TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 8.9.2021.
Festival Dokumentarnog Filma AJB DOC će okupiti čak 23 odabrana filma u sklopu svog četvrtog izdanja.
Moći ćete pratiti čak 8 regionalnih premijera, 5 bh. premijera, 6 svjetskih premijera i tri posebne projekcije.
Pomno odabrana selekcija najboljih svjetskih i regionalnih dokumentarnih filmova na četvrtom izdanju AJB DOC-a vraća se u kinosale, a prilagodili su i Festival tako da bude dostupan svima, online i to bez plaćanja.
Pozitivno iznenađenje bila je i činjenica da se broj prijava dokumentarnih filmova nije smanjio radi pandemije, nego je AJB DOC festival dobio čak 300 prijava, od kojih je odabrano njih 23.
Foto: Zejneb Musić
Našu pozornost posebno je privukla i suradnja između AJB DOC-a i Alme Mirvić koja stoji iza dizajna ovogodišnjeg službenog cekera festivala.
Priča je pokrenuta ove godine, nakon što su iz tima AJB DOC Festivala vidjeli objavu osnivačice brenda gdje je pokazala kako je od velikog platna reklamne folije prošlogodišnjeg AJB DOC Film Festivala kreirala lijep ruksak.
Obzirom da je reciklaža i briga o okolini jedna je od filozofija AJB DOC, u suradnju s Almom su od reciklaže promo materijala napravili cekere i torbe za laptope.
Alma Mirvić, osnivačica male radionice ekoloških inovacija ekotvorine.ba
Upravo smo s Almom razgovarali o ovom cekeru koji spaja estetiku, očuvanje okoliša i praktičnost u jedan artikl koji ćemo rado nositi.
Više otkrijte u nastavku.
Kako biste opisali sebe u tri riječi:
Optimista, radoznala, impulsivna.
Foto: Zejneb Musić
Kako je tekao vaš razvojni put do danas?
U akademskom smislu, diplomirala sam francuski jezik i književnost i poslije toga magistrirala na interdisciplinarnom postdiplomskom programu gdje sam se u tezi bavila zakonodavstvom u oblasti zaštite okoliša i vezanim integracijama u EU u tom pogledu.
Foto: Zejneb Musić
To je predstavljalo moj svojevrsni „ulazak“ u temu zaštite okoliša 2005. godine. U poslovnom smislu, kroz posao u međunarodnim organizacijama sam se bavila projektima zaštite okoliša i sarađivala sa brojnim ekološkim udruženjima unutar i van Bosne i Hercegovine.
Radeći u Austriji sam se susrela sa uređenijim sistemom razdvajanja kućnog otpada i tretiranju otpada kao resursa, a ne kao smeća.
Navike koje sam tamo usvojila sam nastavila u što većoj mjeri praktikovati i u svom životu kod kuće u BiH.
Foto: Zejneb Musić
Što je bila inspiracija za dizajn ruksaka i koliko je trajala sama izrada?
Moram priznati da sam prvi AJB DOC baner našla krajem jeseni prošle godine na uličnoj hrpi smeća u jednoj sarajevskoj ulici, odnijela ga na pranje i pregledala zbog oštećenja.
Crna boja je vrlo praktična i atraktivna, a i sam logo je vrlo dopadljiv i upečatljiv.
Foto: Zejneb Musić
S obzirom da su marketinški baneri napravljeni od PVC folije koja je vodootporna, ali i izuzetno kruta i zahtjevna za rukovanje u smislu lomljenja i savijanja, razmišljala sam o dizajnu koji bi bio izvediv u smislu krojenja. Zatim, dizajn je integrisao impregnirani materijal kako bi imali što kvalitetniju zaštitu, a da pritom imamo i dovoljno prostora za laptop i male džepove kojima lako pristupamo.
Foto: Zejneb Musić
Sam ruksak sam i sama nosila i testirala tokom zime i na kiši. Fotku ruksaka sam objavila na instagram profilu @ekotvorine.ba, i evo u ovoj godini ekipa AJB DOC je vidjela tu fotku i javila mi se radi saradnje, što me izuzetno obradovalo. Ovakav potez pokazuje odgovoran odnos prema resursima i otpadu i nadam se da će ekipa koja stoji iza AJB DOC uvesti još više ekološki prihvatljivih praksi u svoj rad.
