TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 8.9.2021.
Festival Dokumentarnog Filma AJB DOC će okupiti čak 23 odabrana filma u sklopu svog četvrtog izdanja.
Moći ćete pratiti čak 8 regionalnih premijera, 5 bh. premijera, 6 svjetskih premijera i tri posebne projekcije.
Pomno odabrana selekcija najboljih svjetskih i regionalnih dokumentarnih filmova na četvrtom izdanju AJB DOC-a vraća se u kinosale, a prilagodili su i Festival tako da bude dostupan svima, online i to bez plaćanja.
Pozitivno iznenađenje bila je i činjenica da se broj prijava dokumentarnih filmova nije smanjio radi pandemije, nego je AJB DOC festival dobio čak 300 prijava, od kojih je odabrano njih 23.
Foto: Zejneb Musić
Našu pozornost posebno je privukla i suradnja između AJB DOC-a i Alme Mirvić koja stoji iza dizajna ovogodišnjeg službenog cekera festivala.
Priča je pokrenuta ove godine, nakon što su iz tima AJB DOC Festivala vidjeli objavu osnivačice brenda gdje je pokazala kako je od velikog platna reklamne folije prošlogodišnjeg AJB DOC Film Festivala kreirala lijep ruksak.
Obzirom da je reciklaža i briga o okolini jedna je od filozofija AJB DOC, u suradnju s Almom su od reciklaže promo materijala napravili cekere i torbe za laptope.
Alma Mirvić, osnivačica male radionice ekoloških inovacija ekotvorine.ba
Upravo smo s Almom razgovarali o ovom cekeru koji spaja estetiku, očuvanje okoliša i praktičnost u jedan artikl koji ćemo rado nositi.
Više otkrijte u nastavku.
Kako biste opisali sebe u tri riječi:
Optimista, radoznala, impulsivna.
Foto: Zejneb Musić
Kako je tekao vaš razvojni put do danas?
U akademskom smislu, diplomirala sam francuski jezik i književnost i poslije toga magistrirala na interdisciplinarnom postdiplomskom programu gdje sam se u tezi bavila zakonodavstvom u oblasti zaštite okoliša i vezanim integracijama u EU u tom pogledu.
Foto: Zejneb Musić
To je predstavljalo moj svojevrsni „ulazak“ u temu zaštite okoliša 2005. godine. U poslovnom smislu, kroz posao u međunarodnim organizacijama sam se bavila projektima zaštite okoliša i sarađivala sa brojnim ekološkim udruženjima unutar i van Bosne i Hercegovine.
Radeći u Austriji sam se susrela sa uređenijim sistemom razdvajanja kućnog otpada i tretiranju otpada kao resursa, a ne kao smeća.
Navike koje sam tamo usvojila sam nastavila u što većoj mjeri praktikovati i u svom životu kod kuće u BiH.
Foto: Zejneb Musić
Što je bila inspiracija za dizajn ruksaka i koliko je trajala sama izrada?
Moram priznati da sam prvi AJB DOC baner našla krajem jeseni prošle godine na uličnoj hrpi smeća u jednoj sarajevskoj ulici, odnijela ga na pranje i pregledala zbog oštećenja.
Crna boja je vrlo praktična i atraktivna, a i sam logo je vrlo dopadljiv i upečatljiv.
Foto: Zejneb Musić
S obzirom da su marketinški baneri napravljeni od PVC folije koja je vodootporna, ali i izuzetno kruta i zahtjevna za rukovanje u smislu lomljenja i savijanja, razmišljala sam o dizajnu koji bi bio izvediv u smislu krojenja. Zatim, dizajn je integrisao impregnirani materijal kako bi imali što kvalitetniju zaštitu, a da pritom imamo i dovoljno prostora za laptop i male džepove kojima lako pristupamo.
Foto: Zejneb Musić
Sam ruksak sam i sama nosila i testirala tokom zime i na kiši. Fotku ruksaka sam objavila na instagram profilu @ekotvorine.ba, i evo u ovoj godini ekipa AJB DOC je vidjela tu fotku i javila mi se radi saradnje, što me izuzetno obradovalo. Ovakav potez pokazuje odgovoran odnos prema resursima i otpadu i nadam se da će ekipa koja stoji iza AJB DOC uvesti još više ekološki prihvatljivih praksi u svoj rad.
Foto: Zejneb Musić
U prvoj iteraciji ruksaka nije bilo dodatnog skrivenog džepa, pa sam to sa majstorom tašnarom uradila u drugoj verziji jer je imalo smisla dodati skriveni džep u kojem možemo brzo dohvatiti nešto što nam je potrebno, bez da otvaramo cijeli ruksak.
Foto: Zejneb Musić
Za izradu jednog ruksaka koji je u potpunosti osmišljen i skrojen potreban je jedan dan.
