TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 8.9.2021.
Festival Dokumentarnog Filma AJB DOC će okupiti čak 23 odabrana filma u sklopu svog četvrtog izdanja.
Moći ćete pratiti čak 8 regionalnih premijera, 5 bh. premijera, 6 svjetskih premijera i tri posebne projekcije.
Pomno odabrana selekcija najboljih svjetskih i regionalnih dokumentarnih filmova na četvrtom izdanju AJB DOC-a vraća se u kinosale, a prilagodili su i Festival tako da bude dostupan svima, online i to bez plaćanja.
Pozitivno iznenađenje bila je i činjenica da se broj prijava dokumentarnih filmova nije smanjio radi pandemije, nego je AJB DOC festival dobio čak 300 prijava, od kojih je odabrano njih 23.
Foto: Zejneb Musić
Našu pozornost posebno je privukla i suradnja između AJB DOC-a i Alme Mirvić koja stoji iza dizajna ovogodišnjeg službenog cekera festivala.
Priča je pokrenuta ove godine, nakon što su iz tima AJB DOC Festivala vidjeli objavu osnivačice brenda gdje je pokazala kako je od velikog platna reklamne folije prošlogodišnjeg AJB DOC Film Festivala kreirala lijep ruksak.
Obzirom da je reciklaža i briga o okolini jedna je od filozofija AJB DOC, u suradnju s Almom su od reciklaže promo materijala napravili cekere i torbe za laptope.
Alma Mirvić, osnivačica male radionice ekoloških inovacija ekotvorine.ba
Upravo smo s Almom razgovarali o ovom cekeru koji spaja estetiku, očuvanje okoliša i praktičnost u jedan artikl koji ćemo rado nositi.
Više otkrijte u nastavku.
Kako biste opisali sebe u tri riječi:
Optimista, radoznala, impulsivna.
Foto: Zejneb Musić
Kako je tekao vaš razvojni put do danas?
U akademskom smislu, diplomirala sam francuski jezik i književnost i poslije toga magistrirala na interdisciplinarnom postdiplomskom programu gdje sam se u tezi bavila zakonodavstvom u oblasti zaštite okoliša i vezanim integracijama u EU u tom pogledu.
Foto: Zejneb Musić
To je predstavljalo moj svojevrsni „ulazak“ u temu zaštite okoliša 2005. godine. U poslovnom smislu, kroz posao u međunarodnim organizacijama sam se bavila projektima zaštite okoliša i sarađivala sa brojnim ekološkim udruženjima unutar i van Bosne i Hercegovine.
Radeći u Austriji sam se susrela sa uređenijim sistemom razdvajanja kućnog otpada i tretiranju otpada kao resursa, a ne kao smeća.
Navike koje sam tamo usvojila sam nastavila u što većoj mjeri praktikovati i u svom životu kod kuće u BiH.
Foto: Zejneb Musić
Što je bila inspiracija za dizajn ruksaka i koliko je trajala sama izrada?
Moram priznati da sam prvi AJB DOC baner našla krajem jeseni prošle godine na uličnoj hrpi smeća u jednoj sarajevskoj ulici, odnijela ga na pranje i pregledala zbog oštećenja.
Crna boja je vrlo praktična i atraktivna, a i sam logo je vrlo dopadljiv i upečatljiv.
Foto: Zejneb Musić
S obzirom da su marketinški baneri napravljeni od PVC folije koja je vodootporna, ali i izuzetno kruta i zahtjevna za rukovanje u smislu lomljenja i savijanja, razmišljala sam o dizajnu koji bi bio izvediv u smislu krojenja. Zatim, dizajn je integrisao impregnirani materijal kako bi imali što kvalitetniju zaštitu, a da pritom imamo i dovoljno prostora za laptop i male džepove kojima lako pristupamo.
Foto: Zejneb Musić
Sam ruksak sam i sama nosila i testirala tokom zime i na kiši. Fotku ruksaka sam objavila na instagram profilu @ekotvorine.ba, i evo u ovoj godini ekipa AJB DOC je vidjela tu fotku i javila mi se radi saradnje, što me izuzetno obradovalo. Ovakav potez pokazuje odgovoran odnos prema resursima i otpadu i nadam se da će ekipa koja stoji iza AJB DOC uvesti još više ekološki prihvatljivih praksi u svoj rad.
