TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 3.6.2014.
Upoznajte kreativnog voditelja najveće austrijske modne kompanije Esned je rođen u Jajcu, završio je master studij politologije i novinarsku akademiju, a sa svojih 29 godina, iza sebe već ima suradnju s poznatim damama, par stilističkih i novinarskih angažmana za prestižne magazine, trenutno je voditelj najveće austrijske modne kompanije, Kleider Bauer, a uz to sve se bavi i ajfonog
Kažeš da od malena voliš modu i lijepe stvari. Kako bi otklonili svaku sumnju totalnog kliše početka intervjua, reci nam što si radio dok si živio u Bosni i Hercegovini?
Bosnu sam morao napustiti 1992., kada sam imao sedam godina. Bježali smo zbog rata preko Hrvatske u Austriju i tu živim već 22 godine – s jednim malim prekidom, jer sam 2008. i 2009. pola godine živio u Zagrebu i radio za tamošnje medije. Kada sam imao 19 godina, pružila mi se šansa da surađujem s redakcijom BH Eurosonga na RTV servisu BiH. Radio sam kao neke vrste PR asistent/volonter, jer sam pored bio aktivan i u bh. Eurosong fan clubu, pa smo koristili moje međunarodne kontakte za promociju bh. predstavnika na Eurosongu u Istanbulu. Moda me zanimala, ali sam se prilično kasno, znači početkom dvadesetih, počeo s njom ozbiljnije baviti.
Ako se ne varam, fakultet si završio u Beču?
Da, ustvari, prvo sam započeo studirati medicinu, jer sam mislio da bi mi to ležalo, međutim vrlo brzo – nakon tri sedmice – skontao sam da to nije za mene, pa sam prešao na politologiju. Malo mi je duže trebalo za završetak studija, jer sam pored faksa radio puno radno vrijeme u novinama i modi, a praksa i zarada su bili mnogo bitniji. Pored master studija politologije, završio sam i Novinarsku akademiju dnevnih novina “Österreich“.
Ok, kako jedna osoba od diplome politologa dođe na mjesto kreativnog direktora najveće austrijske modne kompanije, Kleider Bauer?
Životopis mi je jako nekonvencionalan i zato me mnogi ne razumiju. Uvijek sam razmišljao kreativno i ne po nekim normama. Tražio sam nove puteve da bi se ispunio na poslovnom planu. Interesi su mi se mijenjali, ali uvijek sam se osjećao sretnim ako sam radio nešto, što je povezano s ljepotom, kulturom, umjetnošću. Poslije suradnje s RTV BiH bila mi je želja da radim u novinama, pa sam počeo raditi za austrijske časopise „Die ganze Woche”, „nightline”, „Vormagazin” te agenciju Mediakultur. Prvo sam bio muzički novinar, kasnije sam zbog talenta za modu prešao u dnevne novine “Österreich“ i postao modni urednik. Slijedili su angažmani za austrijske časopise Diva, Jewel, First, pa i hrvatsku Graziu, Galu Style, V Magazin Večernjeg lista, Vjenčanja, Femina.hr, Men's Health, Playboy itd.
Naslovnica sa Elizabeth Hurley za austrijski modni časopis Diva, foto by Nihat Odabasi, produkcija i styling by Esned Nezić
Kao modni urednik i novinar nisam samo pisao o modi, nego sam i proizvodio i stilizirao naslovnice i editorijale. Surađivao sam i s poznatim osobama poput Elizabeth Hurley, Paris Hilton, Shakirom, Adrianom Karembeu, Hilary Duff itd., koje sam intervjuirao ili stilizirao. Kasnije sam dobio ponudu za poziciju PR managera u firmama Kleider Bauer, Hämmerle i Otto Graf, koju sam prihvatio. Tu sam radio skoro četiri godine, pa prešao na Univerzitet u Linz, gdje sam radio kao glasnogovornik i voditelj PR odjela.
Naslovnica sa Elizabeth Hurley za hrvatski V magazin, foto by Nihat Odabasi, styling by Esned Nezić
Nakon godinu i pol opet sam dobio ponudu od Kleider Bauera, gdje sad vodim kreativni i PR odjel. Mislim da je u svemu tome važno raditi ono što voliš i ići prema osjećaju – pogotovo kreativcima je to jako bitno. Nisam uvijek znao kuda me put vodi, ali imao sam povjerenje u svoj osjećaj, čak kad su prilike bile otežane. Jer iako naknadno sve izgleda lako i fluidno, moj put je bio i trnovit i mukotrpan.
Za one kojima još koncept kompanije Kleider Bauer nije poznat, reci nam o čemu se točno radi?
Kleider Bauer je najveća modna kompanija u austrijskom vlasništvu koja postoji još od 1951. godine. Ima 27 prodavaonica širom Austrije i ima prepoznatljiv multi brand koncept s mainstream brandovima poput G-Star, Levi’s, Comma, Esprit, s.Oliver, Jack&Jones, Garcia, Guess, One Green Elephant ... Pored Kleider Bauera radim i za modne kuće Hämmerle i Otto Graf koje pripadaju vlasniku Kleider Bauera. Hämmerle i Otto Graf imaju premium koncept s luksuznim brandovima poput Boss, Armani Collezioni, Armani Jeans, Laurèl, Marc Cain, René Lezard, Hugo, Luisa Cerano, Bogner... Znači radim za masu, ali i za posebnu grupu klijenata, odnosno, modnih potrošača.
