U susret f.ckinfine izložbi u Sarajevu    Ako imate Facebook profil, onda vam zasigurno ne trebamo pretjerano pojašnjavati što je to točno jedna f.ckinfine ilustracija. Ukoliko to nije slučaj, pripremite se na otkriće koje će u vama istovremeno pobuditi sjetu, ljubav, melankoliju i sreću.Marko Prokić je mladić koji stoji iza ilustracija koje su u proteklih godinu dana doživjele popularn

U Sarajevu će se ove subote održati samostalna izložba ovog ilustratora, čiji rad hvali cijela regija. U susret izložbi porazgovarali smo s Markom koji nam je otkrio ima li tremu pred izložbu, svoj izvor inspiracije i kako uspijeva pomiriti svoj dnevni posao art direktora u jednoj marketinškoj agenciji s poslom kreiranja ilustracija koje su ga proslavile.

U tri riječi, tko je Marko Prokić?
Izrazito dihotomna ličnost.

U svijetu odraslih, ti si inženjer prometa koji radi kao art direktor u beogradskom uredu agencije McCann. U onom malo neozbiljnijem i slobodnijem, duhoviti i dovitljivi ilustrator čije radove obožavaju ljudi širom regije. Recimo da si Clark Kent svoje vrste. Je li katkad naporno živjeti tim dvostrukim životom?
U poslednje vreme sve više. Trudim se da ne razmišljam previše o tome, jer bih onda shvatio da ja vreme koje trošim zapravo i nemam.

Zašto baš „f.ckinfine“?
Više ni sam nisam siguran, znam da su ljudi uglavnom komentarisali lepotu... Uglavnom, radi se o potrebi ilustracije da ne bude samo lepa, nego upravo da najbolje ispriča priču zbog koje je nastala.

Tvoj najveći kompliment Beogradu zasigurno je kolekcija suvenira nazvana „Portret Beograda“, no voljela bih znati što najviše voliš u gradu u kojem živiš?
Najviše volim beogradsku noć. Nje verovatno nikada neće biti ni na jednom suveniru, ali je u većini mojih radova, na ovaj ili onaj način.

Osim Beograda, postoji li još koji grad u svijetu koji bi volio zvati svojim?
Ja sam rođen u Kragujevcu, i on je nekako, delom i nekada bar bio moj. Sve ostale koje sam video mogu čak i neizmerno voleti, ali se najviše obradujem kad se vratim u Beograd.



Melankolija, ljubav i mrzovolja savršeno su upakovani u tvoju hand lettering kolekciju kratkih emotivnih poruka nazvanu „Osam i trideset“. U njoj si se svojim obožavateljima u potpunosti ogolio, što ih je naposljetku natjeralo da se poistovijete s tobom i da te zavole. Jesi li očekivao takve reakcije?
Na početku je bilo bitno samo da ode od mene, da neko drugi vidi šta će s tim. Onda su ljudi počeli to da dele, čuvaju neke komade i prisvajaju ih i sve je dobilo jednu sasvim drugačiju dimenziju.

Od svoje tuge ne bježiš, nego se spremno hvataš s njom u koštac, oblikuješ u jedinstvene crteže i riječi, ukrašavaš uzorcima i linijama i šalješ natrag u svijet. Djeluje li to pomalo terapeutski?
Deluje utoliko što ga podelim. To i jeste i nije dosta, zavisi kako gledate na to.

U tvom svijetu, sreća je…
... kad se sam probudim u 11 i popijem u miru prvu jutarnju kafu.



Kako izgleda tvoja potraga za inspiracijom? Ili je možda ne trebaš tražiti, sama te pronađe?
Svede se na preživljene trenutke u toku dana. Nista više i ništa manje.

Nakon Beograda, Zagreba i Skoplja, i Sarajevo će za koji dan imati priliku uživo se upoznati s tvojim radovima. Hvata li te trema prije izložbi?
Ne znam da li se to zove trema... više neko zadovoljstvo što se vidim sa ljudima koji su sve vreme tu negde okolo, pričamo i gledamo se na neki drugi način.

Čujemo da spremaš izložbu koncipiranu na jedan posve drugačiji način od onog uobičajenog. Možeš li nam otkriti što o tome?
Probaću za beogradsku izložbu u junu, da reči, ove iste iscrtane, izmestim sa crnog kvadrata u prostor, da vidim kako će tamo živeti.

Rad Marka Prokića, koji ćete od ove subote moći pogledati u sarajevskom Deseenu, osim na Facebooku možete pratiti i putem njegove službene web stranice fuckinfine.net.

{gallery}2014_04/fckinfine{/gallery}


Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Facebook stranica f.ckinfine, citymagazine.rs

Ova zbirka, protkana ironičnim humorom, svakodnevnim zapažanjima i slojevitim društvenim temama, u međuvremenu je osvojila čitatelje.

Nakon što smo nedavno pisali o knjizi Varijacije uobičajenih zabluda i predložili je kao savršeno štivo za plažu, vrijeme je da se upoznamo i s čovjekom koji ju je napisao - Milenkom Margetom.

U ovom razgovoru, Margeta nas pušta iza kulisa svog procesa pisanja, otkriva neobičnu inspiraciju koja dolazi iz muzike i zamišlja razgovor s likom iz zbirke koji nikada nije imao priliku voditi.







U zbirci Varijacije uobičajenih zabluda progovarate o složenim društvenim temama, često iz ugla "malog čovjeka". Kako birate perspektivu iz koje pričate priču i koliko vam je važno da ona bude emocionalno iskrena, ali i društveno relevantna?  


Nema ni perspektive niti strane koju zauzimam pri pisanju. Samo prazan papir s temom koja se natenane raspisuje, do onog momenta kad ću sam biti zadovoljan i posljednjom točkom.

Emocionalna iskrenost je uvijek strogo subjektivna kategorija, zato se trudim da pišem na način da čitateljima iskrenost priča bude familijarna. Ne želim da im nakon pročitanog ostane upitnik iznad glave i ono tako užasno (školsko) pitanje: „Što je pisac time htio reći?”




 

U pogovoru se spominje da vaši likovi često nose "zrno autobiografskog". Da li je to nešto što svjesno dozvoljavate ili se dogodi mimo vaše kontrole?

„Zrno autobiografskog” je vjerovatno zgodan način mog urednika da opiše realističnost zbirke. Ne, priče nisu autobiografske, i da, vjerujem da je svaka priča realistična u toj mjeri da bi je čitatelji lako mogli pronaći kao nešto što su i sami doživjeli. Samo u drugoj varijaciji.


Kako provodite vikend kad ne pišete? Ima li nešto što vas resetuje jednako kao pisanje?  


Muzika i koncerti, opsesivno slušanje raznih izvođača i albuma, to su utočišta. Dok sam pisao priče, zamišljao sam i soundtrack za svaku. Tako je neraskidivi dio priče „Cvjetna pregača i kuhinjski nož” Zosterova pjesma „Vrijeme će doći”.



 

Kojem svom liku iz zbirke biste voljeli sjesti nasuprot za stol i postaviti pitanje i koje?  

Čini mi se da bi najsvrsishodnije bilo upitati nešto jedinog stvarnog lika iz zbirke, zar ne? Tako bih volio sjesti nasuprot Josipa Broza i upitati ga jesmo li zaista morali proživjeti one „devedesete” ili smo, uz malo više mudrosti i reformi, ,mogli poći sličnim putem kao npr. Kina, pa da danas ne pričamo o izgubljenim desetljećima nego o zlatnim godinama procvata.



 

 Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba     

Foto: Milenko Margeta