TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 25.5.2022.
Da fotografija govori tisuću riječi odveć je poznato. Često ju opisujemo kao prelijepu uspomenu na neke posebne trenutke i baš zato listajući albume kod mnogih se probudi tračak nostalgije za dragim osobama i lijepim prizorima iz prošlosti.
Upravo to je bio razlog da napravimo kratki razgovor s damom koja se na društvenim mrežama krije iza profila @belmaart.ba. Fotografije, iza kojih stoji ogromna količina strpljenja, ljubavi ali i rada, nešto su što će mnogima ostati za cijeli život, a Belma na veoma poseban način zna zabilježiti prve trenutke mališana i tako kreirati jedinstvene uspomene.
* * *
Već se duži niz godina bavite fotografijom, recite nam nešto više o samim počecima u profesiji.
Ni sama ne znam kada je fotografija tačno ušla u moj život. Znam da sam od malena primjećivala detalje, a gledanje svijeta kroz objektiv dalo je stvarima potpuno novu dimenziju. Dugo su moje fotografije bile isključivo lične uspomene i zabilježeni kadrovi iz svakodnevnog života. Internet mi je, sa svojim mogućnostima, pružio priliku da se okušam u Stock fotografiji. Tada sam se tražila fotografišući sve i upoznajući se sa najrazličitijim tehnikama fotografisanja, ali i obrade.
Kako ste došli na ideju za fotografiranje novorođenčadi?
Odnos i druženje s djecom u mom životu ima posebno i važno mjesto. Djeca nose fantastičnu energiju, prirodna su i spontana, te mislim da se divno razumijemo i uvijek odlično zabavljamo zajedno. Još devedesetih godina, gledajući kalendare poznate fotografkinje Anne Geddes i njenih bebica u saksijama, razmišljala sam kako bi kombinacija umjetnosti i rada s djecom bio idealan spoj za mene.
Naravno, to su bila dječja maštanja, a onda je sudbina odlučila da ja danas živim svoj dječji san. Iako je konzervativna i tradicionalna sredina dugo imala jak uticaj, te posebno štitila novorođenčad od pogleda i stranaca, internet i društvene mreže su učinile svoje. Odjednom su svi željeli usnule fotkice svojih tek rođenih bebica i meni se pružila prilika da se okušam u ovom vidu fotografije.
Što ili tko vas najviše inspirira u poslu?
Već sam spomenula da su upravo djeca, njihov vedar duh i spontanost, moja najveća inspiracija. Naravno, vrhunski radovi kolega newbornbaby fotografa širom svijeta koje pratim, uvijek su odlična motivacija i posebna energija. Pored već spomenute Anne Geddes, pionirke u ovom žanru fotografije, tu je cijela plejada vrhunskih fotografa kao sto su Ana Brandt, Kelly Brown, te fantastična Suzi koja na društvenim mrežama stoji iza profila @littlewhitephotography i koja je moja posebna inspiracija definitivno. Kad porastem želim da budem kao Suzi.
Možete li nam opisati jedan radni dan?
Ja nemam klasičan radni dan i zapravo ne radim, ja uživam. Moja jutarnja rutina je dugo ispijanje kafice, odgovaranje na poruke i mailove, te pripreme za odlazak kod novog malenog klijenta. Rijetki su dani kada se ne družim sa mrvicama. Na adresi bebice sam obično u ranim poslijepodnevnim satima. Svaka moja mrva je priča za sebe.
Neke me dočekaju uspavane ili snene, pa je fotkanje brzo gotovo, a uživanje maksimalno. Ipak, neke su, posebno starije mrvice, razigrane i budne, pa se onda potrudim da im, u dogovoru i saradnji sa roditeljima, napravimo odličnu atmosferu za spavanje i fotkanje. Volim se zezati da svoje mrve vodim na plažu, jer prljavo bijela pozadina asocira na pijesak, a na baby sound mašini uvijek odabiram omiljeni, umirujući zvuk talasa. U takvoj atmosferi bebice se vrlo brzo prepuste i utonu u san, a onda fotkanje može da počne. Naravno, neophodno je pažljivo osluškivati potrebe i mogućnosti svake mrvice, te upravo to i određuje tok samog fotografisanja. Fotografisanje najčešće traje između sat i po i dva.
