Strast, umjetnost, ljubav, nevjerovatan talenat i krhka ličnost.

Ono najvažnije što vam treba za početak priče o Mariji stalo je u tih nekoliko riječi. Maria Callas postavila je kriterije za sve umjetnike koji su dijelili vrijeme s njom, a naročito onima koju su nakon nje željeli napraviti mjesto za sebe u svijetu opere. Poznata je kao kontroverzna i otvorena ličnost što nije skrivala u intervjuima i pred kamerama, a svoju popularnost doživjela je kao sreću da radi ono što voli jer to publika prihvata. 

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by Warner Classics (@warner_classics)

Kako se susreću Marija Callas i Jackie Kennedy?

Ako kroz prethodnih nekoliko redova niste primijetili, trudimo se upoznati vas sa Marijom Callas bez spoilera i veoma je izazovno! Detalje o njenom školovanju i glasu vam ostavljamo za film, a sada ćemo vam donijeti mali uvid u ono što je oblikovalo njeno raspoloženje i energiju koju donosi na pozornicu. 

Foto: @empiremagazine

1957. Marija je upoznala Aristotela Onassisa i prema nekim izvorima istog trenutka je bila očarana. Po prvi put je osjetila istinsku zaljubljenost, strast i ljubav. Ovo je rezultiralo raspadom njenog braka, a narednih nekoliko godina provela je čekajući da Onassis poželi provesti ostatak svog života sa njom. Ovo nije jedna od ljubavnih priča sa happy endom. Publika je Aristotela krivila jer je Maria vježbala sve manje i povlačila se sa scene. Ona je jedna od umjetnica čiji je privatni život uvijek imao uticaj na ono što donosi publici. Drame su ispaštale zbog njene opčinjenosti Onassisom, on je bio oduševljen njenim uspjehom, slavom, harizmom... a ona je bila ludo zaljubljena. Prema izjavama njihovih bliskih prijatelja – 1960. godine Maria i Aristotel su dobili sina, koji je preminuo nakon samo nekoliko sati. Na njegov zahtjev, trudnoća je trebala ostati tajna do njegovog razvoda od tadašnje supruge.


https://www.youtube.com/watch?v=orw6C9Z-LEM


Uskoro je u njihov život ušetala Jackie Kennedy koja je uz Aristotela svog nevjernog supruga željela učiniti ljubomornim. Ovo je izazvalo dodatnu bol u Mariji što se jedno vrijeme pozitivno odrazilo na njen povratak na scenu. Nakon Kennedyjeve smrti Jackie i Aristotel su se vjenčali 1968. ali ga to nije spriječilo da nastavi izjavljivati ljubav Mariji, koja više nije željela ostati u kontaktu s njim. 

Jedva čekamo gledati ovaj film i provjeriti da li će film uspješno prenijeti strast ove uzburkane ličnosti i da li je Angelina Jolie pravi izbor...

* * *
Naslovna fotografija: @empiremagazine

Ovo nije romansa za kišno veče uz čaj već film koji će vas ili zabaviti do kraja ili potpuno emocionalno odbiti.

Nova adaptacija romana Emily Brontë iz 1847. godine ne pokušava biti suzdržana ili vjerna u klasičnom smislu. Emerald Fennell, poznata po filmovima Saltburn i Promising Young Woman, pristupa “Wuthering Heights” s namjernom teatralnošću, erotiziranim tonom i estetikom koja više podsjeća na modni editorijal nego na gotičku tragediju. 

Rezultat je film koji izgleda luksuzno, zvuči savremeno i ponaša se provokativno ali ne pokušava nužno da vas natjera da vjerujete u sudbinsku ljubav Cathy i Heathcliffa.




 

Ako volite klasike “netaknute” ovo bi vas moglo iznervirati

Brontëin roman je generacijama bio simbol sirove, destruktivne ljubavi. Priča o Catherine Earnshaw i Heathcliffu siročetu kojeg njen otac dovodi kući, a kojeg porodica potom ponižava i potiskuje odavno je upisana u kolektivnu romantičnu mitologiju. 

