TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 29.7.2021.
Ljeto je sinonim za druženja na gradskim terasama, ukusne salate s lubenicom, druženja uz zvuk valova u pozadini, ali i Sarajevo Film Festival.
Već 27. godina Sarajevo postaje mjesto okupljanja ljubitelja filma, ali i dobre energije koja se osjeti na svakom koraku, druženja, smijeha i razgovora o umjetnosti, kulturi i modi.
Ususret novom izdanju, sjajno društvo bila nam je upravo Andrijana Copf koja je u užurbanom rasporedu priprema za Festival rezervirala jedno jutro u Sarajevu za Bonjour. tim.
Andrijana je glasnogovornica Festivala, vodi i Press Office i provela nas je kroz arhivu, ali i ured u kojem nastaje festivalska magija. Instant nas je osvojila njena predanost svakom detalju, zaljubljenost u posao kojim se bavi, ali i posvećenost projektu i timu s kojim radi.
Razgovarali smo i o novim programima koji će biti dio Festivala, lekcijama koje je naučila, ali i novim uspomenama koje ćemo kreirati na SFF-u.
***
Kako izgleda tvoja jutarnja rutina? Što uvijek napraviš do 9h ujutro?
Prvo pogledam u mobitel. Bez obzira na ono što me zateklo na mobitelu – dobro ili loše ili samo informativno, nakon toga jutarnja rutina je uvijek nepromijenjena – lagana muzika, šminkanje uz kavu, provjeriti je li sve u torbama koje nosim i odlazak na posao.
Karijeru si započela kao novinarka i urednica u Dnevnom listu, zatim si bila glasnogovornica Narodnog pozorišta u Mostaru, pa si prešla u Press odjel SFF-a. Danas si glasnogovornica SFF-a i Press Office Managerica. Koja je najvažnija lekcija o PR-u koju si naučila do sada?
Da je komunikacija najvažnija. Jedan pogrešan korak može uništiti mnogo toga, pravi korak potpuno promijeni situaciju. Danas učim od najboljih.
A u kojem dijelu marketinga i PR-a ti najviše uživaš?
Najviše uživam kad vidim rezultat timskog rada, kada osjetim uspjeh, iznutra. Ako mislite na jedan konkretan proizvod, uživam kad vidim plakate Sarajevo Film Festivala, po gradu, u kancelariji, gdje god. U meni se nešto promijeni.
Radni tempo se ovih dana vjerujemo uvelike ubrzao. Kako sada izgleda jedan tvoj radni dan?
Radni dan je u sastancima, tabelama, ''to do'' listama koje se ponavljaju navečer, prolaze ujutro, pa opet na kraju dana zajedno sa sljedećom ''to do'' listom. Imamo dnevne zadatke, sedmične, kratkoročne, dugoročne. Nekad skoro cijeli dan ispadne onako kako smo ga isplanirali, nekad se dan od 'danas' prebaci na 'sutra'. Odgovor ukratko bi glasio: moj radni dan izgleda ispunjeno.
Koji je najveći izazov s kojim ste se dosad susreli u organizaciji i kako zadržavate pozitivan duh te motivaciju i u ovom periodu?
Izazov je bio veliki i prošle godine kada je u samo nekoliko dana festival prebačen u online format. Ove godine osjećamo da radimo prvo izdanje festivala u 'novom vremenu'. Izazova je mnogo – od načina komunikacije, načina realizacije na terenu, ali adrenalin koji osjećam, uzbuđenje, tremu i sreću, možda i najviše od svega sreću..., ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put osjetila cijeli taj miks osjećaja istovremeno. Možda slično jednom davno, kad sam imala prvi javni nastup na priredbi u osnovnoj školi u recitatorskoj sekciji. Za pozitivan duh i motivaciju, i kad je loš dan, uvijek se pobrine neko od kolega.
Koliko je bilo izazovno okrenuti se online formatima i hoćemo li filmove i ove godine moći gledati online?
Hoćemo, pored festival uživo, skoro svi filmovi će biti dostupni i online, putem OnDemand platforme kina Meeting Point: ondemand.kinomeetingpoint.ba. Izazov je bio veliki, ali IT odjel Festivala uz pomoć kolega koji su ih vodili, napravio je ogroman posao. Poslije toga imali smo još nekoliko događaja u online formatu.
Koliko je po tvom mišljenju COVID utjecao na bh. kinematografiju i njihovu promociju?
Utjecao je na život općenito i mislim da još nismo ni svjesni koliko je utjecao i kakve će sve biti posljedice. Kada je promocija u pitanju, nije kultura ni prije COVID-a bila prioritet, a uvijek je, pa i sada, pokazala izuzetnu snagu i moć.
