TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.3.2013.
Kako izgleda njezin dan na TV1? Odnedavno je naš TV medijski prostor obogaćen za emisiju naziva Red!magazin koji na zanimljiv način u naše domove donosi lifestyle, modne, kozmetičke i celebrity novosti. Emisija je to kroz koju ćete se nasmijati šarmatnim dosjetkama voditeljica, a mi smo s jednom od njih pretresli sve o osobnom stilu i načinu šminkanja. U razgovoru koji slijedi
Koliko god mi to ne htjeli, intervju ćemo početi standardnim pitanjem – kako je došlo do tvog angažmana na TV1?
Da, bez obzira koliko stereotipno bilo – hvala vam na pitanju. „Hvala“ jer mislim da je bitno spomenuti medijsku kuću koja mi je dala priliku da budem dio tima koji svakodnevno s velikom dozom entuzijazma radi veliki posao. Angažman? Pa vrlo jednostavno, došla sam po preporuci, obzirom da sam prethodno imala televizijsko iskustvo i kvalifikacije koje su bile potrebne. Nakon probnog rada, odlučili su da me se „neće riješiti“. :) Prva tri mjeseca sam za TV1 radila iz njihovog centra u Mostaru, a nakon toga su me pozvali da im se pridružim u Sarajevu što sam i prihvatila. Iako mi je povratak u Sarajevo (obzirom da sam u tijeku studija provela pet godina u ovom gradu) mirisao na snijeg i maglu koju baš i ne volim, na kraju se ispostavilo da ima više sunca nego sam to mislila, i ni u jednom momentu se nisam pokajala.
Danas zajedno s kolegicama vodiš lifestyle emisiju naziva Red!Magazin. Kako sada izgleda jedan tvoj radni dan?
Prva riječ koja mi se javlja jeste: haotično. Dobro, možda malo pretjerujem, ali obzirom na tempo kojim živim recimo da je skoro pa sve isplanirano (bar ono što se može planirati). Imam dvije vrste radnog dana, ako to mogu tako kazati. Jedan je kada radim i vodim emisiju, a drugi je kada obavljam isključivo novinarski posao. Ovaj drugi je možda malo manje stresan. Ako ipak taj dan vodim emisiju tada mi dan počinje u 9:30, a završava u 19:30. Nakon kolegija i svih dogovora sa ekipom u redakciji, odlazim na frizuru. Da, da, tako rano jer već kasnije počinje da se „zakuhava“ i nemam vremena da mislim o tome kakva će mi biti frizura. :) Po povratku pišem emisiju, pitanja za goste, najave, košuljicu emisije i ponekad se nerviram ako ne ide sve po planu. To je valjda u opisu posla. :) Jedan od najdražih mi dijelova radnog dana je komunikacija s tehničkim dijelom ekipe, režijom, toncima i kamermanima. Uvijek me uspiju fantastično nasmijati jer imaju odličan smisao za humor. Tako da na kraju radni dan skoro pa uvijek završi osmijehom.
Naravno, javnost te prepoznaje na ulicama gradova i očekuje od tebe da uvijek izgledaš dotjerano. Imaš li osobu koja se brine za tvoj styling i make-up ili sama kombiniraš ono što ćeš taj dan odjenuti?
Pa ne bih baš rekla da me ljudi prepoznaju. Ne doživljavam se uopće javnom osobom na taj način. Svoj posao gledam jednostavno kao i bilo koji drugi posao koji nije ništa važniji od onoga recimo u pekari. Ovo poređenje je malo čudno, ali zaista ja na to tako gledam. Kupujete u pekari jer ipak morate jesti, a televizija u odnosu na jednu od osnovnih životnih namirnica je luksuz, što znači da je ovaj posao u pekari značajniji za većinu ljudi. Naravno da ne želim zvučati patetično, ali eto to je za mene logično razmišljanje. No, da se vratimo na pitanje - veliko hvala dugujem našoj producentici Đini Mujkić koja uvijek i iznova izabere odlične stvari kada je u pitanju moje odijevanje za emisiju. Obzirom da imamo sponzore onda je Đina uvijek ta koja uzme dovoljno komada odjeće za jednu sedmicu. Ja nikada nemam vremena da odem i sama izaberem, ali njoj u potpunosti vjerujem. Poznaje moj stil i uvijek donese kombinacije za koje zna da će mi se sigurno svidjeti. Ima istančan ukus, koji se meni lično sviđa. Tako da u suštini, sama kombiniram, ali od onoga što naša producentica ponudi. Velika je sreća raditi sa nekim ko tačno zna šta vam se sviđa i šta volite.
Kada bi trebala izabrati tri riječi koje opisuju tvoj modni stil – koje bi izabrala?
Hm. Jednostavnost, lepršavost i decentnost.
Kada nisi na setu, što najradije odjevaš?
Jeans, jeans i jeans. Nikad dosta farmerki. Mislim da imam prilično jednostavan stil obogaćen ponekim detaljem. Najradije nosim farmerke, baletanke, običnu majicu i šal. Ni sama ne znam koliko šalova imam. Uvijek se iz kupovine vratim makar s jednim. Bitno mi je i da imam veliku torbu i velike sunčane naočale, ali ne da bih nešto prikrile, nego jednostavno jer su odličan modni dodatak, a i zbog vida. Već više od petnaest godina nosim kontaktnu leću tako da strogo pazim i da imam kvalitetne sunčane naočale.
