U svijetu savremene fotografije, malo je imena koja imaju jednaku težinu i vizionarski uticaj kao Alessia Glaviano.

Kao direktorica PhotoVogue Festivala i Head of Global PhotoVogue, Alessia Glaviano je jedna od najvažnijih figura u međunarodnoj fotografskoj kritici i vizuelnoj kulturi.

Svoj profesionalni put započela je u Vogue Italia 2001. godine, gdje je, kroz uloge foto-urednice i zatim vizualne direktorice, godinama oblikovala prepoznatljivi estetski izraz jednog od najutjecajnijih modnih magazina na svijetu.

Iza nje su brojne izložbe u prestižnim svjetskim institucijama, saradnje s najznačajnijim umjetnicima današnjice te strateški razvoj posebnih događanja unutar Condé Nast sistema. Sarajevo Photography Festival ove godine ima čast po prvi put u žiriju ugostiti upravo Alessiju Glaviano što ovaj trenutak čini još značajnijim za regionalnu fotografsku scenu.

Foto: Teju Cole

Foto: @sarajevophotographyfestival

Kao platforma koja uspješno povezuje lokalne i globalne fotografe, Sarajevo Photography Festival stvara jedinstven prostor za dijalog i razmjenu viziju koja se u potpunosti poklapa s djelovanjem Alessie Glaviano u okviru PhotoVoguea, gdje su različitost perspektiva i etičko vizualno pripovijedanje u samom središtu.

Ekskluzivno za Bonjour razgovarali smo s Alessiom Glaviano o aktuelnim izazovima i prilikama unutar vizuelne kulture, o snazi fotografije u digitalnoj eri i o tome šta danas znači imati autentičan glas iza kamere.





Alessia, kako vidite ulogu vizualne kulture u post-kulturnoj eri u kojoj živimo? Da li mislite da digitalno doba, u kojem je sadržaj hiper-proizveden i brzo konzumiran, redefiniše vrijednost i značaj fotografije kao umjetničkog izraza?  

Vizuelna kultura danas nalazi se na raskršću. Živimo u vremenu kada su slike hiper-proizvedene i hiper-konzumirane — često bez ikakvog razmišljanja. Brzina kojom sve ide je, po mom mišljenju, izuzetno opasna. Ona rizikuje da splasne naše iskustvo svijeta i pretvori nas u pasivne posmatrače, umjesto u aktivne. To je nešto na čemu duboko radim i pokušavam da se borim kroz svoj rad.

Prije nekoliko godina, posvetila sam izdanje PhotoVogue Festivala Susan Sontag, baš kako bih reflektovala ovu temu. Sontag nas je podsjetila da gledanje slika nije neutralan čin — ono je političko, emocionalno i duboko povezano s načinom na koji se odnosimo prema svijetu. U tom izdanju, istraživali smo šta znači zaista vidjeti u vremenu kada smo stalno u procesu gledanja.

Često koristim primjer TV serije koju tim kreativaca pravi godinama, a onda je mi binge-watch u jednoj noći. Šta to govori o tome kako konzumiramo kulturu? Može li slika postati ikonična danas kada je zatrpana u beskonačnom feedu, viđena na pola sekunde?

Unatoč svemu ovome, ostajem optimistična. Vjerujem da fotografija još uvijek ima moć da probije buku — ali samo kada joj pristupimo pažljivo, promišljeno i s namjerom. Na nama je — umjetnicima, kustosima, posmatračima — da usporimo i ponovo preuzmemo dubinu i značenje koje slike mogu nositi. 





Šta čini osnovnu fotografiju da postane očaravajuća vizualna priča? Da li je to osjećaj koji izaziva, način na koji je uokvirena, ili nešto drugo?  

Očaravajuća vizualna priča počinje s namjerom. Nije samo u pitanju uokvirivanje ili tehnička vještina — iako to svakako može poboljšati sliku — već u tome što fotografija želi reći. Najimpresivnije slike često nose osjećaj hitnosti ili emocionalne istine. One izazivaju nešto u nama: sjećanje, pitanje, napetost.

Ono što podiže fotografiju je kada forma i sadržaj rade zajedno — kada kompozicija, svjetlo i trenutak služe dubljem značenju. To može biti pogled, gesta, atmosfera — ali ono što je važno je da odjekuje izvan estetike. Stvara prostor za posmatrača da osjeća, interpretira ili čak projicira vlastite priče na nju.

Za mene, snažna slika ostaje s tobom. Ona traje. I to ima manje veze s vizualnom savršenstvom, a više s emocionalnom dubinom i perspektivom.

PhotoVogue je sve o pronalaženju novih talenata. Po vašem mišljenju, šta izdvaja fotografe koji samo preživljavaju od onih koji zaista ostavljaju trag?  

Ono što zaista izdvaja fotografa je njihov glas — njihova sposobnost da izraze nešto lično i duboko kroz slike. U svijetu preplavljenom vizualima, nije tehnička savršenost ili praćenje trendova ono što čini nekoga posebnim, već autentičnost. Fotografima koji zaista ostavljaju trag potrebna je sposobnost da razumiju ko su, šta žele reći i kako žele to reći — i onda nastave da kopaju dublje.

