TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 23.4.2014.
U susret f.ckinfine izložbi u Sarajevu Ako imate Facebook profil, onda vam zasigurno ne trebamo pretjerano pojašnjavati što je to točno jedna f.ckinfine ilustracija. Ukoliko to nije slučaj, pripremite se na otkriće koje će u vama istovremeno pobuditi sjetu, ljubav, melankoliju i sreću.Marko Prokić je mladić koji stoji iza ilustracija koje su u proteklih godinu dana doživjele popularn
U Sarajevu će se ove subote održati samostalna izložba ovog ilustratora, čiji rad hvali cijela regija. U susret izložbi porazgovarali smo s Markom koji nam je otkrio ima li tremu pred izložbu, svoj izvor inspiracije i kako uspijeva pomiriti svoj dnevni posao art direktora u jednoj marketinškoj agenciji s poslom kreiranja ilustracija koje su ga proslavile.
U tri riječi, tko je Marko Prokić?
Izrazito dihotomna ličnost.
U svijetu odraslih, ti si inženjer prometa koji radi kao art direktor u beogradskom uredu agencije McCann. U onom malo neozbiljnijem i slobodnijem, duhoviti i dovitljivi ilustrator čije radove obožavaju ljudi širom regije. Recimo da si Clark Kent svoje vrste. Je li katkad naporno živjeti tim dvostrukim životom?
U poslednje vreme sve više. Trudim se da ne razmišljam previše o tome, jer bih onda shvatio da ja vreme koje trošim zapravo i nemam.
Zašto baš „f.ckinfine“?
Više ni sam nisam siguran, znam da su ljudi uglavnom komentarisali lepotu... Uglavnom, radi se o potrebi ilustracije da ne bude samo lepa, nego upravo da najbolje ispriča priču zbog koje je nastala.
Tvoj najveći kompliment Beogradu zasigurno je kolekcija suvenira nazvana „Portret Beograda“, no voljela bih znati što najviše voliš u gradu u kojem živiš?
Najviše volim beogradsku noć. Nje verovatno nikada neće biti ni na jednom suveniru, ali je u većini mojih radova, na ovaj ili onaj način.
Osim Beograda, postoji li još koji grad u svijetu koji bi volio zvati svojim?
Ja sam rođen u Kragujevcu, i on je nekako, delom i nekada bar bio moj. Sve ostale koje sam video mogu čak i neizmerno voleti, ali se najviše obradujem kad se vratim u Beograd.
Melankolija, ljubav i mrzovolja savršeno su upakovani u tvoju hand lettering kolekciju kratkih emotivnih poruka nazvanu „Osam i trideset“. U njoj si se svojim obožavateljima u potpunosti ogolio, što ih je naposljetku natjeralo da se poistovijete s tobom i da te zavole. Jesi li očekivao takve reakcije?
Na početku je bilo bitno samo da ode od mene, da neko drugi vidi šta će s tim. Onda su ljudi počeli to da dele, čuvaju neke komade i prisvajaju ih i sve je dobilo jednu sasvim drugačiju dimenziju.
Od svoje tuge ne bježiš, nego se spremno hvataš s njom u koštac, oblikuješ u jedinstvene crteže i riječi, ukrašavaš uzorcima i linijama i šalješ natrag u svijet. Djeluje li to pomalo terapeutski?
Deluje utoliko što ga podelim. To i jeste i nije dosta, zavisi kako gledate na to.
U tvom svijetu, sreća je…
... kad se sam probudim u 11 i popijem u miru prvu jutarnju kafu.
Kako izgleda tvoja potraga za inspiracijom? Ili je možda ne trebaš tražiti, sama te pronađe?
Svede se na preživljene trenutke u toku dana. Nista više i ništa manje.
Nakon Beograda, Zagreba i Skoplja, i Sarajevo će za koji dan imati priliku uživo se upoznati s tvojim radovima. Hvata li te trema prije izložbi?
Ne znam da li se to zove trema... više neko zadovoljstvo što se vidim sa ljudima koji su sve vreme tu negde okolo, pričamo i gledamo se na neki drugi način.
Čujemo da spremaš izložbu koncipiranu na jedan posve drugačiji način od onog uobičajenog. Možeš li nam otkriti što o tome?
Probaću za beogradsku izložbu u junu, da reči, ove iste iscrtane, izmestim sa crnog kvadrata u prostor, da vidim kako će tamo živeti.
Rad Marka Prokića, koji ćete od ove subote moći pogledati u sarajevskom Deseenu, osim na Facebooku možete pratiti i putem njegove službene web stranice fuckinfine.net.
{gallery}2014_04/fckinfine{/gallery}
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Facebook stranica f.ckinfine, citymagazine.rs
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
