TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 26.3.2013.
Helena je dizajnerica zanimljivih transparentnih torba Helena je mlada dvadesetčetverogodišnja dizajnerica, koja odnedavno kreira prozirne torbice napravljene od PVC materijala. Kada kažemo odnedavno, mislimo na posljednjih par dana, te je u rekordnom vremenu okupila veliki broj obožavatelja peek.a.Boo torbi. Helenu karakterizira temperamentnost, tvrdoglavost i perfekcionizam. Otkril
Ovo je pitanje zasigurno dobilo status klišeja među intervjuima, no, ne možemo, a da te ne pitamo – kako si se odlučila na ovaj potez? Što te je potaklo na dizajniranje torbe u vlastitom potpisu?
Kreativnost sam povukla od mame. Ona se bavi amaterskim slikarstvom, oslikavanjem raznih predmeta, izradom unikatnih krunica, a nekad prije dok to još nitko nije radio se bavila i izradom nakita, tako da sam od malih nogu bila okružena kreativnošću. A ideja za prozirne torbe se rodila prije nekih 6-7 mjeseci. Kao i većina djevojaka i žena pratim razne modne blogove i portale, tamo sam naišla na transparentnu torbu, shvatila da su preskupe za naše standarde i počela razmišljati o tome. Ali tek kad sam dala otkaz, razradila sam ideju s mužem (suprug mi je ružna riječ) i krenula. Trebalo nam je otprilike dva mjeseca da se sve posloži.
Opiši nam peek.a. Boo torbu u tri riječi!
Transparentno, moderno i chic.
Kako teče sam proces izrade ovih torbica? Koliko je vremena potrebno da hrpu perlica, materijala i PVC-a pretvoriš u jednu peek.a.Boo torbu?
Ne mogu da opet ne spomenem svog muža koji mi je od ogromne pomoći. Da nije njega, skalpel bi mi bio najomraženiji predmet na svijetu. On obavlja „muški“ dio posla, a ja „ženski“ (smijeh). S obzirom na to da perle i kristale ručno našivam, kad se sve zbroji, treba mi otprilike jedan dan za izradu kompletne torbe. A jedno veliko ♥ šaljem svima koji su nam pomogli na milijun i jedan način - znaju oni tko su.
By Ana Lukenda
Postoji li već popis dama na kojima bi voljela vidjeti svoj proizvod? Tko je tvoj idealan kupac?
Usrećuje me to što se mnoge djevojke, žene, majke, kraljice vide s peek.a.Boo torbom jer je i namijenjena prvenstveno njima. Ali daleko od toga da mi ne bi bilo jako drago kad bi i poznate osobe prepoznale trud i ljubav uložene u njih. Maštanje nije zabranjeno.
Što se nalazi u tvojoj privatnoj kolekciji modnih dodataka? Koje modele torbi ti preferiraš?
Torba stvarno imam svih oblika i veličina. Imam ih možda 20-ak (iako bi Dupli rekao da ih sigurno imam 50.), od high-street brendova do vintage i secondhand. Volim originalnost i da se razlikuju bar po nečemu od ostalih, što nije lako, ali s malo kreativnosti sve se može. No otkad sam napravila prvu peek.a.Boo samo nju nosim.
Kakva se budućnost peek.a.Boo torbama smiješi za 6 mjeseci, jednu godinu, pet...? Što je tvoj sljedeći korak?
Ne mislimo ostati samo na ovome. Već imamo jako puno ideja koje samo čekaju na realizaciju i nisu ograničene samo na modne dodatke. Odaziv ljudi je jako velik u vrlo kratko vremena, iako su od objave stranice do danas prošla samo dva dana pa nam je trenutno prioritet riješiti sve narudžbe, a nakon toga objavljivati nove proizvode. Ali ne mogu vam reći što će biti za 5 godina. Možda dotad budemo imali i tvornicu.
Ovime i sama postaješ dio bh.kreARTivne scene. Kakav je tvoj komentar na istu? Po tvom mišljenju, koje je korake potrebno poduzeti za razvoj ove sfere?
Wuhu, to me veseli! Znam da je već klišej, ali iskreno mislim da u BiH ima jako puno mladih, energičnih i talentiranih ljudi i definitvno ne zaostajemo po tome u odnosu na ostatak svijeta. Treba staviti ideje na papir, uložiti mnogo živaca, truda i ljubavi i odvažiti se. Nimalo ne sumnjam u to da će svačiji rad biti prepoznat kad-tad.
I naposljetku, pitanje koje se sigurno već provuklo kroz misli svih naših čitatelja – gdje mogu kupiti svoju peek.a.Boo torbu?
Do torba se vrlo lako može doći putem Facebooka na našoj stranici peek.a.Boo, a mogu nam se javiti i putem e-maila: [email protected] gdje stojimo na raspolaganju za sve upite, želje i zahtjeve.
{gallery}2013_03/helena{/gallery}
Razgovarala: Dijana Perić
Foto: Nikola Matić, Helena Bilić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
