TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 17.9.2012.
I naš suradnik od samog početka Ovaj zanimljivi tridesetdvogodišnjak, škorpion u horoskopu za sebe kaže da je na prvom mjestu tvrdoglav i uporan, a onda optimističan, dosjetljiv, brutalno iskren i uvijek perfekcionist, a većinu ovih karakteristika smo i sami uvjerili kroz zajedničke projekte. Pored toga što radi u svom salonu u rodnim Grudama, Stipe je i potpredsjednik saveza frizera
Stipe, o Stipe... nije mi ugodno nimalo, znaš? Kako napraviti ozbiljan intervju sa osobom s kojom radiš već pet godina? :) Pa hajde, idemo po osnovama, može? Reci mi, kako si? Znam da si putovao za vikend, jesi li se stigao odmoriti?
Odkad nam je Ana postala sramežljiva!? :) Ma da, najjednostavnije je najbolje, jer ustvari znaš koje su mi bolne točke i gdje se krije prljavi veš. Odlično sam, već duže vremena nisam imao bolji godišnji odmor tako da su mi baterije još uvijek pune. Navikao sam na nomadski život - dok se vozim odmaram.
Inače, jako puno putuješ, većinom poslovno, a i imaš i salon tu u rodnim Grudama za koji znam da su svi termini uvijek popunjeni, odnosno bar budu kada se ja pokušam prošvercati na frizuru preko veze. Kako stižeš uskladiti to dvoje?
Dosta putujem, poslovno, ali s vremena na vrijeme dogodi se i privatno putovanje. Međutim poslovna putovanja su uvijek iscrpnija i zahtjevnija do te mjere da se znalo dogoditi da umjesto u Zagreb greškom krenem za Sarajevo! A što se tiče veze za frizuru - više i ptice na grani znaju da kod mene nema šverca, jednostavno posložio sam stvari tako, svaki klijent mi je isti i za sve vrijedi isto pravilo. Kad se hoće sve se može. Ne mogu reći da mi X puta ne bude teško to uskladiti, ali uvijek nekako uspijem u tome. U radnji mi je Anđa i desna i lijeva ruka, koja je preuzela dosta koordiniranja u poslu, tako da uz dobru organizaciju se može odraditi više nego što se može zamisliti.
Vidiš nikada te to nisam ranije pitala (hm, pa nije ni loše raditi intervju s tobom – ipak mogu nešto novo saznati :)), ali vjerujem da imaš planove u karijeri koji premašuju salon i idu korak dalje. Hoćeš li mi sada otkriti koji bi to planovi bili ili ćeš mi opet biti samozatajan?
Uvijek više volim pričati o prošlosti, ali da ne budem kao uvijek samozatajan reći ću jedan pravac kojem ću nastojati težiti. Naime, u zadnje vrijeme dosta radim na inovativnosti. Osmislio sam jednu tehniku kovrdžanja kose za samo 7 min. Zatim tehniku bojanja kose, koja damama omogućuje da istovremeno budu i plave i smeđe, te tehniku najlakše izrade ombre bojanja. Imam i ideju za jedan proizvod, koji ne postoji na tržištu, a ima kupca. Pa kad imam vremena još razrađujem strategiju. Uglavnom salon će uvijek biti tu, ali ja ću se vjerojatno više posvetiti inovativnosti.
Ok, ok, prestajemo razgovarati o planovima za budućnost, vratimo se sada malo par godina unatrag. Sjećaš se kada si mi javio da si bio među prva četiri mjesta na Keune International Meetingu 2009. koji je održan u Amsterdamu? Ostavio si iza sebe stiliste iz razvikanih zemalja poput Velike Britanije, Italije itd. Joj, kako sam tada bila ponosna, jesam li to ikada rekla? Nego, iako znam da je to samo jedna u nizu nagrada koje si osvojio, reci mi koliko one uopće utječu na tvoj rad?
Da, u tom trenutku to je bilo slatko iskustvo. Nije mala stvar naći se među četiri najbolja frizera na svijetu. Pametnom jednom dosta, no ja sam ponovno iduće godine ponovio svoju avanturu i ponovno sam bio na samom vrhu. Tako da sam prvi put sam dokazao da mogu daleko dogurati, a drugi put sam potvrdio da to nije bila luda sreća, već nagrada za sve one neprospavane noći, vrijeme i trud koji sam utrošio u svoju naobrazbu. Jedini sam frizer koji se na pobjednički tron penjao oba puta. Međutim kako je vrijeme odmicalo shvatio sam da i moja medalja ima dvije strane, tako da sam jako brzo osjetio onu drugu stranu i danas, kada sve saberem i oduzmem više negativnog nego pozitivnog sam dobio. Nažalost moj uspjeh nisu cjenili oni koji su najviše trebali cijeniti, ali ja sam ostao onaj stari nepredvidljivi Stipe koji uvijek teži ići korak više.
Foto sessioni, video spotovi, izložbe, revije... sve su to događaji na kojima si radio i koji su sada iza tebe. Sada, pun iskustva reci nam što ti je najdraže od toga? Pripremati model za reviju ili pak za fotografiju?
Hm, pa sve ima svoje čari, zatjevno je i jedno i drugo, međutim priprema za fotografiju je drugačija i uvijek se može doraditi ako nešto krene kako ne treba, a kada cura kroči na pistu popravke nema... U svakom slučaju biram pripremu za fotografiju jer je situacija manje stresna.
Radio si i na nekima od prvih tjedana mode koji su organizirani u BiH. Kakva iskustva nosiš s tih 'početaka'? O kojim godinama tu govorimo i koliko su se stvari danas promijenile u odnosu na tad?