Foto: Zejneb Musić
U prvoj iteraciji ruksaka nije bilo dodatnog skrivenog džepa, pa sam to sa majstorom tašnarom uradila u drugoj verziji jer je imalo smisla dodati skriveni džep u kojem možemo brzo dohvatiti nešto što nam je potrebno, bez da otvaramo cijeli ruksak.
Foto: Zejneb Musić
Za izradu jednog ruksaka koji je u potpunosti osmišljen i skrojen potreban je jedan dan.
Koji je po vama prvi korak koji svi možemo napraviti za ekološki svjesniju svakodnevnicu?
Najvažnije je početi od sebe i postepeno uvoditi zdravije i za prirodu poštednije navike. U svakom segmentu našeg života, trebamo i možemo unijeti promjene koje će se pozitivno odraziti i na kvalitetu našeg života ali i umanjiti naš ekološki otisak. Promjene treba uvoditi svjesno i postepeno da bi one zaista postale dio našeg životnog stila i izbora.
Foto: Zejneb Musić
Na primjer, godinama je u smislu smanjenja otpada važila krilatica „reduce-reuse-recycle“ a ona je danas proširena na „refuse“ – odbijanje kao prvi korak, te zatim i korak „rot“ – kompostiranje, kao važan segment o kojem treba razmisliti kako bi što manje zagadili prirodu i biološki otpad zasebno tretirali.
Foto: Zejneb Musić
Pa tako, trebamo praktikovati svakodnevne afirmacije „Neću kesu – imam ceker “, a pogotovo kada smo u cafeima ili restoranima „Neću slamku!“.
Osim toga, tekstilni otpad predstavlja rastući segment otpada svugdje u svijetu i posebno za nas žene, bilo bi korisno da svjesno razmislimo o iskoristivosti svega u našim ormarima, doniranju odjeće ili prekrajanju u nešto drugo ili popravljanju stvari, da ih ne šaljemo na deponiju.
Foto: Zejneb Musić
Što je inspiracija za dizajn cekera i torbi za laptope koji će biti predstavljeni na AJB DOC Film Festivalu ove godine?
Inspiracija je svakako upotrebljivost u svakodnevnom životu i praktični dizajn. Na primjer, sve torbe cekeri imaju impregniranu podstavu tako da je lako za održavanje, kao i džep sa rajsferšlusom gdje možemo držati novčanik, mobitel i ključeve umjesto da ih rovimo po dnu torbe.
Foto: Zejneb Musić
Torbe za laptope mogu se otvarati i zatvarati na obje strane, umjesto samo na jednu, što je praktičnije.
Foto: Zejneb Musić
Kako, gledajući iz vašeg iskustva, svatko od nas može smanjiti otpad?
Ako razmislimo samo o količini otpada kojeg proizvodimo, kao pojedinci ili u domaćinstvima, samo u tom segmentu možemo smanjiti količinu plastičnog otpada tako što ćemo:
***
AJB DOC Festival traje od 10.9.2021. do 14.9.2021., a više detalja otkrijte klikom OVDJE.
***
Tekst: Bonjour.ba
Foto: Zejneb Musić
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Ada Ćeremida
Zašto se u 2026. ponovo zaljubljujemo u priče stare 200 godina? Novi film s Daisy Edgar-Jones otvara pitanje je li nam dosta modernih romansi ili smo samo zaboravili koliko je uzbudljivo nekoga čekati.
Čini se da je 2026. godina u kojoj smo kolektivno odlučili da nam je dosta modernog dejtanja i da bismo radije gledali dvoje ljudi kako se tri sata pokušavaju pogledati preko plesne dvorane.
I iskreno, razumijemo.
Nakon novih Orkanskih visova, Nolanove Odiseje i najavljene Netflixove adaptacije Pride & Prejudice, u kina je stigao i Sense and Sensibility, odnosno Razum i osjećaji, s Daisy Edgar-Jones u glavnoj ulozi. Jane Austen, očito, ponovo ima svoju godinu.