Nakon završetka fotkanja, svaki dan se potrudim da imam vrijeme za sebe. Iskoristim ga za šetnju, ručak sa porodicom, kaficu sa prijateljicama, trening, shopping ili završavanje nekih obaveza koje imam.
U večernjim satima, vrijeme je za rad na obradi fotografija. Koža novorođenčeta zna biti puna mrljica, novorođenačkih promjena i mitarenja, pa se rad na obradi fotografija zna produžiti i do prvih sati novog dana. Ipak, ja imam fantastične klijente, koji su najčešće budni u svako doba dana i noći, pa tako je sasvim ok poslati im fotkice u jedan ili dva poslije ponoći. Onda je vrijeme za odmor.
Što vas najviše veseli u vašoj profesiji?
Veseli me svakodnevna prilika za druženje sa bebama i mladim roditeljima. Veseli me količina povjerenja koju od njih dobivam. Naravno trudim se uvijek da je opravdam, ali mi je zaista fascinantna. Vesele me sve drage uspomene koje uspijemo napraviti. Veseli me sreća roditelja dok gledaju fotografije svojih mrvica i uživaju u njima. Vesele me njihove divne poruke zahvalnosti i naravno, naša ponovna i ponovna druženja.
Veseli me činjenica da se mogu pohvaliti sa pravom malom vojskom mrvica sa kojima sam se družila u protekle tri i po godine, a koja broji preko 600 mrvica i njihovih porodica. Veseli me činjenica da imam veliki broj mališana čije odrastanje pratim kroz fotografije i uspomene od prvih dana njihovog života, čije porodice su me prihvatile kao dragog prijatelja, te ih sa posebnom radošću srećem i družim se s njima.
Fotografiranje novorođenčadi može biti iznimno zahtjevno. Koji su vaši trikovi za stvaranje prekrasnih uspomena?
Zaista je istina da ovaj posao može biti izuzetno zahtjevan. Mislim da je ključ u strpljenju, ljubavi i iskustvu, ili ipak u ljubav, strpljenju, pa tek onda iskustvu... Naravno, važnu ulogu ima smirenost i senzibilitet koji bebice osjete, te spremnost da se potrebe i mogućnosti bebe pažljivo osluškuju, ali i upornost da dobijemo upravo ono sto želimo - divne uspomene.
Koje korake biste savjetovali roditeljima koje se odluče za fotografiranje novorođenčadi?
Većina roditelja koji se meni javljaju, obično već prate moj rad, imaju preporuke svojih prijatelja ili rodbine, te se već krajem trudnoće javljaju za dogovore i raspituju za detalje. Idealan period za fotografisanje novorođenčadi je u prvih 15tak dana mrvicinog života ili što ranije. To je period kada su mrve uspavane, njihov san čvrst, grčevi jos nisu počeli, te u tom periodu svoje prvo fotkanje prespavaju, a roditelji i ja uživamo. Zbog toga je uvijek savjet da se jave što ranije.
Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele profesionalno okušati u fotografiji?
Fotografisanje je posebno zanimanje. U vremenu kada svi fotografišu, kada je oprema prilično dostupna mnogima, nije uopšte jednostavno biti prepoznat. Zahtjeva pomno planiranje, praćenje trendova, uvođenje noviteta, stalno učenje i istraživanje, mnogo vježbe i treninga, mnogo upornosti u radu, ali prije svega mnogo ljubav. Tek onda dolazi kamera i oprema. Nije jednostavno, ali pruža fantastično zadovoljstvo.
* * *
Naslovna fotografija: Belma ART
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
