TEKST: Ana Rotim
DATUM OBJAVE: 25.5.2022.
Da fotografija govori tisuću riječi odveć je poznato. Često ju opisujemo kao prelijepu uspomenu na neke posebne trenutke i baš zato listajući albume kod mnogih se probudi tračak nostalgije za dragim osobama i lijepim prizorima iz prošlosti.
Upravo to je bio razlog da napravimo kratki razgovor s damom koja se na društvenim mrežama krije iza profila @belmaart.ba. Fotografije, iza kojih stoji ogromna količina strpljenja, ljubavi ali i rada, nešto su što će mnogima ostati za cijeli život, a Belma na veoma poseban način zna zabilježiti prve trenutke mališana i tako kreirati jedinstvene uspomene.
* * *
Već se duži niz godina bavite fotografijom, recite nam nešto više o samim počecima u profesiji.
Ni sama ne znam kada je fotografija tačno ušla u moj život. Znam da sam od malena primjećivala detalje, a gledanje svijeta kroz objektiv dalo je stvarima potpuno novu dimenziju. Dugo su moje fotografije bile isključivo lične uspomene i zabilježeni kadrovi iz svakodnevnog života. Internet mi je, sa svojim mogućnostima, pružio priliku da se okušam u Stock fotografiji. Tada sam se tražila fotografišući sve i upoznajući se sa najrazličitijim tehnikama fotografisanja, ali i obrade.
Kako ste došli na ideju za fotografiranje novorođenčadi?
Odnos i druženje s djecom u mom životu ima posebno i važno mjesto. Djeca nose fantastičnu energiju, prirodna su i spontana, te mislim da se divno razumijemo i uvijek odlično zabavljamo zajedno. Još devedesetih godina, gledajući kalendare poznate fotografkinje Anne Geddes i njenih bebica u saksijama, razmišljala sam kako bi kombinacija umjetnosti i rada s djecom bio idealan spoj za mene.
Naravno, to su bila dječja maštanja, a onda je sudbina odlučila da ja danas živim svoj dječji san. Iako je konzervativna i tradicionalna sredina dugo imala jak uticaj, te posebno štitila novorođenčad od pogleda i stranaca, internet i društvene mreže su učinile svoje. Odjednom su svi željeli usnule fotkice svojih tek rođenih bebica i meni se pružila prilika da se okušam u ovom vidu fotografije.
Što ili tko vas najviše inspirira u poslu?
Već sam spomenula da su upravo djeca, njihov vedar duh i spontanost, moja najveća inspiracija. Naravno, vrhunski radovi kolega newbornbaby fotografa širom svijeta koje pratim, uvijek su odlična motivacija i posebna energija. Pored već spomenute Anne Geddes, pionirke u ovom žanru fotografije, tu je cijela plejada vrhunskih fotografa kao sto su Ana Brandt, Kelly Brown, te fantastična Suzi koja na društvenim mrežama stoji iza profila @littlewhitephotography i koja je moja posebna inspiracija definitivno. Kad porastem želim da budem kao Suzi.
Možete li nam opisati jedan radni dan?
Ja nemam klasičan radni dan i zapravo ne radim, ja uživam. Moja jutarnja rutina je dugo ispijanje kafice, odgovaranje na poruke i mailove, te pripreme za odlazak kod novog malenog klijenta. Rijetki su dani kada se ne družim sa mrvicama. Na adresi bebice sam obično u ranim poslijepodnevnim satima. Svaka moja mrva je priča za sebe.
Neke me dočekaju uspavane ili snene, pa je fotkanje brzo gotovo, a uživanje maksimalno. Ipak, neke su, posebno starije mrvice, razigrane i budne, pa se onda potrudim da im, u dogovoru i saradnji sa roditeljima, napravimo odličnu atmosferu za spavanje i fotkanje. Volim se zezati da svoje mrve vodim na plažu, jer prljavo bijela pozadina asocira na pijesak, a na baby sound mašini uvijek odabiram omiljeni, umirujući zvuk talasa. U takvoj atmosferi bebice se vrlo brzo prepuste i utonu u san, a onda fotkanje može da počne. Naravno, neophodno je pažljivo osluškivati potrebe i mogućnosti svake mrvice, te upravo to i određuje tok samog fotografisanja. Fotografisanje najčešće traje između sat i po i dva.
Nakon završetka fotkanja, svaki dan se potrudim da imam vrijeme za sebe. Iskoristim ga za šetnju, ručak sa porodicom, kaficu sa prijateljicama, trening, shopping ili završavanje nekih obaveza koje imam.
U večernjim satima, vrijeme je za rad na obradi fotografija. Koža novorođenčeta zna biti puna mrljica, novorođenačkih promjena i mitarenja, pa se rad na obradi fotografija zna produžiti i do prvih sati novog dana. Ipak, ja imam fantastične klijente, koji su najčešće budni u svako doba dana i noći, pa tako je sasvim ok poslati im fotkice u jedan ili dva poslije ponoći. Onda je vrijeme za odmor.
Što vas najviše veseli u vašoj profesiji?
Veseli me svakodnevna prilika za druženje sa bebama i mladim roditeljima. Veseli me količina povjerenja koju od njih dobivam. Naravno trudim se uvijek da je opravdam, ali mi je zaista fascinantna. Vesele me sve drage uspomene koje uspijemo napraviti. Veseli me sreća roditelja dok gledaju fotografije svojih mrvica i uživaju u njima. Vesele me njihove divne poruke zahvalnosti i naravno, naša ponovna i ponovna druženja.