Ali šta nas toliko privlači pričama napisanim prije više od dva stoljeća? Jesu li korzeti, pisma i dugi pogledi stvarno privlačniji od sadašnjosti ili smo samo toliko zasićeni digitalnom komunikacijom da nam je ideja čekanja nečijeg pisma postala romantična?
Nova adaptacija romana Jane Austen iz 1811. godine, koju režira Georgia Oakley, pruža zanimljiv povod za ta pitanja.
U središtu su sestre Elinor i Marianne Dashwood koje, nakon očeve smrti i gubitka finansijske sigurnosti, pokušavaju pronaći svoje mjesto u društvu u kojem brak nije samo pitanje ljubavi nego i opstanka. Daisy Edgar-Jones igra suzdržanu Elinor, dok Esmé Creed-Miles utjelovljuje emotivnu i impulzivnu Marianne. Tu su još George MacKay, Frank Dillane, Caitríona Balfe i Fiona Shaw.
I dok na papiru zvuči kao još jedna romansa s raskošnim kostimima, ovo je prije svega priča o tome koliko košta kada osjećaje sakrivamo, ali i kada im dozvolimo da odlučuju umjesto nas. 
Yearning . Riječ koju posljednjih godina sve češće čujemo na TikToku, u filmskim komentarima i raspravama o tome zašto nam određene ljubavne priče jednostavno ne izlaze iz glave.
Najbliže bismo je preveli kao čežnju, ali yearning u pop kulturi podrazumijeva nešto konkretnije: emocionalnu napetost između dvoje ljudi koji nešto duboko osjećaju, ali to izgovaraju prekasno, pogrešno ili nikako.
To je onaj pogled preko prostorije. Ruka koja skoro dodirne drugu. Razgovor u kojem se govori o vremenu, a zapravo o ljubavi.
I možda je baš zato publika ponovo zainteresovana za Jane Austen i sestre Brontë. 
U savremenim romantičnim pričama često sve počinje fizičkom privlačnošću, a emocije dolaze kasnije. Kod Austen je obrnuto. Emocija se gomila kroz razgovore, društvena pravila, pogrešna tumačenja i neizgovorene rečenice.
Zanimljivo je i koliko je filmska 2026. okrenuta književnosti. Emerald Fennell već je izazvala rasprave svojim Orkanskim visovima, Christopher Nolan posegnuo je za Homerom u Odiseji, dok Netflix za 3. decembar priprema šestodijelni Pride & Prejudice prema scenariju Dolly Alderton, s Emmom Corrin i Jackom Lowdenom.
Naravno, Odiseja nije romantična historijska drama poput Austeninih priča, ali je dio šireg povratka velikim književnim narativima.
Možda ne želimo doslovno živjeti u prošlosti. Možda samo želimo ljubavne priče koje će nam dati vremena da nešto osjetimo.
A evo i osam misli kroz koje bih posmatrala novu adaptaciju. 
Ako ste gledali Normal People, znate zašto Daisy Edgar-Jones djeluje kao gotovo prirodan izbor za Elinor Dashwood.
Elinor je žena koja razumije šta osjeća, ali je odgojena tako da to ne pokazuje. Ona preuzima odgovornost, razmišlja o posljedicama i pokušava ostati pribrana čak i kada joj se privatni život raspada.
Zanimljivo je kako se takva suzdržanost danas može tumačiti kao emocionalna zrelost, iako ponekad izgleda više kao potpuno odustajanje od vlastitih potreba.
Daisy je već u Normal People pokazala koliko emocije može prenijeti bez velikih monologa. Upravo je takva vrsta glume ključna za lik poput Elinor: publika mora razumjeti ono što njen lik ne dopušta sebi izgovoriti.
A možda je najzanimljivije pitanje koliko se zapravo promijenilo od Austenine 1811. do danas, ako još uvijek toliko dobro razumijemo ženu koja pokušava biti razumna na vlastitu štetu. 
Ako je Elinor razum, Marianne je osjećaj. I to ne osjećaj koji se može sakriti ili lijepo upakovati.
Esmé Creed-Miles igra mlađu sestru koja vjeruje da ljubav treba biti intenzivna, gotovo apsolutna. Za Marianne nema previše prostora između velike romantike i velikog razočaranja.
Upravo njihov kontrast nosi priču.
Jedna pokušava preživjeti tako što sve drži pod kontrolom. Druga vjeruje da život bez otvoreno iskazanih emocija nema mnogo smisla.
I zanimljivo je što film ne mora jednu proglasiti pametnijom od druge. Jer, ako malo razmislimo, ni jedna krajnost nije naročito zdrava.
Ono što mi je u toj dinamici najzanimljivije jeste da se dvije potpuno različite osobe mogu suočiti s istim problemom: kako voljeti nekoga, a pritom ne izgubiti sebe? 
Edward Ferrars, kojeg igra George MacKay, i John Willoughby, kojeg tumači Frank Dillane, predstavljaju dvije vrlo različite vrste romantične komplikacije.
Jedan je suzdržan, opterećen očekivanjima i obavezama. Drugi je šarmantan, spontan i mnogo lakši za idealiziranje.
Austen je ovakve likove pisala u društvu u kojem se nije moglo jednostavno izaći iz porodičnih obaveza, naročito kada su novac i ugled bili važniji od ličnih želja.
Danas su okolnosti drugačije, ali emocionalni obrasci djeluju iznenađujuće poznato.
Neko vam daje dovoljno pažnje da se zaljubite, ali ne i dovoljno sigurnosti da znate na čemu ste. Neko drugi možda ima iskrene osjećaje, ali nema hrabrosti da s njima nešto uradi.
I odjednom 1811. ne djeluje toliko daleko. 
Nakon raskošnih, gotovo teatralnih Orkanskih visova Emerald Fennell, zanimljivo je gledati adaptaciju koja bira drugačiju vizualnu logiku.
Georgia Oakley pristupa svijetu Jane Austen prirodnije, s prigušenim bojama, manje glamuroznim prikazom odjeće i većim naglaskom na svakodnevicu likova. Čak je i kostimografija Grace Snell osmišljena tako da odražava finansijsku situaciju porodice Dashwood: odjeća se ponavlja, prilagođava i nosi kroz različite prilike.
To je važan detalj.
Jer nije svaka žena u 19. stoljeću imala garderober koji izgleda kao Pinterest board. Nisu svi interijeri bili raskošni, niti je svaka haljina bila potpuno nova.
Ovakav pristup može učiniti priču uvjerljivijom, iako istovremeno otvara pitanje gubi li adaptacija dio vizualne čarolije koju publika očekuje od historijske romanse.
Meni je kao tema posebno zanimljiva ideja da kostimografija i prostor ne služe samo tome da film bude lijep, nego da objasne društveni položaj njegovih likova.
Uostalom, kada je porodica suočena s gubitkom imovine, luksuz više nije samo estetika. On je pitanje moći. 
Ovo je možda najvažnija stvar koju vrijedi imati na umu dok gledamo bilo koju adaptaciju Jane Austen.
Njene heroine ne pokušavaju pronaći ljubav u svijetu neograničenih mogućnosti.
One žive u društvu u kojem finansijska sigurnost, nasljedstvo i brak određuju kvalitet ostatka njihovog života.
Za Elinor i Marianne pitanje ljubavi ne može se potpuno odvojiti od pitanja novca. Njihovi izbori nisu samo romantični, nego i ekonomski.
Zbog toga Austenine priče i danas imaju mnogo više društvene oštrine nego što im se često priznaje.
Lako je romantizirati muškarca koji stoji na kiši i priznaje osjećaje. Malo je manje romantično razmišljati o tome da bi žena u takvom društvu mogla ostati bez finansijske sigurnosti zato što se zaljubila u pogrešnu osobu.
I možda je najveća ironija našeg povratka ovim pričama to što romantiziramo period u kojem žene nisu imale ni približno slobodu koju danas imamo. 
Naslov Sense and Sensibility vrlo lako navodi na očekivanje dvije paralelne ljubavne priče.
