TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.7.2021.
Okej. Idemo. Ovo je moj prvi tekst nakon dosta godina. Oni koji prate Bonjour.ba od doba kada smo još bili Modamo.info znaju da sam ranije često pisala tekstove o modi, ljepoti, bh. sceni i svemu između.
Pa evo, nakon ovoliko godina pauze, ova mala nervoza u meni mi govori da bi svoju prvu kolumnu možda trebala započeti kratkim predstavljanjem. :) Pa ide.
Moje ime je Ana Ćavar, osnivačica sam portala Bonjour.ba, žena, mama, supruga, zaljubljenica u dobru hranu, interijere, more, uzgajanje rajčica, prirodne tkanine dobro skrojene u duge suknje i haljine i još puno toga u ovom lijepom životu.
Ana Ćavar, osnivačica Bonjour.ba
Razlog zbog kojeg tipkam ovu priču jeste i to što sam zaljubljena u knjige i Dijana (naša urednica) je pomislila da bi moji osvrti mogli biti zanimljivi našim čitateljicama i čitateljima.
Kada kažem da sam zaljubljena u knjige, ne mislim na ono jer je to moderno i tako bi trebalo biti.
Nego na ono kada uđem u knjižnicu i osjetim trnce i usne razvučene u osmjeh dok prolazim između polica s knjigama nakrivljući glavu da pročitam naslove.
Knjižnica Shakespeare & Co. u Pragu
Ako sam posjetila neki grad, velika je šansa da sam prvo istražila njegove knjižnice, pa nije čuditi što sam sate i sate u Pragu provela u Shakespeare & Co. ili što sam skoro pa lebdjela po hodnicima Strahov library koja je jedna od knjižnica i mjesto koje uistinu svi ljubitelji knjižnica moraju posjetiti i ako je ikako moguće bookirajte privatnu turu kako biste ju doživjeli u njenoj punoj slavi.
Strahov knjižnica u Pragu
Okej, idemo na knjige prije nego se ovo pretvori u priču o knjižnicama. :)
No dodajmo da su moji sati i sati prošli u šetnji kroz knjižnice Stuttgarta, Heksinkija, Pariza..., a na Book Depository me već znaju kao svoj 'regular customer'.
Kada govorim o knjigama, ne mislim na ljubiće, ni na fikciju, nego na knjige čije stranice je netko proživio u svom životu i nesebično ih dijeli s nama. Na mom radaru su knjige označene kao osobni razvoj pa čak i kao self help, koje, za razliku od Charlotte York, kupujem bez srama. Ljubitelji Seks i Grada će znati o čemu pričam.
Da, znam, kada pročitate opis self help, čovjek lako pomisli kako tu osobu treba žaliti jer eto, u životu joj treba self help knjiga.
Prvo - kome ne treba, a drugo - Wrooong (umetnite zvuk crvenog dugmeta kojeg čujete kada na kvizu netko netočno odgovori).
Navesti ću vam nekoliko knjiga koje se često označuju kao self help, a koje sam pročitala: Simon Sinek: Start with why, Diane von Fusternburg: The Woman I Wanted to be, Lara Casy: Cultivate: A Grace-Filled Guide to Growing an Intentional Life.
Kada proučite ove autore i ako tada budete i dalje mislili da trebate 'žaliti' osobe koje čitaju ovakve knjige tada možda ovaj tekst nije za vas.
Knjige biram prema onome što će one donijeti u moj život i sve one koje donose znanje, inspiraciju i radost su dobrodošle.
Upravo zato ćete često na mojim Instagram stories vidjeti neke od rečenica iz knjiga poput ove koju trenutno čitam, a koja kaže: „We must overcome the notion that we must be regular. It robs you of the chance to be extraordinary and leads you to mediocre.“
Pričam vam o ovoj knjizi u nekom od narednih tekstova, upravo je na čitanju, no prvi tekst sam odlučila posvetiti cilju da jednu osobu, samo jednu među vama dragi ljudi koji ste došli do ovog dijela kolumne, motiviram da pronađe vrijeme za čitanje.
