Okej. Idemo. Ovo je moj prvi tekst nakon dosta godina. Oni koji prate Bonjour.ba od doba kada smo još bili Modamo.info znaju da sam ranije često pisala tekstove o modi, ljepoti, bh. sceni i svemu između.

Pa evo, nakon ovoliko godina pauze, ova mala nervoza u meni mi govori da bi svoju prvu kolumnu možda trebala započeti kratkim predstavljanjem. :) Pa ide.

Moje ime je Ana Ćavar, osnivačica sam portala Bonjour.ba, žena, mama, supruga, zaljubljenica u dobru hranu, interijere, more,  uzgajanje rajčica, prirodne tkanine dobro skrojene u duge suknje i haljine i još puno toga u ovom lijepom životu.

Ana Ćavar, osnivačica Bonjour.ba

Razlog zbog kojeg tipkam ovu priču jeste i to što sam zaljubljena u knjige i Dijana (naša urednica) je pomislila da bi moji osvrti mogli biti zanimljivi našim čitateljicama i čitateljima.
Kada kažem da sam zaljubljena u knjige, ne mislim na ono jer je to moderno i tako bi trebalo biti. 
Nego na ono kada uđem u knjižnicu i osjetim trnce i usne razvučene u osmjeh dok prolazim između polica s knjigama nakrivljući glavu da pročitam naslove.

Knjižnica Shakespeare & Co. u Pragu

Ako sam posjetila neki grad, velika je šansa da sam prvo istražila njegove knjižnice, pa nije čuditi što sam sate i sate u Pragu provela u Shakespeare & Co. ili što sam skoro pa lebdjela po hodnicima Strahov library koja je jedna od knjižnica i mjesto koje uistinu svi ljubitelji knjižnica moraju posjetiti i ako je ikako moguće bookirajte privatnu turu kako biste ju doživjeli u njenoj punoj slavi.

Strahov knjižnica u Pragu

Okej, idemo na knjige prije nego se ovo pretvori u priču o knjižnicama. :) 
No dodajmo da su moji sati i sati prošli u šetnji kroz knjižnice Stuttgarta, Heksinkija, Pariza..., a na Book Depository me već znaju kao svoj 'regular customer'.

Kada govorim o knjigama, ne mislim na ljubiće, ni na fikciju, nego na knjige čije stranice je netko proživio u svom životu i nesebično ih dijeli s nama. Na mom radaru su knjige označene kao osobni razvoj pa čak i kao self help, koje, za razliku od Charlotte York, kupujem bez srama. Ljubitelji Seks i Grada će znati o čemu pričam. 
Da, znam, kada pročitate opis self help, čovjek lako pomisli kako tu osobu treba žaliti jer eto, u životu joj treba self help knjiga.
Prvo  - kome ne treba, a drugo - Wrooong (umetnite zvuk crvenog dugmeta kojeg čujete kada na kvizu netko netočno odgovori).
Navesti ću vam nekoliko knjiga koje se često označuju kao self help, a koje sam pročitala: Simon Sinek: Start with why, Diane von Fusternburg: The Woman I Wanted to be, Lara Casy: Cultivate: A Grace-Filled Guide to Growing an Intentional Life.
Kada proučite ove autore i ako tada budete i dalje mislili da trebate 'žaliti' osobe koje čitaju ovakve knjige tada možda ovaj tekst nije za vas.  

Knjige biram prema onome što će one donijeti u moj život i sve one koje donose znanje, inspiraciju i radost su dobrodošle.
Upravo zato ćete često na mojim Instagram stories vidjeti neke od rečenica iz knjiga poput ove koju trenutno čitam, a koja kaže: „We must overcome the notion that we must be regular. It robs you of the chance to be extraordinary and leads you to mediocre.“  
Pričam vam o ovoj knjizi u nekom od narednih tekstova, upravo je na čitanju, no prvi tekst sam odlučila posvetiti cilju da jednu osobu, samo jednu među vama dragi ljudi koji ste došli do ovog dijela kolumne, motiviram da pronađe vrijeme za čitanje. 

Vjerujem da čitanje uljepšava život i čini ga bogatijim. Isto tako vjerujem da imate poslove, djecu koja vam kucaju na vrata dok ste u WC-u, prijateljice koje kažu kako vas nikad nema, mailove koji zvone po cijele dane i sve ono između gdje knjiga od 230 stranica (koliko ima ova koju trenutno čitam) jednostavno nije (još) našla svoje mjesto.
Reći ću samo da sam prije nekih 5-6 godina i sama bila na toj točki apsolutnog neimanja vremena za knjige. U tom vremenu je  zadnja koju sam pročitala bila možda Anna Karenjina za potrebe maturskog rada, a sada već godinama moja polica svake godine postane bogatija za desetak novih pročitanih knjiga, dodavši tome još dvije – tri koje poslušam u audio verziji. 