Koji je po vama prvi korak koji svi možemo napraviti za ekološki svjesniju svakodnevnicu?
Najvažnije je početi od sebe i postepeno uvoditi zdravije i za prirodu poštednije navike. U svakom segmentu našeg života, trebamo i možemo unijeti promjene koje će se pozitivno odraziti i na kvalitetu našeg života ali i umanjiti naš ekološki otisak. Promjene treba uvoditi svjesno i postepeno da bi one zaista postale dio našeg životnog stila i izbora.
Foto: Zejneb Musić
Na primjer, godinama je u smislu smanjenja otpada važila krilatica „reduce-reuse-recycle“ a ona je danas proširena na „refuse“ – odbijanje kao prvi korak, te zatim i korak „rot“ – kompostiranje, kao važan segment o kojem treba razmisliti kako bi što manje zagadili prirodu i biološki otpad zasebno tretirali.
Foto: Zejneb Musić
Pa tako, trebamo praktikovati svakodnevne afirmacije „Neću kesu – imam ceker “, a pogotovo kada smo u cafeima ili restoranima „Neću slamku!“.
Osim toga, tekstilni otpad predstavlja rastući segment otpada svugdje u svijetu i posebno za nas žene, bilo bi korisno da svjesno razmislimo o iskoristivosti svega u našim ormarima, doniranju odjeće ili prekrajanju u nešto drugo ili popravljanju stvari, da ih ne šaljemo na deponiju.
Foto: Zejneb Musić
Što je inspiracija za dizajn cekera i torbi za laptope koji će biti predstavljeni na AJB DOC Film Festivalu ove godine?
Inspiracija je svakako upotrebljivost u svakodnevnom životu i praktični dizajn. Na primjer, sve torbe cekeri imaju impregniranu podstavu tako da je lako za održavanje, kao i džep sa rajsferšlusom gdje možemo držati novčanik, mobitel i ključeve umjesto da ih rovimo po dnu torbe.
Foto: Zejneb Musić
Torbe za laptope mogu se otvarati i zatvarati na obje strane, umjesto samo na jednu, što je praktičnije.
Foto: Zejneb Musić
Kako, gledajući iz vašeg iskustva, svatko od nas može smanjiti otpad?
Ako razmislimo samo o količini otpada kojeg proizvodimo, kao pojedinci ili u domaćinstvima, samo u tom segmentu možemo smanjiti količinu plastičnog otpada tako što ćemo:
***
AJB DOC Festival traje od 10.9.2021. do 14.9.2021., a više detalja otkrijte klikom OVDJE.
***
Tekst: Bonjour.ba
Foto: Zejneb Musić
TEKST: Ada Ćeremida
Jedan zimski dan proveli smo s Lamineom Guèyeom dok se dokumentarni film ''Sarajevski spust 1984.'' snimao na Bjelašnici, u gradu i u hotelu Apeiro, mjestima gdje se prošlost i sadašnjost prirodno prepliću.
Ekipa filma bila je u punom zamahu, atmosfera uzbuđena, a Lamine, miran, otvoren i potpuno prisutan u svakom trenutku. Između kadrova na planini i gradskih lokacija, sjeli smo s njim na razgovor koji je vrlo brzo otišao dalje od sporta.
Pratiti snimanje dokumentarca i istovremeno zaroniti u njegovu priču značilo je ići punom brzinom, ali bez straha. Ta energija osjeti se i u ovom razgovoru, jednako kao i jasna autorska namjera iza projekta. 
Iza filma stoji Adnan Hasković, jedan od najprepoznatljivijih bosanskohercegovačkih glumaca, koji se nakon međunarodnih i holivudskih angažmana svjesno okreće filmovima s jasnom društvenom porukom i globalnim dometom.
Ideju za ‘’Sarajevski spust 1984.'' potpisuje autorica i rediteljica Aleksandra Fracassa-Kostić, koja je ovu snažnu priču prvi put predstavila Haskoviću prije tri godine.
Od tada, njihova zajednička posvećenost projektu rasla je u filmu koji s jednakom pažnjom gleda u prošlost i govori o sadašnjem trenutku.
Lamine Guèye je prvi i do danas jedini senegalski sportista koji se takmičio u alpskom skijanju na Zimskim olimpijskim igrama, upravo u Sarajevu 1984. godine. Danas se, nakon četiri decenije, vraća u grad koji za njega nije samo olimpijska destinacija, već simbol susreta, otvorenosti i zajedništva.
U razgovoru koji slijedi govori o identitetu, solidarnosti i vrijednostima sporta koje nadilaze medalje. Neki od najličnijih trenutaka iz ovog susreta ostali su zabilježeni i van samog intervjua kao mali uvidi u to ko je Lamine danas.
