektonskih rješenja na okolnim brdima čini da prostor djeluje poput multiverzuma u kojem se prepliću različite kulture i svjetonazori. Upravo ta nesavršenost i slojevitost čine Sarajevo posebnim.
Da pravite zajednički stan od nule, oko čega biste se najbrže složili, a oko čega biste najduže raspravljali?
Najbrže bismo se složili oko osnove prostora, puno prirodnog svjetla, funkcionalan tlocrt i kvalitetni prirodni materijali. Važno nam je da prostor bude ugodan i da s vremenom dobija karakter.
Najduže bismo vjerovatno raspravljali o detaljima. Kada su oba partnera arhitekti, izbor jedne lampe, stolice ili nijanse drveta lako preraste u malu projektnu raspravu, a na kraju obično pronađemo neko treće rješenje koje nam se oboma više sviđa.
Koji je vaš zajednički dream project?
U nekom periodu naše veze saznali smo da smo oboje kao mala djeca gledali emisije o arhitektima koji su radili volonterske projekte u zajednicama kojima je zbog različitih okolnosti bila potrebna pomoć. Možda je upravo tada, potpuno nesvjesno, počela naša želja da jednog dana radimo na takvim projektima koji će, osim svoje arhitektonske ili materijalne vrijednosti, donijeti korist široj zajednici i ostaviti pozitivan i trajan trag u okruženju u kojem nastaju.
Šta ste kroz sedam godina veze naučili jedno od drugog, a da vas je promijenilo i privatno i profesionalno?
Mislim da smo prije svega naučili gledati stvari iz perspektive onog drugog. Kada toliko dugo zajedno odrastate, studirate, počinjete raditi i prolazite kroz različite životne faze, neminovno preuzmete ponešto jedno od drugog. Arman je mene naučio da budem odlučnija, više vjerujem svom osjećaju i ne bojim se napraviti prvi korak, dok sam ja njega naučila da neke stvari ne mora uvijek odmah riješiti, već da ih sagleda iz šire perspektive i vjeruje procesu.
Profesionalno smo jedno drugom postali svojevrsni filter, osoba kojoj možeš pokazati ideju dok još nije sasvim formirana i očekivati iskreno mišljenje. Naučili smo da dobra kritika nije suprotstavljanje, već jedan od najboljih načina da ideja postane bolja. Mislim da nam je upravo to pomoglo da i privatno i profesionalno budemo otvoreniji, sigurniji i spremniji učiti jedno od drugog.
Opišite jedno drugo kao arhitektu u tri riječi.
Melisa je vrijedna, kreativna, istrajna i odgovorna.
Arman je radoznao, uporan, temeljit i pouzdan.
A zajedno smo sve to.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
