TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 25.5.2022.
Da fotografija govori tisuću riječi odveć je poznato. Često ju opisujemo kao prelijepu uspomenu na neke posebne trenutke i baš zato listajući albume kod mnogih se probudi tračak nostalgije za dragim osobama i lijepim prizorima iz prošlosti.
Upravo to je bio razlog da napravimo kratki razgovor s damom koja se na društvenim mrežama krije iza profila @belmaart.ba. Fotografije, iza kojih stoji ogromna količina strpljenja, ljubavi ali i rada, nešto su što će mnogima ostati za cijeli život, a Belma na veoma poseban način zna zabilježiti prve trenutke mališana i tako kreirati jedinstvene uspomene.
* * *
Već se duži niz godina bavite fotografijom, recite nam nešto više o samim počecima u profesiji.
Ni sama ne znam kada je fotografija tačno ušla u moj život. Znam da sam od malena primjećivala detalje, a gledanje svijeta kroz objektiv dalo je stvarima potpuno novu dimenziju. Dugo su moje fotografije bile isključivo lične uspomene i zabilježeni kadrovi iz svakodnevnog života. Internet mi je, sa svojim mogućnostima, pružio priliku da se okušam u Stock fotografiji. Tada sam se tražila fotografišući sve i upoznajući se sa najrazličitijim tehnikama fotografisanja, ali i obrade.
Kako ste došli na ideju za fotografiranje novorođenčadi?
Odnos i druženje s djecom u mom životu ima posebno i važno mjesto. Djeca nose fantastičnu energiju, prirodna su i spontana, te mislim da se divno razumijemo i uvijek odlično zabavljamo zajedno. Još devedesetih godina, gledajući kalendare poznate fotografkinje Anne Geddes i njenih bebica u saksijama, razmišljala sam kako bi kombinacija umjetnosti i rada s djecom bio idealan spoj za mene.
Naravno, to su bila dječja maštanja, a onda je sudbina odlučila da ja danas živim svoj dječji san. Iako je konzervativna i tradicionalna sredina dugo imala jak uticaj, te posebno štitila novorođenčad od pogleda i stranaca, internet i društvene mreže su učinile svoje. Odjednom su svi željeli usnule fotkice svojih tek rođenih bebica i meni se pružila prilika da se okušam u ovom vidu fotografije.
Što ili tko vas najviše inspirira u poslu?
Već sam spomenula da su upravo djeca, njihov vedar duh i spontanost, moja najveća inspiracija. Naravno, vrhunski radovi kolega newbornbaby fotografa širom svijeta koje pratim, uvijek su odlična motivacija i posebna energija. Pored već spomenute Anne Geddes, pionirke u ovom žanru fotografije, tu je cijela plejada vrhunskih fotografa kao sto su Ana Brandt, Kelly Brown, te fantastična Suzi koja na društvenim mrežama stoji iza profila @littlewhitephotography i koja je moja posebna inspiracija definitivno. Kad porastem želim da budem kao Suzi.
Možete li nam opisati jedan radni dan?
Ja nemam klasičan radni dan i zapravo ne radim, ja uživam. Moja jutarnja rutina je dugo ispijanje kafice, odgovaranje na poruke i mailove, te pripreme za odlazak kod novog malenog klijenta. Rijetki su dani kada se ne družim sa mrvicama. Na adresi bebice sam obično u ranim poslijepodnevnim satima. Svaka moja mrva je priča za sebe.
Neke me dočekaju uspavane ili snene, pa je fotkanje brzo gotovo, a uživanje maksimalno. Ipak, neke su, posebno starije mrvice, razigrane i budne, pa se onda potrudim da im, u dogovoru i saradnji sa roditeljima, napravimo odličnu atmosferu za spavanje i fotkanje. Volim se zezati da svoje mrve vodim na plažu, jer prljavo bijela pozadina asocira na pijesak, a na baby sound mašini uvijek odabiram omiljeni, umirujući zvuk talasa. U takvoj atmosferi bebice se vrlo brzo prepuste i utonu u san, a onda fotkanje može da počne. Naravno, neophodno je pažljivo osluškivati potrebe i mogućnosti svake mrvice, te upravo to i određuje tok samog fotografisanja. Fotografisanje najčešće traje između sat i po i dva.
