Okej. Idemo. Ovo je moj prvi tekst nakon dosta godina. Oni koji prate Bonjour.ba od doba kada smo još bili Modamo.info znaju da sam ranije često pisala tekstove o modi, ljepoti, bh. sceni i svemu između.

Pa evo, nakon ovoliko godina pauze, ova mala nervoza u meni mi govori da bi svoju prvu kolumnu možda trebala započeti kratkim predstavljanjem. :) Pa ide.

Moje ime je Ana Ćavar, osnivačica sam portala Bonjour.ba, žena, mama, supruga, zaljubljenica u dobru hranu, interijere, more,  uzgajanje rajčica, prirodne tkanine dobro skrojene u duge suknje i haljine i još puno toga u ovom lijepom životu.

Ana Ćavar, osnivačica Bonjour.ba

Razlog zbog kojeg tipkam ovu priču jeste i to što sam zaljubljena u knjige i Dijana (naša urednica) je pomislila da bi moji osvrti mogli biti zanimljivi našim čitateljicama i čitateljima.
Kada kažem da sam zaljubljena u knjige, ne mislim na ono jer je to moderno i tako bi trebalo biti. 
Nego na ono kada uđem u knjižnicu i osjetim trnce i usne razvučene u osmjeh dok prolazim između polica s knjigama nakrivljući glavu da pročitam naslove.

Knjižnica Shakespeare & Co. u Pragu

Ako sam posjetila neki grad, velika je šansa da sam prvo istražila njegove knjižnice, pa nije čuditi što sam sate i sate u Pragu provela u Shakespeare & Co. ili što sam skoro pa lebdjela po hodnicima Strahov library koja je jedna od knjižnica i mjesto koje uistinu svi ljubitelji knjižnica moraju posjetiti i ako je ikako moguće bookirajte privatnu turu kako biste ju doživjeli u njenoj punoj slavi.

Strahov knjižnica u Pragu

Okej, idemo na knjige prije nego se ovo pretvori u priču o knjižnicama. :) 
No dodajmo da su moji sati i sati prošli u šetnji kroz knjižnice Stuttgarta, Heksinkija, Pariza..., a na Book Depository me već znaju kao svoj 'regular customer'.

Kada govorim o knjigama, ne mislim na ljubiće, ni na fikciju, nego na knjige čije stranice je netko proživio u svom životu i nesebično ih dijeli s nama. Na mom radaru su knjige označene kao osobni razvoj pa čak i kao self help, koje, za razliku od Charlotte York, kupujem bez srama. Ljubitelji Seks i Grada će znati o čemu pričam. 
Da, znam, kada pročitate opis self help, čovjek lako pomisli kako tu osobu treba žaliti jer eto, u životu joj treba self help knjiga.
Prvo  - kome ne treba, a drugo - Wrooong (umetnite zvuk crvenog dugmeta kojeg čujete kada na kvizu netko netočno odgovori).
Navesti ću vam nekoliko knjiga koje se često označuju kao self help, a koje sam pročitala: Simon Sinek: Start with why, Diane von Fusternburg: The Woman I Wanted to be, Lara Casy: Cultivate: A Grace-Filled Guide to Growing an Intentional Life.
Kada proučite ove autore i ako tada budete i dalje mislili da trebate 'žaliti' osobe koje čitaju ovakve knjige tada možda ovaj tekst nije za vas.  

Knjige biram prema onome što će one donijeti u moj život i sve one koje donose znanje, inspiraciju i radost su dobrodošle.
Upravo zato ćete često na mojim Instagram stories vidjeti neke od rečenica iz knjiga poput ove koju trenutno čitam, a koja kaže: „We must overcome the notion that we must be regular. It robs you of the chance to be extraordinary and leads you to mediocre.“  
Pričam vam o ovoj knjizi u nekom od narednih tekstova, upravo je na čitanju, no prvi tekst sam odlučila posvetiti cilju da jednu osobu, samo jednu među vama dragi ljudi koji ste došli do ovog dijela kolumne, motiviram da pronađe vrijeme za čitanje. 

Vjerujem da čitanje uljepšava život i čini ga bogatijim. Isto tako vjerujem da imate poslove, djecu koja vam kucaju na vrata dok ste u WC-u, prijateljice koje kažu kako vas nikad nema, mailove koji zvone po cijele dane i sve ono između gdje knjiga od 230 stranica (koliko ima ova koju trenutno čitam) jednostavno nije (još) našla svoje mjesto.
Reći ću samo da sam prije nekih 5-6 godina i sama bila na toj točki apsolutnog neimanja vremena za knjige. U tom vremenu je  zadnja koju sam pročitala bila možda Anna Karenjina za potrebe maturskog rada, a sada već godinama moja polica svake godine postane bogatija za desetak novih pročitanih knjiga, dodavši tome još dvije – tri koje poslušam u audio verziji. 

