Da fotografija govori tisuću riječi odveć je poznato. Često ju opisujemo kao prelijepu uspomenu na neke posebne trenutke i baš zato listajući albume kod mnogih se probudi tračak nostalgije za dragim osobama i lijepim prizorima iz prošlosti.

Upravo to je bio razlog da napravimo kratki razgovor s damom koja se na društvenim mrežama krije iza profila @belmaart.ba. Fotografije, iza kojih stoji ogromna količina strpljenja, ljubavi ali i rada, nešto su što će mnogima ostati za cijeli život, a Belma na veoma poseban način zna zabilježiti prve trenutke mališana i tako kreirati jedinstvene uspomene. 

* * *

Već se duži niz godina bavite fotografijom, recite nam nešto više o samim počecima u profesiji.

Ni sama ne znam kada je fotografija tačno ušla u moj život. Znam da sam od malena primjećivala detalje, a gledanje svijeta kroz objektiv dalo je stvarima potpuno novu dimenziju. Dugo su moje fotografije bile isključivo lične uspomene i zabilježeni kadrovi iz svakodnevnog života. Internet mi je, sa svojim mogućnostima, pružio priliku da se okušam u Stock fotografiji. Tada sam se tražila fotografišući sve i upoznajući se sa najrazličitijim tehnikama fotografisanja, ali i obrade.





Kako ste došli na ideju za fotografiranje novorođenčadi?

Odnos i druženje s djecom u mom životu ima posebno i važno mjesto. Djeca nose fantastičnu energiju, prirodna su i spontana, te mislim da se divno razumijemo i uvijek odlično zabavljamo zajedno. Još devedesetih godina, gledajući kalendare poznate fotografkinje Anne Geddes i njenih bebica u saksijama, razmišljala sam kako bi kombinacija umjetnosti i rada s djecom bio idealan spoj za mene.

Naravno, to su bila dječja maštanja, a onda je sudbina odlučila da ja danas živim svoj dječji san. Iako je konzervativna i tradicionalna sredina dugo imala jak uticaj, te posebno štitila novorođenčad od pogleda i stranaca, internet i društvene mreže su učinile svoje. Odjednom su svi željeli usnule fotkice svojih tek rođenih bebica i meni se pružila prilika da se okušam u ovom vidu fotografije.
 

Što ili tko vas najviše inspirira u poslu?

Već sam spomenula da su upravo djeca, njihov vedar duh i spontanost, moja najveća inspiracija. Naravno, vrhunski radovi kolega newbornbaby fotografa širom svijeta koje pratim, uvijek su odlična motivacija i posebna energija. Pored već spomenute Anne Geddes, pionirke u ovom žanru fotografije, tu je cijela plejada vrhunskih fotografa kao sto su Ana Brandt, Kelly Brown, te fantastična Suzi koja na društvenim mrežama stoji iza profila @littlewhitephotography i koja je moja posebna inspiracija definitivno. Kad porastem želim da budem kao Suzi.

 

Možete li nam opisati jedan radni dan?

Ja nemam klasičan radni dan i zapravo ne radim, ja uživam. Moja jutarnja rutina je dugo ispijanje kafice, odgovaranje na poruke i mailove, te pripreme za odlazak kod novog malenog klijenta. Rijetki su dani kada se ne družim sa mrvicama. Na adresi bebice sam obično u ranim poslijepodnevnim satima. Svaka moja mrva je priča za sebe.

Neke me dočekaju uspavane ili snene, pa je fotkanje brzo gotovo, a uživanje maksimalno. Ipak, neke su, posebno starije mrvice, razigrane i budne, pa se onda potrudim da im, u dogovoru i saradnji sa roditeljima, napravimo odličnu atmosferu za spavanje i fotkanje. Volim se zezati da svoje mrve vodim na plažu, jer prljavo bijela pozadina asocira na pijesak, a na baby sound mašini uvijek odabiram omiljeni, umirujući zvuk talasa. U takvoj atmosferi bebice se vrlo brzo prepuste i utonu u san, a onda fotkanje može da počne. Naravno, neophodno je pažljivo osluškivati potrebe i mogućnosti svake mrvice, te upravo to i određuje tok samog fotografisanja. Fotografisanje najčešće traje između sat i po i dva.

