TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 6.7.2021.
Okej. Idemo. Ovo je moj prvi tekst nakon dosta godina. Oni koji prate Bonjour.ba od doba kada smo još bili Modamo.info znaju da sam ranije često pisala tekstove o modi, ljepoti, bh. sceni i svemu između.
Pa evo, nakon ovoliko godina pauze, ova mala nervoza u meni mi govori da bi svoju prvu kolumnu možda trebala započeti kratkim predstavljanjem. :) Pa ide.
Moje ime je Ana Ćavar, osnivačica sam portala Bonjour.ba, žena, mama, supruga, zaljubljenica u dobru hranu, interijere, more, uzgajanje rajčica, prirodne tkanine dobro skrojene u duge suknje i haljine i još puno toga u ovom lijepom životu.
Ana Ćavar, osnivačica Bonjour.ba
Razlog zbog kojeg tipkam ovu priču jeste i to što sam zaljubljena u knjige i Dijana (naša urednica) je pomislila da bi moji osvrti mogli biti zanimljivi našim čitateljicama i čitateljima.
Kada kažem da sam zaljubljena u knjige, ne mislim na ono jer je to moderno i tako bi trebalo biti.
Nego na ono kada uđem u knjižnicu i osjetim trnce i usne razvučene u osmjeh dok prolazim između polica s knjigama nakrivljući glavu da pročitam naslove.
Knjižnica Shakespeare & Co. u Pragu
Ako sam posjetila neki grad, velika je šansa da sam prvo istražila njegove knjižnice, pa nije čuditi što sam sate i sate u Pragu provela u Shakespeare & Co. ili što sam skoro pa lebdjela po hodnicima Strahov library koja je jedna od knjižnica i mjesto koje uistinu svi ljubitelji knjižnica moraju posjetiti i ako je ikako moguće bookirajte privatnu turu kako biste ju doživjeli u njenoj punoj slavi.
Strahov knjižnica u Pragu
Okej, idemo na knjige prije nego se ovo pretvori u priču o knjižnicama. :)
No dodajmo da su moji sati i sati prošli u šetnji kroz knjižnice Stuttgarta, Heksinkija, Pariza..., a na Book Depository me već znaju kao svoj 'regular customer'.
Kada govorim o knjigama, ne mislim na ljubiće, ni na fikciju, nego na knjige čije stranice je netko proživio u svom životu i nesebično ih dijeli s nama. Na mom radaru su knjige označene kao osobni razvoj pa čak i kao self help, koje, za razliku od Charlotte York, kupujem bez srama. Ljubitelji Seks i Grada će znati o čemu pričam.
Da, znam, kada pročitate opis self help, čovjek lako pomisli kako tu osobu treba žaliti jer eto, u životu joj treba self help knjiga.
Prvo - kome ne treba, a drugo - Wrooong (umetnite zvuk crvenog dugmeta kojeg čujete kada na kvizu netko netočno odgovori).
Navesti ću vam nekoliko knjiga koje se često označuju kao self help, a koje sam pročitala: Simon Sinek: Start with why, Diane von Fusternburg: The Woman I Wanted to be, Lara Casy: Cultivate: A Grace-Filled Guide to Growing an Intentional Life.
Kada proučite ove autore i ako tada budete i dalje mislili da trebate 'žaliti' osobe koje čitaju ovakve knjige tada možda ovaj tekst nije za vas.
Knjige biram prema onome što će one donijeti u moj život i sve one koje donose znanje, inspiraciju i radost su dobrodošle.
Upravo zato ćete često na mojim Instagram stories vidjeti neke od rečenica iz knjiga poput ove koju trenutno čitam, a koja kaže: „We must overcome the notion that we must be regular. It robs you of the chance to be extraordinary and leads you to mediocre.“
Pričam vam o ovoj knjizi u nekom od narednih tekstova, upravo je na čitanju, no prvi tekst sam odlučila posvetiti cilju da jednu osobu, samo jednu među vama dragi ljudi koji ste došli do ovog dijela kolumne, motiviram da pronađe vrijeme za čitanje.
Vjerujem da čitanje uljepšava život i čini ga bogatijim. Isto tako vjerujem da imate poslove, djecu koja vam kucaju na vrata dok ste u WC-u, prijateljice koje kažu kako vas nikad nema, mailove koji zvone po cijele dane i sve ono između gdje knjiga od 230 stranica (koliko ima ova koju trenutno čitam) jednostavno nije (još) našla svoje mjesto.
