TEKST: Bonjour.ba

DATUM OBJAVE: 17.9.2012.

I naš suradnik od samog početka    Ovaj zanimljivi tridesetdvogodišnjak, škorpion u horoskopu za sebe kaže da je na prvom mjestu tvrdoglav i uporan, a onda optimističan, dosjetljiv, brutalno iskren i uvijek perfekcionist, a većinu ovih karakteristika smo i sami uvjerili kroz zajedničke projekte. Pored toga što radi u svom salonu u rodnim Grudama, Stipe je i potpredsjednik saveza frizera

Stipe, o Stipe... nije mi ugodno nimalo, znaš? Kako napraviti ozbiljan intervju sa osobom s kojom radiš već pet godina? :) Pa hajde, idemo po osnovama, može? Reci mi, kako si? Znam da si putovao za vikend, jesi li se stigao odmoriti?

Odkad nam je Ana postala sramežljiva!? :) Ma da, najjednostavnije je najbolje, jer ustvari znaš koje su mi bolne točke i gdje se krije prljavi veš. Odlično sam, već duže vremena nisam imao bolji godišnji odmor tako da su mi baterije još uvijek pune. Navikao sam na nomadski život - dok se vozim odmaram.

Inače, jako puno putuješ, većinom poslovno, a i imaš i salon tu u rodnim Grudama za koji znam da su svi termini uvijek popunjeni, odnosno bar budu kada se ja pokušam prošvercati na frizuru preko veze. Kako stižeš uskladiti to dvoje?

Dosta putujem, poslovno, ali s vremena na vrijeme dogodi se i privatno putovanje. Međutim poslovna putovanja su uvijek iscrpnija i zahtjevnija do te mjere da se znalo dogoditi da umjesto u Zagreb greškom krenem za Sarajevo! A što se tiče veze za frizuru - više i ptice na grani znaju da kod mene nema šverca, jednostavno posložio sam stvari tako, svaki klijent mi je isti i za sve vrijedi isto pravilo. Kad se hoće sve se može. Ne mogu reći da mi X puta ne bude teško to uskladiti, ali uvijek nekako uspijem u tome. U radnji mi je Anđa i desna i lijeva ruka, koja je preuzela dosta koordiniranja u poslu, tako da uz dobru organizaciju se može odraditi više nego što se može zamisliti.

Vidiš nikada te to nisam ranije pitala (hm, pa nije ni loše raditi intervju s tobom – ipak mogu nešto novo saznati :)), ali vjerujem da imaš planove u karijeri koji premašuju salon i idu korak dalje. Hoćeš li mi sada otkriti koji bi to planovi bili ili ćeš mi opet biti samozatajan?

Uvijek više volim pričati o prošlosti, ali da ne budem kao uvijek samozatajan reći ću jedan pravac kojem ću nastojati težiti. Naime, u zadnje vrijeme dosta radim na inovativnosti. Osmislio sam jednu tehniku kovrdžanja kose za samo 7 min. Zatim tehniku bojanja kose, koja damama omogućuje da istovremeno budu i plave i smeđe, te tehniku najlakše izrade ombre bojanja. Imam i ideju za jedan proizvod, koji ne postoji na tržištu, a ima kupca. Pa kad imam vremena još razrađujem strategiju. Uglavnom salon će uvijek biti tu, ali ja ću se vjerojatno više posvetiti inovativnosti.

Ok, ok, prestajemo razgovarati o planovima za budućnost, vratimo se sada malo par godina unatrag. Sjećaš se kada si mi javio da si bio među prva četiri mjesta na Keune International Meetingu 2009. koji je održan u Amsterdamu? Ostavio si iza sebe stiliste iz razvikanih zemalja poput Velike Britanije, Italije itd. Joj, kako sam tada bila ponosna, jesam li to ikada rekla? Nego, iako znam da je to samo jedna u nizu nagrada koje si osvojio, reci mi koliko one uopće utječu na tvoj rad?