Foto: Zejneb Musić
U prvoj iteraciji ruksaka nije bilo dodatnog skrivenog džepa, pa sam to sa majstorom tašnarom uradila u drugoj verziji jer je imalo smisla dodati skriveni džep u kojem možemo brzo dohvatiti nešto što nam je potrebno, bez da otvaramo cijeli ruksak.
Foto: Zejneb Musić
Za izradu jednog ruksaka koji je u potpunosti osmišljen i skrojen potreban je jedan dan.
Koji je po vama prvi korak koji svi možemo napraviti za ekološki svjesniju svakodnevnicu?
Najvažnije je početi od sebe i postepeno uvoditi zdravije i za prirodu poštednije navike. U svakom segmentu našeg života, trebamo i možemo unijeti promjene koje će se pozitivno odraziti i na kvalitetu našeg života ali i umanjiti naš ekološki otisak. Promjene treba uvoditi svjesno i postepeno da bi one zaista postale dio našeg životnog stila i izbora.
Foto: Zejneb Musić
Na primjer, godinama je u smislu smanjenja otpada važila krilatica „reduce-reuse-recycle“ a ona je danas proširena na „refuse“ – odbijanje kao prvi korak, te zatim i korak „rot“ – kompostiranje, kao važan segment o kojem treba razmisliti kako bi što manje zagadili prirodu i biološki otpad zasebno tretirali.
Foto: Zejneb Musić
Pa tako, trebamo praktikovati svakodnevne afirmacije „Neću kesu – imam ceker “, a pogotovo kada smo u cafeima ili restoranima „Neću slamku!“.
Osim toga, tekstilni otpad predstavlja rastući segment otpada svugdje u svijetu i posebno za nas žene, bilo bi korisno da svjesno razmislimo o iskoristivosti svega u našim ormarima, doniranju odjeće ili prekrajanju u nešto drugo ili popravljanju stvari, da ih ne šaljemo na deponiju.
Foto: Zejneb Musić
Što je inspiracija za dizajn cekera i torbi za laptope koji će biti predstavljeni na AJB DOC Film Festivalu ove godine?
Inspiracija je svakako upotrebljivost u svakodnevnom životu i praktični dizajn. Na primjer, sve torbe cekeri imaju impregniranu podstavu tako da je lako za održavanje, kao i džep sa rajsferšlusom gdje možemo držati novčanik, mobitel i ključeve umjesto da ih rovimo po dnu torbe.
Foto: Zejneb Musić
Torbe za laptope mogu se otvarati i zatvarati na obje strane, umjesto samo na jednu, što je praktičnije.
Foto: Zejneb Musić
Kako, gledajući iz vašeg iskustva, svatko od nas može smanjiti otpad?
Ako razmislimo samo o količini otpada kojeg proizvodimo, kao pojedinci ili u domaćinstvima, samo u tom segmentu možemo smanjiti količinu plastičnog otpada tako što ćemo:
***
AJB DOC Festival traje od 10.9.2021. do 14.9.2021., a više detalja otkrijte klikom OVDJE.
***
Tekst: Bonjour.ba
Foto: Zejneb Musić
TEKST: Ada Ćeremida
Dva dana nakon što je njegovom Očevinom otvoren Festival, Paweł Pawlikowski vratio se pred sarajevsku publiku, ovaj put bez filmskog platna između nas.
Nedjeljno jutro tokom Sarajevo Film Festivala ima vlastiti ritam: grad se tek vraća sebi od prethodne večeri, dok se u BKC-u već razgovara o filmu. Ovoga puta u centru tog razgovora bio je Paweł Pawlikowski , autor filmova Ida i Cold War , reditelj čiji je filmski jezik tokom godina postao gotovo trenutno prepoznatljiv.
