TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 3.6.2014.
Upoznajte kreativnog voditelja najveće austrijske modne kompanije Esned je rođen u Jajcu, završio je master studij politologije i novinarsku akademiju, a sa svojih 29 godina, iza sebe već ima suradnju s poznatim damama, par stilističkih i novinarskih angažmana za prestižne magazine, trenutno je voditelj najveće austrijske modne kompanije, Kleider Bauer, a uz to sve se bavi i ajfonog
Kažeš da od malena voliš modu i lijepe stvari. Kako bi otklonili svaku sumnju totalnog kliše početka intervjua, reci nam što si radio dok si živio u Bosni i Hercegovini?
Bosnu sam morao napustiti 1992., kada sam imao sedam godina. Bježali smo zbog rata preko Hrvatske u Austriju i tu živim već 22 godine – s jednim malim prekidom, jer sam 2008. i 2009. pola godine živio u Zagrebu i radio za tamošnje medije. Kada sam imao 19 godina, pružila mi se šansa da surađujem s redakcijom BH Eurosonga na RTV servisu BiH. Radio sam kao neke vrste PR asistent/volonter, jer sam pored bio aktivan i u bh. Eurosong fan clubu, pa smo koristili moje međunarodne kontakte za promociju bh. predstavnika na Eurosongu u Istanbulu. Moda me zanimala, ali sam se prilično kasno, znači početkom dvadesetih, počeo s njom ozbiljnije baviti.
Ako se ne varam, fakultet si završio u Beču?
Da, ustvari, prvo sam započeo studirati medicinu, jer sam mislio da bi mi to ležalo, međutim vrlo brzo – nakon tri sedmice – skontao sam da to nije za mene, pa sam prešao na politologiju. Malo mi je duže trebalo za završetak studija, jer sam pored faksa radio puno radno vrijeme u novinama i modi, a praksa i zarada su bili mnogo bitniji. Pored master studija politologije, završio sam i Novinarsku akademiju dnevnih novina “Österreich“.
Ok, kako jedna osoba od diplome politologa dođe na mjesto kreativnog direktora najveće austrijske modne kompanije, Kleider Bauer?
Životopis mi je jako nekonvencionalan i zato me mnogi ne razumiju. Uvijek sam razmišljao kreativno i ne po nekim normama. Tražio sam nove puteve da bi se ispunio na poslovnom planu. Interesi su mi se mijenjali, ali uvijek sam se osjećao sretnim ako sam radio nešto, što je povezano s ljepotom, kulturom, umjetnošću. Poslije suradnje s RTV BiH bila mi je želja da radim u novinama, pa sam počeo raditi za austrijske časopise „Die ganze Woche”, „nightline”, „Vormagazin” te agenciju Mediakultur. Prvo sam bio muzički novinar, kasnije sam zbog talenta za modu prešao u dnevne novine “Österreich“ i postao modni urednik. Slijedili su angažmani za austrijske časopise Diva, Jewel, First, pa i hrvatsku Graziu, Galu Style, V Magazin Večernjeg lista, Vjenčanja, Femina.hr, Men's Health, Playboy itd.
Naslovnica sa Elizabeth Hurley za austrijski modni časopis Diva, foto by Nihat Odabasi, produkcija i styling by Esned Nezić
Kao modni urednik i novinar nisam samo pisao o modi, nego sam i proizvodio i stilizirao naslovnice i editorijale. Surađivao sam i s poznatim osobama poput Elizabeth Hurley, Paris Hilton, Shakirom, Adrianom Karembeu, Hilary Duff itd., koje sam intervjuirao ili stilizirao. Kasnije sam dobio ponudu za poziciju PR managera u firmama Kleider Bauer, Hämmerle i Otto Graf, koju sam prihvatio. Tu sam radio skoro četiri godine, pa prešao na Univerzitet u Linz, gdje sam radio kao glasnogovornik i voditelj PR odjela.
Naslovnica sa Elizabeth Hurley za hrvatski V magazin, foto by Nihat Odabasi, styling by Esned Nezić
Nakon godinu i pol opet sam dobio ponudu od Kleider Bauera, gdje sad vodim kreativni i PR odjel. Mislim da je u svemu tome važno raditi ono što voliš i ići prema osjećaju – pogotovo kreativcima je to jako bitno. Nisam uvijek znao kuda me put vodi, ali imao sam povjerenje u svoj osjećaj, čak kad su prilike bile otežane. Jer iako naknadno sve izgleda lako i fluidno, moj put je bio i trnovit i mukotrpan.
