TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 30.1.2023.
U svakodnevnom užurbanom ritmu, može biti od velike važnosti poznavati metodologije uz koje možete graditi pozitivan stav, motivaciju i raditi na ostvarenju svojih ciljeva.
Jedna od takvih metodologija je i NLP, ili neurolingvističko programiranje, a Amra Omeragić, dama koju smo danas ugostili u intervju rubrici, izabrala je za sebe upravo karijeru NLP coacha.
Foto: Agdal Nuhanović
Amra Omeragić, NLP coach
Amra za sebe kaže da je poziv NLP trenera i coacha našao nju, više nego ona njega i inspirirao je da krene od početka nakon izgrađene karijere. Kroz naša pitanja istaknula je izazove svog posla, ali i najveće prednosti, kao i tko sve i na koji način može osjetiti benefite NLP coachinga. Više otkrijte u nastavku.
Za početak, možete nas detaljnije upoznati sa pojmom NLP coachinga i zašto ste birali upravo ovo zanimanje?
Neurolingvističko programiranje je metodologija koja je primjenjiva u svakodnevnom životu i ja volim reći da je to opće znanje o tome zašto mislimo to što mislimo, kako komuniciramo i kako čujemo, prema kojim obrascima ponašanja djelujemo, kako nalazimo naš način motivacije, kako donosimo životne odluke, kako da postanemo osoba koja je spremna gledati sebe i svijet oko sebe očima pozitivne promjene. Veliko pitanje kojim se NLP bavi, a sigurna sam da je to isto pitanje zanimljivo svima je: „Šta čini razliku između sretnih, zadovoljnih i uspješnih ljudi i onih koji to nisu? Da li je moguće naučiti kako da postignemo sve ono što želimo da postignemo?“.
Foto: Pexels
Neurolingvističko programiranje svojim nazivom kod ljudi izaziva izvjesne nedoumice, pa bih bilo zgodno reći da je to metodologija koja se bavi načinom za postizanje izvrsnosti. Jedan od aksioma NLP-a je „Ako nešto može postići jedna osoba na svijetu, onda to može postići svako.” Dodat ću – „ako slijedi korake osobe koja je uspjela.“ Dakle, moguće je.
Ovu rečenicu dovode u pitanje ljudi koji imaju sumnje u vlastite sposobnosti, a u određenim životnim periodima većina nas smo skloni da sumnjamo u sebe. Smeta nam kada drugi sumnjaju u nas, ali smo potpuno saglasni s tim da sami sumnjamo u sebe. NLP metodologija u kombinaciji sa coaching tehnikama pomaže pojedincima i timovima da otklone unutrašnje sabotere, definišu svoje ciljeve i pronađu za sebe primenjiv način da žive svoju izvrsnost.
U šali ću reći da je zanimanje biralo mene i hvala mu. Onda kada se ne šalim reći ću, da je moje zanimanje izbor prema mojim životnim vrijednostima, uvjerenjima i ciljevima. Sloboda izbora je vrijednost koje se nikada neću odreći, uvjerenje da svaka osoba zaslužuje ispunjen život i moj cilj da naučim one koji to žele da život nije samo stvar sudbine. Mnogo toga je u našim rukama.
Pitanje koje stoji na početku razmišljanja o izboru zanimanja svake osobe je: „Šta je to čime biste se bavili u životu, predano, posvećeno i sa mnogo žara čak i pod uslovom da za to niste plaćeni?“
Moj odgovor na ovo pitanje je biti coach i NLP trener.
Tko može najviše osjetiti benefite NLP coachinga?
NLP metodologija je primjenjiva u svim segmentima našeg života. Ne postoji izolovna kategorija ljudi kod kojih bi bilo moguće postići posebno značajne benefite. Za sve i svakoga. Na mojoj prvoj NLP edukaciji stalno sam sebi postavljala pitanje: „Da li je moguće živjeti, a da ne znaš sve ovo?“. I danas se pitam to isto.
Primjera radi, tema za moj Master rad glasila je „Učenje nije mučenje” i pisala sam o NLP tehnikama i njihovom primjenom moguće je efikasno učiti, odnosno uz minimalno vrijeme postići maksimalne rezultate.
Foto: Unsplash
Dalje u svom radu imala sam priliku kao NLP trener raditi sa mladim ljudima, timovima unutar kompanija, menadžerima.
Moj prvi autorski trening je namijenjen mladim ljudima koji biraju buduće zanimanje, tačnije svoju ekspertizu unutar branše za koju su se školovali. Dakle, NLP je prosto primjenjiv tamo gdje ima ljudi i života. Oni ljudi koji žele naučiti osjetit će najviše benefite znanja.
U praktičnom smislu, NLP iskustvena metodologija je vrlo adaptivna za različite sisteme i grupe ljudi.
Što biste rekli da je najzahvalniji, a što najizazovniji aspekt vašeg zanimanja?
Osobe koje se odluče proći kroz proces coachinga su oni koji vide sebe i svoj život van okvira stereotipa i imaju strastvenu težnju da budu sretni. Raditi sa takvim ljudima znači, prolaziti kroz nepregledna prostranstva mogućnosti u kojima se svako malo možete nahraniti spoznajom o ljepoti života i važnosti svrhe postojanja.
Ako bismo govorili u metafori, onda bih rekla da ja zapravo radim u Tvornici sretnih ljudi. U fabrici čokolade, od nekoliko sastojaka dobije se vrhunska čokolada i još nam sve to lijepo upakuju i dostave na police prodavnica.
U mom poslu se ne radi o čokoladama, mada su krajnji rezultati vrhunskog okusa.
Najljepši aspekt mog zanimanja je zapravo i njegova ultimativna svrha - pomoći klijentu da bude sretan, sa svim onim što on jeste ili nije i sa svim onim što ima ili nema. To je čokolada iz moje tvornice.
Foto: Unsplash
I evo prvi put ću izgovoriti na glas… najveći izazov je spoznaja da ne, nije moguće pružiti podršku svakom klijentu. Vjerovali ili ne postoje ljudi koji ne žele pomoć, ali žele pažnju. To su oni ljudi kojima je najvažnije da neprestano pričaju o svojoj teškoj sudbini, ali istu ne žele da promijene. Kada znate da je tako malo potrebno za bolje, a osoba preko puta vas to ne vidi morate naučiti da možete pomoći samo onome ko želi da mu se pomogne.
Izuzetno mi je izazovno, pa ponekad i teško gledati ljude kako tapkaju u mjestu, troše vrijeme na čekanje, tuguju i ne vide izlaz.
A koje izazove najčešće susrećete kod osoba tijekom seansi i kako se nositi sa tim izazovima?
U trenutku kada ulazimo u sam proces, klijent je vrlo svjestan da želi da radi na sebi. To su signali koje šalje mozak, jer nešto u tom trenutku u životu klijenta ne štima. Između tih spoznaja klijenta i stvarnog početka procesa promjene potrebno je preći jedan most, koji je ponekad teško prohodan, a zove se emotivna saglasnost klijenta da se otvori, da artikuliše smetnje, da bude spreman na nove uvide.
Foto: Agdal Nuhanović
Za prelazak preko mosta, na drugu obalu, odgovoran je kouč. To je najveći izazov u samom procesu. Ljudi mogu govoriti mnogo i ne reći ništa. Nevjerojatna je ta sposobnost mozga da cenzuriše bitnost onda kada želi da prividno brani naše biće. Najveći izazov je otkloniti svaki otpor i provesti klijenta bezbjedno do mjesta u svom životu na kojem želi biti.
Problem nije isti kada o njemu razmišljamo i kada o njemu govorimo. Sa jedne strane taj isti problem gubi svoju težinu kada se izgovori, sa druge strane dajete mu novo značenje. Dajete sebi dozvolu da ga riješite. Moj posao je emotivan u svakom smislu. Ne mogu, niti želim postati imuna na te emocije. Plačemo i smijemo se, tragamo za odgovorima, radujemo se i pobjeđujemo. Zajedno. Kada radite ovaj posao naučite da ne postoje čudne, nepredvidive, neuobičajene situacije i ljudi.
Sve je to život i sve to smo mi.
Kad biste mogli dati jedan savjet svima koji čitaju ovaj članak, koji bi to savjet bio?
U svom životu dobila sam toliko divnih savjeta koji su mi bili pravi vodiči kroz život. Dobila sam isto toliko savjeta za koje sam mislila da ih trebam primijeniti, a koji su mi samo smetali u životu. Danas sam vrlo oprezna kada se od mene traži savjet, sa istinskom željom da to što kažem bude korisno.
Foto: Pexels
I evo ipak jedan savjet iz moje zbirke najdražih savjeta - Najbolji savjet sebi možete dati vi sami. Samo vi živite vaš život, samo vi znate šta je to što želite, samo vi osjetite šta je to što vam je potrebno. Oslonite se na sebe, pitajte sebe, budite iskreni prema sebi, vjerujte sebi.
***
Foto: Agdal Nuhanović
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