Za Sarajevo ovo nije prvi susret s njegovim radom: Cold War otvorio je Festival 2018. godine, a godinu kasnije Pawlikowski je dobio Počasno Srce Sarajeva i vlastiti Tribute To program. Ove godine vratio se s filmom Očevina , kojim je otvoreno 32. izdanje Festivala, pa je Masterclass dva dana kasnije djelovao gotovo kao drugi čin njegovog sarajevskog povratka.
Ako volite razgovore o filmu koji vrlo brzo prestanu biti samo razgovori o filmu, ovo je bio jedan od onih za koje vrijedi otvoriti Notes još prije nego što se ugase svjetla. Mi smo bili tamo, zapisivali rečenice, digresije i male trenutke između njih, a u nastavku izdvajamo ono što nam je ostalo nakon izlaska iz BKC-a.
Pawlikowski nije u film ušao s velikim planom da postane reditelj. Dok je radio postdiplomski studij i pokušavao završiti doktorat, shvatio je da akademski život nije za njega. Prije toga okušao se u muzici i pisanju, ali ni u jednom nije pronašao jezik koji mu je potpuno odgovarao, posebno jer se osjećao negdje između poljskog jezika svog odrastanja i engleskog koji je kasnije usvojio.
Kamera mu je otvorila prostor u kojem su se svi ti prethodni pokušaji mogli spojiti. Film je mogao nositi sliku, muziku, priču i ono što nije uspijevao izraziti samo riječima. Prvi kratki radovi danas mu nisu naročito važni, ali su mu dali nešto drugo: priliku da nauči kako filmski jezik tehnički funkcioniše.
Kada ga je neko iz publike pitao kako bi danas, kao dvadesetogodišnjak, započeo karijeru, Pawlikowski je zapravo odbacio samu ideju planiranja karijere. Njegov put nije se razvijao prema unaprijed postavljenoj strategiji. Koncentrirao se na sljedeći film za koji je imao ideju i na ono što mu je u tom trenutku bilo dovoljno važno da o tome nešto kaže.
Za njega ni budžet nije početna tačka. Kada postoji ideja koja vam je zaista u glavi i osjećaj da znate kako joj pristupiti, smatra da se način realizacije može pronaći s mnogo novca, malo novca ili gotovo bez njega. Važnije mu je da iza filma postoji osoba koja ga zaista želi napraviti nego da sve od početka izgleda savršeno.
Prelazak iz dokumentarnog u igrani film nije značio da je Pawlikowski ostavio dokumentarni način razmišljanja iza sebe. Naprotiv, shvatio je da ga više privlači pripovijedanje, ali fikcija koja i dalje ima teksturu stvarnog života.
Smeta mu kada se scenarij previše osjeti na ekranu, kada dijalog postoji samo da bi gledatelju objasnio šta se događa ili kada konstrukcija priče postane vidljivija od samih likova. Zato su njegove priče često jednostavne, s malim brojem likova, dok prostor za nijanse, slike i emociju ostaje mnogo veći. Taj pristup prvi je ozbiljnije razvio u ranim igranim filmovima i nastavio ga graditi kroz ostatak karijere.
Jedna od najjasnijih Pawlikowskijevih lekcija bila je ona o ekonomiji filma. On pokušava izbaciti scene koje samo prenose informacije i graditi film od snažnih trenutaka i slika koje mogu sugerirati mnogo više nego što bi nekoliko minuta dijaloga moglo objasniti.
Do toga nije došao kroz neku teorijsku formulu. Prisjetio se jednog svog dokumentarca za koji je snimio previše materijala jer se zaljubio u temu. Kada ga je kasnije ponovo gledao, primijetio je da stalno ubrzava film kako bi stigao do sljedećeg dijela koji ga zaista zanima. Taj osjećaj ostao mu je kao vrlo jednostavan kriterij: izbjegavati ono što je suvišno, očigledno ili vizuelno nezanimljivo.
Prije radnje Pawlikowski traži likove koji u sebi već nose određenu tenziju. Zanimaju ga ljudi koji žele jednu stvar, ali istovremeno možda žele i nešto sasvim drugo, kao i odnosi u kojima dvije osobe nešto traže jedna od druge.