Da, u tom trenutku to je bilo slatko iskustvo. Nije mala stvar naći se među četiri najbolja frizera na svijetu. Pametnom jednom dosta, no ja sam ponovno iduće godine ponovio svoju avanturu i ponovno sam bio na samom vrhu. Tako da sam prvi put sam dokazao da mogu daleko dogurati, a drugi put sam potvrdio da to nije bila luda sreća, već nagrada za sve one neprospavane noći, vrijeme i trud koji sam utrošio u svoju naobrazbu. Jedini sam frizer koji se na pobjednički tron penjao oba puta. Međutim kako je vrijeme odmicalo shvatio sam da i moja medalja ima dvije strane, tako da sam jako brzo osjetio onu drugu stranu i danas, kada sve saberem i oduzmem više negativnog nego pozitivnog sam dobio. Nažalost moj uspjeh nisu cjenili oni koji su najviše trebali cijeniti, ali ja sam ostao onaj stari nepredvidljivi Stipe koji uvijek teži  ići korak više.

stipe_filipovic2

Foto sessioni, video spotovi, izložbe, revije... sve su to događaji na kojima si radio i koji su sada iza tebe. Sada, pun iskustva reci nam što ti je najdraže od toga? Pripremati model za reviju ili pak za fotografiju?

Hm, pa sve ima svoje čari, zatjevno je i jedno i drugo, međutim priprema za fotografiju je drugačija i uvijek se može doraditi ako nešto krene kako ne treba, a kada cura kroči na pistu popravke nema... U svakom slučaju biram pripremu za fotografiju jer je situacija manje stresna.

Radio si i na nekima od prvih tjedana mode koji su organizirani u BiH. Kakva iskustva nosiš s tih 'početaka'? O kojim godinama tu govorimo i koliko su se stvari danas promijenile u odnosu na tad?

Uuuu što je to davno bilo. Ako se ne varam 2002. godine sam prvi put radio Fashion week Sarajevo i onda sam nakon toga šest sezona frizirao na SFW. Uglavnom samo pozitivna iskustva nosim iz tog perioda, a SFW je krivac zašto sam se zaljubio u Sarajevo. Tamo sam upoznao mnogo prijatelja, ali isto tako upoznao i radio sa imenima koja imaju uspješne karijere i danas haraju pistama. Ne mogu a da ne spomenem npr. Hrvaticu Jasminu Hdadghu, Crnogorku Ivanku Baničevi ili pak naše domaće cure kao što su Anita Polunić i Amra Silajdžić... Jednostavno raditi s takvim curama je bilo veliko zadovoljstvo i one su čisti dokaz da su veliki ljudi uvijek tako mali i skromni. Mislim da danas to sve dosta drugačije izgleda, nekako sve se svelo na neprofesionalizam... mislim strašno je to kada organizator preko razno raznih kanala traži cure koje će nositi revije i doslovno cure se s ulice dovedu na pistu. Ali i svatko danas svašta organizira , pa se i ne čudim što je situacija takva kakva je.

Što bi sada rekao za modnu scenu u BiH, a posebno za frizere i njihovo isticanje u modnim krugovima? Misliš da imaju prostora da se pokažu i dokažu?

U BiH postoje pokušaji modne scene. Ne damo se, ali ne polazi nam za rukom. Za nas frizere jako malo prostora se nađe, rijetki nas doživljavaju kao umjetnike. Međutim mi koji smo uporni ipak se izborimo za svoj kutak.

Idemo sada na tvoju omiljenu temu – manekenke. :) Dal' da te pustim da samo pričaš ili ipak da ti postavim neko konkretno pitanje? Hm... mislim da je bezbolnije da te ipak malo ograničim. Pošto si radio s više, i s manje razvikanim imenima iz cijele regije, možeš li nam reći gdje cure najviše griješe, a što rade dobro? 

Pazi, nekada su postojale manekenke, fotomodeli, hostese, starlete i posvuduše. Danas mi nije jasno kako netko može biti manekenka da nema ni 168 cm, a znamo da treba imati i koji centimetar više od tog. Zatim nikako da se pomire s tim da iznesu kreaciju najbolje što mogu, neovisno o tome sviđa li im se ta kreacija ili ne. Bogato se udaju, no i dalje uvijek ispliva pokoja cura koja zadovoljava kriterije i koja  se stvarno unese u posao i daje maximalne rezultate. To je užitak za vidjeti.

stipe_filipovic1

Kad bi mogao izabrati jednu žensku osobu iz cijelog svijeta s kojom bi volio napraviti photosession- koga bi birao?