Nakon završetka fotkanja, svaki dan se potrudim da imam vrijeme za sebe. Iskoristim ga za šetnju, ručak sa porodicom, kaficu sa prijateljicama, trening, shopping ili završavanje nekih obaveza koje imam.

U večernjim satima, vrijeme je za rad na obradi fotografija. Koža novorođenčeta zna biti puna mrljica, novorođenačkih promjena i mitarenja, pa se rad na obradi fotografija zna produžiti i do prvih sati novog dana. Ipak, ja imam fantastične klijente, koji su najčešće budni u svako doba dana i noći, pa tako je sasvim ok poslati im fotkice u jedan ili dva poslije ponoći. Onda je vrijeme za odmor.
 

Što vas najviše veseli u vašoj profesiji?

Veseli me svakodnevna prilika za druženje sa bebama i mladim roditeljima. Veseli me količina povjerenja koju od njih dobivam. Naravno trudim se uvijek da je opravdam, ali mi je zaista fascinantna. Vesele me sve drage uspomene koje uspijemo napraviti. Veseli me sreća roditelja dok gledaju fotografije svojih mrvica i uživaju u njima. Vesele me njihove divne poruke zahvalnosti i naravno, naša ponovna i ponovna druženja.

Veseli me činjenica da se mogu pohvaliti sa pravom malom vojskom mrvica sa kojima sam se družila u protekle tri i po godine, a koja broji preko 600 mrvica i njihovih porodica. Veseli me činjenica da imam veliki broj mališana čije odrastanje pratim kroz fotografije i uspomene od prvih dana njihovog života, čije porodice su me prihvatile kao dragog prijatelja, te ih sa posebnom radošću srećem i družim se s njima.

 

Fotografiranje novorođenčadi može biti iznimno zahtjevno. Koji su vaši trikovi za stvaranje prekrasnih uspomena?

Zaista je istina da ovaj posao može biti izuzetno zahtjevan. Mislim da je ključ u strpljenju, ljubavi i iskustvu, ili ipak u ljubav, strpljenju, pa tek onda iskustvu... Naravno, važnu ulogu ima smirenost i senzibilitet koji bebice osjete, te spremnost da se potrebe i mogućnosti bebe pažljivo osluškuju, ali i upornost da dobijemo upravo ono sto želimo - divne uspomene.
 

Koje korake biste savjetovali roditeljima koje se odluče za fotografiranje novorođenčadi?

Većina roditelja koji se meni javljaju, obično već prate moj rad, imaju preporuke svojih prijatelja ili rodbine, te se već krajem trudnoće javljaju za dogovore i raspituju za detalje. Idealan period za fotografisanje novorođenčadi je u prvih 15tak dana mrvicinog života ili što ranije. To je period kada su mrve uspavane, njihov san čvrst, grčevi jos nisu počeli, te u tom periodu svoje prvo fotkanje prespavaju, a roditelji i ja uživamo. Zbog toga je uvijek savjet da se jave što ranije.
 

Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele profesionalno okušati u fotografiji?

Fotografisanje je posebno zanimanje. U vremenu kada svi fotografišu, kada je oprema prilično dostupna mnogima, nije uopšte jednostavno biti prepoznat. Zahtjeva pomno planiranje, praćenje trendova, uvođenje noviteta, stalno učenje i istraživanje, mnogo vježbe i treninga, mnogo upornosti u radu, ali prije svega mnogo ljubav. Tek onda dolazi kamera i oprema. Nije jednostavno, ali pruža fantastično zadovoljstvo.

 

* * *
Naslovna fotografija: Belma ART

Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.

Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.

U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.







U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?  


Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.

Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”




 

U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?

„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.


Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?  


Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.



 

Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?  

Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.



 

 Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     

Foto: Milenko Margeta