TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 8.9.2021.
Festival Dokumentarnog Filma AJB DOC će okupiti čak 23 odabrana filma u sklopu svog četvrtog izdanja.
Moći ćete pratiti čak 8 regionalnih premijera, 5 bh. premijera, 6 svjetskih premijera i tri posebne projekcije.
Pomno odabrana selekcija najboljih svjetskih i regionalnih dokumentarnih filmova na četvrtom izdanju AJB DOC-a vraća se u kinosale, a prilagodili su i Festival tako da bude dostupan svima, online i to bez plaćanja.
Pozitivno iznenađenje bila je i činjenica da se broj prijava dokumentarnih filmova nije smanjio radi pandemije, nego je AJB DOC festival dobio čak 300 prijava, od kojih je odabrano njih 23.
Foto: Zejneb Musić
Našu pozornost posebno je privukla i suradnja između AJB DOC-a i Alme Mirvić koja stoji iza dizajna ovogodišnjeg službenog cekera festivala.
Priča je pokrenuta ove godine, nakon što su iz tima AJB DOC Festivala vidjeli objavu osnivačice brenda gdje je pokazala kako je od velikog platna reklamne folije prošlogodišnjeg AJB DOC Film Festivala kreirala lijep ruksak.
Obzirom da je reciklaža i briga o okolini jedna je od filozofija AJB DOC, u suradnju s Almom su od reciklaže promo materijala napravili cekere i torbe za laptope.
Alma Mirvić, osnivačica male radionice ekoloških inovacija ekotvorine.ba
Upravo smo s Almom razgovarali o ovom cekeru koji spaja estetiku, očuvanje okoliša i praktičnost u jedan artikl koji ćemo rado nositi.
Više otkrijte u nastavku.
Kako biste opisali sebe u tri riječi:
Optimista, radoznala, impulsivna.
Foto: Zejneb Musić
Kako je tekao vaš razvojni put do danas?
U akademskom smislu, diplomirala sam francuski jezik i književnost i poslije toga magistrirala na interdisciplinarnom postdiplomskom programu gdje sam se u tezi bavila zakonodavstvom u oblasti zaštite okoliša i vezanim integracijama u EU u tom pogledu.
Foto: Zejneb Musić
To je predstavljalo moj svojevrsni „ulazak“ u temu zaštite okoliša 2005. godine. U poslovnom smislu, kroz posao u međunarodnim organizacijama sam se bavila projektima zaštite okoliša i sarađivala sa brojnim ekološkim udruženjima unutar i van Bosne i Hercegovine.
Radeći u Austriji sam se susrela sa uređenijim sistemom razdvajanja kućnog otpada i tretiranju otpada kao resursa, a ne kao smeća.
Navike koje sam tamo usvojila sam nastavila u što većoj mjeri praktikovati i u svom životu kod kuće u BiH.
Foto: Zejneb Musić
Što je bila inspiracija za dizajn ruksaka i koliko je trajala sama izrada?
Moram priznati da sam prvi AJB DOC baner našla krajem jeseni prošle godine na uličnoj hrpi smeća u jednoj sarajevskoj ulici, odnijela ga na pranje i pregledala zbog oštećenja.
Crna boja je vrlo praktična i atraktivna, a i sam logo je vrlo dopadljiv i upečatljiv.
Foto: Zejneb Musić
S obzirom da su marketinški baneri napravljeni od PVC folije koja je vodootporna, ali i izuzetno kruta i zahtjevna za rukovanje u smislu lomljenja i savijanja, razmišljala sam o dizajnu koji bi bio izvediv u smislu krojenja. Zatim, dizajn je integrisao impregnirani materijal kako bi imali što kvalitetniju zaštitu, a da pritom imamo i dovoljno prostora za laptop i male džepove kojima lako pristupamo.
Foto: Zejneb Musić
Sam ruksak sam i sama nosila i testirala tokom zime i na kiši. Fotku ruksaka sam objavila na instagram profilu @ekotvorine.ba, i evo u ovoj godini ekipa AJB DOC je vidjela tu fotku i javila mi se radi saradnje, što me izuzetno obradovalo. Ovakav potez pokazuje odgovoran odnos prema resursima i otpadu i nadam se da će ekipa koja stoji iza AJB DOC uvesti još više ekološki prihvatljivih praksi u svoj rad.
Foto: Zejneb Musić
U prvoj iteraciji ruksaka nije bilo dodatnog skrivenog džepa, pa sam to sa majstorom tašnarom uradila u drugoj verziji jer je imalo smisla dodati skriveni džep u kojem možemo brzo dohvatiti nešto što nam je potrebno, bez da otvaramo cijeli ruksak.
Foto: Zejneb Musić
Za izradu jednog ruksaka koji je u potpunosti osmišljen i skrojen potreban je jedan dan.
Koji je po vama prvi korak koji svi možemo napraviti za ekološki svjesniju svakodnevnicu?
Najvažnije je početi od sebe i postepeno uvoditi zdravije i za prirodu poštednije navike. U svakom segmentu našeg života, trebamo i možemo unijeti promjene koje će se pozitivno odraziti i na kvalitetu našeg života ali i umanjiti naš ekološki otisak. Promjene treba uvoditi svjesno i postepeno da bi one zaista postale dio našeg životnog stila i izbora.
