TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 16.2.2021.
Već kroz prvih par izmijenjenih riječi s ljupkom Aidom, uvidjeli smo da zrači elegancijom, ljubaznošću i strasti prema malim lijepim stvarima u životu.
Svoju posvećenost svakom zadatku pokazala nam je na samom setu snimanja koje smo organizirali u Sarajevu, u Ters House, gdje je Aida kao jedna od korisnica #poduzetneZAJEDNO projekta koji realiziramo u sklopu #FEELGOODmajica, s nama podijelila više detalja o svom gourmet putovanju.
Kada nam je pokazivala koje je sve dioptrijske naočale donijela na naše snimanje organizirano u sklopu projekta FEEL GOOD majica (ima zavidnu arhivu koja bi oduševila svaku zaljubljenicu u modu), ali i slastice koje je pripremila, nismo skidali osmijeh s lica.
Baš kao i Aida, njene slastice nazvane Slatko je Slatko zrače bojama, poletnosti, elegancijom. Izrađuje ih od pomno biranih, kvalitetnih sastojaka po recepturama koje su već godinama u njenoj knjižici recapata. Aida priprema i finger food catering, a u razgovoru nam je otkrila da je ovaj brend pokrenula nakon prijevremene mirovine, dokazujući nam da je uvijek pravo vrijeme za nove izazove i ostvarenje snova.
***
Kada ste započeli svoj brend i koji je najveći poslovni izazov s kojim ste se susreli na početku?
Vjerujem da rad velikim dijelom čini čovjeka. Mada sam otišla u prijevremenu mirovinu, bilo je jasno da niti mogu, niti želim da mirujem. Jasno je bilo i da neću da trpim bilo kakvu nadređenu osobu! Preostalo je dakle samo nešto samostalno, bez obzira što na tom polju nisam imala nikakvo iskustvo. I tako se, početkom 2017. godine ujedinila volja sa željom i idejom uz veliku podršku mojih najdražih. Do ostvarenja registriranja obrtničke djelatnosti, trebalo je proći još nekoliko mjeseci, s obzirom na zakonske odrednice, koje nisu išle u prilog umirovljenika. U međuvremenu je bilo još mnogo izazova, no ovaj je još uvijek najveći.
Kako biste opisali svoj brend u 3 riječi?
SLATKO JE SLATKO! Šalim se: kvalitet, inovativnost, pouzdanost.
Koji su proizvodi/usluge dostupne u sklopu vašeg brenda?
Nastojimo zadovoljiti potrebe za zdravijim slasticama, pa tako pored klasičnih, u ponudi imamo priličan broj slastica bez glutena, te veganskih i tzv. raw food, odnosno sirovih. Izrađujemo džemove sa max. 30% sladila u odnosu na voće, a među njima se nađu i rijetkosti poput limuna, naranče, kumkvate i čilija. Pored toga nudimo luksuzni finger food ketering do 50 osoba, gdje spravljamo raznovrsne delicije neobičnih okusa, često kombinirajući za naše podneblje neuobičajene namirnice –voće, sir, meso i druge. Uz ovu uslugu naši klijenti imaju i kompletno postavljanje i aranžiranje trpeze, u čemu smo također veoma prepoznatljivi.
Kako izgleda jedan vaš radni dan?
To ovisi o vrsti narudžbe. Planiranje radnog dana za pripremu keteringa i izradu slastice, veoma se razlikuju. No, ja sam iz prošloga vijeka, pa jako volim olovku, jer olovka ima srce: u mom je radnom dnevniku uvijek ispisan detaljan plan rada po danima i satima.
Tenisice u kojima Aida i doma priprema omiljene slastice i slana jela
Što je ono što vaš brend čini posebnim na domaćem tržištu?
Ne radimo sa poluproizvodima niti aditivima bilo koje vrste. Sve se spravlja u kućnoj radinosti. Naš proizvod se isporučuje potpuno svjež, s obzirom na to da radimo isključivo po narudžbi. Vjerujem da nam u svježini nema premca!
Kako se nosite s neuspjesima i što vas motivira da nastavite dalje raditi na ostvarenju ciljeva?
Svaki neuspjeh poluči nekim novim saznanjem, pa stisneš zube i kreneš dalje.
Najvažnija lekcija o poduzetništvu koju ste naučili dosad?
Ako hoćeš uspjeh preko noći, kratko ćeš trajati. Dakle – uporan, strpljen, spašen!
Koliko su, po vašem iskustvu, ljudi u BiH upoznati s #MadeinBiH etiketom i koji su još koraci potrebni za edukaciju i podizanje svijesti?
Upitno je koliko smo domoljubni općenito, pa je time zadatak još teži, no ipak vjerujem da se kvalitetom proizvoda i usluge može postići i uspjeh i podići svijest kupaca, da kupovinom #MadeinBiH pomažu i sebi i cjelokupnoj zajednici. No u tom je pravcu neminovan i kontinuitet u kvalitetu proizvoda i usluge, što je u našoj zemlji nažalost još uvijek velika rijetkost.
Aidina bilježnica s receptima
Knjiga koja je na vas ostavila najviše utisaka?
Oh, u ovo „godinica“ mnogo je iščitanih naslova stalo koji su ostavili utisak. Ipak, svakih se nekoliko godina vraćam Meši, obožavam bajke, pa je Tolkien na vrhu ljestvice, romanom Obojena ptica Jerzija Kosinskog me obilježio moj suprug, za zabavu istražujem trilere nordijskih savremenika, a oduševljena sam pisanjem hrvatske spisateljice Marine Vujčić, kao i Francuskinje Delphine de Vigan... eh da, koliko „godinica“, barem toliko i naslova!
Što birate kada se želite opustiti i napuniti baterije?
Prijateljicu, prirodu, knjigu, smijeh...
Ovaj naš intervju rezultat je projekta koji radimo s dm drogerie markt i Fondacija 787. Jeste li kroz njega za svoj brend osjetili benefite i ako da, koje?
Povećao se broj pratilaca i upita za proizvode. Nadati se, da će poneki upit biti okrunjen i narudžbom.
Što biste preporučili BONJOUR.čitateljicama kojima nedostaje hrabrosti da započnu svoju kreativnu priču?
Da vjeruju u sebe, osmisle priču korak po korak ne očekujući uspjeh preko noći i od svojih najbližih zatraže podršku.
Sve o proizvodima možete pronaći na Facebook stranici i Instagram profilu.
***
Razgovarala: Dijana Ćavar
Foto: Marko Jovančić za BONJOUR.ba
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