Njihova veza je intenzivna, gotovo spiritualna, ali i duboko autodestruktivna. Catherine bira društveni status i udaje se za drugog, a Heathcliff pokreće višegeneracijsku spiralu osvete.

Fennell tu tragediju ne tretira kao sveto tlo. Umjesto patosa, dobivamo ironiju. Umjesto sirove unutrašnje boli estetski oblikovanu strast. Umjesto mračne gotike  stilizirani erotizam, camp elemente i savremenu muzičku podlogu (da, Charli xcx u “Wuthering Heights” univerzumu).

Za puriste, to može djelovati kao izdaja. Za one koji Heathcliffa još uvijek doživljavaju kao romantičnog antiheroja, ovaj film možda neće imati emocionalnu težinu kakvu očekuju.




 

Ako ste umorni od “I could fix him” romantike možda će vam se dopasti

Brontëin roman je, između ostalog, formirao generacije romantičnog mazohizma. Heathcliff je postao arhetip nedostižnog, emocionalno nedostupnog muškarca kojeg “možemo spasiti”. Upravo zato je casting bio pod posebnim povećalom: Margot Robbie i Jacob Elordi nose film kao Cathy i Heathcliff, ali njihova hemija je već podijelila publiku. 

Dok jedni tvrde da njihova fizička kompatibilnost i vizualna magnetičnost savršeno odgovaraju Fennellinoj stiliziranoj viziji, drugi osjećaju da između njih nedostaje ona razorna, gotovo bolna povezanost koja bi opravdala decenije opsesije i osvete.

Fennell, međutim, ni ne pokušava da tu ideju romantizira. Njen Heathcliff, kojeg igra Jacob Elordi, nominovan za Oscara ove godine, izgleda spektakularno dugokos, intenzivan, gotovo modno konstruiran, ali djeluje više kao savremeni vizualni fantazam nego kao biće koje je emocionalno mariniralo u bijesu i klasnoj traumi. 





Margot Robbie kao Cathy oscilira između razmažene aristokratkinje i erotski osviještene heroine, ali film ne insistira na tome da njihovu vezu shvatimo kao uzvišenu sudbinu. Naprotiv, sve je pomalo performativno, pomalo svjesno vlastite teatralnosti.

Ako tražite adaptaciju koja razotkriva mit umjesto da ga hrani, ovaj pristup može biti osvježavajući.

Ovo je film o estetici jednako koliko i o ljubavi

Vizualno, film funkcionira gotovo kao 20-strani modni editorijal smješten na vjetrovitim yorkshirskim močvarama. Kostimi su naglašeni, tijela izložena, atmosfera nabrijana. Emocija je često podređena slici.

Za neke će to biti problem osjećaj da gledaju “pozu” umjesto tragedije. Drugi će upravo u toj svjesnoj artificijelnosti pronaći užitak. Fennell nikada nije bila rediteljica suptilnosti; njen senzibilitet je prepoznatljiv, pomalo pretjeran, uvijek spreman da gurne stvari korak dalje nego što je pristojno.




Ako očekujete vjernu, gotičku adaptaciju s emocionalnim razaranjem koje traje danima, moguće je da ćete izaći razočarani. Film nema težinu Andree Arnold iz 2011., niti pokušava da oživi istu vrstu sirove prirodnosti.

Ali ako vas zanima kako klasici funkcionišu u savremenom kontekstu kako se mogu prilagoditi publici koja je navikla na seksualizirani sadržaj, brze estetske impulse i ironijski odmak onda je ovo vrlo gledljivo, ponekad pretjerano, ali nesumnjivo zabavno iskustvo.

Uostalom, nakon prvog trailera prodaja romana porasla je za više od 130 posto. To možda govori više od bilo koje kritike.

Pitanje je samo: da li to želite od Brontë?

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: IMDb