TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 29.7.2021.
Ljeto je sinonim za druženja na gradskim terasama, ukusne salate s lubenicom, druženja uz zvuk valova u pozadini, ali i Sarajevo Film Festival.
Već 27. godina Sarajevo postaje mjesto okupljanja ljubitelja filma, ali i dobre energije koja se osjeti na svakom koraku, druženja, smijeha i razgovora o umjetnosti, kulturi i modi.
Ususret novom izdanju, sjajno društvo bila nam je upravo Andrijana Copf koja je u užurbanom rasporedu priprema za Festival rezervirala jedno jutro u Sarajevu za Bonjour. tim.
Andrijana je glasnogovornica Festivala, vodi i Press Office i provela nas je kroz arhivu, ali i ured u kojem nastaje festivalska magija. Instant nas je osvojila njena predanost svakom detalju, zaljubljenost u posao kojim se bavi, ali i posvećenost projektu i timu s kojim radi.
Razgovarali smo i o novim programima koji će biti dio Festivala, lekcijama koje je naučila, ali i novim uspomenama koje ćemo kreirati na SFF-u.
***
Kako izgleda tvoja jutarnja rutina? Što uvijek napraviš do 9h ujutro?
Prvo pogledam u mobitel. Bez obzira na ono što me zateklo na mobitelu – dobro ili loše ili samo informativno, nakon toga jutarnja rutina je uvijek nepromijenjena – lagana muzika, šminkanje uz kavu, provjeriti je li sve u torbama koje nosim i odlazak na posao.
Karijeru si započela kao novinarka i urednica u Dnevnom listu, zatim si bila glasnogovornica Narodnog pozorišta u Mostaru, pa si prešla u Press odjel SFF-a. Danas si glasnogovornica SFF-a i Press Office Managerica. Koja je najvažnija lekcija o PR-u koju si naučila do sada?
Da je komunikacija najvažnija. Jedan pogrešan korak može uništiti mnogo toga, pravi korak potpuno promijeni situaciju. Danas učim od najboljih.
A u kojem dijelu marketinga i PR-a ti najviše uživaš?
Najviše uživam kad vidim rezultat timskog rada, kada osjetim uspjeh, iznutra. Ako mislite na jedan konkretan proizvod, uživam kad vidim plakate Sarajevo Film Festivala, po gradu, u kancelariji, gdje god. U meni se nešto promijeni.
Radni tempo se ovih dana vjerujemo uvelike ubrzao. Kako sada izgleda jedan tvoj radni dan?
Radni dan je u sastancima, tabelama, ''to do'' listama koje se ponavljaju navečer, prolaze ujutro, pa opet na kraju dana zajedno sa sljedećom ''to do'' listom. Imamo dnevne zadatke, sedmične, kratkoročne, dugoročne. Nekad skoro cijeli dan ispadne onako kako smo ga isplanirali, nekad se dan od 'danas' prebaci na 'sutra'. Odgovor ukratko bi glasio: moj radni dan izgleda ispunjeno.
Koji je najveći izazov s kojim ste se dosad susreli u organizaciji i kako zadržavate pozitivan duh te motivaciju i u ovom periodu?
Izazov je bio veliki i prošle godine kada je u samo nekoliko dana festival prebačen u online format. Ove godine osjećamo da radimo prvo izdanje festivala u 'novom vremenu'. Izazova je mnogo – od načina komunikacije, načina realizacije na terenu, ali adrenalin koji osjećam, uzbuđenje, tremu i sreću, možda i najviše od svega sreću..., ne mogu se sjetiti kad sam zadnji put osjetila cijeli taj miks osjećaja istovremeno. Možda slično jednom davno, kad sam imala prvi javni nastup na priredbi u osnovnoj školi u recitatorskoj sekciji. Za pozitivan duh i motivaciju, i kad je loš dan, uvijek se pobrine neko od kolega.
Koliko je bilo izazovno okrenuti se online formatima i hoćemo li filmove i ove godine moći gledati online?
Hoćemo, pored festival uživo, skoro svi filmovi će biti dostupni i online, putem OnDemand platforme kina Meeting Point: ondemand.kinomeetingpoint.ba. Izazov je bio veliki, ali IT odjel Festivala uz pomoć kolega koji su ih vodili, napravio je ogroman posao. Poslije toga imali smo još nekoliko događaja u online formatu.
Koliko je po tvom mišljenju COVID utjecao na bh. kinematografiju i njihovu promociju?