Upravo ta unutrašnja kontradikcija za njega pokreće priču. Film pritom vidi kao vrlo konkretnu umjetnost: ono što postoji jeste ono što možemo vidjeti na ekranu. Zbog toga psihologija lika ne može ostati samo zapisana u scenariju ili objašnjena u bilješkama reditelja, mora pronaći svoj oblik kroz lice, pokret, odnos, prostor ili situaciju.
Scenarij kod Pawlikowskog nije nešto što se završi prije početka priprema. On napiše dovoljno da može pokrenuti film, predstaviti ga glumcima i osigurati produkciju, ali zatim ostavlja prostor da se materijal mijenja.
Lokacije su dio tog pisanja. Za My Summer of Love mjesecima je obilazio Yorkshire i Lancashire tražeći odgovarajuće kuće, doline i druge prostore, a dok ih je tražio, paralelno je razmišljao o priči. Isto se događa tokom castinga: čak i glumac koji na kraju ne dobije ulogu može izgovoriti nešto ili donijeti detalj koji će završiti u filmu. Za Pawlikowskog priprema zato nije faza prije stvaranja filma. Ona već jeste stvaranje filma.
Najbolji primjer tog pristupa dao je govoreći o početku Ide. U scenariju je postojala ekspozicijska scena s časnim sestrama koja je jasno prenosila informacije potrebne za priču. Tokom priprema ugledao je članicu art departmenta kako slika lice Krista i shvatio da taj prizor može otvoriti film mnogo snažnije od onoga što je napisao.
Zato sebi tokom cijelog procesa namjerno ostavlja mogućnost da pronađe bolju ideju. Glumci, pejzaži, situacije i slučajno pronađene slike mogu ponuditi nešto što nije moguće izmisliti za stolom. Za njega to nije improvizacija koliko spremnost da pažljivo posmatra materijal koji je već okupio i reaguje kada se pred njim pojavi nešto bolje.
Ida je za Pawlikowskog predstavljala povratak nečemu elementarnijem u filmu. Govorio je o statičnim kadrovima, odsustvu nepotrebnih pokreta kamere i close-upova te povjerenju u samu sliku da prenese ono što treba.
Na vizuelni svijet filma utjecali su i porodični albumi koje je godinama nosio sa sobom. Crno-bijele fotografije, jednostavniji prostori s manje predmeta i slike iz djetinjstva postali su dio načina na koji je zamišljao taj film. Upravo je na Idi prvi put imao vrlo precizan osjećaj kako film treba izgledati, još prije nego što je snimanje u potpunosti počelo.
Govoreći o suzdržanim emocijama u Očevini, Pawlikowski je objasnio da ga više zanima ono što se događa u glavi gledatelja nego eksplicitno pokazivanje osjećaja. Lik ne mora demonstrirati emociju da bismo razumjeli šta mu se događa.
Zbog toga traži vrlo preciznu mjeru između premalo i previše. Film montira još tokom snimanja, pa već tada može vidjeti gdje mu nedostaje malo više napetosti, emocije ili poremećaja u ritmu. Neke scene nastale su upravo tokom snimanja jer je u već složenom materijalu osjetio da filmu na određenom mjestu treba drugačija emocionalna vrijednost. Scenarij je u tom procesu mapa, ali ne i konačna verzija filma.
Pawlikowski prvo pokušava dobro odabrati glumca, i to ne samo prema njegovim tehničkim sposobnostima nego prema osobnosti, energiji i onome što osoba prirodno donosi pred kameru. Nakon toga metoda zavisi od pojedinca jer, kako je objasnio, glumci potpuno različito dolaze do uloge.
Na Očevini upravo se ta razlika jasno vidjela. August Diehl ušao je u rad s velikim poznavanjem Klausa Manna i Pawlikowski je njihov proces opisao kao nešto vrlo slobodno i nalik jazz sessionu. Sandra Hüller, s druge strane, dolazi iz drugačijeg procesa i trebalo joj je vremena da se prilagodi njegovom labavijem načinu rada. Za Pawlikowskog pritom kadar i gluma nisu dvije odvojene stvari: način na koji je tijelo smješteno u kompoziciju, svjetlo i framing dio su same izvedbe, a ne samo tehnički okvir oko nje.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