Foto: Zejneb Musić
Na primjer, godinama je u smislu smanjenja otpada važila krilatica „reduce-reuse-recycle“ a ona je danas proširena na „refuse“ – odbijanje kao prvi korak, te zatim i korak „rot“ – kompostiranje, kao važan segment o kojem treba razmisliti kako bi što manje zagadili prirodu i biološki otpad zasebno tretirali.
Foto: Zejneb Musić
Pa tako, trebamo praktikovati svakodnevne afirmacije „Neću kesu – imam ceker “, a pogotovo kada smo u cafeima ili restoranima „Neću slamku!“.
Osim toga, tekstilni otpad predstavlja rastući segment otpada svugdje u svijetu i posebno za nas žene, bilo bi korisno da svjesno razmislimo o iskoristivosti svega u našim ormarima, doniranju odjeće ili prekrajanju u nešto drugo ili popravljanju stvari, da ih ne šaljemo na deponiju.
Foto: Zejneb Musić
Što je inspiracija za dizajn cekera i torbi za laptope koji će biti predstavljeni na AJB DOC Film Festivalu ove godine?
Inspiracija je svakako upotrebljivost u svakodnevnom životu i praktični dizajn. Na primjer, sve torbe cekeri imaju impregniranu podstavu tako da je lako za održavanje, kao i džep sa rajsferšlusom gdje možemo držati novčanik, mobitel i ključeve umjesto da ih rovimo po dnu torbe.
Foto: Zejneb Musić
Torbe za laptope mogu se otvarati i zatvarati na obje strane, umjesto samo na jednu, što je praktičnije.
Foto: Zejneb Musić
Kako, gledajući iz vašeg iskustva, svatko od nas može smanjiti otpad?
Ako razmislimo samo o količini otpada kojeg proizvodimo, kao pojedinci ili u domaćinstvima, samo u tom segmentu možemo smanjiti količinu plastičnog otpada tako što ćemo:
***
AJB DOC Festival traje od 10.9.2021. do 14.9.2021., a više detalja otkrijte klikom OVDJE.
***
Tekst: Bonjour.ba
Foto: Zejneb Musić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Dvadeset godina nakon premijere, vozovi, zidovi i noćne akcije iz „Wholetraina“ ponovo su završili na velikom platnu, ovog puta pred sarajevskom publikom.
Neke filmove dvije decenije kasnije gledamo kao dokument vremena kojem pripadaju. „Wholetrain“ Floriana Gaaga ipak djeluje malo drugačije. Njegovi zidovi, vozovi, tagovi i pitanje kome zapravo pripada grad nisu ostali zaključani u 2006. godini.
U okviru FASADA Festivala, u Kvartovskom kinu Grbavica gledali smo remasteriziranu 4K verziju filma, tačno dvadeset godina nakon njegovog nastanka. Gaagov film prati četvoricu grafitera, Davida, Tina, Elyasa i Achima, ali iza sukoba crewsa i ilegalnog crtanja vrlo brzo otvara mnogo širu priču o prijateljstvu, rivalstvu, identitetu i potrebi da ostaviš vlastiti trag u gradu.
Dodatnu dimenziju večeri dao je i sam Florian Gaag, koji je nakon projekcije razgovarao s publikom o filmu, vremenu u kojem je nastajao i svijetu graffiti kulture iz kojeg je priča izrasla.
Foto: Wholetrain
Prije projekcije na FASADA Festivalu, Benjamin nam je dao možda najbolji uvod u večer. Prisjetio se da je film prije dvije decenije dobio nagradu mladih, ali i priznao koliko se njegova vlastita priča u međuvremenu vezala za njega: danas je filmski producent, još uvijek graffiti writer, iza sebe ima dvije decenije rada uz Sarajevo Film Festival, a sada vodi festival posvećen upravo graffiti kulturi. Kako je rekao, na neki način ga je baš ovaj film doveo do mjesta na kojem je danas.
Ta rečenica je sasvim dobro objasnila zašto ova projekcija nije bila samo još jedno festivalsko vraćanje starom naslovu.
Nakon projekcije, Florian Gaag je kroz smijeh prvo priznao da mu film danas djeluje „bolje nego što ga pamti“. Povratak u Sarajevo opisao je slično, ali je možda zanimljivija bila njegova opaska da je rijetkost da ti jedan film omogući da s njim putuješ punih dvadeset godina.
„Rijetko se dogodi da vam film omogući da putujete 20 godina. S ovim je to pomalo ludo. Ponovo upoznajem ljude, ponovo putujem s njim. To je poklon.“
Gaag se u Sarajevo vratio povodom dvadesete godišnjice filma i, kako je rekao publici, upravo mu je mogućnost da ga nakon toliko vremena ponovo dijeli s ljudima jedan od razloga zbog kojih je zahvalan što „Wholetrain“ i dalje živi.
Foto: Wholetrain
Ovdje bih se malo odmakla od klasične priče „reditelj snimio film o grafitima“, jer kod Gaaga to nikada nije bila tema posmatrana izvana.