Na PhotoVogue-u sam naišla na umjetnike koji su poslali nevjerojatnu priču — nešto toliko snažno da me pomaklo — ali onda nikad nisu nastavili dalje. Možda su se izgubili, preplavljeni bukom, pritiscima da budu vidljivi ili iskušenjem da oponašaju ono što je popularno. Konzistentnost je ključna. Izgradnja glasa i estetike zahtijeva vrijeme. To je o tome da se pojavljujete, razvijate i nastavite stvarati s namjerom, čak i kada prepoznavanje ne dolazi odmah.

Oni koji opstaju nisu nužno najtalentiraniji u tradicionalnom smislu, već oni koji ostaju vjerni sebi. Ne jure algoritam; stvaraju iz mjesta radoznalosti i integriteta. To je ono što tražimo na PhotoVogue-u — ne samo talent, već viziju, izdržljivost i dubinu.





Nakon što ste bili članica žirija na brojnim prestižnim fotografskim takmičenjima, šta vam se posebno izdvaja kod Sarajevo Photography Festivala i da li prepoznajete dijelove svojih početaka u njegovim počecima? Kako vidite ulogu festivala poput ovog u oblikovanju budućnosti fotografije, posebno u regijama gdje umjetnost često suočava s izazovima?  

Iako nisam još imala priliku posjetiti Sarajevo lično, osjećam snažnu povezanost s vrijednostima i vizijom iza Sarajevo Photography Festivala. Baš kao i u ranim danima Sarajevo Film Festivala, radi se o izdržljivosti, kulturnoj regeneraciji i uvjerenju da umjetnost može biti snažna sila za dijalog, liječenje i transformaciju. To duboko rezonira s mojim vlastitim putem i duhom PhotoVogue-a.

Ono što mi se izdvaja u vezi s ovim festivalom — čak i izdaleka — jeste njegova posvećenost spajanju lokalnog i globalnog. Nije riječ samo o prikazivanju rada; stvara se prostor za iskrenu razmjenu, za nove glasove koji se vide i čuju zajedno s etabliranim. U regijama gdje umjetnost često nailazi na ekonomske ili institucionalne izazove, festivali poput ovog postaju ključni ekosistemi — mjesta gdje kreativnost može napredovati uprkos svim nedaćama.

Također, jako me zanima hoće li se pojaviti specifična estetika ili vizualni senzibilitet iz regije — hoće li postojati ponavljajući tematski, tonovi ili pristupi koji odražavaju jedinstvene kulturne i historijske slojeve ovog dijela svijeta. Takva lokalna nijansa često daje snagu i originalnost novoj fotografiji.

Zaista sam počastvovana što sam dio ovog razgovora i radujem se što ću to iskustvo doživjeti iz prve ruke.

Foto: @sarajevophotographyfestival

U fotografiji, stilovi mogu biti varljivo slični. Koliko su danas različiti modna i dokumentarna fotografija, ili se više miješaju?  

Linije između modne i dokumentarne fotografije definitivno su postale fluidnije — i mislim da je to dobra stvar. Dugo su se ovi žanrovi tretirali kao odvojeni svjetovi: jedan se fokusira na estetiku i aspiraciju, a drugi na istinu i stvarnost. No, danas svjedočimo lijepom međusobnom prožimanju.

Modni fotografi sve više prihvataju autentičnost, kontekst i narativ, dok dokumentarni fotografi eksperimentiraju više sa stilom, pozornicom i vizualnim jezikom.

Na PhotoVogue-u smo uvijek slavili ovaj hibridni prostor — gdje umjetnici pomiču granice žanra i koriste fotografiju kao alat za istraživanje identiteta, kulture i politike kroz konceptualne i dokumentarne leće. Neki od najimpresivnijih projekata koje smo vidjeli su oni koji žive između ovih definicija — poetski dokumentarci, društveno angažirane modne priče, ili čak inscenirane stvarnosti koje otkrivaju dublje emocionalne istine.

Na neki način, ovo miješanje odražava složenost naših vremena. Više ne tražimo rigidne kategorije. Tražimo slike koje nas pokreću, koje nas natjeraju na razmišljanje i otvore nove perspektive — bez obzira iz kojeg žanra dolazile.

Šta definiše vizualni stil jednog vremena? Da li su to boje, trendovi, priče ili emocije koje uključuju? Kako mislite da ćemo zapamćivati izgled 2020-ih?  

Vizualni stil jednog doba oblikuje se kombinacijom elemenata — od estetike poput paleta boja ili kompozicija, do dubljih emocionalnih i kulturnih podstruktura vremena. Nije riječ samo o trendovima, već o tome šta ti trendovi govore o tome ko smo, čega se bojimo i za čim se nadamo. Često, tek u retrospektivi možemo jasno definirati izgled jedne decenije — nakon što dovoljno distance dozvoli da vidimo obrasce i raspoloženje.

