TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.4.2026.
Mlada arhitektica Lea Hrstić pripada generaciji koja arhitekturu ne posmatra samo kroz formu i funkciju, nego kroz način na koji prostor utiče na čovjeka.
Njeni projekti već sada pokazuju senzibilitet za detalj, materijal i atmosferu, ali ono što njen rad dodatno izdvaja jeste fokus na iskustvo prostora. Iz te radoznalosti nastala je i tema njenog master rada: neuroestetika u interijerima.
Riječ je o pristupu koji istražuje kako prostor utiče na naše emocije, fokus i opšte stanje, često na način kojeg nismo ni svjesni. 
Umjesto da prostor posmatramo samo kao estetski okvir, neuroestetika ga stavlja u direktan odnos s našim nervnim sistemom. Drugim riječima, ne radi se samo o tome kako prostor izgleda, nego kako nas oblikuje.
U razgovoru s Leom otkrivamo kako je došla do ove teme, šta zapravo znači neuroestetski dizajn i koje male promjene već danas možemo unijeti u vlastite interijere.
Lea, kada ste se prvi put susreli s pojmom neuroestetike i šta vas je navelo da upravo tu temu odaberete za master tezu?
Sasvim slučajno, listajući jedan portal, naišla sam na članak o neuroestetskom dizajnu. U tom trenutku pojam mi je bio nov, privukao mi je pažnju i zainteresovao me za dalje istraživanje.
Moja prvobitna tema master rada bila je održivi dizajn enterijera savremenih stambenih prostora, gdje sam kroz istraživanje održivog dizajna dotakla i benefite koje prostor ostavlja na čovjeka. Tad sam shvatila da temu mogu unaprijediti neuroestetskim dizajnom i zaokružiti kao jednu cjelinu.
Svakako, jedan od izazova mi je bio što tema nije toliko zastupljena na našim prostorima, te sam željela da joj dam na značaju.
Smatram da je važna i da se o njoj treba govoriti, ali i svakako doprinijeti unapređenju prostora kroz istu.
Da li je to došlo iz frustracije klasičnim pristupom arhitekturi ili iz radoznalosti prema čovjeku?
Apsolutno iz radoznalosti.
Zanimalo me je prvenstveno kako prostor djeluje na čovjeka i kako se isti može unaprijediti i prilagoditi. Umjesto fokusa na vizuelni identitet prostora, istražuje se kako on djeluje na kognitivne funkcije, kao i na emocije.
Upotrebom prirodnih materijala, organskih formi i tekstura, kao i uvođenjem biljaka u enterijer, nastoji se stvoriti prostor koji smanjuje stres i poboljšava opšte stanje čovjeka.
Možete li navesti primjer prostora koji je vizualno dobar, ali neuroestetski ne funkcioniše?
To su prostori koji na prvi pogled izgledaju estetski dobro, ali zbog oštrih linija, upotrebe materijala i tekstura koji nisu prirodni, kao i hladnih boja u enterijeru, ne pružaju osjećaj ugodnosti. Iako je taj prostor vizuelno dopadljiv, on crpi energiju i umara korisnika.
Adekvatan neuroestetski dizajn teži ka tome da prostor bude vizuelno jasan, sa izraženim teksturama, oblim formama i upotrebom prirodnih materijala.
Koja je jedna stvar iz vašeg istraživanja koju bi ljudi već danas mogli primijeniti u svom domu, a da toga nisu svjesni?
Prostor mogu oplemeniti različitim biljkama. One, pored dekorativne uloge u prostoru, imaju i mnoge benefite za čovjeka. Dokazano snižavaju stres, opuštaju i omogućavaju povezivanje sa prirodom.
Da danas dizajnirate vlastiti prostor isključivo kroz neuroestetski pristup, šta biste prvo promijenili?
Kada bih danas dizajnirala stan kroz neuroestetski pristup, ne bih radila velike promjene. Stan dosta prati neuroestetske principe, jer ima oble forme namještaja, neutralne zemljane tonove i prirodne teksture, što se ubraja u ključne elemente neuroestetskog dizajna.
Ipak, ono što bih sigurno unaprijedila jeste uvođenje biljaka. One smanjuju stres, poboljšavaju fokus i to je segment koji trenutno najviše nedostaje da bi prostor bio potpuno zaokružen.
Postoji li neki prostor iz djetinjstva koji vam je ostao urezan ne zbog izgleda, nego zbog osjećaja koji je izazivao?
Stan moje bake, definitivno, je prostor koji u meni budi osjećaj topline i sigurnosti. Iako je vizuelno jako lijep, taj osjećaj ima poseban značaj.
Kada prvi put uđete u novi prostor, šta je ono što instinktivno primijetite u prvih nekoliko sekundi?
