TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 22.4.2026.
Mlada arhitektica Lea Hrstić pripada generaciji koja arhitekturu ne posmatra samo kroz formu i funkciju, nego kroz način na koji prostor utiče na čovjeka.
Njeni projekti već sada pokazuju senzibilitet za detalj, materijal i atmosferu, ali ono što njen rad dodatno izdvaja jeste fokus na iskustvo prostora. Iz te radoznalosti nastala je i tema njenog master rada: neuroestetika u interijerima.
Riječ je o pristupu koji istražuje kako prostor utiče na naše emocije, fokus i opšte stanje, često na način kojeg nismo ni svjesni. 
Umjesto da prostor posmatramo samo kao estetski okvir, neuroestetika ga stavlja u direktan odnos s našim nervnim sistemom. Drugim riječima, ne radi se samo o tome kako prostor izgleda, nego kako nas oblikuje.
U razgovoru s Leom otkrivamo kako je došla do ove teme, šta zapravo znači neuroestetski dizajn i koje male promjene već danas možemo unijeti u vlastite interijere.
Lea, kada ste se prvi put susreli s pojmom neuroestetike i šta vas je navelo da upravo tu temu odaberete za master tezu?
Sasvim slučajno, listajući jedan portal, naišla sam na članak o neuroestetskom dizajnu. U tom trenutku pojam mi je bio nov, privukao mi je pažnju i zainteresovao me za dalje istraživanje.
Moja prvobitna tema master rada bila je održivi dizajn enterijera savremenih stambenih prostora, gdje sam kroz istraživanje održivog dizajna dotakla i benefite koje prostor ostavlja na čovjeka. Tad sam shvatila da temu mogu unaprijediti neuroestetskim dizajnom i zaokružiti kao jednu cjelinu.
Svakako, jedan od izazova mi je bio što tema nije toliko zastupljena na našim prostorima, te sam željela da joj dam na značaju.
Smatram da je važna i da se o njoj treba govoriti, ali i svakako doprinijeti unapređenju prostora kroz istu.
Da li je to došlo iz frustracije klasičnim pristupom arhitekturi ili iz radoznalosti prema čovjeku?
Apsolutno iz radoznalosti.
Zanimalo me je prvenstveno kako prostor djeluje na čovjeka i kako se isti može unaprijediti i prilagoditi. Umjesto fokusa na vizuelni identitet prostora, istražuje se kako on djeluje na kognitivne funkcije, kao i na emocije.
Upotrebom prirodnih materijala, organskih formi i tekstura, kao i uvođenjem biljaka u enterijer, nastoji se stvoriti prostor koji smanjuje stres i poboljšava opšte stanje čovjeka.
Možete li navesti primjer prostora koji je vizualno dobar, ali neuroestetski ne funkcioniše?
To su prostori koji na prvi pogled izgledaju estetski dobro, ali zbog oštrih linija, upotrebe materijala i tekstura koji nisu prirodni, kao i hladnih boja u enterijeru, ne pružaju osjećaj ugodnosti. Iako je taj prostor vizuelno dopadljiv, on crpi energiju i umara korisnika.
Adekvatan neuroestetski dizajn teži ka tome da prostor bude vizuelno jasan, sa izraženim teksturama, oblim formama i upotrebom prirodnih materijala.
Koja je jedna stvar iz vašeg istraživanja koju bi ljudi već danas mogli primijeniti u svom domu, a da toga nisu svjesni?
Prostor mogu oplemeniti različitim biljkama. One, pored dekorativne uloge u prostoru, imaju i mnoge benefite za čovjeka. Dokazano snižavaju stres, opuštaju i omogućavaju povezivanje sa prirodom.
Da danas dizajnirate vlastiti prostor isključivo kroz neuroestetski pristup, šta biste prvo promijenili?
Kada bih danas dizajnirala stan kroz neuroestetski pristup, ne bih radila velike promjene. Stan dosta prati neuroestetske principe, jer ima oble forme namještaja, neutralne zemljane tonove i prirodne teksture, što se ubraja u ključne elemente neuroestetskog dizajna.
Ipak, ono što bih sigurno unaprijedila jeste uvođenje biljaka. One smanjuju stres, poboljšavaju fokus i to je segment koji trenutno najviše nedostaje da bi prostor bio potpuno zaokružen.
Postoji li neki prostor iz djetinjstva koji vam je ostao urezan ne zbog izgleda, nego zbog osjećaja koji je izazivao?
Stan moje bake, definitivno, je prostor koji u meni budi osjećaj topline i sigurnosti. Iako je vizuelno jako lijep, taj osjećaj ima poseban značaj.
Kada prvi put uđete u novi prostor, šta je ono što instinktivno primijetite u prvih nekoliko sekundi?
Vizuelni sklad kroz proporcije, forme i boje, kao i količinu prirodnog osvjetljenja.
Da li mislite da arhitektura u našoj regiji još uvijek premalo govori o tome kako prostor utiče na čovjeka?
Tema je relativno nova na našim prostorima, te kao takva nije dovoljno istražena niti zastupljena. Veoma je značajna i smatram da joj se treba posvetiti.
Fokus se češće stavlja na neke druge parametre, a nismo ni svjesni koliko prostori u kojima boravimo direktno utiču na naše raspoloženje, kao i kognitivne funkcije.