Novitet vašeg programa su i serije. Možeš li nam reći više o ovom segmentu Festivala?
Serije su nešto što jeste novi segment Festivala, kao izuzetno rastuća grana filmske industrije, ali za Sarajevo Film Festival nisu novost – kroz industrijski segment festivala CineLink se odavno prate i podržavaju od same ideje, razvoja pa do realizacije. Nagrade Srce Sarajeva za TV serije koje su novost od ove godine, trebale bi povećati međunarodnu vidljivost (i prodaju) regionalnih TV serija.
Koliko ranije započinjete raditi na samoj organizaciji Festivala? Mnogima se nerijetko čini da kompletan projekt zaživi negdje u 6. mjesecu kada šareni plakati polako krenu uljepšavati ulice grada. Je li vam iz godinu u godinu lakše ili teže?
Znam da će zvučati kao da je to samo priča, ali nije – festival se priprema cijelu godinu, i sigurno ne bi bio ni postao ono što je danas da nije tako. Brojni su projekti koje Sarajevo Film Festival 'vuče' – od kina Meeting Point koje je otvoreno tokom cijele godine i gdje se organiziraju razne specijalne projekcije i razgovori s autorima, do Operacije kino – putujućeg kina Sarajevo Film Festivala po cijeloj BiH, različitih događaja u Sarajevu poput Sarajevo Reborn, Književnih susreta, CineLink radionica, snimanja filmova u okviru projekta Sarajevo grad filma itd.
Iz godine u godinu ono što ostaje nepromijenjeno jeste naporan rad i držanje zadanih kriterija, unaprjeđivanje, bez obzira na okolnosti.
Kako bi ti opisala Festival osobi koja po prvi put dolazi u Sarajevo i na SFF?
Kao život – u smislu kretanja. Bez stajanja u mjestu. Kao pokret. Kao otpor.
Koje su tri najvažnije lekcije koje si naučila radeći na organizaciji Festivala?
Da se kriteriji ne smiju spuštati; da uvijek treba otkrivati nove prostore tražeći rješenja i da rješenje postoji; da je čovjek uvijek na prvom mjestu.
Što ti pomaže da ostaneš organizirana i čime se vodiš pri odabiru obveza koje su trenutno prioritet?
Imamo godišnji kalendar i sad već znam kako stvari idu – kojim redoslijedom i kako ih poredati. Ali da ostanem organizirana moram priznati da mi pomaže aplikacija Teams na kojoj su sve kolegice/kolege, pa je nemoguće nešto zaboraviti. Prioriteti se isto tako znaju zato što je cilj uvijek ono čime se vodimo.
Što je po tebi ključ timskog rada?
Odgovornost, temeljitost, preciznost, iskrenost, spremnost na prilagodbu i učenje, na kritiku i ispravljanje grešaka, komunikacija.
Kako se nosiš sa odgovornosti koji ovaj posao nosi?
Ovo je i kreativan i odgovoran i težak i lijep posao, a to je najbolja kombinacija. Kad imam slobodnog vremena čitam, šetam, idem u kino, na predstave i izložbe. To je uvijek bio moj spas. I imam mali krug ljudi kojima vjerujem.
Je li još uvijek osjećaš tremu pred početak SFF-a? Kako se osjećaš na dan početka Festivala?
Festivalski dani su nešto što je neusporedivo s bilo kojim drugim dijelom godine. Od početka do kraja. Ima tu svega – uzbuđenja, treme, stresa, neizvjesnosti, sreće, umora, smijeha, toliko susreta koliko nemam ni u jednom drugom razdoblju godine, tolika količina stvari o kojima razmišljam kao nikad tokom godine. Nakon festivala mi treba poprilično vremena da se život vrati u uobičajeni tok.
Kako bi ti definirala umjetnost?
Kao život.
Film kojem se veseliš na #27thSFF?
Čekam da ga objavimo pa ću vam reći. :)
Najdraži moment sa SFF-a?
Mogu li dva? Kada naš kreativni odjel Boom postavlja crveni tepih i kada Abid sa svojom ekipom diže platno na Ljetnom kinu Metalac – jedno od najvećih kino platana u regiji. Svaki put zaplješćem u sebi, nikad na glas, da ne pokvarim trenutak.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Adelisa Mašić
Neke priče ne počinju velikim planom, već osjećajem da nešto ne štima.
Iz tog osjećaja krenula je priča Goce i Danke, psihološkinja i psihoterapeutkinja iz Banja Luke koje su odlučile da mentalno zdravlje prestane biti tema rezervisana za 'četiri zida' i stručne termine.
Njihov rad ne pokušava biti 'lak za konzumiranje'. Nije tu da vam bude ugodno u svakom trenutku, nego da vas zadrži dovoljno dugo da se desi nešto stvarno i to se osjeti već u načinu na koji govore o svojim počecima.