Što se tiče 2020 - ih, mislim da će ovo doba biti upamćeno kao jedno od kontrasta i fragmentacije. S jedne strane, postoji žudnja za autentičnošću, intimnošću i sirovim emocijama — posebno kao odgovor na izolaciju pandemije. S druge strane, tu je estetika hiper-realiteta, umjetničke savršenosti i algoritamske ponavljanosti koju pokreće društveni mediji. Kao da osciliramo između želje za dubokom povezanošću i potrebe da izvodimo.

Još jedan definirajući pomak ove decenije jeste porast AI-generiranih slika, koji je sada ušao u mainstream vizualnu kulturu. Tek počinjemo shvatati njegove implikacije — ne samo u pogledu estetike, već i etike, autorstva i istine. To je revolucija u nastajanju i još uvijek ne razumijemo gdje će nas odvesti.

Istovremeno, ovo je i decenija vizualnog aktivizma — trenutak kada se fotografija koristi više nego ikad za zagovaranje socijalne pravde, ekološke hitnosti i inkluzivnije reprezentacije. Uprkos svemu tome, mnogi kreatori slika su se odlučili oduprijeti buci s jasnoćom, dubinom i smislom.

Foto: Eleonora D'Angelo

Kako vidite uticaj političke korektnosti na savremenu umjetnost i vizualnu kulturu? Da li mislite da je potrebno balansirati umjetnički izraz s društvenim normama, ili bi umjetnost trebala biti slobodna od bilo kakvih ograničenja?  

Mislim da je razgovor o političkoj korektnosti i umjetnosti jedan od najkompleksnijih i najpotrebnijih s kojima se danas suočavamo. S jedne strane, vjerujem da je važno biti svjestan konteksta, historije i reprezentacije. Umjetnost ne postoji u vakuumu. Biti pažljiv — ne nepažljiv — u tome kako prikazujemo druge je dio etičke odgovornosti kreatora slika i pripovjedača.

Međutim, kada politička korektnost postane slijepa, ekstremna ili dogmatska, ona može zaista sputati kreativnost. U tim slučajevima, počinje nalikovati obliku cenzure. Cancel kultura — posebno kada je vođena bijesom umjesto dijalogom — je opasna. Ona spljoštava nijanse i sprečava nas u vođenju teških, ali neophodnih razgovora. Često se pitam: da li bi genije poput Alexandra McQueena danas bio cancelled? Da li bismo izgubili njegov glas prije nego što bismo ga razumjeli? Taj misao duboko me zabrinjava.

To je delikatna ravnoteža. Moramo izazvati štetne narative i boriti se za inkluzivnije, etičnije pripovijedanje — ali ne po cijenu intelektualne slobode ili umjetničke složenosti. Ekstremizam političke korektnosti može, paradoksalno, hraniti rast krajnje desnice.

Time što neka tema postane tabu, rizikujemo da ih prepuštimo populistima koji te frustracije koriste kao oružje. Umjetnost treba biti prostor u kojem možemo istraživati kontradikcije, izazivati razmišljanje i prihvatiti nelagodu – a ne mjesto koje je pod kontrolom straha. To je težak balans, ali s kojim se svi moramo suočiti – otvoreno, iskreno i bez pojednostavljivanja.

Alessia Glavanio, sa fotografom Paolom Roversi

I za posljednje pitanje - koji bi važan savjet dali mladim ljudima u Bosni i Hercegovini koji žele započeti karijeru u fotografiji?  

Prije svega, rekla bih: vjerujte u svoju perspektivu. Niko drugi ne vidi svijet baš onako kao vi — i to je vaša snaga. Ne morate oponašati trendove niti slijediti ono što se čini uspješnim za druge. Fokusirajte se na razvoj svog glasa, svojih opsesija, svog načina gledanja. To je ono što fotografa zaista čini posebnim.

Drugi savjet je da ne budete obeshrabreni ako stvari uzmu vremena. Kreativni put nije linearan — biće trenutaka sumnje, odbijanja i frustracije. Ali konzistentnost, radoznalost i duboka posvećenost vašem zanatu će vas nositi kroz to. Nastavite stvarati, čak i kada niko ne gleda. Nastavite se razvijati, čak i kada je teško.

Na kraju, tražite zajednicu. Platforme poput PhotoVogue-a postoje upravo da podrže mlade talente iz svih dijelova svijeta, posebno one koji možda nemaju tradicionalni pristup umjetničkom svijetu. Pošaljite svoje radove, angažujte se s drugima, ispričajte svoju priču. 

Fotografija može biti snažan način povezivanja — ne samo s drugima, već i sa sobom.

Ove godine Sarajevo Photography Festival održaće se od 9. do 15. juna na nekoliko gradskih lokacija, uključujući Narodno pozorište i Umjetničku galeriju BiH, uz bogat program koji uključuje izložbe, radionice, predavanja, promocije knjiga i filmske projekcije.