Vjerujem da čitanje uljepšava život i čini ga bogatijim. Isto tako vjerujem da imate poslove, djecu koja vam kucaju na vrata dok ste u WC-u, prijateljice koje kažu kako vas nikad nema, mailove koji zvone po cijele dane i sve ono između gdje knjiga od 230 stranica (koliko ima ova koju trenutno čitam) jednostavno nije (još) našla svoje mjesto.
Reći ću samo da sam prije nekih 5-6 godina i sama bila na toj točki apsolutnog neimanja vremena za knjige. U tom vremenu je zadnja koju sam pročitala bila možda Anna Karenjina za potrebe maturskog rada, a sada već godinama moja polica svake godine postane bogatija za desetak novih pročitanih knjiga, dodavši tome još dvije – tri koje poslušam u audio verziji.
Nekome će možda ovih mojih desetak naslova godišnje biti smješno, ali dodajmo tome da sam žena koja vodi svoj biznis, imam obitelj, putovanja, kuhanje, treninge, jogu, dječje tantrume, rođendane, sastanke i ponosna tri kvadrata poljoprivrednog zemljišta. Ima toga još, ali za potrebe ovog teksta sasvim dovoljno da bude jasno kako je izazovno pronaći vrijeme za čitanje knjige.
I kako je krenula moja priča s čitanjem?
Osobe koje me znaju, znaju i da sam osoba koja veoma detaljno planira (ili bar pokušava isplanirati) svoje vrijeme kako bi ostvarila sve ono što želim. Stoga ne čudi da je na mene kao na kao planer freaka činjenica da nešto želim (čitati knjige), a za to ne pronalazim vremena, djelovala demotivirajuće.
Znala sam da to moram pokušati promjeniti i zato sam uzela CHICovnik i olovku i napisala sve što po satima u jednom prosječnom danu napravim kako bi vidjela gdje mogu dodati čitanje knjige. Pogledavši svoj dan na papiru, uvidjela sam da je svaki dan drugačiji, te da bi tijekom dana teško bilo odrediti jedno vrijeme kada bi se mogla posvetiti čitanju knjige, no uvidjela sam da u svakom danu imam dvije konstante, a to su buđenje i odlazak na spavanje.
Već sam se dovoljno rano budila kako bi imala vremena za svoju jutarnju rutinu, tako da jutro nije bila opcija, ali poći u krevet 15 minuta ranije je bilo nešto o čemu sam bila voljna razmisliti.
I nakon kratke analize svog dana, odluka i nova rutina je donešena.
Idem spavati 15 minuta ranije i čitati ću knjigu.
Sjećam se prvih večeri kada sam se morala dodatno motivirati da uzmem knjigu jer je tijelo bilo spremno instant za spavanje (mame, razumjeti ćete me), no nakon jedne pročitane stranice večeras, pa druge sutra, pa jedno pročitano poglavlje nakon nekoliko dana, zaplet, vrhunac, rasplet, slanje ulomaka prijateljicama, zapisivanje motivirajućih rečenica, hrpa 'aha' momenata... uzbuđenje je to zbog kojeg je jedna obična navika od odlaska u krevet 15 minuta ranije sada postala moja večernja rutina u kojoj uživam u čitanju i koja me dovede do mojih ponosnih desetak pročitanih knjiga godišnje.
To je već njih pedeset od dana kada sam napravila analizu svog dana u CHICovniku. Ponoviti ću taj broj. Pedest pročitanih knjiga. Da, znam. Hvala lijepo. :)
No, ova mala rutina je za sobom povukla i hrpu novih malih rutina poput one da je knjiga uvijek u mojoj torbi ako idem na put i svako dosadno čekanje na kupovinu karata i prelaska granice sada postaje vrijeme za čitanje knjige.