Što ćemo pronaći u tvom ormaru?
Uh, svašta nešto. Ima tu kontradiktornosti, ali koje se savršeno kombiniraju. Mnogo jeansa, ležernih košulja ¾ rukava, plisirnih suknjica, šalova, neizostavan teget sako, mala crna kožna jakna, klasični crni baloner i kaputi u bijeloj, rozoj, crnoj, sivoj i teget boji. Da, ne smijem zaboraviti šalvare bez kojih ne mogu zamisliti ljeto. Kad bih vam nabrajala mislim da bi vaša redakcija čitajući možda čak i zaspala. Ne želim reći da mi treba ormar kao kod Carrie Bradshaw, ali recimo da sam kao i većina žena „slaba“ na cipele. Toga nikad dosta i uvijek mi fale „samo još jedne štikle“. S putovanja iz Amerike prije manje od dvije godine sam se vratila sa sedam pari. Mislim da to dovoljno govori.
A da u ovom trenu otvorimo tvoju torbicu što bismo u njoj pronašli?
Pa ništa neobično. Dva notesa, jedan za brojeve telefona, a drugi za „švrljanje“. Novčanik, sunčane naočale, kremu za ruke, balzam za usne, maramice, mobitel, rozi usb stick i račun za telefon koji ne smijem nipošto zaboraviti platiti čim završim sa poslom!
Hoćeš li nam otkriti neki 'super trik' kada je riječ o šminkanju?
Joj, sad ste me uhvatili. Nisam vam ja baš neki majstor za šminkanje. Privatno se vrlo malo šminkam, dovoljno da izgledam uredno, njegovano i decentno. Ali evo, recimo da prije nego nanesem maskaru na trepavice stavim malo više pudera u prahu kako bi dobile na volumenu i bolje se istakle. Ne znam zapravo da li je to uopće trik? Meni valjda jeste. :)
Imaš li najdražeg dizajnera, kako stranog, tako i domaćeg?
Domaćeg nemam, a od svijetskih cijenim rad Vere Wang. Ona mi je super. Uvijek ima neke romantične elemente (što ne znači da sam ja romantična) u kombinaciji s jednostavnim linijama i lepršavošću. Jednostavno mi se sviđa. Vrlo rado bih jedan komad s njenim potpisom!
Koji trendove ćeš prigriliti ovo proljeće?
Boje, boje i boje. Dosta mi je više zime, sivih i crnih varijanti. Već sam počela sa unošenjem šarenila u svoju svakodnevnicu. Kraljevsko plava je nazaobilazna. I ono što mi se posebno sviđa u posljednje vrijeme su jeans košulje. U kombinaciji sa plisir suknjama savršen pogodak.
Budući da si novinar istraživač, reci nam svoje viđenje modne scene u Bosni i Hercegovini?
BiH ima kvalitet, ali nedostaje nam hrabrosti. I ja sama vrlo često nisam hrabra kada je u pitanju neka modna kombinacija. Imamo kreativnost, ali nas sputavaju predrasude. Ima tu naravno par ljudi koji gaze naprijed, ali ono što mene posebno fasicinira su djevojke, žene na ulicama. Svaki put kad se malo bolje zagledam ostanem fasicinirana kakve stilove sve možemo vidjeti. Imamo mi ono „nešto“. Samo je potrebno da to i pokažemo do kraja.
A što misliš o stilu žena i muškaraca u našoj zemlji? Možemo li generalizirati ili pak ne?
Ne, nikada nisam za generalizaciju. Već u prethodnom pitanju se nazire dio mog odgovora. Žene me stvarno oduševljavaju svojim stilom, a na muškarce iskreno i ne obraćam toliko pažnju. Čudno znam, ali uvijek prije primijetim super obučenu djevojku nego nekog muškarca. Razlog: kad je u pitanju stil muškaraca – ja sam malo „old fashion“. Volim klasiku kod muškaraca. Jeans, košuljica i neki fini džemper je sasvim uredu. Tako da lično ne preferiram neka prevelika odstupanja kada je riječ o stilu muškaraca. Naravno, to ne znači i da je moj stav ispravan, ali je takav. Karirane pantalone na muškarcu i ja se već okrećem za 360 stepeni od muke. :) Mislim da muškarci ipak trebaju zadržati onu dozu muževnosti, bez obzira na trendove.
Za kraj, hoćeš li našim čitateljima ostaviti neki modni ili make-up savijet kojeg se i sama pridržavaš?
Znam da ste mnogo puta čuli, ali jednostavno moram napomenuti - ipak je ponavljanje majka znanja. Jedan i jedini savjet kojeg nikad (još uvijek) nisam prekršila: uvijek, ali uvijek skinite šminku sa lica prije spavanja. Zlatno pravilo, koje ne može biti „zlatnije“.
Razgovarala: A.P.
Foto: TV1 PR
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
