Osmijeh je naš najljepši modni dodatak    Svi želimo imati zdrave i lijepe zube te se trudimo održati ih takvima posjetima zubaru. Za njihovo zdravlje potreban je stomatolog, no za izbjeljivanje, vaše ruke, par preparata i par kućnih trikova. Evo nekih od njih:

Soda bikarbona - sredstvo koje se koristi za poliranje i izbjeljivanje. S njim morate postupati pažljivo jer je agresivno i prečesto četkanje s njim može oštetiti zubnu caklinu. Najbolje ga je koristiti jednom mjesečno, tako da na četkicu stavite prstohvat sode i isčetkate zube, a nakon toga isperite ih vodom.

Naranča i limun- njihova unutrašnja strana kore sadrži sredstav koja izbjeljuju zube. Korom trljajte zube 3-4 minute te nakon postupka zube operite zubnom pastom.

Jabučni ocat - i s njim oprezno jer kiselina koju sadrži može nagristi zubnu caklinu. Pomješajte malu žličicu octa s malo vode i tu tekućinu koristite za ispiranje usta.

Jagode- trljanjem zgnječenih jagoda po zubima skidaju se nakupljene naslage, a sadrže i enzime koji imaju moć izbjeljivanja zubi. Nakon postupka operite zube običnom zubnom pastom zbog šećera koje sadrži ovo voće. Ovaj trik primjenjuje i Sandra Bullock, pa probajte i vi.

N.M.

Danas je Svjetski dan poezije. Poezije kao jednog od najsofisticiranijih književnih izraza koji je uvijek bio u službi artikulacije svijesti, sjećanja i identiteta.

Danas je slavimo na drugačiji način: kroz vizuru bh. pjesnikinja današnjice. Kroz historiju, žene su se služile poezijom kao načinom otpora, samospoznaje, ali i proklamacije svojih unutrašnjih svjetova, često marginaliziranih u dominirajućim književnim narativima. Žensko pisanje, koje se provlači kroz sve smjerove književnosti, često je nosilo sa sobom specifične karakteristike. Iako pjesnikinje nisu bile uvijek središnje pozicionirane u književnom kanonu, njihova poezija ostaje ne samo estetski duboka, nego i značajna u smislu postrojavanja unutrašnjeg iskustva do transgresije rodnih normi.

U tom kontekstu, danas želimo izdvojiti tri pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine čiju poeziju morate doživjeti: Ferida Duraković, Adisa Bašić i Selma Asotić.

 

 

 

 

 

View this post on Instagram

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

A post shared by LIVIA ROSE (@liv.therose)

Zašto Ferida Duraković? 

Ferida Duraković je pjesnikinja koja koristi dubinu lirskog izraza majstorski balansirajući između lične introspekcije i univerzalnih pitanja. Njezina poezija, duboko ukorijenjena u tradiciji bh. književnosti, ne izostavlja ni elemente apstraktne filozofije, proklamirajući visoke ideale samospoznaje. Duraković piše o ženi kao posmatraču, ali i kao subjektnom tvorcu svojih realnosti, istražujući granice između subjekta i objekta, između prošlih, sadašnjih i budućih identiteta.

Ona se poistovjećuje sa ženom kao osobom koja se bori s normama patrijarhalnog društva što čini njenu poeziju i aktivističkom, dok istovremeno nosi estetski pečat lirskih izraza.

Ferida Duraković - "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže"

Ruža je vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka
u uglu gluhe sobe.

Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću

noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
i ljubav,
zagušljiva i duga,
ispadala je iz starih pisama i knjiga
na vrelu cestu.

Ostala je prazna kuća,
prazna i bijela,
kao da nikad u njoj
nije bilo nikoga.

Samo je ruža vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.

(Iz zbirke "Poezija ljeta")





Zašto Adisa Bašić? 

Adisa Bašić je pjesnikinja čiji minimalizam ne znači pojednostavljenje, nego, naprotiv, duboko sažimanje emocionalnih i političkih slojeva. U njenim pjesmama svaka riječ postaje dvostruka, trostruka... Riječ nije samo zvučna, nije tu da bi ispunila prostor, ona je teška, nabijena značenjem i često donosi bol, ali također i oslobođenje. Ona govori o intimnim i osobnim traumama, ali također i o političkim i kulturnim traumama društva. Ne plaši se svakodnevnih pa čak i neugodnih tema, koje često ostaju izvan svijesti književnosti.
 

Adisa Bašić - "Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima"

oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost

one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu –
kako da ne umru od sopstvene ruke
(te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe)

(iz zbirke “Košćela”)





Zašto Selma Asotić? 

Selma Asotić je jedna od najznačajnijih pjesnikinja savremene bh. književnosti. Njena poezija je duboko emocionalna, intelektualno zahtjevna i često se oslanja na kompleksne intertekstualne odnose što joj daje višestruki sloj značenja. Njene pjesme nisu samo lična meditacija, već se iz njih čita jasno poznavanje književne kritike, tradicija i historije. To je poezija koja u sebi nosi elemente tragike, ironije pa i humora, ali nikada nije površna ili trivijalna.
 

Selma Asotić - "Nana" 

Sanjam je kako ulazi

u vlastitu kuću kroz razbijen prozor

na leđima joj šumski požar

spušta ga nasred sobe

pored miraza stisnute vilice 

i predskazanja

četiri puta je žičani ofinger 

njenu utrobu izrešetao

otkucajima, četiri puta je saznala

sve što u životu treba da zna

nasred sobe gori

šumski požar, od čela joj

pravi plamenorez.

Sanjam je

kako ulazi u vlastitu kuću

koz razbijen prozor, na leđima joj 

vjerlomostvo

kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama

ona u lonac iscijedi sol 

vlastitih bjeonjača, čuje

učena muška usta 

kako preživaju priče 

o Iblisu u ženi

priperci duž njene kičme

kriju sjemena vreline, duboko u njoj 

jedno znanje zahvata dim.

Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću

kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto 

božje ime

sanjam je

kako me gleda, 

gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.

u ruke mi predaje miraz iskri.

Gleda me. Zovem je hak.

Zovem je nur.
 

Svaka od njih na svoj način preispituje norme, ruši granice i postavlja nova pitanja. Kroz njihove stihove, postajete svjesni snage ženskog pisma.

Ove pjesnikinje su čuvari narativa o identitetima, pričama koje su prečesto zanemarene. Njihova poezija nastavlja biti glas koji prkosi tišini i nudi osnažujući izraz postojanja.

* * *
Naslovna fotografija: @claramuniz