Samo je jedna Kate Moss.

Jesi li kada odbio neku klijenticu jer je imala neki ludi zahtjev koji nisi htio ispuniti? 

E sada ludi ili besmisleni zahtjev... hm... Ono što mogu reći je da se takve stvari događaju, ali najčešće besmislene zahtjeve imaju novokomponovani tajkuni. Oni nikako da skuže da se novcem ne može kupiti stil.

Kad smo kod toga, hoćeš li nam malo prokomentirati bh. dame i frizure? U biti, ako je uopće moguće generalizirati. 

Teško da se može generalizirati, ali uglavnom kada pogledam ili su prenafrizirane ili prenenafrizirane. Ne možeš vidjeti razliku je li krenula po kruh ili pak na popodnevnu kavu ili se radi o večernjem  izlasku. Razlike nema i to je po meni jako neukusno.Najviše me nervira to što trenutno vlada trend kloniranja. Nadam se da će tomu doći kraj.

Evo prije par dana smo radili zajedno na jednom projektu koji rezultira s nekih petnaestak fotki. Mene i cijeli tim je zadivilo kako si u samo par sekundi jednu frizuru pretvarao u drugu. To mi se učinilo tako jednostavno da sam sama kući pokušala, ali ne mogu reći da mi je baš išlo. Kako uspijevaš, radi li se o talentu ili o vježbi ili nečemu sasvim treće?

Hvala na komplimentima. Tu najveću ulogu ima Božji dar, međutim kada je oko mene pozitivna vibra kao na tom snimanju jednostavno, plejada ideja mi se tada muva po glavi i s lakoćom to odradim. Do sada najbržu transformaciju u mojoj karijeri odradili smo za nevjerovatnih 26 sekundi. I dan danas se zapitam kako smo stigli za 26 sekundi curi promjeniti odjeću, šminku i frizuru? Međutim ako se radi „mozgom“ i rukama onda to ide dosta brže, nego kada se radi samo rukama.

Znam i da minimalno jednom godišnje ideš na priznate europske seminare i izložbe, poput glasovitog Salon International u Londonu. I znam da mi svake godine par dana prije odlaska prognoziraš trendove za nadolazeću sezonu i uvijek se naslađuješ kad se vratiš i pokažeš mi kako si bio u pravu. :) Za malo više od mjesec dana ideš u London opet – možda da za kraj ovog razgovora čujemo prognozu trendova?

Kako bi imao hrabrosti pričati o modi, a da ne odem u London? Ipak je taj grad sama koljevka mode. No nikada mi nije bilo teže prognozirati kao ove godine, ali ono što trenutno predosjećam je povratak punka. Nadam se da ću se i ove godine naslađivati, ali i oni najveći griješe tako da...

Bi li volio da sam te još nešto pitala u ovom intervjuu?

Kada ću se ženiti?! (smijeh)(salve smijeha)

Ok, završavamo ovdje. Jesi gladan? Znam jedan odličan restoran.  

Uvijek gladan. Znam ih i ja nekoliko odličnih. Hoćemo opet na one lazanje ili...?

Razgovarala: Ana Perić
Foto: Stipe Filipović private


Bonjour

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

TEKST: Bonjour.ba

Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize. Nela Hasić: Rečenica 'Sad je prekasno...' me još uvijek grize.

U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.

Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.

Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju. 
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_1_bonjour_ba (1)

Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink

 

U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
 

Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?


Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
 

 

Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?


Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
 

race-for-the-cure-nela-hasic-intervju_2_bonjour_ba
 

Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?

 

Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
 

 

A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?


Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.

 

Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?


Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
 

 

Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?

 

Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.

 

Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?


Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
 

 

Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?


Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.

 

Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?

 

Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
 

 

I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?


Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.

Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.

I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
 

Foto: PR


Bonjour

Bonjour.club član!

Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!