I tvoj posao u cijeloj toj priči podrazumijeva što točno?
Sa svojim timom zadužen sam za cijeli vanjski i unutarnji nastup kompanije, znači koncipiranje i realiziranje reklama, informacija za klijente (style guides, newsletter itd.), oblikovanje i uređivanje web stranica te društvenih mreža, komunikaciju s medijima, suorganizaciju raznih evenata... Blisko surađujem s direktorom kompanije te marketinškim odjelom. Naš kreativni radni prostor se zove Creative Lab. i nalazi se na jugu Beča u industrijskoj zoni. Naš tim je internacionalan, rade ljudi iz Austrije i naših zemalja, ali i iz Mađarske, Njemačke, Kube...
Naravno, moramo iskoristiti priliku da pitamo kako izgleda jedan radni dan kada osoba radi tako odgovornu funkciju?
Prilično neplanski. Imam mnogo slobode u radu, ali i odgovornosti. Posao, na kraju, mora biti uspješno završen. S direktorom, ali i kolegama iz marketinga, imam redovno sastanke i dogovore, koji se međutim ne planiraju danima ili sedmicama unaprijed, već se dešavaju spontano, što mi odgovara. Moda je kreativna i dosta slobodna, pa i rad u njoj treba biti takav, u svim sferama. Posao mi je jako komunikativan i znam raditi i prekovremeno, a da to ne primijetim. Volim kada me posao ne ograničava, jer tako mogu dati još više od sebe.
No, svoju kreativnost ispoljavaš i na još jedan zanimljiv način – Ajfonografijom. Radi se o još jednom vidu umjetnosti koja je proizašla iz pojave pametnih mobitela. Od kada kreiraš ajfonografije i kakve motive najviše koristiš?
Ajfonografijom se bavim privatno od prošle godine. Sve je počelo sa Instagramom, pa sam s vremenom otkrio i druge aplikacije za obrađivanje fotografija. Često sam putovao i koristio prilike da slikam motive koji me inspirišu. Sa svojim iPhoneom volim slikati ljude, ali i arhitekturu, kulturno naslijeđe, urbane scene i slično. Trenutno se fokusiram na kreiranje višeslojnih slika koje se sastaju od više motiva, spojenih u jedan. Radi se o digitalno-mobilnoj instant umjetnosti, #instaart ako želiš. Slike objavljujem online na svom Instagram profilu, ali neke i štampam, pa pravim od njih kolaž-slike koje uokvirim ili ih poredam u albume.
Ajfonografiju vjerojatno smatraš nečim čime se baviš onako usput. Reci nam kakvu joj budućnost predviđaš, kako u svom slučaju tako i generalno?
Svaki dan se na tržištu pojavljuju nove funkcije za pametne telefone i sve više ljudi oduševljeno koristi to što oni nude i povezuju to sve sa svojim profilima na socijalnim mrežama, poput Facebooka, Twittera ili Foursquarea. Jako mi se sviđa ta interakcija i otvorenost, jer svako ustvari ima i kontrolu šta će podijeliti sa drugima. Neki kritičari će reći da slike sa pametnih telefona izgledaju sve iste, pogotovo ako se objavljuju preko Instagrama. Međutim, to nije istina. Oni koji žele, imaju mnogo mogućnosti da na individualan način koriste razne aplikacije i filtere i tako razviju svoj individualni kreativni izražaj. Razumijem da nekim profesionalnim fotografima i grafičarima Instagram nije simpatičan, ali on je masovni fenomen i u biti neizbježan. Postao je i bitan za velike kompanije, a pogotovo je relevantan u internacionalnom modnom biznisu. Svakako, treba biti kreativan i pokazati nešto posebno svoje na Instagramu, a ne samo slikati i koristiti jedan filter i objaviti. To s vremenom postaje dosadno i monotono i ne zarađuje mnogo likeova.
I na kraju zanima nas gdje se sadašnji kreativni direktor Kleider Bauera vidi za tri godine?
Ne koncentrišem se isključivo na modu, zanima me i (konceptualna) umjetnost. Tako da vjerujem da ću se razviti u nekom tom smjeru. Nemam pojma što ću tačno raditi, ali vjerujem da će biti nešto što će mi odgovarati. Ne očekujem velike stvari i uspjehe, odnosno neku bitnu karijeru, nego samo ispunjenje, jer tako sam zadovoljan i sretan, ono rahat kako se kod nas u Bosni kaže. I volim biti sa ljudima koji su mi dragi i s kojima se razumijem. I to mi daje snagu.
{gallery}2014_05/intervju{/gallery}
Razgovarala: Ana Ćavar
Foto: Nihat Odabasi, Daniela Federici, Esned Nezić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
