Here comes the bride...

Iako smo kroz dane iza nas kroz društvene mreže vidjeli detalje vjenčanja Ane i Zorana Cvjetkovića, nakon uživanja u fragmentima bajkovitog prvog plesa i u sjajnom odabiru pjesme, nismo odoljeli tome da sa Anom ne razgovaramo o njihovim emocijama sada kada su se utisci nakon vjenčanja slegli. 

Detalje o organizaciji, izazovima planiranja vjenčanja na daljinu, o odjevnim kombinacijama i najemotivnijim momentima donosimo vam kroz razgovor sa Anom. Za potpuni doživljaj ove priče neka se na vašoj playlisti nađe: Andrea Bocelli ft. Giorgia - Vivo per lei, baš kao što je kod nas on repeat dok pišemo ovu priču.




Ana, o vašoj proslavi vjenčanja još uvijek svi govore, kako se vi osjećate sada kada su se utisci slegli?

O tome kako se mi osjećamo, iskreno, još je teško pričati i dočarati. Zahvalnost koju osjećam(o) je ogromna. Voljela bih da to svi naši gosti i prijatelji znaju. Najviše sam zahvalna Bogu što nam je poklonio dan, ali i noć iz snova. Živjeli smo bajku, sve je prošlo bolje nego smo planirali.


Koji je bio najveći izazov s kojim ste se suočili tokom priprema za vjenčanje i šta možda niste očekivali? Je li ovo bilo vaše vjenčanje iz mašte ili je vizija dolazila postepeno?

Ovo je zaista bilo vjenčanje iz mašte. Ali da će biti ovoliko dobro, nisam slutila. Zato je moja zahvalnost za sve još veća. Ali priznajem, trudili smo se stvarno, prvo ugoditi sebi, ali i drugima, bilo nam je važno da se svi osjećaju dobro.




Najveći izazov je bio taj što Zoran i ja nismo sve vrijeme u BiH, točnije Zoran nije nikako dolazio gotovo godinu dana, a ja sam bila čest gost zračnih luka i obavljala veliki dio posla gdje smo  morali biti prisutni, jer ne ide sve ni digitalno, a i ja sam old school žena, dosta toga mogu tek kad prostim okom vidim doživjeti.

Nisam očekivala da treba toliko papirologije, iskreno! (smijeh) Što se tiče organizacijskog dijela slavlja i toga, sve je išlo na naše mišiće, ja nisam htjela nikoga drugog posebno angažirati za to, ja sam mali control freak, ja bih to svejedno sve po svom, pa je ovo bila najbolja opcija.


Na koji način ste odabrali lokaciju za proslavu i kakvom stilu uređenja prostora ste težili?

S obzirom na to da smo odmah znali da je Mostar, Hercegovina lokacija na kojoj želimo praviti proslavu, izbor je bio vrlo jednostavan, jer Ljetnikovac Radobolja je po meni jedan od ljepših objekata za proslavu vjenčanja i definitivno nešto što bi se moglo dopasti velikoj većini. Cijela dekoracija je prepuštena Cvjetnom Studiju iz Mostara, koji poznaju Zorana i mene godinama i bez puno objašnjenja su znali šta želimo. Elegantni cvjetni dekor i da sve bude bijelo. Volimo tu čistoću i jednostavnost.




Primijetili smo da ste tokom večeri imali nekoliko različitih outfita. Možete li nam otkriti nešto o stilu vjenčanice i detalje o vašem izgledu?

Kada sam prvi put došla u Studio Hills, znala sam šta želim, odnosno kakvu vrstu haljine. Međutim u dogovoru s curama smo shvatili da bi bila šteta da se ne presvučem, jer su mi srce ukrale dvije haljine. Za crkvu sam birala haljinu brenda Wona, Alma De Oro kolekcije - Dorothy, a poslije prvog plesa sam se presvukla u drugu haljinu, također brenda Wona, ali naziva Kenya.




Make up je radila Petra Braćić, ja sam inače žena koji voli makeup, ali opet ništa pretjerano, pa smo zadržali neki moj stil i prepoznatljivost, jednostavne zemljane tonove na oči, malo tuša, bez nekih pretjeranih šljokica i vizuelnog mijenjanja izgleda, nude usne, jer ništa drugo kod mene ne dolazi u obzir, sa nekim drugim ružem sam neprepoznatljiva.

Za frizuru se pobrinula Adisa Marić iz Threading bara u Mostaru, željeli smo jednostavnu nisku punđu, koja je zaglađena i bez nekih dodataka, jer sve drugo na onim vrelinama bi izgubilo formu već nakon sat vremena, pa je podignuta kosa bila najbolja opcija.


Postoji li trenutak vjenčanja koji će vam posebno ostati urezan u sjećanje?

Bože zdravlja, cijelo naše vjenčanje je bilo za posebno sjećanje i uspomene. Međutim, ako bih morala jedan trenutak odabrati kao najposebniji je kada je Zoranov otac Slavko posvetio pjesmu "Čardak" za Zoranovu pokojnu majku Snežanu. Doza emocija koja je tad bila prisutna je nešto što riječi ne mogu opisati. Nedostajala nam je najviše. A opet znamo da nas je gledala i čuvala sa najljepšeg mjesta.




