TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 4.5.2017.
Alen Agić, šaptač magije, pisac, Magic Whisperer. Alen je kreativac koji kroz svoje citate na društvenim mrežama redovito inspirira i budi lijepe i tople emocije kod svih onih koji čitaju njegove riječi. U mnogima od njih se prepoznajemo, dio njih nam daju vrijedne lekcije o ljubavi i životu, a drugi dio nam mami osmijeh i bude u nama želju da ih okačimo na zid u našem domu.
Njegov citat o zagrljaju davno je ukrao i simpatije našeg uredništva, te nam se Alen pridružio u prekrasnom projektu kreiranja cekera koji će potaknuti cijelu zemlju da se grli više.
Naime, podsjećamo, upravo se Alenov citat nalazi na cekeru koji je nastao u sklopu kampanje #zagrlizaljubav, koji možete pronaći u odabranim Bingo marketima, a čijom kupovinom donirate dio novca za utrku Race for the Cure. Više o kampanji, ali i nastanku Šaptač magije citata, saznajte više u nastavku.
Od kada postoji Šaptač magije i što te potaknulo na pisanje ovih inspirativnih poruka i otkrivanje vlastitih emocija?
Šaptač Magije je moj alter ego, koji se probudio negdje sredinom 2008. godine. Tada sam bio dijete, klinac, koji je pisao o svemu i svačemu, a najviše o ljubavi. Samo, u tom momentu, nisam osjećao niti najmanju potrebu za objavljivanjem napisanog. Poslije sam vremenom sazrio i odlučio pokazati okolini šta umijem. Volim da kažem kako je jako važno da prezentujete svijetu talenat kojim raspolažete, u suprotnom ne koristite mentalne resurse adekvatno i društveno korisno. Zamislite da doktor izmisli lijek protiv side ili druge neizlječive bolesti, pa ga drži ispod kreveta, eventualno u fioci spavaće sobe. To je pogrešno. Na kraju krajeva, da sam se vodio tim putem, danas bih vjerovatno plivao u drugim vodama, daveći se u kojekakvoj nametnutoj monotonosti. Moj savjet za sve mlade naraštaje je da glasno vrisnu ono u čemu su dobri, jedino tako će biti prihvaćeni. Jedino tako će pretvoriti neostvarene snove u ostvarenu, zasluženo uspješnu, sadašnjost.
Što te čini sretnim?
Sreća se dijeli na dva dijela i ako nemaš oba komadića sudbonosne slagalice, ne možeš biti potpuno sretan. Prvi dio se odnosi na zdravlje, a drugi dio na osobu koji te drži za ruku i kada uragan puše ili kada napola dehidriran hodaš kroz upeklu pustinju. Sve ostalo nije sreća, ali može neznatno da utiče na nju. Ja, lično, smatram da sam sretan čovjek, jer sam izgradio sopstveni svijet u svačijem i prilično golemom svijetu. Valjda jer sam ga gradio s pravom ženom. Nemam drugo objašnjenje.
Što te inspirira u pisanju?
Jednom riječju, život.
Kako bi prokomentirao naš humanitarni projekt i zajedničku suradnju?
Ovaj projekt pokazuje da dobrota još uvijek nije izumrla i da, iako se čini da živimo u kamenom dobu, postoje ljudi čije srce nije kameno. Kada radite nešto volonterski, bez vlastite koristi, ne tražeći ništa zauzvrat, osim istinskog osjećaja da ste čovjek - shvatite da naša planeta ipak nije pogrešno mjesto za stanovanje. Ponosan sam što sam dio cjelokupne kampanje i radosno nosim, naoko, nevidljivi bedž ljudskosti na duši, zajedno sa čitavim MODAMO timom. Velike pohvale idu za Anu i Dijanu, koje su se lavovski borile od samog početka, ne štedeći ni vrijeme ni energiju. Sve u svemu, mi smo dali svoj maksimum, sada su na potezu ostali građani Bosne i Hercegovine. Što se više cekera proda, više će se obezbijediti novca za žene, majke, kraljice - da ubrzo ozdrave i ponovno prime u naručje svoju djecu, svoje voljene.
Što je za tebe zagrljaj?
Zagrljaj je dosta više od običnog fizičkog kontakta za sve, koliko-toliko, pametne osobe. Ne mislim pametne po količini naslaganih diploma, već po stepenu razmišljanja koji ne zavisi direktno i prvenstveno od stečene titule. Tek kada te neko zagrli dovoljno jako, ako imaš iole mozga, zaključiš da si bez toga nula, nebitno na milionske bankovne račune. Ja ovom prilikom pozivam sve građane da se grle i podrže našu akciju kupovinom cekera u Bingovim marketima. Grlite se ispod semafora, na vrhu planine, na kauču, ispod vode, dok gledate film, kada čekate da ručak bude gotov, dok slušate omiljenu muziku – gdjegod. Budite svjesni da sada imate priliku biti humani na najljepši mogući način. Zajedno možemo napraviti magiju.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