Međutim, odnos Elinor i Marianne ima potencijal da bude emocionalno najzanimljiviji dio filma.
Rediteljica Georgia Oakley i same glumice naglasile su da je sestrinska povezanost ključna za ovu adaptaciju, što je i jedan od načina na koji se film razlikuje od ranijih verzija.
Dvije žene koje se suočavaju s gubitkom, finansijskom nesigurnošću i ljubavnim razočaranjima, ali potpuno različito reaguju na iste okolnosti.
Takva dinamika daje filmu prostor da govori o nečemu mnogo širem od romantične kompatibilnosti.
Koliko smo spremni razumjeti osobu koja ne pokazuje emocije kao mi? Koliko često brigu pogrešno tumačimo kao hladnoću, a intenzitet kao iskrenost?
U priči koja se naizgled bavi pronalaskom ljubavi, možda je najvažniji odnos upravo onaj koji ne zavisi od toga hoće li se neko na kraju vjenčati. 
Ovo je pitanje koje prati gotovo svaku novu adaptaciju poznatog književnog djela.
Koliko daleko reditelj smije otići od originala? I ako ne ode dovoljno daleko, zašto nam je uopšte potrebna nova verzija?
Sense and Sensibility već ima izuzetno poznatu adaptaciju Anga Leeja iz 1995. godine, s Emmom Thompson, Kate Winslet, Hughom Grantom i Alanom Rickmanom.
Tridesetak godina kasnije nije dovoljno samo okupiti novu glumačku postavu i ponoviti istu priču.
Oakley donosi prirodniju estetiku i naglašeniji fokus na sestre Dashwood, ali ostaje zanimljivo pitanje je li to dovoljno da film dobije vlastiti identitet.
I kritičari su već podijeljeni oko toga. Dok jedni ističu nježnost i humanost nove interpretacije, drugi joj zamjeraju pretjeranu suzdržanost, tamniju fotografiju i nedostatak snažnije romantične hemije.
Za razliku od Emerald Fennell, koja je s Orkanskim visovima gotovo provocirala publiku da raspravlja o tome šta adaptacija smije biti, Oakley bira mnogo oprezniji pristup.
A oprez u filmskoj adaptaciji može biti i kvaliteta i problem.
Jer, iako od svakog novog filma ne treba očekivati revoluciju, od njega ipak želimo nešto što će nas natjerati da poznatu priču pogledamo drugim očima.
Ovo me vraća na pitanje s početka.
Zašto nam historijske romanse toliko privlače pažnju u 2026. godini?
Možda zato što su moderni odnosi postali previše dostupni, a istovremeno emocionalno nedostupni.
Danas možemo nekome poslati poruku u bilo kojem trenutku. Vidjeti kada je online. Znati da je pogledao naš Instagram story. Provjeriti posljednju aktivnost i iz nje izvući deset potpuno različitih zaključaka.
A opet se često osjećamo kao da nikada nismo imali manje sigurnosti u to šta druga osoba misli.
Historijske romanse nude nešto potpuno suprotno. Ograničenu komunikaciju, spore odnose, društvene prepreke i osjećaje koji moraju pronaći svoj put bez stalnog digitalnog kontakta.
Naravno, to ne znači da su odnosi tada bili zdraviji ili kvalitetniji. Jane Austen je, između ostalog, pisala o tome koliko su takvi sistemi ograničavali žene. Ali filmovi nam dozvoljavaju da izdvojimo jedan romantični dio te prošlosti bez potrebe da u njoj zaista živimo.
Možda je yearning toliko privlačan upravo zato što vraća vrijednost iščekivanju. A možda je taj naš kolektivni povratak Jane Austen samo vrlo elegantan način da priznamo kako nam nedostaju romantične priče u kojima se ljudi zaista trude razumjeti jedni druge.
Nakon Orkanskih visova, Odiseje i sada Razuma i osjećaja, jedno je jasno: filmska industrija ponovo pronalazi inspiraciju u književnim djelima starim stoljećima. A ako nešto možemo naučiti od Austen, onda je to da biti zaljubljen i biti sposoban voljeti nisu uvijek ista stvar.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
