TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 9.4.2014.
U njenim aforizmima se svi prepoznajemo Posljednjih tjedana ste na Facebooku ili u novinama zasigurno naletjeli na duhovite i često kritične crne postere na kojima su bijelim slovima i žutim kvakama ispisane rečenice koje pogađaju točno u srž. "Svari nisu skupe, nego smo mi iz Bosne", "Toliko sam sretna večeras da komotno mogu da snimim reklamu za uloške", "Ima tih ljudi za koje je s
Kako je nastao Muzej sjebanosti, zašto uz svoje ime stavlja pribor za jelo i kakve su šanse da osnuje vlastitu političku stranku, otkrila nam je u intervjuu.
Premda ti nikad nismo čuli glas, ti si trenutno najgrlatija žena u Bosni i Hercegovini.
Ispravka - u regiji!
Tvoje postere posljednjih mjesec dana naokolo dijele i prepričavaju valjda svi koji posjeduju Facebook account. Reci mi, otkud ideja za „muzej sjebanosti“? I zašto baš to ime?
Sve je krenulo na nagovor meni dragih ljudi koji su me godinama ganjali sa idejom ko Tom Jerryja ili pak ko moja mama mene sa džemperom na plus 40, jer je njoj hladno. U periodu kad je zatvoren Zemaljski muzej, ja sam čitala Muzej nevinosti od Pamuka i tako je proizašao "Muzej sjebanosti" i danas je taj muzej postao stranica na kojoj svakodnevno pišem i puštam posjetioce da uđu.
Zašto viljuška, kašika i nož?
Moje ime na arapskom znači sofra, jelo, gozba... Razlog definitivnog odabira pribora za ručavanje je to što sam zaista strastvena gurmanka domaće krvi, obožavam hranu i što se mene tiče, mogu da budem zaštitno lice domaće kuhinje.
Ne ustručavaš se opsovati, nimalo damski od tebe. Možeš mi definirati vlastito poimanje „dame“?
Šta da kažem nego i psovanje mora da se zasluži. Dame i ostali jednorozi.
{gallery}2014_04/may01{/gallery}
80.000 ljudi religiozno prati tvoje postove, a ta brojka vrtoglavo raste! Da stavimo stvari u određenu perspektivu, nogometna reprezentacija BiH ima oko 78.000, Hladno pivo 77.000, SDP BiH oko 16.000. Jesi li svjesna vlastite popularnosti? Možda da pokreneš stranku? Parole već imaš spremne i, za promjenu, ove tvoje nisu šupljaci.
Jos nisam svjesna uspjeha. Nešto u stilu Emrouz Birsa, popularnost znači biti upadljivo bijedan, a u mom slučaju sjebana. A ko zna možda pokrenemo kojekakvu stranku, a za razliku od političara koji prodaju maglu, mi ćemo prodavat čistu sjebanost.
Dosta tvojih kolega zarađuje na svojim posterima. Hoćemo li uskoro moći naručiti nešto s MAY etiketom?
Već smo krenuli sa majicama, koje su zasad dostupne samo za hrvatsko tržište. Tu su i magnetići, a u skorije vrijeme će biti bedževa i postera.
{gallery}2014_04/may02{/gallery}
Ispoljavaš li svoju kreativnost na još kakve načine?
Ušuškam se u svoj mir, slušam muziku i trošim svoju kreativnost na slikanje, a jedini mi je cilj da samu sebe zabavim.
Kakva muzika svira u muzeju sjebanosti?
Muzika je melem za sjebanost, a muzej u svojim prostorijama uspješno spaja psihodeliju, progresiju, eksperimentale, blues, punk, indie rock.
Daj nam jednu (de)motivirajuću poruku za kraj? Može i u obliku postera.
Razgovarala: Anja Stojkić
Foto: Facebook stranica Muzej sjebanosti/privatni album Maide Ljubuškić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