Nakon završetka fotkanja, svaki dan se potrudim da imam vrijeme za sebe. Iskoristim ga za šetnju, ručak sa porodicom, kaficu sa prijateljicama, trening, shopping ili završavanje nekih obaveza koje imam.
U večernjim satima, vrijeme je za rad na obradi fotografija. Koža novorođenčeta zna biti puna mrljica, novorođenačkih promjena i mitarenja, pa se rad na obradi fotografija zna produžiti i do prvih sati novog dana. Ipak, ja imam fantastične klijente, koji su najčešće budni u svako doba dana i noći, pa tako je sasvim ok poslati im fotkice u jedan ili dva poslije ponoći. Onda je vrijeme za odmor.
Što vas najviše veseli u vašoj profesiji?
Veseli me svakodnevna prilika za druženje sa bebama i mladim roditeljima. Veseli me količina povjerenja koju od njih dobivam. Naravno trudim se uvijek da je opravdam, ali mi je zaista fascinantna. Vesele me sve drage uspomene koje uspijemo napraviti. Veseli me sreća roditelja dok gledaju fotografije svojih mrvica i uživaju u njima. Vesele me njihove divne poruke zahvalnosti i naravno, naša ponovna i ponovna druženja.
Veseli me činjenica da se mogu pohvaliti sa pravom malom vojskom mrvica sa kojima sam se družila u protekle tri i po godine, a koja broji preko 600 mrvica i njihovih porodica. Veseli me činjenica da imam veliki broj mališana čije odrastanje pratim kroz fotografije i uspomene od prvih dana njihovog života, čije porodice su me prihvatile kao dragog prijatelja, te ih sa posebnom radošću srećem i družim se s njima.
Fotografiranje novorođenčadi može biti iznimno zahtjevno. Koji su vaši trikovi za stvaranje prekrasnih uspomena?
Zaista je istina da ovaj posao može biti izuzetno zahtjevan. Mislim da je ključ u strpljenju, ljubavi i iskustvu, ili ipak u ljubav, strpljenju, pa tek onda iskustvu... Naravno, važnu ulogu ima smirenost i senzibilitet koji bebice osjete, te spremnost da se potrebe i mogućnosti bebe pažljivo osluškuju, ali i upornost da dobijemo upravo ono sto želimo - divne uspomene.
Koje korake biste savjetovali roditeljima koje se odluče za fotografiranje novorođenčadi?
Većina roditelja koji se meni javljaju, obično već prate moj rad, imaju preporuke svojih prijatelja ili rodbine, te se već krajem trudnoće javljaju za dogovore i raspituju za detalje. Idealan period za fotografisanje novorođenčadi je u prvih 15tak dana mrvicinog života ili što ranije. To je period kada su mrve uspavane, njihov san čvrst, grčevi jos nisu počeli, te u tom periodu svoje prvo fotkanje prespavaju, a roditelji i ja uživamo. Zbog toga je uvijek savjet da se jave što ranije.
Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele profesionalno okušati u fotografiji?
Fotografisanje je posebno zanimanje. U vremenu kada svi fotografišu, kada je oprema prilično dostupna mnogima, nije uopšte jednostavno biti prepoznat. Zahtjeva pomno planiranje, praćenje trendova, uvođenje noviteta, stalno učenje i istraživanje, mnogo vježbe i treninga, mnogo upornosti u radu, ali prije svega mnogo ljubav. Tek onda dolazi kamera i oprema. Nije jednostavno, ali pruža fantastično zadovoljstvo.
* * *
Naslovna fotografija: Belma ART
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