Reći ću samo da sam prije nekih 5-6 godina i sama bila na toj točki apsolutnog neimanja vremena za knjige. U tom vremenu je zadnja koju sam pročitala bila možda Anna Karenjina za potrebe maturskog rada, a sada već godinama moja polica svake godine postane bogatija za desetak novih pročitanih knjiga, dodavši tome još dvije – tri koje poslušam u audio verziji.
Nekome će možda ovih mojih desetak naslova godišnje biti smješno, ali dodajmo tome da sam žena koja vodi svoj biznis, imam obitelj, putovanja, kuhanje, treninge, jogu, dječje tantrume, rođendane, sastanke i ponosna tri kvadrata poljoprivrednog zemljišta. Ima toga još, ali za potrebe ovog teksta sasvim dovoljno da bude jasno kako je izazovno pronaći vrijeme za čitanje knjige.
I kako je krenula moja priča s čitanjem?
Osobe koje me znaju, znaju i da sam osoba koja veoma detaljno planira (ili bar pokušava isplanirati) svoje vrijeme kako bi ostvarila sve ono što želim. Stoga ne čudi da je na mene kao na kao planer freaka činjenica da nešto želim (čitati knjige), a za to ne pronalazim vremena, djelovala demotivirajuće.
Znala sam da to moram pokušati promjeniti i zato sam uzela CHICovnik i olovku i napisala sve što po satima u jednom prosječnom danu napravim kako bi vidjela gdje mogu dodati čitanje knjige. Pogledavši svoj dan na papiru, uvidjela sam da je svaki dan drugačiji, te da bi tijekom dana teško bilo odrediti jedno vrijeme kada bi se mogla posvetiti čitanju knjige, no uvidjela sam da u svakom danu imam dvije konstante, a to su buđenje i odlazak na spavanje.
Već sam se dovoljno rano budila kako bi imala vremena za svoju jutarnju rutinu, tako da jutro nije bila opcija, ali poći u krevet 15 minuta ranije je bilo nešto o čemu sam bila voljna razmisliti.
I nakon kratke analize svog dana, odluka i nova rutina je donešena.
Idem spavati 15 minuta ranije i čitati ću knjigu.
Sjećam se prvih večeri kada sam se morala dodatno motivirati da uzmem knjigu jer je tijelo bilo spremno instant za spavanje (mame, razumjeti ćete me), no nakon jedne pročitane stranice večeras, pa druge sutra, pa jedno pročitano poglavlje nakon nekoliko dana, zaplet, vrhunac, rasplet, slanje ulomaka prijateljicama, zapisivanje motivirajućih rečenica, hrpa 'aha' momenata... uzbuđenje je to zbog kojeg je jedna obična navika od odlaska u krevet 15 minuta ranije sada postala moja večernja rutina u kojoj uživam u čitanju i koja me dovede do mojih ponosnih desetak pročitanih knjiga godišnje.
To je već njih pedeset od dana kada sam napravila analizu svog dana u CHICovniku. Ponoviti ću taj broj. Pedest pročitanih knjiga. Da, znam. Hvala lijepo. :)
No, ova mala rutina je za sobom povukla i hrpu novih malih rutina poput one da je knjiga uvijek u mojoj torbi ako idem na put i svako dosadno čekanje na kupovinu karata i prelaska granice sada postaje vrijeme za čitanje knjige.
Amazon mi je uz to pametno prodao i svoju Audible aplikaciju darovavši mi prvu audio knjigu besplatno, što je završilo mojim ulaganjem od nekih 150 KM za polugodišnju pretplatu, a u kojoj sam uživala cijelo vrijeme dok je moj dječak bio malen i vozio se u kolicima. Tako se svaka šetnja s kolicima pretvorila u slušanje audio knjige. Danas su to vožnje na sastanke, a ako vam kažem da u jednoj vožnji i povratku na relaciji Mostar – Sarajevo stane audio knjiga od 200 stranica, možda vas to motivira da ramislite o opciji što ćete slušati na svom idućem putovanju.
Zato, drage dame, dragi dečki, znam da nemate nekoliko sati dnevno za čitanje knjige i možda sada u svom životu nemate luksuz da utonete u priču satima i knjigu pročitate za nekoliko dana, ali to ne znači da nemate vremena za čitanje.
Ako u svom danu imate 15 minuta, a sigurna sam da ćete ih naći, makar kao ja pred spavanje ili tijekom vožnje na posao, godinu ćete završiti s nekoliko ponosno pročitanih naslova koji će vas obogatiti i učiniti da se osjećate puno bolje.