Amazon mi je uz to pametno prodao i svoju Audible aplikaciju darovavši mi prvu audio knjigu besplatno, što je završilo mojim ulaganjem od nekih 150 KM za polugodišnju pretplatu, a u kojoj sam uživala cijelo vrijeme dok je moj dječak bio malen i vozio se u kolicima. Tako se svaka šetnja s kolicima pretvorila u slušanje audio knjige. Danas su to vožnje na sastanke, a ako vam kažem da u jednoj vožnji i povratku na relaciji Mostar – Sarajevo stane audio knjiga od 200 stranica, možda vas to motivira da ramislite o opciji što ćete slušati na svom idućem putovanju.
Zato, drage dame, dragi dečki, znam da nemate nekoliko sati dnevno za čitanje knjige i možda sada u svom životu nemate luksuz da utonete u priču satima i knjigu pročitate za nekoliko dana, ali to ne znači da nemate vremena za čitanje.
Ako u svom danu imate 15 minuta, a sigurna sam da ćete ih naći, makar kao ja pred spavanje ili tijekom vožnje na posao, godinu ćete završiti s nekoliko ponosno pročitanih naslova koji će vas obogatiti i učiniti da se osjećate puno bolje.
I zato analizirajte svoj dan, najbolje na stranicama CHICovnika, ali nije neophodno :) i javite mi koju ste prvu knjigu krenuli čitati.
Biti će to vrijedno jednog virtualnog 'You Go Girl' ili 'You Did It Man' kojeg ću rado poslati.
***
Piše: Ana Ćavar
Foto: privatna arhiva, Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Dok odbrojavamo dane do prvih utakmica Svjetskog prvenstva i još jednog ljeta ispunjenog navijanjem, analizama i emocijama koje samo fudbal može donijeti, razgovarali smo s čovjekom čije je ime godinama povezano sa sportskim pričama koje pamtimo.
Jasmin Ligata je ime koje ćete prepoznati iz svijeta sporta, medija, humanitarnog rada i brojnih priča koje su godinama punile naslovnice.
Za mnoge je glas utakmica, za druge čovjek koji stoji iza velikih sportskih i humanitarnih projekata, a za neke jednostavno neko ko je cijeli život proveo među ljudima i njihovim pričama. 
Uoči početka Svjetskog prvenstva, razgovarali smo s njim o fudbalu, Edinu Džeki, reprezentaciji Bosne i Hercegovine, trenucima koji su ga obilježili, ali i lekcijama koje je naučio daleko od stadiona.
Iako ga mnogi povezuju prvenstveno sa sportom, Jasmin Ligata je tokom karijere bio mnogo više od posmatrača sa strane. Kao novinar, PR menadžer, humanitarac i dugogodišnji saradnik nekih od najvećih imena regionalnog sporta, svjedočio je trenucima koji su obilježili generacije navijača. 
U razgovoru, otkrio nam je kako je doživio plasman Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo, šta ga je Edin Džeko naučio o životu i zašto je fudbal i dalje njegova najdraža stresna stvar na svijetu. 
Fudbal je i dalje tema oko koje se u našoj regiji okuplja najviše emocija.
Nakon svih godina provedenih uz ovaj sport, šta je ono zbog čega vas fudbal i dalje jednako privlači?
Mogu sada pričati o tome kako fudbal spaja ljude, kako su mnogi fudbaleri najveći ambasadori svojih država, kako je to najvažnija sporedna stvar na svijetu, ali za mene je najjednostavnije objašnjenje da je to nešto bez čega ne mogu.
Ne mislim samo na gledanje, jer sam u životu pogledao i previše utakmica, nego na sam sport, na sam taj fenomen, globalnu ljubav. Fudbal iz ljudi izvlači najbolje i najgore osobine, frustracije na tribinama, strast na terenu, zato ga toliko i volimo, a plus je što je i dobar ispusni ventil.
Godinama ste blisko sarađivali s Edinom Džekom i imali priliku vidjeti ga i van terena.
Koja osobina kod njega najviše iznenadi ljude koji ga poznaju samo kroz fudbal?
Ta njegova skromnost, poniznost i strpljenje za sve ljude. Nevjerovatno je koliko je strpljiv i koliko je dobra osoba.
Svi oni koji ga prvi put vide ostanu oduševljeni njegovom skromnošću, a to je osobina koju je ponio iz porodice i koja ga je, zaista, i nakon svih ovih godina Edinovih uspjeha zadržala čvrsto na zemlji.
Što bismo rekli narodski: „O sebi, pri sebi“.
Postoji li situacija u kojoj ste kao PR menadžer morali reagovati u nekoliko minuta, a koja vam je danas ostala u sjećanju kao jedna od najstresnijih u karijeri?
Niz je takvih situacija bilo, ali najstresnija je bila s Mirzom Teletovićem i Džananom Musom nakon „incidenta“ na utakmici između BiH i Rusije.
Desio se jedan sukob njih dvojice, a navijači su stali na stranu mlađeg, kao što bih i ja lično, da nisam znao cijeli kontekst. Te noći Mirza Teletović je dobio 1.000 prijetnji i ružnih psovki na svojim profilima i lično, i situacija je zaista izmakla kontroli, toliko da se Teletović odlučio napustiti kamp. 
Sutradan smo organizovali press konferenciju, gdje je prva Mirzina rečenica bila izvinjenje svima – navijačima, Musi, medijima i javnosti.
Nakon toga svi novinari su saslušali Teletovića, koji je bio iskren i dao pojašnjenje onoga što se dogodilo. Isti dan sam spojio Mirzu i Džanana, gdje su oni jedan drugom pružili ruku, zagrlili se, pomirili, gdje je i Džanan priznao da je i on snosio dobar dio krivice. 
Objavili smo to i cijela stvar se izgladila, barem što se tiče javnosti, jer od onih 1.000 prijetnji došli smo do 990 pohvala. Par dana poslije neka marketing agencija iz Amerike radila je analizu tog događaja i načina na koji je reagovano u kriznom PR-u te napisala tekst o tome kako je tim Mirze Teletovića skoro savršeno izgladio situaciju u manje od 24 sata.
Pisao sam im i zahvalio se, uz naglasak da nisam imao tim ljudi iza sebe, što ih je prilično iznenadilo. Međutim, imao sam Mirzu, koji je jako inteligentan i dobar čovjek i koji je bio svjestan onoga što je uradio, a kada si iskren i kada to svi prepoznaju, onda je mnogo lakše raditi.
Svjetsko prvenstvo 2026. sve je bliže. Kao neko ko je pratio brojne velike turnire, po čemu mislite da će ovo prvenstvo biti drugačije od prethodnih?
Osim što je najveći broj reprezentacija ikad na jednom SP-u, smatram da će ovo prvenstvo donijeti pregršt iznenađenja. Velike reprezentacije su umorne, imaju mnogo igrača koji iza sebe imaju po 50–60 utakmica na visokom nivou.
Izašli su iz sezone u kojoj nije bilo mnogo prostora za odmaranje i sada ih očekuje prvenstvo dugo 39 dana. Vjerujem da će favoriti pobjeđivati, ali da će se jako mnogo mučiti i da ćemo biti svjedoci velikih iznenađenja.
Utakmica protiv Italije izazvala je mnogo emocija među navijačima.
Gdje ste vi bili u tom trenutku, kako ste je pratili i šta vam je prvo prošlo kroz glavu nakon posljednjeg zvižduka?
Dugo poslije penala nisam bio uopšte siguran da smo prošli.
Neki šok je bio u meni, koji mi nije dao priliku da se odmah radujem, da uživam, jer sam bio u nevjerici. Danima prije toga sam pisao o tome kako je Edin Džeko, zbog svega što je on mimo fudbala, ali i u fudbalu, zaslužio da ode na još jedno veliko takmičenje i onda kada se to desilo, sve sam čekao da će neko doći i reći: „E, nije, šalili smo se“.