Nekome će možda ovih mojih desetak naslova godišnje biti smješno, ali dodajmo tome da sam žena koja vodi svoj biznis, imam obitelj, putovanja, kuhanje, treninge, jogu, dječje tantrume, rođendane, sastanke i ponosna tri kvadrata poljoprivrednog zemljišta. Ima toga još, ali za potrebe ovog teksta sasvim dovoljno da bude jasno kako je izazovno pronaći vrijeme za čitanje knjige. 

I kako je krenula moja priča s čitanjem? 

Osobe koje me znaju, znaju i da sam osoba koja veoma detaljno planira (ili bar pokušava isplanirati) svoje vrijeme kako bi ostvarila sve ono što želim. Stoga ne čudi da je na mene kao na kao planer freaka činjenica da nešto želim (čitati knjige), a za to ne pronalazim vremena, djelovala demotivirajuće. 
Znala sam da to moram pokušati promjeniti i zato sam uzela CHICovnik i olovku i napisala sve što po satima u jednom prosječnom danu napravim kako bi vidjela gdje mogu dodati čitanje knjige. Pogledavši svoj dan na papiru, uvidjela sam da je svaki dan drugačiji, te da bi tijekom dana teško bilo odrediti jedno vrijeme kada bi se mogla posvetiti čitanju knjige, no uvidjela sam da u svakom danu imam dvije konstante, a to su buđenje i odlazak na spavanje. 

Već sam se dovoljno rano budila kako bi imala vremena za svoju jutarnju rutinu, tako da jutro nije bila opcija, ali poći u krevet 15 minuta ranije je bilo nešto o čemu sam bila voljna razmisliti.

I nakon kratke analize svog dana, odluka i nova rutina je donešena.
Idem spavati 15 minuta ranije i čitati ću knjigu.
Sjećam se prvih večeri kada sam se morala dodatno motivirati da uzmem knjigu jer je tijelo bilo spremno instant za spavanje (mame, razumjeti ćete me), no nakon jedne pročitane stranice večeras, pa druge sutra, pa jedno pročitano poglavlje nakon nekoliko dana, zaplet, vrhunac, rasplet, slanje ulomaka prijateljicama, zapisivanje motivirajućih rečenica, hrpa 'aha' momenata... uzbuđenje je to zbog kojeg je jedna obična navika od odlaska u krevet 15 minuta ranije sada postala moja večernja rutina u kojoj uživam u čitanju i koja me dovede do mojih ponosnih desetak pročitanih knjiga godišnje.
To je već njih pedeset od dana kada sam napravila analizu svog dana u CHICovniku. Ponoviti ću taj broj. Pedest pročitanih knjiga. Da, znam. Hvala lijepo. :)

No, ova mala rutina je za sobom povukla i hrpu novih malih rutina poput one da je knjiga uvijek u mojoj torbi ako idem na put i svako dosadno čekanje na kupovinu karata i prelaska granice sada postaje vrijeme za čitanje knjige.
Amazon mi je uz to pametno prodao i svoju Audible aplikaciju darovavši mi prvu audio knjigu besplatno, što je završilo mojim ulaganjem od nekih 150 KM za polugodišnju pretplatu, a u kojoj sam uživala cijelo vrijeme dok je moj dječak bio malen i vozio se u kolicima. Tako se svaka šetnja s kolicima pretvorila u slušanje audio knjige. Danas su to vožnje na sastanke, a ako vam kažem da u jednoj vožnji i povratku na relaciji Mostar – Sarajevo stane audio knjiga od 200 stranica, možda vas to motivira da ramislite o opciji što ćete slušati na svom idućem putovanju. 

Zato, drage dame, dragi dečki, znam da nemate nekoliko sati dnevno za čitanje knjige i možda sada u svom životu nemate luksuz da utonete u priču satima i knjigu pročitate za nekoliko dana, ali to ne znači da nemate vremena za čitanje.
Ako u svom danu imate 15 minuta, a sigurna sam da ćete ih naći, makar kao ja pred spavanje ili tijekom vožnje na posao, godinu ćete završiti s nekoliko ponosno pročitanih naslova koji će vas obogatiti i učiniti da se osjećate puno bolje.
I zato analizirajte svoj dan, najbolje na stranicama CHICovnika, ali nije neophodno :) i javite mi koju ste prvu knjigu krenuli čitati.
Biti će to vrijedno jednog virtualnog 'You Go Girl' ili 'You Did It Man' kojeg ću rado poslati.  

***
Piše: Ana Ćavar
Foto: privatna arhiva, Marko Jovančić za Bonjour.ba

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club