TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 4.5.2017.
Alen Agić, šaptač magije, pisac, Magic Whisperer. Alen je kreativac koji kroz svoje citate na društvenim mrežama redovito inspirira i budi lijepe i tople emocije kod svih onih koji čitaju njegove riječi. U mnogima od njih se prepoznajemo, dio njih nam daju vrijedne lekcije o ljubavi i životu, a drugi dio nam mami osmijeh i bude u nama želju da ih okačimo na zid u našem domu.
Njegov citat o zagrljaju davno je ukrao i simpatije našeg uredništva, te nam se Alen pridružio u prekrasnom projektu kreiranja cekera koji će potaknuti cijelu zemlju da se grli više.
Naime, podsjećamo, upravo se Alenov citat nalazi na cekeru koji je nastao u sklopu kampanje #zagrlizaljubav, koji možete pronaći u odabranim Bingo marketima, a čijom kupovinom donirate dio novca za utrku Race for the Cure. Više o kampanji, ali i nastanku Šaptač magije citata, saznajte više u nastavku.
Od kada postoji Šaptač magije i što te potaknulo na pisanje ovih inspirativnih poruka i otkrivanje vlastitih emocija?
Šaptač Magije je moj alter ego, koji se probudio negdje sredinom 2008. godine. Tada sam bio dijete, klinac, koji je pisao o svemu i svačemu, a najviše o ljubavi. Samo, u tom momentu, nisam osjećao niti najmanju potrebu za objavljivanjem napisanog. Poslije sam vremenom sazrio i odlučio pokazati okolini šta umijem. Volim da kažem kako je jako važno da prezentujete svijetu talenat kojim raspolažete, u suprotnom ne koristite mentalne resurse adekvatno i društveno korisno. Zamislite da doktor izmisli lijek protiv side ili druge neizlječive bolesti, pa ga drži ispod kreveta, eventualno u fioci spavaće sobe. To je pogrešno. Na kraju krajeva, da sam se vodio tim putem, danas bih vjerovatno plivao u drugim vodama, daveći se u kojekakvoj nametnutoj monotonosti. Moj savjet za sve mlade naraštaje je da glasno vrisnu ono u čemu su dobri, jedino tako će biti prihvaćeni. Jedino tako će pretvoriti neostvarene snove u ostvarenu, zasluženo uspješnu, sadašnjost.
Što te čini sretnim?
Sreća se dijeli na dva dijela i ako nemaš oba komadića sudbonosne slagalice, ne možeš biti potpuno sretan. Prvi dio se odnosi na zdravlje, a drugi dio na osobu koji te drži za ruku i kada uragan puše ili kada napola dehidriran hodaš kroz upeklu pustinju. Sve ostalo nije sreća, ali može neznatno da utiče na nju. Ja, lično, smatram da sam sretan čovjek, jer sam izgradio sopstveni svijet u svačijem i prilično golemom svijetu. Valjda jer sam ga gradio s pravom ženom. Nemam drugo objašnjenje.
Što te inspirira u pisanju?
Jednom riječju, život.
Kako bi prokomentirao naš humanitarni projekt i zajedničku suradnju?
Ovaj projekt pokazuje da dobrota još uvijek nije izumrla i da, iako se čini da živimo u kamenom dobu, postoje ljudi čije srce nije kameno. Kada radite nešto volonterski, bez vlastite koristi, ne tražeći ništa zauzvrat, osim istinskog osjećaja da ste čovjek - shvatite da naša planeta ipak nije pogrešno mjesto za stanovanje. Ponosan sam što sam dio cjelokupne kampanje i radosno nosim, naoko, nevidljivi bedž ljudskosti na duši, zajedno sa čitavim MODAMO timom. Velike pohvale idu za Anu i Dijanu, koje su se lavovski borile od samog početka, ne štedeći ni vrijeme ni energiju. Sve u svemu, mi smo dali svoj maksimum, sada su na potezu ostali građani Bosne i Hercegovine. Što se više cekera proda, više će se obezbijediti novca za žene, majke, kraljice - da ubrzo ozdrave i ponovno prime u naručje svoju djecu, svoje voljene.
Što je za tebe zagrljaj?
Zagrljaj je dosta više od običnog fizičkog kontakta za sve, koliko-toliko, pametne osobe. Ne mislim pametne po količini naslaganih diploma, već po stepenu razmišljanja koji ne zavisi direktno i prvenstveno od stečene titule. Tek kada te neko zagrli dovoljno jako, ako imaš iole mozga, zaključiš da si bez toga nula, nebitno na milionske bankovne račune. Ja ovom prilikom pozivam sve građane da se grle i podrže našu akciju kupovinom cekera u Bingovim marketima. Grlite se ispod semafora, na vrhu planine, na kauču, ispod vode, dok gledate film, kada čekate da ručak bude gotov, dok slušate omiljenu muziku – gdjegod. Budite svjesni da sada imate priliku biti humani na najljepši mogući način. Zajedno možemo napraviti magiju.
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
