TEKST: Emina Smaka
DATUM OBJAVE: 26.8.2024.
Ekskluzivni uvid u Sarajevo Film Festival iz perspektive britanskog ambasadora? Ako vas taj ugao zanima, onda vam predstavljamo rijetku priliku da se Festival doživi kroz oči diplomatskog predstavnika.
Ova vrsta personalnog dnevnika, koji ambasador dijeli isključivo za Bonjour, pruža ne samo pregled ključnih trenutaka Festivala, već i dublje razumijevanje o tome kako se kultura i film prepliću s međunarodnim odnosima.
Ambasador je prisustvovao brojnim događanjima i projekcijama, bilježeći svoje dojmove o raznolikosti filmskog programa, ali i o kulturnom značaju koji Sarajevo Film Festival ima, ne samo za Bosnu i Hercegovinu, već i za širi region.
Tokom jednog od tih prijema i naš Bonjour tim se pridružio druženju u rezidenciji ambasadora, gdje smo uživali u razgovorima i opuštenoj atmosferi. No, nismo se samo opuštali, s ambasadorom smo razgovarali i o važnim projektima iz lifestylea i kulture za povezivanje BiH i Ujedinjenog Kraljevstva.
Jovan Marjanović, direktor Sarajevo Film Festivala i Julian Reilly, britanski ambasador u Bosni i Hercegovini
Njegov dnevnik oslikava bogatstvo iskustava koja je Festival ponudio, od zabava i prijema, do intimnih filmskih trenutaka provedenih u kinu. Kroz ovaj dnevnik, imate priliku zaviriti u dinamični svijet Festivala, obogaćen promišljenim zapažanjima o ulozi umjetnosti u društvu i važnosti međunarodne saradnje u filmskoj industriji.
Ambasadorov dnevnik u periodu od 16.08. do 23.08.
Petak, 16.8.
Uvijek „nakon ljeta“ dolazi Sarajevo Film Festival. Sjajno otvorenje 30. Festivala. Nakon uvriježenog crvenog tepiha pred Narodnim pozorištem, uživao sam u novoj lokaciji za zabave do kasno u noć – Festival Garden. Sve to je bio odličan završetak dana u kome sam ugledao naš GREAT tramvaj, kako prevozi građane Sarajeva i goste diljem grada.
Subota, 17.8.
Zabava BH Telecoma u restoranu Four Seasons je bila savršena za upoznavanje nevjerovatne mlade postave TV serije „Komar“ i sada supruga i ja ne možemo dočekati nastavak priče. Jako je važno vidjeti da postoji kontinuirano ulaganje u kulturu.
Nedjelja, 18.8.
Upijali smo festivalsku atmosferu na Baščaršiji i diljem grada, susretali brojne prijatelje na ulici na putu ka kinu Meeting Point gdje smo gledali dirljivu i važnu koprodukciju Indije i Ujedinjenog Kraljevstva “Santosh”. A, bilo je sjajno vidjeti i legendarnog dobitnika Srca Sarajeva, palestinskog režisera Elia Suleimana na večeri u restoranu Luka.
Ponedjeljak, 19.8.
Vrhunac dana: snažan dokumentarac “Nebo iznad Zenice” bosansko - britanskog režisera Zlatka Prnjića – izvanredna kinematografija o jako važnim temama. Ugodno veče na prijemima u organizaciji Kantona Sarajevo i Grada Sarajevo, gdje smo razgovarali sa relevantnim kontaktima o pozitivnom i stvarnom djelovanju u polju zaštite okoliša koji se desio od tada. Umjetnost nam omogućava da stvari vidimo drugačije i zaista može promijeniti svijet...
Utorak, 20.8.
Važan dan za kolege iz British Councila i delegaciju Britanskog filmskog instituta koji su razmatrali potencijal za (još snažniju) filmsku koprodukciju između BiH i Ujedinjenog Kraljevstva na CineLink Industry Days. Poslijepodne smo gledali film Elia Suleimana “Ovo mora biti raj”. Genijalno! Itekako je zaslužio nagradu za životno djelo Srce Sarajeva i sretni smo što nam je bio u gradu cijelu sedmicu.
Srijeda, 21.8.
Izbjegao sam brigu o kiši i vremenskoj prognozi tako što sam otputovao u daleki Benin putem divnog i veselog dokumentarnog filma “Blago kraljevine Dahomej”. Najljepše od svega je mogućnost da se vide tako različite stvari na Sarajevo Film Festivalu. A potom sam imao čast i zadovoljstvo da budem domaćin prijema za goste Festivala, Chevening stipendiste, delegaciju Britanskog filmskog instituta i direktora Nacionalne biblioteke Ujedinjenog Kraljevstva, gdje nam se pridružio i direktor Festivala, Jovan Marjanović. Zabavan i elegantan skup – pojačan Bonjour.ba timom – zabava je trajala do iza ponoći!
Četvrtak, 22.8.
Pet filmova u jednoj večeri (uključujući prikazivanje sva četiri kratka filma koji su osvojili nagrade za studente u Kanu). Uspjeli smo pogledati tragičan ali aktuelan film o palestinskim izbjeglicama koji pokušavaju da pređu iz Atine “Ka nepoznatoj zemlji” u kinu Open Air Centar – sjajnoj novoj lokaciji za vruće ljetne večeri. Uspjeli smo održati festivalski duh između prikazivanja i sjajne oproštajne zabave specijalnog predstavnika EU u Botaničkoj bašti.
Petak, 23.8.
Iscrpljeni, ali i tužni što je završila sedmica sjajnih filmova i nevjerovatne promocije BiH i Jugoistočne Evrope kao centra talenta i inovativnih filmova. Danas sam morao donijeti neke baš teške odluke dok sam pokušavao stići na zatvoreno prikazivanje filma “Pisma iz Srebrenice”, ceremoniju zatvaranja, a onda ponovo u kino Open Air Centar na zadnje prikazivanje filma “Limeni orkestar”.
Velike čestitke Jovanu Marjanoviću i cijelom timu Sarajevo Film Festivala na spektakularnom 30. izdanju.
Dižem čašu za narednih 30 godina...
* * *
Fotografije: British Embassy Sarajevo
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
