TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.10.2013.
Marko Fehér – ime iza androgrenosti Prije više od tri mjeseca u Banja Luci na manifestaciji Fashion Fair mladi bh. dizajner imena Marko Fehér je predstavio svoju kolekciju. Vijest sama po sebi se ne bi ništa razlikovala od bilo kojeg drugog predstavljanja kolekcije da Marko nije na pistu poslao modele odjevene u komade namijenjene muškarcima. I ženama.
Androgeni stil uz kakav vežemo pojavu veličanstvene Tilda Swinton je Markov modni izričaj. Odjeća u nebojama, oštrih rezova koja zanimljivo ovija tijelo, bilo muško ili žensko je ono što je već na početku karijere Marka 'izdvojilo' iz mase i čime je privukao pažnju javnosti. Nas je zanimalo kako se jednom mladom dizajneru u Bosni i Hercegovini javila ideja i hrabrost da odmah na početku predstavi androgenu kolekciju, te što misli o komercijalizaciji koja je skoro pa neizbježna pojava na malim tržištima poput našeg.
Kada i kako si prepoznao da želiš ići u androgenom pravcu?
Estetika koja mene zanima, data tema kao fakultetski zadatak i inspiraciju koju sam iskoristio (film „Virdžina") jednostavno same po sebi su smjernice koje upućuju na androgenu modu. Film je taj koji me je najviše posticao da kolekcija krene u tom pravcu, ali i moja estetika.
Inspirira te unisex moda. Misliš li da sve što može obući žena, može odjenuti i muškarac, a da njegova pojava bude i dalje stilski zaokružena?
Naravno da ne, jer nisu baš sve stvari predviđene ni za žene . U sklopu moje estetike, koja je bazirana na minimalističkom pristupu dizajniranju, sve stvari bi mogli nositi kako muškarci tako i žene. Smatrate da Damir Urban nije stilski zaokružen? On je tip osobe za koje ja dizajniram, i volio bih da se on i slični njemu pronalaze u stvarima koje ja radim.
Kakvo je viđenje BiH modne scene gledano očima mladog dizajnera koji je na početku svoje karijere, ali koji ima pristup svim informacijama iz svijeta i koji rad počinje u vremenu live streaminga, blogera, instagramiranja i svega što nam pruža velik uvid u svjetsku modnu scenu?
U poređenju sa svjetskom modnom scenom, mi smo mali. Ali nije samo tako u modi, zapravo tako je u svim oblastima. Ima nekoliko ljudi koji zaista žele da nešto mijenjaju, tu ubrajam i vaš portal, koji se trudi da to sve približi svim građanima naše lijepe zemlje. Od dizajnera uvijek ističem rad Sarajevske dizajnerice Ljiljane Majkić, koja je zaista umjetnik, i žena koja zna svoj posao, te se trudi da se modna scena dovede na viši nivo. Svakako ovo 'cyber' doba nam omogućava da smo bliže svemu, da se poredimo i budemo u korak sa svjetskim dizajnerima i trendovima.
Rekao si da se nikada nećeš komercijalizirati. Hrabre riječi za nekoga tko je na početku karijere. Kakvi su ti planovi za daljnji rad i misliš li da će se njime razvijati androgeni stil kao pravac na BiH modnoj sceni?
Komercijalizaciju u kontekstu prilagođavanja novim trendovima zaista ne volim. Ali smatram da postoji itekako dobrih komercijalnih brendova, te da ću nekada imati priliku raditi za neke od njih. Ali smatram da mladi dizajneri, svi mi, ne smijemo da se sputavamo, i da svakako trebamo da imamo kolekcije koje nas predstavljaju u cijelosti, a ne forsirati nešto u što ćemo biti sigurni da će da se 'unovči'. Ja se nadam da se u tom smjeru neću zagubiti, te da ću uvijek predstaviti nešto iznutra, nešto što sam ja, a ne potrebe tržišta. Što se tiče mog budućeg rada, ne želim da se sputavam i ograničavam, te da kažem da će to biti isključivo androgena moda. Prepustiti ću se, raditi ću po osjećaju, u zavisnosti od trenutnog stanja, raspoloženja, inspiracije pa kako bude. Možda uslijedi nešto isključivo ženstveno ili muževno. Ne znam, vidjeti ćemo šta nosi sutra. :)
Kolekcija Virdžina by Marko Fehér
Modeli : Miladina Grujić, Sunčica Banda, Milenko Blaženović, Dragan Knežević i Srđan Ćurlić{gallery}2013_10/marko{/gallery}
Razgovarala: Ana Ćavar
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