Tek nakon pola sata, kada me je šok prošao, počeo sam i slaviti i pjevati, pa čak sam i zaplakao Ninoslavu Milenkoviću na ramenu.
Osjećaj je i dalje nevjerovatan, pogotovo kada vidim koliko to našem narodu znači, koliko znači Edinu, koliko znači svima onima kojima je Bosna i Hercegovina u srcu.
Koja je najčešća rečenica koju vam ljudi izgovore kada vas sretnu, a koja je najčešća rečenica koju ste vi izgovarali tokom utakmica pa je s vremenom postala interna šala među vašim prijateljima?
Kakav si da mi završiš dres Edina Džeke, ili bilo šta vezano za Edina. E, to je nekako sada u posljednje vrijeme zaista rečenica koja preovladava, ali ja sam mnogo toga mimo onoga što radim za Edina ili što sam radio za Mirzu, Tuku i ostale sportiste. 
Trudim se da budem odan i lojalan prijatelj svima i da, u svojim mogućnostima, svima pomognem. A internih šala ima i previše, s obzirom na to da sam u međuvremenu komentarisao futsal utakmice i postao viralan zbog svojih šala. Mnogo je toga, ali papir je premali da bi sve na njega moglo stati.
Da možete ponovo proživjeti jednu utakmicu koju ste gledali ili pratili tokom svoje karijere, bez da znate njen ishod, koju biste odabrali?
5. juni i utakmica između Želje i Sarajeva na Koševu, kada je Zuban dao gol za pobjedu, na moj 20. rođendan.
Postoji li poziv ili poruka koju ste primili zahvaljujući fudbalu, a koju nikada nećete zaboraviti?
S obzirom na dugogodišnje iskustvo i rad u medijima, u humanitarnom udruženju, bilo je više takvih poruka i poziva. Svaka poruka ili poziv koji se tiču fudbala, a koji za cilj imaju pomaganje drugima, za mene su zaista velika stvar.
Organizovao sam mnoge sportske događaje, ali Remake utakmica između Želje i Sarajeva, nakon 26 godina, sa istim akterima, za mene je bila poseban događaj i posebna emocija.
Bilo je stresno okupiti iste ljude na istom mjestu 26 godina nakon što su igrali međusobnu utakmicu, ali onog trenutka kada je počela ta utakmica, sjeo sam na tribinu, uživao i nekako je suza potekla, ona radosnica.
Koji je trenutak u fudbalu kod vas izazvao najviše emocija, kao navijača, novinara ili čovjeka?
Pa sigurno da je bilo više takvih trenutaka. Volim lijepe priče, poput te od 5. juna, kada je Željo bio autsajder protiv moćnog Sarajeva, a presudilo je veće srce. I sam sam tada bio dio kolektiva FK Željezničar, pa mi ta pobjeda jako znači.
Utakmica u Kaunasu mi je bila jako stresna, kada je Džeko asistirao Vedi za gol koji nas je odveo na SP. Pa zatim pobjeda protiv Slovačke u gostima, kada je Hajrović dao gol, pa onda himna naše zemlje protiv Argentine na Svjetskom prvenstvu.
Milion malih i velikih stvari zbog kojih je fudbal najomiljenija stresna stvar na svijetu.
I za kraj, kada bi vaš život danas imao naslov sportske rubrike, kako bi on glasio?
„Liga bez briga“
Daleko od toga da sam bez briga i da u karijeri nisam imao briga, jesam, itekako, ali to me je oblikovalo kao čovjeka.
Velike nepravde su od mene učinile i napravile me čovjekom koji se trudi pomoći drugima, jer znam koliko boli nepravda i uvijek sam spreman pomoći drugima, jer me to zaista ispunjuje kao čovjeka.
Nesebično pomaganje je blagodat i svi oni koji se tako ponašaju znaju koliko je to dobro za čovjeka, koliko donosi olakšanja, koliko se ljepše živi i spava.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
