TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 15.10.2013.
Marko Fehér – ime iza androgrenosti Prije više od tri mjeseca u Banja Luci na manifestaciji Fashion Fair mladi bh. dizajner imena Marko Fehér je predstavio svoju kolekciju. Vijest sama po sebi se ne bi ništa razlikovala od bilo kojeg drugog predstavljanja kolekcije da Marko nije na pistu poslao modele odjevene u komade namijenjene muškarcima. I ženama.
Androgeni stil uz kakav vežemo pojavu veličanstvene Tilda Swinton je Markov modni izričaj. Odjeća u nebojama, oštrih rezova koja zanimljivo ovija tijelo, bilo muško ili žensko je ono što je već na početku karijere Marka 'izdvojilo' iz mase i čime je privukao pažnju javnosti. Nas je zanimalo kako se jednom mladom dizajneru u Bosni i Hercegovini javila ideja i hrabrost da odmah na početku predstavi androgenu kolekciju, te što misli o komercijalizaciji koja je skoro pa neizbježna pojava na malim tržištima poput našeg.
Kada i kako si prepoznao da želiš ići u androgenom pravcu?
Estetika koja mene zanima, data tema kao fakultetski zadatak i inspiraciju koju sam iskoristio (film „Virdžina") jednostavno same po sebi su smjernice koje upućuju na androgenu modu. Film je taj koji me je najviše posticao da kolekcija krene u tom pravcu, ali i moja estetika.
Inspirira te unisex moda. Misliš li da sve što može obući žena, može odjenuti i muškarac, a da njegova pojava bude i dalje stilski zaokružena?
Naravno da ne, jer nisu baš sve stvari predviđene ni za žene . U sklopu moje estetike, koja je bazirana na minimalističkom pristupu dizajniranju, sve stvari bi mogli nositi kako muškarci tako i žene. Smatrate da Damir Urban nije stilski zaokružen? On je tip osobe za koje ja dizajniram, i volio bih da se on i slični njemu pronalaze u stvarima koje ja radim.
Kakvo je viđenje BiH modne scene gledano očima mladog dizajnera koji je na početku svoje karijere, ali koji ima pristup svim informacijama iz svijeta i koji rad počinje u vremenu live streaminga, blogera, instagramiranja i svega što nam pruža velik uvid u svjetsku modnu scenu?
U poređenju sa svjetskom modnom scenom, mi smo mali. Ali nije samo tako u modi, zapravo tako je u svim oblastima. Ima nekoliko ljudi koji zaista žele da nešto mijenjaju, tu ubrajam i vaš portal, koji se trudi da to sve približi svim građanima naše lijepe zemlje. Od dizajnera uvijek ističem rad Sarajevske dizajnerice Ljiljane Majkić, koja je zaista umjetnik, i žena koja zna svoj posao, te se trudi da se modna scena dovede na viši nivo. Svakako ovo 'cyber' doba nam omogućava da smo bliže svemu, da se poredimo i budemo u korak sa svjetskim dizajnerima i trendovima.
Rekao si da se nikada nećeš komercijalizirati. Hrabre riječi za nekoga tko je na početku karijere. Kakvi su ti planovi za daljnji rad i misliš li da će se njime razvijati androgeni stil kao pravac na BiH modnoj sceni?
Komercijalizaciju u kontekstu prilagođavanja novim trendovima zaista ne volim. Ali smatram da postoji itekako dobrih komercijalnih brendova, te da ću nekada imati priliku raditi za neke od njih. Ali smatram da mladi dizajneri, svi mi, ne smijemo da se sputavamo, i da svakako trebamo da imamo kolekcije koje nas predstavljaju u cijelosti, a ne forsirati nešto u što ćemo biti sigurni da će da se 'unovči'. Ja se nadam da se u tom smjeru neću zagubiti, te da ću uvijek predstaviti nešto iznutra, nešto što sam ja, a ne potrebe tržišta. Što se tiče mog budućeg rada, ne želim da se sputavam i ograničavam, te da kažem da će to biti isključivo androgena moda. Prepustiti ću se, raditi ću po osjećaju, u zavisnosti od trenutnog stanja, raspoloženja, inspiracije pa kako bude. Možda uslijedi nešto isključivo ženstveno ili muževno. Ne znam, vidjeti ćemo šta nosi sutra. :)
Kolekcija Virdžina by Marko Fehér
Modeli : Miladina Grujić, Sunčica Banda, Milenko Blaženović, Dragan Knežević i Srđan Ćurlić{gallery}2013_10/marko{/gallery}
Razgovarala: Ana Ćavar
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