‘Narativ je nastao iz čistog bunta prema površnosti’, kažu, prisjećajući se trenutka kada su shvatile da mnogi ljudi nakon edukacija odlaze sa još većim osjećajem nedovoljnosti nego prije. Umjesto stvarne promjene, ostajala bi samo kratkotrajna inspiracija koja se izgubi čim se vratimo u realnost.
‘Inspiracija je jeftina droga’, dodaju, bez potrebe da ublaže poruku, jer njihov fokus nikada nije bio na tome kako da se osjećamo bolje na kratko, nego kako da izdržimo ono što stvarno jesmo, bez uljepšavanja.
Kad psihoterapija prestane biti privatna stvar
Ono što Gordanu i Danku izdvaja nije samo znanje, nego način na koji ga dijele. Umjesto da ostane u okviru individualnog rada, psihoterapiju su odlučile iznijeti među ljude, u prostor gdje se lične teme ne skrivaju nego prepoznaju.
I tu dolazi do zanimljivog pomaka. Kada sjedite u sali i slušate tuđe priče, shvatite da ono što ste smatrali isključivo svojim nije ni rijetko ni neobično.
‘Vidjeti tuđu ranjivost uživo, bez filtera, je najbrži način da prestaneš mrziti sopstvenu’, objašnjavaju. U toj rečenici je možda najpreciznije objašnjeno zašto njihov pristup funkcioniše.
Ponekad nije dovoljno razumjeti sebe. Nekad je potrebno vidjeti sebe u drugima da bi stvari konačno sjele na svoje mjesto.
Odnosi nisu problem nego ogledalo
Ako postoji tema kojoj se uvijek vraćaju, to su odnosi. Ne kao nešto što treba ‘popraviti’, nego kao prostor u kojem se najjasnije vidi ko smo zapravo.
Partnerstvo, roditeljstvo, porodica… sve su to situacije u kojima izlazi na površinu ono što inače uspijevamo sakriti i tu nastaje ona poznata iscrpljenost.
Ne zato što su odnosi sami po sebi teški, nego zato što u njih unosimo sve ono što ne želimo nositi sami.
Kako kažu, ‘ne učimo kako da više voliš, nego kako da prestaneš koristiti druge da bi pobjegla od sopstvene praznine’. Nije najugodnija rečenica koju ćete čuti, ali je vjerovatno jedna od onih koje ostanu.
‘U trenutku kada prestanemo očekivati da nas drugi ‘spase’ od nas samih, odnosi počinju izgledati drugačije’, dodale su Gordana i Danka.
Onaj osjećaj da si ‘previše’
Ako postoji nešto što gotovo svi prepoznajemo, to je osjećaj da tražimo previše. Previše pažnje, previše razumijevanja, previše sigurnosti.
Goca i Danka taj osjećaj ne vide kao problem, nego kao posljedicu načina na koji smo naučeni da funkcionišemo. U svijetu u kojem se cijeni prilagodljivost, biti ‘lagan’ postaje ideal, a sve što odstupa od toga počinje izgledati kao višak.
Zato njihov pristup ide u potpuno drugom smjeru. ‘Ne učimo kako da tražiš manje da bi te lakše voljeli, nego kako da podneseš to što si nekome previše', kažu.
Ta promjena perspektive možda nije najlakša, ali nosi jedno tiho olakšanje, jer u trenutku kada prestanete smanjivati sebe, prestaje i potreba da stalno tražite potvrdu izvana.
Narativ kao logičan nastavak njihove priče
Iz svega što rade kroz svoj Terapeutov kutak, prostor u kojem godinama otvaraju teške, ali važne teme, prirodno je nastao i Narativ. Ne kao izdvojen projekat, nego kao produžetak njihovog rada, samo u formatu koji se doživljava uživo, među ljudima.
Narativ danas funkcioniše kao jednodnevno iskustvo koje okuplja učesnike oko tema koje svi živimo, ali ih rijetko izgovaramo naglas. Kako i same najavljuju, riječ je o ‘događaju koji mijenja odnose’ i ove godine održava se 16. maja u Banja Luci, a karte možete kupiti na njihovoj stranici.
Kroz predavanja, panel diskusije i pažljivo oblikovan prostor za razmjenu, Narativ ne nudi gotove odgovore, nego otvara pitanja koja ostaju i nakon što se dan završi.
Ne doživljava se kao klasičan event, nego kao prostor u kojem se razgovori o odnosima nastavljaju, ovaj put u prostoriji punoj ljudi spremnih da ga čuju i da se u njemu prepoznaju.
Foto: @terapeutov.kutak
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