I zato analizirajte svoj dan, najbolje na stranicama CHICovnika, ali nije neophodno :) i javite mi koju ste prvu knjigu krenuli čitati.
Biti će to vrijedno jednog virtualnog 'You Go Girl' ili 'You Did It Man' kojeg ću rado poslati.
***
Piše: Ana Ćavar
Foto: privatna arhiva, Marko Jovančić za Bonjour.ba
TEKST: Ada Ćeremida
Nekad je za promjenu karijere dovoljno devedeset minuta, sedam odbrana i jedan trenutak emocije koji internet ne pušta. Vozinha, 40-godišnji golman Cape Verdea, nakon utakmice protiv Španije postao je globalna sportska priča koju pratimo i iz karijernog ugla.
Ovo je jedna od onih priča zbog kojih Svjetsko prvenstvo nije samo statistika, tabela i rezultat.
Cape Verde, ili Cabo Verde u svom izvornom nazivu, je u svom prvom nastupu na Mundijalu odigrao 0:0 protiv Španije, a glavni razlog što je mreža ostala netaknuta bio je Josimar José Évora Dias, poznatiji kao Vozinha.
Sa 40 godina, sedam odbrana i Player of the Match priznanjem, postao je lice utakmice, ali i lice onog dijela fudbala koji volimo najviše: kada reprezentacija koju mnogi nisu imali na svom radaru izađe na najveću scenu i pretvori jednu utakmicu u priču koju gleda cijeli svijet.
Foto: @atlchamber
Vozinha nije tip fudbalera čiju karijeru od početka prate reflektori, veliki transferi i headline-i. Rođen je u Mindelu, na otoku São Vicente, a profesionalni put vodio ga je kroz Cape Verde, Angolu, Moldaviju, Portugal, Kipar i Slovačku.
Danas brani za Chaves u portugalskoj drugoj ligi, što cijelu priču čini još snažnijom jer na Mundijal nije stigao iz najvećeg evropskog kluba, već iz karijere koja se gradila daleko od stalnih reflektora.
Njegov put do Svjetskog prvenstva zato nosi posebnu težinu: godine rada, selidbi, čekanja i dokazivanja stale su u tih 90 minuta u kojima je pred cijelim svijetom pokazao zašto je baš on morao biti tamo.
Foto: @fifaworldcup
Protiv Španije, Cape Verde nije samo “izdržao” utakmicu, nego je osvojio historijski bod u svom prvom nastupu na Svjetskom prvenstvu.
Španija je imala veliki pritisak, 27 pokušaja i sedam udaraca u okvir gola, ali svaki put kada je trebalo, Vozinha je bio tu.
U fudbalskom jeziku, ovo je clean sheet; u jeziku interneta, ovo je bio trenutak kada neko odjednom postane svačiji omiljeni igrač.
Njegova partija je bila toliko snažna da se više nije pričalo samo o rezultatu, nego o čovjeku koji ga je sačuvao.
Prije utakmice, Vozinha je imao manje od 20.000 pratitelja na Instagramu, a nakon nje brojke su krenule rasti suludom brzinom.
Neki izvještaji su prvo pisali o prelasku preko milion, zatim o 5, 6 pa i više od 7 miliona pratitelja, dok screenshot njegovog profila sada pokazuje da je već preko 10 miliona.
To nije samo “viralno”, to je onaj rijetki trenutak kada publika ne prati sportistu zato što je najpoznatiji, nego zato što osjeti da je upravo svjedočila nečemu iskrenom.
Nakon utakmice, njegov emotivni slom dodatno je pojačao reakcije jer je govorio o nani i dedi koji su ga odgojili, ponosu i majci koja nije mogla biti tu.
Najljepši dio ove priče nije broj followera, iako je i to fascinantno. Najljepši dio je činjenica da Vozinha sa 40 godina nije “kasno” došao do najveće pozornice, nego je došao tačno onda kada je trebalo. 
Foto: @sportsillustratedfc
U svijetu u kojem se karijere često mjere brzinom, ranim uspjehom i konstantnom vidljivošću, njegova priča podsjeća da se veliki zaokreti nekad dogode nakon godina rada koji niko ne vidi.
Cape Verde je dobio historijski bod, Chaves je odjednom dobio globalnu pažnju, a Vozinha je dobio ono što se ne može isplanirati: trenutak koji te iz lokalne priče prebaci u svjetsku.
Foto: @fr27design
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
