Da fotografija govori tisuću riječi odveć je poznato. Često ju opisujemo kao prelijepu uspomenu na neke posebne trenutke i baš zato listajući albume kod mnogih se probudi tračak nostalgije za dragim osobama i lijepim prizorima iz prošlosti.

Upravo to je bio razlog da napravimo kratki razgovor s damom koja se na društvenim mrežama krije iza profila @belmaart.ba. Fotografije, iza kojih stoji ogromna količina strpljenja, ljubavi ali i rada, nešto su što će mnogima ostati za cijeli život, a Belma na veoma poseban način zna zabilježiti prve trenutke mališana i tako kreirati jedinstvene uspomene. 

* * *

Već se duži niz godina bavite fotografijom, recite nam nešto više o samim počecima u profesiji.

Ni sama ne znam kada je fotografija tačno ušla u moj život. Znam da sam od malena primjećivala detalje, a gledanje svijeta kroz objektiv dalo je stvarima potpuno novu dimenziju. Dugo su moje fotografije bile isključivo lične uspomene i zabilježeni kadrovi iz svakodnevnog života. Internet mi je, sa svojim mogućnostima, pružio priliku da se okušam u Stock fotografiji. Tada sam se tražila fotografišući sve i upoznajući se sa najrazličitijim tehnikama fotografisanja, ali i obrade.





Kako ste došli na ideju za fotografiranje novorođenčadi?

Odnos i druženje s djecom u mom životu ima posebno i važno mjesto. Djeca nose fantastičnu energiju, prirodna su i spontana, te mislim da se divno razumijemo i uvijek odlično zabavljamo zajedno. Još devedesetih godina, gledajući kalendare poznate fotografkinje Anne Geddes i njenih bebica u saksijama, razmišljala sam kako bi kombinacija umjetnosti i rada s djecom bio idealan spoj za mene.

Naravno, to su bila dječja maštanja, a onda je sudbina odlučila da ja danas živim svoj dječji san. Iako je konzervativna i tradicionalna sredina dugo imala jak uticaj, te posebno štitila novorođenčad od pogleda i stranaca, internet i društvene mreže su učinile svoje. Odjednom su svi željeli usnule fotkice svojih tek rođenih bebica i meni se pružila prilika da se okušam u ovom vidu fotografije.
 

Što ili tko vas najviše inspirira u poslu?

Već sam spomenula da su upravo djeca, njihov vedar duh i spontanost, moja najveća inspiracija. Naravno, vrhunski radovi kolega newbornbaby fotografa širom svijeta koje pratim, uvijek su odlična motivacija i posebna energija. Pored već spomenute Anne Geddes, pionirke u ovom žanru fotografije, tu je cijela plejada vrhunskih fotografa kao sto su Ana Brandt, Kelly Brown, te fantastična Suzi koja na društvenim mrežama stoji iza profila @littlewhitephotography i koja je moja posebna inspiracija definitivno. Kad porastem želim da budem kao Suzi.

 

Možete li nam opisati jedan radni dan?

Ja nemam klasičan radni dan i zapravo ne radim, ja uživam. Moja jutarnja rutina je dugo ispijanje kafice, odgovaranje na poruke i mailove, te pripreme za odlazak kod novog malenog klijenta. Rijetki su dani kada se ne družim sa mrvicama. Na adresi bebice sam obično u ranim poslijepodnevnim satima. Svaka moja mrva je priča za sebe.

Neke me dočekaju uspavane ili snene, pa je fotkanje brzo gotovo, a uživanje maksimalno. Ipak, neke su, posebno starije mrvice, razigrane i budne, pa se onda potrudim da im, u dogovoru i saradnji sa roditeljima, napravimo odličnu atmosferu za spavanje i fotkanje. Volim se zezati da svoje mrve vodim na plažu, jer prljavo bijela pozadina asocira na pijesak, a na baby sound mašini uvijek odabiram omiljeni, umirujući zvuk talasa. U takvoj atmosferi bebice se vrlo brzo prepuste i utonu u san, a onda fotkanje može da počne. Naravno, neophodno je pažljivo osluškivati potrebe i mogućnosti svake mrvice, te upravo to i određuje tok samog fotografisanja. Fotografisanje najčešće traje između sat i po i dva.

Nakon završetka fotkanja, svaki dan se potrudim da imam vrijeme za sebe. Iskoristim ga za šetnju, ručak sa porodicom, kaficu sa prijateljicama, trening, shopping ili završavanje nekih obaveza koje imam.

U večernjim satima, vrijeme je za rad na obradi fotografija. Koža novorođenčeta zna biti puna mrljica, novorođenačkih promjena i mitarenja, pa se rad na obradi fotografija zna produžiti i do prvih sati novog dana. Ipak, ja imam fantastične klijente, koji su najčešće budni u svako doba dana i noći, pa tako je sasvim ok poslati im fotkice u jedan ili dva poslije ponoći. Onda je vrijeme za odmor.
 

Što vas najviše veseli u vašoj profesiji?

Veseli me svakodnevna prilika za druženje sa bebama i mladim roditeljima. Veseli me količina povjerenja koju od njih dobivam. Naravno trudim se uvijek da je opravdam, ali mi je zaista fascinantna. Vesele me sve drage uspomene koje uspijemo napraviti. Veseli me sreća roditelja dok gledaju fotografije svojih mrvica i uživaju u njima. Vesele me njihove divne poruke zahvalnosti i naravno, naša ponovna i ponovna druženja.

Veseli me činjenica da se mogu pohvaliti sa pravom malom vojskom mrvica sa kojima sam se družila u protekle tri i po godine, a koja broji preko 600 mrvica i njihovih porodica. Veseli me činjenica da imam veliki broj mališana čije odrastanje pratim kroz fotografije i uspomene od prvih dana njihovog života, čije porodice su me prihvatile kao dragog prijatelja, te ih sa posebnom radošću srećem i družim se s njima.

 

Fotografiranje novorođenčadi može biti iznimno zahtjevno. Koji su vaši trikovi za stvaranje prekrasnih uspomena?

Zaista je istina da ovaj posao može biti izuzetno zahtjevan. Mislim da je ključ u strpljenju, ljubavi i iskustvu, ili ipak u ljubav, strpljenju, pa tek onda iskustvu... Naravno, važnu ulogu ima smirenost i senzibilitet koji bebice osjete, te spremnost da se potrebe i mogućnosti bebe pažljivo osluškuju, ali i upornost da dobijemo upravo ono sto želimo - divne uspomene.
 

Koje korake biste savjetovali roditeljima koje se odluče za fotografiranje novorođenčadi?

Većina roditelja koji se meni javljaju, obično već prate moj rad, imaju preporuke svojih prijatelja ili rodbine, te se već krajem trudnoće javljaju za dogovore i raspituju za detalje. Idealan period za fotografisanje novorođenčadi je u prvih 15tak dana mrvicinog života ili što ranije. To je period kada su mrve uspavane, njihov san čvrst, grčevi jos nisu počeli, te u tom periodu svoje prvo fotkanje prespavaju, a roditelji i ja uživamo. Zbog toga je uvijek savjet da se jave što ranije.
 

Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele profesionalno okušati u fotografiji?

Fotografisanje je posebno zanimanje. U vremenu kada svi fotografišu, kada je oprema prilično dostupna mnogima, nije uopšte jednostavno biti prepoznat. Zahtjeva pomno planiranje, praćenje trendova, uvođenje noviteta, stalno učenje i istraživanje, mnogo vježbe i treninga, mnogo upornosti u radu, ali prije svega mnogo ljubav. Tek onda dolazi kamera i oprema. Nije jednostavno, ali pruža fantastično zadovoljstvo.

 

* * *
Naslovna fotografija: Belma ART

Četvrto izdanje Women’s Weekenda je potvrda da ideja, kada je iskrena i dosljedna sebi, može prerasti u prostor povjerenja, dijaloga i stvarnih promjena. Na čelu tog prostora stoji Nevena Rendeli Vejzović, žena koja od samog početka Women’s Weekend gradi s jasnim vrijednostima: autentičnošću, otvorenošću i spremnošću da se sluša.

Razgovor s Nevenom počinjemo tamo gdje je i nastao Women’s Weekend… u povratku na početak. Četvrto izdanje je pred njom, ali prije velikih tema zanima nas ono osnovno: šta joj je ovaj put donio.  
 

Nevena Rendeli Vejzović, direktorica Women’s Weekend festivala

Prije panela, prije programa, prije svega

Za zagrijavanje razgovora vraćamo se tamo gdje je sve krenulo. Pitali smo Nevenu kada se danas osvrne na sam početak Women’s Weekenda koja joj se lekcija čini najvažnijom.

Nevena: "Women’s Weekend me naučio koliko je važno imati jasne vrijednosti i ne odstupati od njih, čak i kada je put sporiji nego što bismo željeli. Autentičnost, otvorenost i stvarni dijalog pokazali su se kao temelj svega što radimo. Kada ostanete vjerni sebi i svrsi zbog koje ste nešto pokrenuli, zajednica to prepozna i prirodno raste s vama. 

Women’s Weekend je prvo bila dobra ideja i nisam odustajala od nje usprkos preprekama. Naučila sam da nije ključno biti savršen, nego biti iskren, prisutan i spreman slušati – jer upravo iz tog prostora nastaju najvažnije promjene."  
 

I ove godine, opet isto pitanje

Iako volimo vjerovati da smo neke teme kao društvo već prerasli, program Women’s Weekenda iz godine u godinu pokazuje da se iste dileme vraćaju. Zato smo je pitali koja je to tema koja se na  stalno vraća, iako bismo voljeli vjerovati da smo je kao društvo već prerasli? 

Nevena: “Tema ravnoteže između privatnog i poslovnog života stalno nam se vraća, kao i osjećaj krivnje koji žene nose bez obzira na to koji put odaberu. Krivnja ako su ambiciozne, krivnja ako su posvećene obitelji, krivnja ako pokušavaju imati oboje. 

Uz to, vraćaju se i teme predrasuda prema ženama te suptilne, ali i dalje prisutne neravnopravnosti – u očekivanjima, mogućnostima i kriterijima po kojima se žene procjenjuje. Često volimo vjerovati da smo kao društvo te stvari već prerasli, ali činjenica da se stalno iznova otvaraju pokazuje koliko su ti obrasci duboko ukorijenjeni.”  
 

O nekim temama se govori tek kad više nema izbora  

Za Bonjour.ba Nevena je rekla da će se ove godine Women’s Weekend prvi put otvoriti i prema pitanju o kojem je teško govoriti, ali koje je nemoguće ignorisati.

Nevena: “Tema koju dosad nismo radili, ali samo iz poštovanja prema žrtvama, je femicid koji je posljednjih godina nažalost u porastu u cijeloj regiji. Zato ćemo ove godine pokušati doći do odgovora kako mijenjati društvo i politiku da bismo promijenili ružne statistike.”  
 

Gdje žene danas u regiji najviše nailaze na prepreke i zašto se o tome još uvijek premalo govori?

Nevena: “Najveće prepreke i dalje su u ekonomskom osnaživanju i pristupu pozicijama odlučivanja. Žene često rade jednako puno, ali imaju manje prostora za rast, manje sigurnosti i rjeđe dobiju onu malu, ali ključnu potvrdu da su ‘spremne’. O tome se premalo govori jer smo se kao društvo donekle navikli na takve obrasce. Lakše ih je prihvatiti nego mijenjati. 

A promjene traže strpljenje, otvoren razgovor i spremnost da jedni drugima budemo veća podrška. Financijska sloboda je preduvjet svake emancipacije, zato se trudimo da o financijskoj pismenosti govorimo svake godine.”  
 

Postoji li trenutak kada ste se pitali: “Zašto mi je ovo trebalo?” i šta vas je natjeralo da nastavite dalje?

Nevena: “Svake godine u ovo vrijeme :). Organizirati regionalni festival svaki je put iznova komplicirano i teško. Najčešće kad nastane kaos, kad se dogodi krizna situacija i nema prostora za predah, samo za brzo razmišljanje. Ali onda vidim reakcije publike i sudionica, osjetim tu posebnu energiju Women’s Weekend zajednice i shvatim koliko su razgovori koje smo otvorili važni. 

Tada sve sjedne na svoje mjesto.”  
 

Ravnopravnost nije ženska tema    
 

Women’s Weekend nikada nije bio prostor zatvorenog kruga, pojašnjava nam Nevena i to je svjesno tako.