Pored funkcionalnosti koja je veoma bitna, potrebno je obratiti pažnju i na neuroestetske parametre prilikom projektovanja i dizajniranja prostora.
Kada biste morali opisati “dobar prostor” kroz tri emocije koje treba probuditi, koje bi to bile?
Sigurnost. Sloboda. Zadovoljstvo.
Postoji li nešto što ste naučili kroz istraživanje, a što vam je potpuno promijenilo način na koji gledate svakodnevne prostore?
Interesantna mi je spoznaja koliko oblici, boje i teksture djeluju na naš nervni sistem.
Prirodne teksture i boje vraćaju toplinu, koju minimalizam koji je zavladao u enterijerima često oduzima. U svemu tome potrebno je naći balans da prostor ne bude prenatrpan, ali i da nije prazan. Da bude funkcionalan, ali i neuroestetski adekvatan.
Prostor ima dušu, samo ju je potrebno istaknuti na pravi način.
TEKST: Ada Ćeremida
U posljednjih nekoliko godina Albanija je postala jedna od onih destinacija o kojima se više ne govori samo zbog mora, nego i zbog arhitekture.
Tirana je već odavno privukla pažnju projektima koji mijenjaju vizuru grada, a sada se isti talas sve više širi i prema obali. Upravo zato nas je zainteresovao novi koncept projekta studija Oppenheim Architecture za Vloru, koji izgleda kao spoj mediteranskog grada, savremene skulpture i filmske scenografije. 
Iako projekat još nije realizovan, vizuali i ideja iza njega već su otvorili razgovor o tome kako bi mogla izgledati nova generacija urbanizma na Jadranu. Posebno jer ovaj pristup ne pokušava samo napraviti “instagramičan” skyline, nego reinterpretirati lokalnu arhitekturu, ritam ulica i način zajedničkog života.
Nakon projekata poput Sphere Building u Tirani o kojem se mnogo govorilo prošle godine, čini se da Albanija sve ozbiljnije postaje regionalni laboratorij za novu arhitekturu.
Vlore Beach Urban Development zamišljen je kao novi urbani kvart na spoju grada i mora, ali ono što ga razlikuje od brojnih obalnih masterplanova jeste način na koji koristi lokalni identitet kao polaznu tačku.
Umjesto zatvorenih resort blokova, arhitekti su inspiraciju pronašli u tradicionalnim albanskim nukli naseljima – manjim grupacijama kuća organizovanim oko zajedničkih prostora i uskih pješačkih ulica.
Rezultat je kvart koji djeluje gusto i urbano, ali istovremeno zadržava ljudsku mjeru. Pješačke zone, prolazi između zgrada i otvoreni prizemni nivoi stvaraju osjećaj grada koji se koristi, a ne samo promatra.
Upravo taj dio projekta djeluje kao njegov najzanimljiviji element jer podsjeća da savremeni urbanizam ne mora značiti gubitak lokalnog karaktera.
Jedna od prvih stvari koje primijetite na vizualima jesu fasade pune dubokih otvora, sjenki i ritmičnih geometrija. Oppenheim Architecture koristi teksturirane površine i prozorske otvore inspirisane tradicionalnim albanskim tipologijama, ali ih prevodi u mnogo savremeniji i gotovo monolitan izraz. 
Tornjevi tako djeluju skulpturalno, ali ne hladno. Nijanse pijeska, terakote, maslinasto zelene i pastelnih tonova dodatno pojačavaju mediteranski osjećaj projekta, zbog čega cijeli kvart izgleda kao produžetak pejzaža oko sebe.
Posebno je zanimljivo što arhitektura ne pokušava dominirati obalom staklenim refleksijama, nego kroz masu, teksturu i dubinu fasade stvara odnos sa svjetlom i klimom.
Iako većinu projekta čine niži volumeni organizovani poput urbanog tkiva, tri vitka tornja postavljena su kao vertikalni akcenti cijelog kompleksa. Oni služe kao svojevrsni orijentiri između grada, marine i Lungomare šetnice, ali i uvode novu gustinu u obalni dio Vlore.
Njihova pozicija omogućava otvorene vizure prema Jadranu, dok niži objekti zadržavaju intimniju atmosferu ulica i trgova između zgrada.
Upravo taj kontrast između monumentalnog i lokalnog daje projektu posebnu dinamiku. Na vizualima posebno dolazi do izražaja način na koji tornjevi izranjaju iz mreže manjih objekata, gotovo kao savremene mediteranske kule.
Ono što je prije nekoliko godina djelovalo kao izolovan niz ambicioznih projekata u Tirani danas izgleda kao mnogo širi arhitektonski momentum. Albanija posljednjih godina intenzivno ulaže u transformaciju svojih gradova, a u taj proces uključeni su brojni međunarodni studiji poput Oppenheim Architecture, MVRDV ili Stefano Boeri Architetti.
Zbog toga projekti poput ovog više nisu izuzetak, nego dio nove urbane slike zemlje. Posebno je zanimljivo što mnogi od njih pokušavaju balansirati između lokalne tradicije i savremenog identiteta, umjesto da potpuno brišu postojeći kontekst.
Upravo zato Vlora Beach Urban Development djeluje kao projekat koji nije zanimljiv samo arhitektima, nego i svima koje zanima kako bi mogli izgledati budući gradovi Mediterana.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