Vizuelni sklad kroz proporcije, forme i boje, kao i količinu prirodnog osvjetljenja.
Da li mislite da arhitektura u našoj regiji još uvijek premalo govori o tome kako prostor utiče na čovjeka?
Tema je relativno nova na našim prostorima, te kao takva nije dovoljno istražena niti zastupljena. Veoma je značajna i smatram da joj se treba posvetiti.
Fokus se češće stavlja na neke druge parametre, a nismo ni svjesni koliko prostori u kojima boravimo direktno utiču na naše raspoloženje, kao i kognitivne funkcije.
Pored funkcionalnosti koja je veoma bitna, potrebno je obratiti pažnju i na neuroestetske parametre prilikom projektovanja i dizajniranja prostora.
Kada biste morali opisati “dobar prostor” kroz tri emocije koje treba probuditi, koje bi to bile?
Sigurnost. Sloboda. Zadovoljstvo.
Postoji li nešto što ste naučili kroz istraživanje, a što vam je potpuno promijenilo način na koji gledate svakodnevne prostore?
Interesantna mi je spoznaja koliko oblici, boje i teksture djeluju na naš nervni sistem.
Prirodne teksture i boje vraćaju toplinu, koju minimalizam koji je zavladao u enterijerima često oduzima. U svemu tome potrebno je naći balans da prostor ne bude prenatrpan, ali i da nije prazan. Da bude funkcionalan, ali i neuroestetski adekvatan.
Prostor ima dušu, samo ju je potrebno istaknuti na pravi način.
TEKST: Ada Ćeremida
Smještena svega tridesetak kilometara od Dubrovnika, Villa Bilja krije jednu od zanimljivijih priča o obnovi historijske arhitekture u Hercegovini. Nekadašnja Tvrđava Staro Slano danas je prostor u kojem se srednjovjekovni zidovi, autentični detalji i savremeni sadržaji susreću na način koji djeluje prirodno i promišljeno.
Kada govorimo o obnovi starih građevina, najčešće se otvara pitanje koliko se može intervenirati, a da se ne izgubi karakter prostora.
Villa Bilja nudi zanimljiv odgovor. Umjesto pokušaja da se prošlost sakrije iza novih materijala, ovdje je kamen ostao glavni protagonista svakog prostora. 
Izvorni zidovi, niše, otvori i proporcije sačuvani su kao podsjetnik na višestoljetnu historiju lokacije, dok su suvremeni sadržaji pažljivo integrirani kako bi prostor mogao funkcionirati u današnjem vremenu.
Castle Bilja nalazi se na lokalitetu nekadašnjeg srednjovjekovnog grada Staro Slano, čiji korijeni sežu u 15. stoljeće. Tokom historije prostor je imao stratešku važnost zahvaljujući položaju uz rijeku Trebišnjicu i putnim pravcima koji su povezivali unutrašnjost Hercegovine s Dubrovnikom.
Danas su tragovi tih slojeva historije vidljivi u svakom dijelu kompleksa, od masivnih kamenih zidova do karakterističnih otvora i kula koje dominiraju pejzažem.
Jedna od najvećih vrijednosti ovog projekta jeste način na koji je uređen interijer. Umjesto namještaja koji bi privlačio svu pažnju, odabrani su jednostavni oblici, neutralne boje i prirodni materijali. 
Drvo, kamen i teksture postaju produžetak postojećih zidova. Kuhinja, kupaonice i spavaće sobe nude savremenu udobnost, ali bez osjećaja da se nalazite u prostoru koji je izgubio svoju izvornu priču. Posebno se ističu kamene niše koje su pretvorene u funkcionalne detalje i dekorativne elemente.
Mnogi obnovljeni historijski objekti fokusiraju se isključivo na samu građevinu. Ovdje važnu ulogu ima i pejzaž. Prozori uokviruju poglede prema Trebišnjici, zelenilu i hercegovačkom krajoliku, stvarajući osjećaj povezanosti s okruženjem.
Arhitektura ne završava na zidovima objekta, već uključuje i prirodu koja ga okružuje. Upravo zbog toga svaka prostorija djeluje drugačije tokom dana, ovisno o svjetlu, godišnjem dobu i pogledu koji se otvara prema vani.
Možda najzanimljiviji dio kompleksa nalazi se izvan enterijera. Nekadašnji odbrambeni zidovi danas formiraju intimno dvorište s bazenom, terasama i prostorima za boravak na otvorenom.
Takav pristup pokazuje da očuvanje naslijeđa ne znači zamrzavanje prostora u vremenu. Naprotiv, historijska arhitektura dobija novu vrijednost kada se prilagodi savremenim potrebama i ponovo postane mjesto okupljanja, odmora i svakodnevnog života.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