Nevena:  "Idealni saveznik je onaj koji zna slušati, koji ne mora biti najglasniji u prostoriji, nego koristi svoju poziciju da podrži i otvori prostor drugima. Ravnopravnost nije ‘ženska tema’, nego društvena tema. Stvarna promjena ne događa se u odvojenim krugovima.”  
 

Taj jedan trenutak na Women’s Weekendu  
 

Postoje trenuci kada cijela dvorana utihne. Ne zato što je neko rekao nešto spektakularno, nego zato što je rekao nešto istinito.

Nevena: "Uvijek me dirnu trenuci kada žene otvoreno govore o svojim borbama, bez uljepšavanja. Često to počne jednom jednostavnom rečenicom: ‘Mislila sam da sam jedina koja se ovako osjeća.’ Tada shvatite zašto je ovaj festival potreban – jer pokazuje da nismo same i da je ranjivost snaga.”  
 

Kako festival ostaje prizemljen i stvaran, a da ne sklizne u lijepu, ali praznu inspiraciju?

Nevena: "Tako što se stalno vraćamo stvarnim pričama i stvarnim problemima. Inspiracija je važna, ali ona mora imati težinu i sadržaj. Ako iza nje ne stoje iskustvo, rad i konkretni izazovi, onda ostaje samo lijepa rečenica. A mi želimo da ono što se čuje na festivalu ima smisao i izvan dvorane.

Izuzetno smo ponosni da su naši gosti ljudi s iskrenom pričom koju nesebično dijele sa svima. Jednom kad se popnete na pozornicu Women’s Weekenda nema više pretvaranja, ostaje samo autentičnost i iskrenost."

Da danas nemate Women’s Weekend šta bi vam, kao ženi, najviše nedostajalo u regionalnom javnom prostoru?

Nevena: "Najviše bi mi nedostajalo mjesto potpune slobode i povjerenja. Prostor u kojem možeš biti svoja, bez filtera i bez obrambenih mehanizama, gdje se ne moraš dokazivati, gdje ne moraš biti savršena i gdje je u redu biti i snažna i nesigurna u isto vrijeme. Nedostajalo bi mi mjesto druženja, i smijeha, žena kojima nije problem biti podrška jedne drugima. Takvih prostora još uvijek nemamo dovoljno.”  
 

U vremenu kada je sve dostupno online, šta je ono što se ne može pogledati, dobiti na internetu, a čini srž Women’s Weekenda?

Nevena: "Energija zajedništva. Povezivanje uživo, networking, razgovori koji se spontano nastave nakon panela i prerastu u nove ideje i suradnje. Pogled, tišina u dvorani kad netko kaže nešto bolno iskreno, ali i smijeh i zabava između programa. Taj osjećaj da dijeliš prostor s ljudima koji dišu isto pitanje kao i ti. Toga na internetu nema. Još.”
 

Kada se festival završi koja je prva, potpuno iskrena misao koja vam tada prođe kroz glavu? 

Nevena: "Prva misao mi je, ajme napokon ću se naspavati, i onda ne mogu zbog uzbuđenja spavati sljedećih tjedan dana. Kako se dojmovi zapravo slegnu tek nekoliko tjedana nakon festivala, prva misao je: ‘Bilo je iznimno intenzivno i nevjerojatno. Vrijedilo je svakog uloženog truda, svakog odricanja i svakog izazova. Sad se napokon mogu odmoriti’.

A već sljedeća je: ‘Kako ovu priču sljedeće godine podignuti još jednu stepenicu više?’ Uglavnom, nikad nemam mira. Valjda je to dobar znak!"  
 

Ovaj razgovor nema klasičan zaključak jer Women’s Weekend ni ne funkcioniše tako. On se nastavlja iz godine u godinu kroz teme koje se vraćaju, pitanja koja ostaju otvorena i zajednicu koja ne traži savršenstvo, nego smisao. U regionalnom prostoru prepunom buke, to je rijetka i vrijedna pozicija.

Neke se priče, na kraju, ne završavaju. Samo nastavljaju dalje od 5. do 8. marta, Rijeka. Vidimo se!
 

Foto: Mak Vejzović

Autorica članka: Ilda Lihić-Isović