Veseli me činjenica da se mogu pohvaliti sa pravom malom vojskom mrvica sa kojima sam se družila u protekle tri i po godine, a koja broji preko 600 mrvica i njihovih porodica. Veseli me činjenica da imam veliki broj mališana čije odrastanje pratim kroz fotografije i uspomene od prvih dana njihovog života, čije porodice su me prihvatile kao dragog prijatelja, te ih sa posebnom radošću srećem i družim se s njima.
Fotografiranje novorođenčadi može biti iznimno zahtjevno. Koji su vaši trikovi za stvaranje prekrasnih uspomena?
Zaista je istina da ovaj posao može biti izuzetno zahtjevan. Mislim da je ključ u strpljenju, ljubavi i iskustvu, ili ipak u ljubav, strpljenju, pa tek onda iskustvu... Naravno, važnu ulogu ima smirenost i senzibilitet koji bebice osjete, te spremnost da se potrebe i mogućnosti bebe pažljivo osluškuju, ali i upornost da dobijemo upravo ono sto želimo - divne uspomene.
Koje korake biste savjetovali roditeljima koje se odluče za fotografiranje novorođenčadi?
Većina roditelja koji se meni javljaju, obično već prate moj rad, imaju preporuke svojih prijatelja ili rodbine, te se već krajem trudnoće javljaju za dogovore i raspituju za detalje. Idealan period za fotografisanje novorođenčadi je u prvih 15tak dana mrvicinog života ili što ranije. To je period kada su mrve uspavane, njihov san čvrst, grčevi jos nisu počeli, te u tom periodu svoje prvo fotkanje prespavaju, a roditelji i ja uživamo. Zbog toga je uvijek savjet da se jave što ranije.
Što biste savjetovali našim čitateljima koji se žele profesionalno okušati u fotografiji?
Fotografisanje je posebno zanimanje. U vremenu kada svi fotografišu, kada je oprema prilično dostupna mnogima, nije uopšte jednostavno biti prepoznat. Zahtjeva pomno planiranje, praćenje trendova, uvođenje noviteta, stalno učenje i istraživanje, mnogo vježbe i treninga, mnogo upornosti u radu, ali prije svega mnogo ljubav. Tek onda dolazi kamera i oprema. Nije jednostavno, ali pruža fantastično zadovoljstvo.
* * *
Naslovna fotografija: Belma ART
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Društvene mreže nas uče da stalno budemo prisutni. Da objavimo, provjerimo reakcije, refreshamo, odgovorimo. I dok se sve to čini normalnim, rijetko zastanemo da se zapitamo gdje je granica, koliko dijelimo zato što želimo, a koliko zato što mislimo da trebamo.
U Cedevita Reci tako kako je showu upravo su se takva pitanja prirodno otvorila. Između smijeha, brzih odgovora i opuštene atmosfere, isplivali su i oni momenti koji te malo zaustave i natjeraju da se zapitaš: da li bih ja ovo objavila, da li je ovo još uvijek „ja“ i koliko nam je uopće važno šta će drugi reći.
Ilda Humić bila je jedna od onih osoba koje su na ta pitanja odgovarale bez zadrške glasno, duhovito i iskreno. Nakon showa, nastavili smo razgovor i dotakli se tema koje se tiču svih nas: refresh navike, granica na mrežama, galame koju volimo i onih rijetkih trenutaka kad ipak odlučimo stati.
Ilda Humić
Ilda: Objava i refresh.
„Normalno“, kaže kroz smijeh. Taj mali refleks joj je poznat kao i svima nama, ali bez pretvaranja da je nešto drugo. Društvene mreže su dinamične, a ona ih doživljava upravo takvima kao prostor u kojem si prisutan, ali svjestan onoga što radiš.
Ilda: Nisam nikad neki post, ali jesam nedavno video. U pitanju je viralni trend koji sam snimila s prijateljicama, ali sam shvatila da taj trend ipak nije za mene i da neke stvari i ja moram da razgraničim šta i koliko trebam da objavljujem.
Ilda: Facebook jer je iznimno toksičan. Ja ga svakako godinama ne koristim, moj sadržaj se tamo automatski objavljuje.
Ilda: Jako rijetko, kada je nema ja je obično napravim jer nekako volim i navikla sam da se oko mene dešava život i sretna sam kada je ta neka pozitivna frka i galama.
Ilda: Limun i ananas definitivno, volim taj spoj i generalno sve što je citrusno.
Ilda: Rebeka definitivno, jako mi se dopala njena energija, direktna, odlučna, duhovita i sposobna žena. Josip je također bio jako zabavan, najviše sam se njemu smijala, baš mu je bio dan, mislim da će se raja baš njemu dosta smijati onako od srca.
Ilda sve to kaže prilično jednostavno i bez potrebe da nešto dodatno objašnjava. Galama joj prija, refresh je navika, ali zna i gdje povući crtu. I možda je baš to ono što najviše ostane nakon ovog razgovora: da ne moraš birati između prisutnosti i granica, niti stalno objašnjavati svoje izbore.
Ako ste se u nekom njenom odgovoru prepoznali, vjerovatno ćete se prepoznati i u ostatku Reci tako kako je showa. Neki razgovori vas samo nasmiju, a neki vas, uz smijeh, natjeraju da se malo zamislite. Ovaj je upravo takav. Cedevita Reci tako kako je show možete pogledati na YouTube linku ovdje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