Kako ste pronašli balans između uživanja u ovim intimnim trenucima i dijeljenja istih sa hiljadama ljudi koji su navikli na to da zavire u vašu svakodnevnicu?

Priznajem, u tome sam samu sebe iznenadila, ja uživam sa mojim pratiteljicama/pratiteljima dijeliti pojedine stvari iz moje/naše svakodnevnice, ali kako godine odmiču (kako lukavo tražim način da ne kažem - starim :D) sve više mi prija intima i to da ipak pojedine stvari sačuvam samo za nas i daleko od očiju javnosti.

Ovaj put sam dosta toga podijelila, ali tek nakon što je sve prošlo. Prosto sam toliko bila u organizaciji, a pored svega toga se dešava život, sa svim svojim problemima, nedaćama, zadacima, obvezama, susretima, da zaista nisam niti htjela, niti mogla obavještavati o svemu. A na kraju, željela sam da svima to bude nešto što će tek kada dođe taj dan vidjeti. Pa sam tako dosta stvari i pojedinosti "skrivala" i od svojih najbližih. Želja mi je bila i što manje stresirati moje roditelje, ali i oca od Zorana, jer koliko god se trudite oduprijeti stresu, prirodno je da vas bar malo pomjeri s mjesta, ako ništa, neka pozitivna trema.




Mene je spasilo to što sam se povukla neka dva tjedna prije samog vjenčanja sa društvenih mreža, objavljivala sam pojedine stvari koje su u vezi sa mojim poslom i to je to, dopustila sebi da sa najbližima i prijateljima u potpunosti uživam u posljednjim pripremama i da upijam svaki trenutak, da ga živim punim plućima, bez upotrebe telefona ili kamere. Rekla bih da je to recept, bar se u mom slučaju pokazao ispravnim.


Kakvi su vaši planovi za honeymoon i možete li nam otkriti više?

Ovo vam i pišem, sa jednog svojevrsnog honeymoona, trenutno se nalazimo u Grčkoj. To je zemlja kojoj se godinama Zoran i ja iznova radujemo i volimo boraviti ovdje. Zbog prirode Zoranovog posla, nemamo baš mnogo slobodnog vremena, ali iskoristit ćemo ovo što sada imamo. Možda neki "nastavak" bude kada budemo u prilici opet spojiti bar 7 dana slobodno i otputovati negdje.

Ali ni moj, a ni njegov posao nikada ne možemo u potpunosti ostaviti, ali hvala Bogu nemamo problem s tim. Radimo ono što volimo i sretni smo da nam je data prilika za sve što radimo. Za sve neke nove aktivnosti, planove, držat ću se recepta od vjenčanja, o svemu tome možemo kada dođe i prođe.

* * *
Foto: Kristijan Rezo

Neka vjenčanja ostanu u sjećanju zbog lokacije, neka zbog atmosfere, a neka zbog emocije koja se osjeti u svakom trenutku.

Upravo jedno takvo iskustvo podijelila je s nama fotografkinja Elvedina Nina Somun, koja stoji iza potpisa Photo Ninano.

Elvedina Nina Somun, fotografkinja

Iako kaže da joj je svako vjenčanje posebno na svoj način, jedno će posebno pamtiti, a riječ je o vjenčanju Almedine i Jasmina održanom u Italiji, u toskanskom dvorcu iz XIII stoljeća Castello Il Palagio. 




Kako nam je ispričala, ambijent je već sam po sebi nosio bezvremensku eleganciju, dok su arhitektura, svjetlo i pažljivo birani detalji stvorili atmosferu koja se dugo pamti.






‘Ono što ga je učinilo zaista posebnim nisu bili samo pejzaži i scenografija, već način na koji su mladenci proživljavali svaki trenutak, potpuno prisutni, svjesni simbolike dana i ljudi koji ih okružuju.’, prisjetila se Nina.






Kao fotografkinji, posebno joj je u sjećanju ostao trenutak neposredno prije ceremonije, kratka tišina prije susreta pogleda mladenaca. Upravo u tim sekundama, kako kaže, nastaju fotografije koje kasnije nose najveću emotivnu vrijednost.








Govoreći o svom radu, Nina ističe da autentične fotografije nastaju onda kada između fotografa i para postoji povjerenje i osjećaj opuštenosti. 

Luksuz u fotografiji, objašnjava, ne ogleda se samo u lokaciji ili detaljima, nego u sposobnosti da se prepozna pravi trenutak i zabilježi bez nametanja.




‘Posebno volim zabilježiti tihe, gotovo neprimjetne scene, lagani dodir ruke dok gosti nazdravljaju, pogled roditelja koji zadržava suzu, trenutak kada mladenka na sekundu zatvori oči prije nego zakorači naprijed.’








Kako nam je rekla, upravo ti mali trenuci kasnije postaju najemotivniji podsjetnici na dan vjenčanja i fotografije kojima se parovi najradije vraćaju.

Priča Almedine i Jasmina tako je kroz njen objektiv dobila bezvremenski zapis, spoj italijanskog ambijenta, iskrenih emocija i detalja koji često prođu neprimijećeno, a ostanu najvrijedniji. 




Upravo takve fotografije, kako nam je Nina podijelila, s vremenom postaju mnogo više od uspomene, postaju osjećaj kojem se uvijek rado vraćamo.

Foto: @photo_ninano