Nekome će možda ovih mojih desetak naslova godišnje biti smješno, ali dodajmo tome da sam žena koja vodi svoj biznis, imam obitelj, putovanja, kuhanje, treninge, jogu, dječje tantrume, rođendane, sastanke i ponosna tri kvadrata poljoprivrednog zemljišta. Ima toga još, ali za potrebe ovog teksta sasvim dovoljno da bude jasno kako je izazovno pronaći vrijeme za čitanje knjige. 

I kako je krenula moja priča s čitanjem? 

Osobe koje me znaju, znaju i da sam osoba koja veoma detaljno planira (ili bar pokušava isplanirati) svoje vrijeme kako bi ostvarila sve ono što želim. Stoga ne čudi da je na mene kao na kao planer freaka činjenica da nešto želim (čitati knjige), a za to ne pronalazim vremena, djelovala demotivirajuće. 
Znala sam da to moram pokušati promjeniti i zato sam uzela CHICovnik i olovku i napisala sve što po satima u jednom prosječnom danu napravim kako bi vidjela gdje mogu dodati čitanje knjige. Pogledavši svoj dan na papiru, uvidjela sam da je svaki dan drugačiji, te da bi tijekom dana teško bilo odrediti jedno vrijeme kada bi se mogla posvetiti čitanju knjige, no uvidjela sam da u svakom danu imam dvije konstante, a to su buđenje i odlazak na spavanje. 

Već sam se dovoljno rano budila kako bi imala vremena za svoju jutarnju rutinu, tako da jutro nije bila opcija, ali poći u krevet 15 minuta ranije je bilo nešto o čemu sam bila voljna razmisliti.

I nakon kratke analize svog dana, odluka i nova rutina je donešena.
Idem spavati 15 minuta ranije i čitati ću knjigu.
Sjećam se prvih večeri kada sam se morala dodatno motivirati da uzmem knjigu jer je tijelo bilo spremno instant za spavanje (mame, razumjeti ćete me), no nakon jedne pročitane stranice večeras, pa druge sutra, pa jedno pročitano poglavlje nakon nekoliko dana, zaplet, vrhunac, rasplet, slanje ulomaka prijateljicama, zapisivanje motivirajućih rečenica, hrpa 'aha' momenata... uzbuđenje je to zbog kojeg je jedna obična navika od odlaska u krevet 15 minuta ranije sada postala moja večernja rutina u kojoj uživam u čitanju i koja me dovede do mojih ponosnih desetak pročitanih knjiga godišnje.
To je već njih pedeset od dana kada sam napravila analizu svog dana u CHICovniku. Ponoviti ću taj broj. Pedest pročitanih knjiga. Da, znam. Hvala lijepo. :)

No, ova mala rutina je za sobom povukla i hrpu novih malih rutina poput one da je knjiga uvijek u mojoj torbi ako idem na put i svako dosadno čekanje na kupovinu karata i prelaska granice sada postaje vrijeme za čitanje knjige.
Amazon mi je uz to pametno prodao i svoju Audible aplikaciju darovavši mi prvu audio knjigu besplatno, što je završilo mojim ulaganjem od nekih 150 KM za polugodišnju pretplatu, a u kojoj sam uživala cijelo vrijeme dok je moj dječak bio malen i vozio se u kolicima. Tako se svaka šetnja s kolicima pretvorila u slušanje audio knjige. Danas su to vožnje na sastanke, a ako vam kažem da u jednoj vožnji i povratku na relaciji Mostar – Sarajevo stane audio knjiga od 200 stranica, možda vas to motivira da ramislite o opciji što ćete slušati na svom idućem putovanju. 

Zato, drage dame, dragi dečki, znam da nemate nekoliko sati dnevno za čitanje knjige i možda sada u svom životu nemate luksuz da utonete u priču satima i knjigu pročitate za nekoliko dana, ali to ne znači da nemate vremena za čitanje.
Ako u svom danu imate 15 minuta, a sigurna sam da ćete ih naći, makar kao ja pred spavanje ili tijekom vožnje na posao, godinu ćete završiti s nekoliko ponosno pročitanih naslova koji će vas obogatiti i učiniti da se osjećate puno bolje.
I zato analizirajte svoj dan, najbolje na stranicama CHICovnika, ali nije neophodno :) i javite mi koju ste prvu knjigu krenuli čitati.
Biti će to vrijedno jednog virtualnog 'You Go Girl' ili 'You Did It Man' kojeg ću rado poslati.  

***
Piše: Ana Ćavar
Foto: privatna arhiva, Marko Jovančić za Bonjour.ba

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR