TEKST: Marija Perić
DATUM OBJAVE: 30.1.2023.
U svakodnevnom užurbanom ritmu, može biti od velike važnosti poznavati metodologije uz koje možete graditi pozitivan stav, motivaciju i raditi na ostvarenju svojih ciljeva.
Jedna od takvih metodologija je i NLP, ili neurolingvističko programiranje, a Amra Omeragić, dama koju smo danas ugostili u intervju rubrici, izabrala je za sebe upravo karijeru NLP coacha.
Foto: Agdal Nuhanović
Amra Omeragić, NLP coach
Amra za sebe kaže da je poziv NLP trenera i coacha našao nju, više nego ona njega i inspirirao je da krene od početka nakon izgrađene karijere. Kroz naša pitanja istaknula je izazove svog posla, ali i najveće prednosti, kao i tko sve i na koji način može osjetiti benefite NLP coachinga. Više otkrijte u nastavku.
Za početak, možete nas detaljnije upoznati sa pojmom NLP coachinga i zašto ste birali upravo ovo zanimanje?
Neurolingvističko programiranje je metodologija koja je primjenjiva u svakodnevnom životu i ja volim reći da je to opće znanje o tome zašto mislimo to što mislimo, kako komuniciramo i kako čujemo, prema kojim obrascima ponašanja djelujemo, kako nalazimo naš način motivacije, kako donosimo životne odluke, kako da postanemo osoba koja je spremna gledati sebe i svijet oko sebe očima pozitivne promjene. Veliko pitanje kojim se NLP bavi, a sigurna sam da je to isto pitanje zanimljivo svima je: „Šta čini razliku između sretnih, zadovoljnih i uspješnih ljudi i onih koji to nisu? Da li je moguće naučiti kako da postignemo sve ono što želimo da postignemo?“.
Foto: Pexels
Neurolingvističko programiranje svojim nazivom kod ljudi izaziva izvjesne nedoumice, pa bih bilo zgodno reći da je to metodologija koja se bavi načinom za postizanje izvrsnosti. Jedan od aksioma NLP-a je „Ako nešto može postići jedna osoba na svijetu, onda to može postići svako.” Dodat ću – „ako slijedi korake osobe koja je uspjela.“ Dakle, moguće je.
Ovu rečenicu dovode u pitanje ljudi koji imaju sumnje u vlastite sposobnosti, a u određenim životnim periodima većina nas smo skloni da sumnjamo u sebe. Smeta nam kada drugi sumnjaju u nas, ali smo potpuno saglasni s tim da sami sumnjamo u sebe. NLP metodologija u kombinaciji sa coaching tehnikama pomaže pojedincima i timovima da otklone unutrašnje sabotere, definišu svoje ciljeve i pronađu za sebe primenjiv način da žive svoju izvrsnost.
U šali ću reći da je zanimanje biralo mene i hvala mu. Onda kada se ne šalim reći ću, da je moje zanimanje izbor prema mojim životnim vrijednostima, uvjerenjima i ciljevima. Sloboda izbora je vrijednost koje se nikada neću odreći, uvjerenje da svaka osoba zaslužuje ispunjen život i moj cilj da naučim one koji to žele da život nije samo stvar sudbine. Mnogo toga je u našim rukama.
Pitanje koje stoji na početku razmišljanja o izboru zanimanja svake osobe je: „Šta je to čime biste se bavili u životu, predano, posvećeno i sa mnogo žara čak i pod uslovom da za to niste plaćeni?“
Moj odgovor na ovo pitanje je biti coach i NLP trener.
Tko može najviše osjetiti benefite NLP coachinga?
NLP metodologija je primjenjiva u svim segmentima našeg života. Ne postoji izolovna kategorija ljudi kod kojih bi bilo moguće postići posebno značajne benefite. Za sve i svakoga. Na mojoj prvoj NLP edukaciji stalno sam sebi postavljala pitanje: „Da li je moguće živjeti, a da ne znaš sve ovo?“. I danas se pitam to isto.
Primjera radi, tema za moj Master rad glasila je „Učenje nije mučenje” i pisala sam o NLP tehnikama i njihovom primjenom moguće je efikasno učiti, odnosno uz minimalno vrijeme postići maksimalne rezultate.
Foto: Unsplash
Dalje u svom radu imala sam priliku kao NLP trener raditi sa mladim ljudima, timovima unutar kompanija, menadžerima.
Moj prvi autorski trening je namijenjen mladim ljudima koji biraju buduće zanimanje, tačnije svoju ekspertizu unutar branše za koju su se školovali. Dakle, NLP je prosto primjenjiv tamo gdje ima ljudi i života. Oni ljudi koji žele naučiti osjetit će najviše benefite znanja.
U praktičnom smislu, NLP iskustvena metodologija je vrlo adaptivna za različite sisteme i grupe ljudi.
Što biste rekli da je najzahvalniji, a što najizazovniji aspekt vašeg zanimanja?
Osobe koje se odluče proći kroz proces coachinga su oni koji vide sebe i svoj život van okvira stereotipa i imaju strastvenu težnju da budu sretni. Raditi sa takvim ljudima znači, prolaziti kroz nepregledna prostranstva mogućnosti u kojima se svako malo možete nahraniti spoznajom o ljepoti života i važnosti svrhe postojanja.
Ako bismo govorili u metafori, onda bih rekla da ja zapravo radim u Tvornici sretnih ljudi. U fabrici čokolade, od nekoliko sastojaka dobije se vrhunska čokolada i još nam sve to lijepo upakuju i dostave na police prodavnica.
U mom poslu se ne radi o čokoladama, mada su krajnji rezultati vrhunskog okusa.
Najljepši aspekt mog zanimanja je zapravo i njegova ultimativna svrha - pomoći klijentu da bude sretan, sa svim onim što on jeste ili nije i sa svim onim što ima ili nema. To je čokolada iz moje tvornice.
Foto: Unsplash
I evo prvi put ću izgovoriti na glas… najveći izazov je spoznaja da ne, nije moguće pružiti podršku svakom klijentu. Vjerovali ili ne postoje ljudi koji ne žele pomoć, ali žele pažnju. To su oni ljudi kojima je najvažnije da neprestano pričaju o svojoj teškoj sudbini, ali istu ne žele da promijene. Kada znate da je tako malo potrebno za bolje, a osoba preko puta vas to ne vidi morate naučiti da možete pomoći samo onome ko želi da mu se pomogne.
Izuzetno mi je izazovno, pa ponekad i teško gledati ljude kako tapkaju u mjestu, troše vrijeme na čekanje, tuguju i ne vide izlaz.
A koje izazove najčešće susrećete kod osoba tijekom seansi i kako se nositi sa tim izazovima?
U trenutku kada ulazimo u sam proces, klijent je vrlo svjestan da želi da radi na sebi. To su signali koje šalje mozak, jer nešto u tom trenutku u životu klijenta ne štima. Između tih spoznaja klijenta i stvarnog početka procesa promjene potrebno je preći jedan most, koji je ponekad teško prohodan, a zove se emotivna saglasnost klijenta da se otvori, da artikuliše smetnje, da bude spreman na nove uvide.
Foto: Agdal Nuhanović
Za prelazak preko mosta, na drugu obalu, odgovoran je kouč. To je najveći izazov u samom procesu. Ljudi mogu govoriti mnogo i ne reći ništa. Nevjerojatna je ta sposobnost mozga da cenzuriše bitnost onda kada želi da prividno brani naše biće. Najveći izazov je otkloniti svaki otpor i provesti klijenta bezbjedno do mjesta u svom životu na kojem želi biti.
Problem nije isti kada o njemu razmišljamo i kada o njemu govorimo. Sa jedne strane taj isti problem gubi svoju težinu kada se izgovori, sa druge strane dajete mu novo značenje. Dajete sebi dozvolu da ga riješite. Moj posao je emotivan u svakom smislu. Ne mogu, niti želim postati imuna na te emocije. Plačemo i smijemo se, tragamo za odgovorima, radujemo se i pobjeđujemo. Zajedno. Kada radite ovaj posao naučite da ne postoje čudne, nepredvidive, neuobičajene situacije i ljudi.
Sve je to život i sve to smo mi.
Kad biste mogli dati jedan savjet svima koji čitaju ovaj članak, koji bi to savjet bio?
U svom životu dobila sam toliko divnih savjeta koji su mi bili pravi vodiči kroz život. Dobila sam isto toliko savjeta za koje sam mislila da ih trebam primijeniti, a koji su mi samo smetali u životu. Danas sam vrlo oprezna kada se od mene traži savjet, sa istinskom željom da to što kažem bude korisno.
Foto: Pexels
I evo ipak jedan savjet iz moje zbirke najdražih savjeta - Najbolji savjet sebi možete dati vi sami. Samo vi živite vaš život, samo vi znate šta je to što želite, samo vi osjetite šta je to što vam je potrebno. Oslonite se na sebe, pitajte sebe, budite iskreni prema sebi, vjerujte sebi.
***
Foto: Agdal Nuhanović
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