Utjecao je na život općenito i mislim da još nismo ni svjesni koliko je utjecao i kakve će sve biti posljedice. Kada je promocija u pitanju, nije kultura ni prije COVID-a bila prioritet, a uvijek je, pa i sada, pokazala izuzetnu snagu i moć.
Novitet vašeg programa su i serije. Možeš li nam reći više o ovom segmentu Festivala?
Serije su nešto što jeste novi segment Festivala, kao izuzetno rastuća grana filmske industrije, ali za Sarajevo Film Festival nisu novost – kroz industrijski segment festivala CineLink se odavno prate i podržavaju od same ideje, razvoja pa do realizacije. Nagrade Srce Sarajeva za TV serije koje su novost od ove godine, trebale bi povećati međunarodnu vidljivost (i prodaju) regionalnih TV serija.
Koliko ranije započinjete raditi na samoj organizaciji Festivala? Mnogima se nerijetko čini da kompletan projekt zaživi negdje u 6. mjesecu kada šareni plakati polako krenu uljepšavati ulice grada. Je li vam iz godinu u godinu lakše ili teže?
Znam da će zvučati kao da je to samo priča, ali nije – festival se priprema cijelu godinu, i sigurno ne bi bio ni postao ono što je danas da nije tako. Brojni su projekti koje Sarajevo Film Festival 'vuče' – od kina Meeting Point koje je otvoreno tokom cijele godine i gdje se organiziraju razne specijalne projekcije i razgovori s autorima, do Operacije kino – putujućeg kina Sarajevo Film Festivala po cijeloj BiH, različitih događaja u Sarajevu poput Sarajevo Reborn, Književnih susreta, CineLink radionica, snimanja filmova u okviru projekta Sarajevo grad filma itd.
Iz godine u godinu ono što ostaje nepromijenjeno jeste naporan rad i držanje zadanih kriterija, unaprjeđivanje, bez obzira na okolnosti.
Kako bi ti opisala Festival osobi koja po prvi put dolazi u Sarajevo i na SFF?
Kao život – u smislu kretanja. Bez stajanja u mjestu. Kao pokret. Kao otpor.
Koje su tri najvažnije lekcije koje si naučila radeći na organizaciji Festivala?
Da se kriteriji ne smiju spuštati; da uvijek treba otkrivati nove prostore tražeći rješenja i da rješenje postoji; da je čovjek uvijek na prvom mjestu.
Što ti pomaže da ostaneš organizirana i čime se vodiš pri odabiru obveza koje su trenutno prioritet?
Imamo godišnji kalendar i sad već znam kako stvari idu – kojim redoslijedom i kako ih poredati. Ali da ostanem organizirana moram priznati da mi pomaže aplikacija Teams na kojoj su sve kolegice/kolege, pa je nemoguće nešto zaboraviti. Prioriteti se isto tako znaju zato što je cilj uvijek ono čime se vodimo.
Što je po tebi ključ timskog rada?
Odgovornost, temeljitost, preciznost, iskrenost, spremnost na prilagodbu i učenje, na kritiku i ispravljanje grešaka, komunikacija.
Kako se nosiš sa odgovornosti koji ovaj posao nosi?
Ovo je i kreativan i odgovoran i težak i lijep posao, a to je najbolja kombinacija. Kad imam slobodnog vremena čitam, šetam, idem u kino, na predstave i izložbe. To je uvijek bio moj spas. I imam mali krug ljudi kojima vjerujem.
Je li još uvijek osjećaš tremu pred početak SFF-a? Kako se osjećaš na dan početka Festivala?
Festivalski dani su nešto što je neusporedivo s bilo kojim drugim dijelom godine. Od početka do kraja. Ima tu svega – uzbuđenja, treme, stresa, neizvjesnosti, sreće, umora, smijeha, toliko susreta koliko nemam ni u jednom drugom razdoblju godine, tolika količina stvari o kojima razmišljam kao nikad tokom godine. Nakon festivala mi treba poprilično vremena da se život vrati u uobičajeni tok.
Kako bi ti definirala umjetnost?
Kao život.
Film kojem se veseliš na #27thSFF?
Čekam da ga objavimo pa ću vam reći. :)
Najdraži moment sa SFF-a?
Mogu li dva? Kada naš kreativni odjel Boom postavlja crveni tepih i kada Abid sa svojom ekipom diže platno na Ljetnom kinu Metalac – jedno od najvećih kino platana u regiji. Svaki put zaplješćem u sebi, nikad na glas, da ne pokvarim trenutak.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