Graffiti je počeo pisati još 1984. godine u Münchenu, gradu koji je tada imao jednu od važnijih subway graffiti scena u Evropi. Upravo je njegovo vlastito iskustvo unutar kulture kasnije postalo jedan od temelja filma.
Prije „Wholetraina“ pokušavao je realizirati dokumentarac o ranim pionirima graffiti kulture u New Yorku. Projekt nije dobio finansiranje, ali je iz te priče nekoliko godina kasnije nastao igrani film koji danas gledamo kao „Wholetrain“.
I ni taj film nije baš lako stigao do snimanja.
Jedan od najboljih detalja razgovora došao je kada je Gaag objasnio koliko je zapravo bilo teško snimiti film čija se priča u velikoj mjeri odvija oko željeznice.
Prema njegovim riječima, Deutsche Bahn nije želio sarađivati, a kontaktirali su i druge evropske transportne kompanije kako bi ih obeshrabrili od saradnje s produkcijom. Ekipa je zbog toga obilazila Prag, Budimpeštu i druge gradove, sve dok rješenje nisu pronašli u Varšavi. Veza jednog Gaagovog prijatelja sa poljskim PKP-om na kraju im je omogućila da, nakon gotovo pet godina pokušavanja, film zaista realiziraju.
Vozovi koje gledamo u filmu pritom nisu bili makete niti kompozicije povučene iz upotrebe. Radilo se o stvarnim vozovima iz sistema, a za snimanje jedne od ključnih scena produkcija je uspjela iznajmiti voz na jedan dan. Imali su tek dvije kamere i, kako se Gaag prisjetio, trčali su između lokacija pokušavajući uhvatiti najbolje kadrove dok je voz prolazio.
Autentičnost filma očito nije završila odabirom lokacija.
Gaag je otkrio da je dio glumačke ekipe već imao određeno iskustvo s graffiti scenom, dok su ostali prošli mjesec intenzivnog treninga. Svakog dana su crtali skice, tagovali i radili pieceove, ali su istovremeno i živjeli zajedno u stanu koji je produkcija unajmila za njih.
Ideja nije bila samo da na kameri uvjerljivo koriste sprej, nego i da počnu funkcionirati kao stvarna grupa prijatelja.
Odlazili su čak i u yardove kako bi, riječima reditelja, „osjetili cijeli thrill“ i razumjeli adrenalin koji dolazi uz ono što njihovi likovi rade. Kada ga je neko iz publike direktno pitao jesu li ti ulasci bili ilegalni, Gaagov odgovor bio je vrlo kratak: „Of course.“ 
Foto: Wholetrain
Možda najzanimljiviji dio razgovora bio je Gaagov odnos prema tome šta film uopće treba „reći“ o graffiti kulturi.
Njega, kaže, nije toliko zanimao sukob stare i nove škole koliko povratak korijenima: trenutku prije manifesta, teorija i pokušaja da se kultura objasni. Govorio je o djeci koja su jednostavno počela ispisivati svoja imena, da bi iz toga s vremenom nastalo nešto mnogo kompleksnije.
Dvadeset godina kasnije ne pokušava publici govoriti šta graffiti treba biti. Film danas prepušta svakome da ga čita na svoj način.
Ali ono što je želio napraviti 2006. opisao je gotovo savršeno:
„Htio sam ga reducirati. Nisam želio previše priče. Htio sam da bude poput trominutne hardcore punk pjesme ili hip-hop trake iz 1986.“
I nakon projekcije u Kvartovskom kinu Grbavica, ta usporedba zapravo ima mnogo više smisla nego klasično objašnjenje žanra.
Razgovor je u jednom trenutku otišao dalje od samog filma i otvorio pitanje šta danas znači subverzivnost graffiti kulture.
Gaagov odgovor tu nije ostao u nostalgiji.
Rekao je da je potreba za otporom danas možda „veća nego ikada“, upravo zato što graffiti i dalje nosi izrazito analogni duh: postavlja pitanja, ide protiv struje i zauzima prostor. Dodao je i da su ljudi danas „strašno tihi“ s obzirom na sve što se oko njih događa.
Baš zato je „Wholetrain“ dvadeset godina kasnije zanimljiviji od običnog povratka kultnog filma.
Ne zato što je savršeno sačuvao jednu graffiti scenu iz 2006., nego zato što se pitanje ko ima pravo ostaviti trag u gradu, ko određuje šta smije ostati na njegovim zidovima i koliko dugo taj trag uopće treba trajati nije izgubilo zajedno s vremenom.
Gaag je to možda najbolje objasnio pričajući o sceni u kojoj se graffiti na vozu briše. Produkcija je željela izbaciti taj kadar jer je dodatno koštao. On je insistirao da ostane.
Za njega je upravo to srž kulture: piece nije napravljen da traje zauvijek. Možda ćete ga, ako imate sreće, vidjeti kako jednom prolazi gradom. Minutu kasnije može nestati.
I možda je zbog toga sasvim prikladno da se film koji govori o prolaznim tragovima sam pokazao toliko trajnim.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
