TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 26.3.2013.
Helena je dizajnerica zanimljivih transparentnih torba Helena je mlada dvadesetčetverogodišnja dizajnerica, koja odnedavno kreira prozirne torbice napravljene od PVC materijala. Kada kažemo odnedavno, mislimo na posljednjih par dana, te je u rekordnom vremenu okupila veliki broj obožavatelja peek.a.Boo torbi. Helenu karakterizira temperamentnost, tvrdoglavost i perfekcionizam. Otkril
Ovo je pitanje zasigurno dobilo status klišeja među intervjuima, no, ne možemo, a da te ne pitamo – kako si se odlučila na ovaj potez? Što te je potaklo na dizajniranje torbe u vlastitom potpisu?
Kreativnost sam povukla od mame. Ona se bavi amaterskim slikarstvom, oslikavanjem raznih predmeta, izradom unikatnih krunica, a nekad prije dok to još nitko nije radio se bavila i izradom nakita, tako da sam od malih nogu bila okružena kreativnošću. A ideja za prozirne torbe se rodila prije nekih 6-7 mjeseci. Kao i većina djevojaka i žena pratim razne modne blogove i portale, tamo sam naišla na transparentnu torbu, shvatila da su preskupe za naše standarde i počela razmišljati o tome. Ali tek kad sam dala otkaz, razradila sam ideju s mužem (suprug mi je ružna riječ) i krenula. Trebalo nam je otprilike dva mjeseca da se sve posloži.
Opiši nam peek.a. Boo torbu u tri riječi!
Transparentno, moderno i chic.
Kako teče sam proces izrade ovih torbica? Koliko je vremena potrebno da hrpu perlica, materijala i PVC-a pretvoriš u jednu peek.a.Boo torbu?
Ne mogu da opet ne spomenem svog muža koji mi je od ogromne pomoći. Da nije njega, skalpel bi mi bio najomraženiji predmet na svijetu. On obavlja „muški“ dio posla, a ja „ženski“ (smijeh). S obzirom na to da perle i kristale ručno našivam, kad se sve zbroji, treba mi otprilike jedan dan za izradu kompletne torbe. A jedno veliko ♥ šaljem svima koji su nam pomogli na milijun i jedan način - znaju oni tko su.
By Ana Lukenda
Postoji li već popis dama na kojima bi voljela vidjeti svoj proizvod? Tko je tvoj idealan kupac?
Usrećuje me to što se mnoge djevojke, žene, majke, kraljice vide s peek.a.Boo torbom jer je i namijenjena prvenstveno njima. Ali daleko od toga da mi ne bi bilo jako drago kad bi i poznate osobe prepoznale trud i ljubav uložene u njih. Maštanje nije zabranjeno.
Što se nalazi u tvojoj privatnoj kolekciji modnih dodataka? Koje modele torbi ti preferiraš?
Torba stvarno imam svih oblika i veličina. Imam ih možda 20-ak (iako bi Dupli rekao da ih sigurno imam 50.), od high-street brendova do vintage i secondhand. Volim originalnost i da se razlikuju bar po nečemu od ostalih, što nije lako, ali s malo kreativnosti sve se može. No otkad sam napravila prvu peek.a.Boo samo nju nosim.
Kakva se budućnost peek.a.Boo torbama smiješi za 6 mjeseci, jednu godinu, pet...? Što je tvoj sljedeći korak?
Ne mislimo ostati samo na ovome. Već imamo jako puno ideja koje samo čekaju na realizaciju i nisu ograničene samo na modne dodatke. Odaziv ljudi je jako velik u vrlo kratko vremena, iako su od objave stranice do danas prošla samo dva dana pa nam je trenutno prioritet riješiti sve narudžbe, a nakon toga objavljivati nove proizvode. Ali ne mogu vam reći što će biti za 5 godina. Možda dotad budemo imali i tvornicu.
Ovime i sama postaješ dio bh.kreARTivne scene. Kakav je tvoj komentar na istu? Po tvom mišljenju, koje je korake potrebno poduzeti za razvoj ove sfere?
Wuhu, to me veseli! Znam da je već klišej, ali iskreno mislim da u BiH ima jako puno mladih, energičnih i talentiranih ljudi i definitvno ne zaostajemo po tome u odnosu na ostatak svijeta. Treba staviti ideje na papir, uložiti mnogo živaca, truda i ljubavi i odvažiti se. Nimalo ne sumnjam u to da će svačiji rad biti prepoznat kad-tad.
I naposljetku, pitanje koje se sigurno već provuklo kroz misli svih naših čitatelja – gdje mogu kupiti svoju peek.a.Boo torbu?
Do torba se vrlo lako može doći putem Facebooka na našoj stranici peek.a.Boo, a mogu nam se javiti i putem e-maila: [email protected] gdje stojimo na raspolaganju za sve upite, želje i zahtjeve.
{gallery}2013_03/helena{/gallery}
Razgovarala: Dijana Perić
Foto: Nikola Matić, Helena Bilić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