Lamine Guèye, Senegalski skijaš i predsjednik Senegalske skijaške federacije sa Eminom Smakom, glavnom urednicom Bonjour.ba
Lamine, povratak u Sarajevo nakon četiri decenije: koje su vas emocije najviše iznenadile tokom ovog povratka?
Iskreno, nije to bilo iznenađenje, već potvrda. Potvrda onoga što sam osjetio kada sam prvi put došao ovdje sa 24 godine. Taj grad, ti ljudi, ta toplina i osjećaj dobrodošlice. Tokom Olimpijskih igara ste stalno u žurbi, sastanci kapitena, treninzi, trke, priprema skija i nemate vremena da sve to zaista osjetite.
Danas, zahvaljujući ovom projektu, mogao sam sve upiti, poput spužve. I to je bila velika potvrda. Hodate ulicom, ljudi su ljubazni, topli. Sarajevo je primjer. Ovdje se osjećam dobro.
To je, istovremeno, najbolji način da izgradite sebe. U takvom okruženju ne možete opstati ako niste duboko svoji i sigurni u ono što jeste. Ali, s druge strane, to je bilo neočekivano i neobično, pa ste prisiljeni da upoznajete druge i dijelite s njima. U opasnom sportu kao što je alpsko skijanje, nemate drugog izbora.
Ostajući svoj i spuštajući se tim stazama punom brzinom, stekao sam poštovanje drugih. Na kraju su se razvila i vrlo vrijedna prijateljstva s takmičarima i ljudima iz tog svijeta koji mi u početku nije bio blizak.
Sarajevo 1984. postalo je simboličan trenutak u olimpijskoj historiji. Šta danas, gledajući unazad, taj trenutak predstavlja izvan sporta?
Sarajevo nije samo grad. Historijski i geografski, to je mjesto gdje katolička crkva, pravoslavna crkva, sinagoga i džamija postoje zajedno. To je mjesto gdje se svijet može susresti.
Olimpijske igre bi trebale biti upravo to. Za mene je Sarajevo 1984. bilo spajanje te dvije ideje: Olimpijade, gdje se svijet susreće i Sarajeva, grada u kojem se svijet već susreće. Svaka od tih ideja je sama po sebi ogromna, ali zajedno postaju nešto posebno. Vrijednosti su iste i zato je taj događaj bio toliko poseban.
Film ‘’Sarajevski spust 1984.'' se vraća u prošlost, ali snažno govori o sadašnjosti. Zašto mislite da je ovu priču bilo važno ispričati baš sada?
Ne prođe dan da ne uključite televiziju, pogledate telefon ili pročitate novine, a da ne dobijete katastrofalne vijesti. Kao da vozimo voz punom brzinom prema zidu. Čini se da je dio čovječanstva zaboravio da smo prije svega ljudi. Bez obzira na boju kože, religiju ili imovinsko stanje.
Ova priča pokazuje da je, čak i kada smo različiti, moguće raditi zajedno. Ja sam se takmičio za Senegal, sam, bez trenera, bez novca, bez infrastrukture.
To je bilo moguće zahvaljujući pomoći drugih: francuske i italijanske skijaške federacije, drugih takmičara, ljudi ovdje u Sarajevu. Kada sam tražio pomoć, uvijek su govorili: ‘’Nema problema''.
To pamtim cijeli život. Ako želimo ići naprijed, jedini put je uz međusobno poštovanje. Posebno vjerujem u mlađe generacije. Pitanje je samo kako tu većinu pretvoriti u stvarnu promjenu.
Ako neko pogleda dokumentarac, a da ne zna ništa o vama, šta biste voljeli da razumije o svijetu u kojem danas živimo?
Sport bi trebao promovisati poštovanje, pravila, protivnika, saradnje. Sport vas uči prijateljstvu i bratstvu. Na kraju, recimo, hokejaške utakmice, rukujete se s protivnikom. Te vrijednosti su ključne. Kada to povežete s mojom pričom, nekim ko dolazi iz zemlje u kojoj taj sport nije uobičajen, shvatite da ništa nije nemoguće.
Kada sam sa 18 godina odlučio osnovati Senegalsku skijašku federaciju, svi su mi govorili da sam lud. Važno je imati cilj i znati da ćete tokom puta učiti.
Nije presudno šta znate danas, već vaša sposobnost da učite svakog dana. Tako postaje moguće i ono što drugima izgleda nedostižno.
U kratkim pauzama između snimanja, razgovor je odlazio i u intimnijem smjeru, o tome kako njegova priča pripada i drugima, te kako danas vidi sebe, slojevitog i oblikovanog svim iskustvima kroz koja je prošao. Te odgovore poslušajte u reels-u ispod.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