Uuuu što je to davno bilo. Ako se ne varam 2002. godine sam prvi put radio Fashion week Sarajevo i onda sam nakon toga šest sezona frizirao na SFW. Uglavnom samo pozitivna iskustva nosim iz tog perioda, a SFW je krivac zašto sam se zaljubio u Sarajevo. Tamo sam upoznao mnogo prijatelja, ali isto tako upoznao i radio sa imenima koja imaju uspješne karijere i danas haraju pistama. Ne mogu a da ne spomenem npr. Hrvaticu Jasminu Hdadghu, Crnogorku Ivanku Baničevi ili pak naše domaće cure kao što su Anita Polunić i Amra Silajdžić... Jednostavno raditi s takvim curama je bilo veliko zadovoljstvo i one su čisti dokaz da su veliki ljudi uvijek tako mali i skromni. Mislim da danas to sve dosta drugačije izgleda, nekako sve se svelo na neprofesionalizam... mislim strašno je to kada organizator preko razno raznih kanala traži cure koje će nositi revije i doslovno cure se s ulice dovedu na pistu. Ali i svatko danas svašta organizira , pa se i ne čudim što je situacija takva kakva je.
Što bi sada rekao za modnu scenu u BiH, a posebno za frizere i njihovo isticanje u modnim krugovima? Misliš da imaju prostora da se pokažu i dokažu?
U BiH postoje pokušaji modne scene. Ne damo se, ali ne polazi nam za rukom. Za nas frizere jako malo prostora se nađe, rijetki nas doživljavaju kao umjetnike. Međutim mi koji smo uporni ipak se izborimo za svoj kutak.
Idemo sada na tvoju omiljenu temu – manekenke. :) Dal' da te pustim da samo pričaš ili ipak da ti postavim neko konkretno pitanje? Hm... mislim da je bezbolnije da te ipak malo ograničim. Pošto si radio s više, i s manje razvikanim imenima iz cijele regije, možeš li nam reći gdje cure najviše griješe, a što rade dobro?
Pazi, nekada su postojale manekenke, fotomodeli, hostese, starlete i posvuduše. Danas mi nije jasno kako netko može biti manekenka da nema ni 168 cm, a znamo da treba imati i koji centimetar više od tog. Zatim nikako da se pomire s tim da iznesu kreaciju najbolje što mogu, neovisno o tome sviđa li im se ta kreacija ili ne. Bogato se udaju, no i dalje uvijek ispliva pokoja cura koja zadovoljava kriterije i koja se stvarno unese u posao i daje maximalne rezultate. To je užitak za vidjeti.
Kad bi mogao izabrati jednu žensku osobu iz cijelog svijeta s kojom bi volio napraviti photosession- koga bi birao?
Samo je jedna Kate Moss.
Jesi li kada odbio neku klijenticu jer je imala neki ludi zahtjev koji nisi htio ispuniti?
E sada ludi ili besmisleni zahtjev... hm... Ono što mogu reći je da se takve stvari događaju, ali najčešće besmislene zahtjeve imaju novokomponovani tajkuni. Oni nikako da skuže da se novcem ne može kupiti stil.
Kad smo kod toga, hoćeš li nam malo prokomentirati bh. dame i frizure? U biti, ako je uopće moguće generalizirati.
Teško da se može generalizirati, ali uglavnom kada pogledam ili su prenafrizirane ili prenenafrizirane. Ne možeš vidjeti razliku je li krenula po kruh ili pak na popodnevnu kavu ili se radi o večernjem izlasku. Razlike nema i to je po meni jako neukusno.Najviše me nervira to što trenutno vlada trend kloniranja. Nadam se da će tomu doći kraj.
Evo prije par dana smo radili zajedno na jednom projektu koji rezultira s nekih petnaestak fotki. Mene i cijeli tim je zadivilo kako si u samo par sekundi jednu frizuru pretvarao u drugu. To mi se učinilo tako jednostavno da sam sama kući pokušala, ali ne mogu reći da mi je baš išlo. Kako uspijevaš, radi li se o talentu ili o vježbi ili nečemu sasvim treće?
Hvala na komplimentima. Tu najveću ulogu ima Božji dar, međutim kada je oko mene pozitivna vibra kao na tom snimanju jednostavno, plejada ideja mi se tada muva po glavi i s lakoćom to odradim. Do sada najbržu transformaciju u mojoj karijeri odradili smo za nevjerovatnih 26 sekundi. I dan danas se zapitam kako smo stigli za 26 sekundi curi promjeniti odjeću, šminku i frizuru? Međutim ako se radi „mozgom“ i rukama onda to ide dosta brže, nego kada se radi samo rukama.
Znam i da minimalno jednom godišnje ideš na priznate europske seminare i izložbe, poput glasovitog Salon International u Londonu. I znam da mi svake godine par dana prije odlaska prognoziraš trendove za nadolazeću sezonu i uvijek se naslađuješ kad se vratiš i pokažeš mi kako si bio u pravu. :) Za malo više od mjesec dana ideš u London opet – možda da za kraj ovog razgovora čujemo prognozu trendova?
Kako bi imao hrabrosti pričati o modi, a da ne odem u London? Ipak je taj grad sama koljevka mode. No nikada mi nije bilo teže prognozirati kao ove godine, ali ono što trenutno predosjećam je povratak punka. Nadam se da ću se i ove godine naslađivati, ali i oni najveći griješe tako da...
Bi li volio da sam te još nešto pitala u ovom intervjuu?
Kada ću se ženiti?! (smijeh)(salve smijeha)
Ok, završavamo ovdje. Jesi gladan? Znam jedan odličan restoran.
Uvijek gladan. Znam ih i ja nekoliko odličnih. Hoćemo opet na one lazanje ili...?
Razgovarala: Ana Perić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