Za one kojima još koncept kompanije Kleider Bauer nije poznat, reci nam o čemu se točno radi?
Kleider Bauer je najveća modna kompanija u austrijskom vlasništvu koja postoji još od 1951. godine. Ima 27 prodavaonica širom Austrije i ima prepoznatljiv multi brand koncept s mainstream brandovima poput G-Star, Levi’s, Comma, Esprit, s.Oliver, Jack&Jones, Garcia, Guess, One Green Elephant ... Pored Kleider Bauera radim i za modne kuće Hämmerle i Otto Graf koje pripadaju vlasniku Kleider Bauera. Hämmerle i Otto Graf imaju premium koncept s luksuznim brandovima poput Boss, Armani Collezioni, Armani Jeans, Laurèl, Marc Cain, René Lezard, Hugo, Luisa Cerano, Bogner... Znači radim za masu, ali i za posebnu grupu klijenata, odnosno, modnih potrošača.
I tvoj posao u cijeloj toj priči podrazumijeva što točno?
Sa svojim timom zadužen sam za cijeli vanjski i unutarnji nastup kompanije, znači koncipiranje i realiziranje reklama, informacija za klijente (style guides, newsletter itd.), oblikovanje i uređivanje web stranica te društvenih mreža, komunikaciju s medijima, suorganizaciju raznih evenata... Blisko surađujem s direktorom kompanije te marketinškim odjelom. Naš kreativni radni prostor se zove Creative Lab. i nalazi se na jugu Beča u industrijskoj zoni. Naš tim je internacionalan, rade ljudi iz Austrije i naših zemalja, ali i iz Mađarske, Njemačke, Kube...
Naravno, moramo iskoristiti priliku da pitamo kako izgleda jedan radni dan kada osoba radi tako odgovornu funkciju?
Prilično neplanski. Imam mnogo slobode u radu, ali i odgovornosti. Posao, na kraju, mora biti uspješno završen. S direktorom, ali i kolegama iz marketinga, imam redovno sastanke i dogovore, koji se međutim ne planiraju danima ili sedmicama unaprijed, već se dešavaju spontano, što mi odgovara. Moda je kreativna i dosta slobodna, pa i rad u njoj treba biti takav, u svim sferama. Posao mi je jako komunikativan i znam raditi i prekovremeno, a da to ne primijetim. Volim kada me posao ne ograničava, jer tako mogu dati još više od sebe.
No, svoju kreativnost ispoljavaš i na još jedan zanimljiv način – Ajfonografijom. Radi se o još jednom vidu umjetnosti koja je proizašla iz pojave pametnih mobitela. Od kada kreiraš ajfonografije i kakve motive najviše koristiš?
Ajfonografijom se bavim privatno od prošle godine. Sve je počelo sa Instagramom, pa sam s vremenom otkrio i druge aplikacije za obrađivanje fotografija. Često sam putovao i koristio prilike da slikam motive koji me inspirišu. Sa svojim iPhoneom volim slikati ljude, ali i arhitekturu, kulturno naslijeđe, urbane scene i slično. Trenutno se fokusiram na kreiranje višeslojnih slika koje se sastaju od više motiva, spojenih u jedan. Radi se o digitalno-mobilnoj instant umjetnosti, #instaart ako želiš. Slike objavljujem online na svom Instagram profilu, ali neke i štampam, pa pravim od njih kolaž-slike koje uokvirim ili ih poredam u albume.
Ajfonografiju vjerojatno smatraš nečim čime se baviš onako usput. Reci nam kakvu joj budućnost predviđaš, kako u svom slučaju tako i generalno?
Svaki dan se na tržištu pojavljuju nove funkcije za pametne telefone i sve više ljudi oduševljeno koristi to što oni nude i povezuju to sve sa svojim profilima na socijalnim mrežama, poput Facebooka, Twittera ili Foursquarea. Jako mi se sviđa ta interakcija i otvorenost, jer svako ustvari ima i kontrolu šta će podijeliti sa drugima. Neki kritičari će reći da slike sa pametnih telefona izgledaju sve iste, pogotovo ako se objavljuju preko Instagrama. Međutim, to nije istina. Oni koji žele, imaju mnogo mogućnosti da na individualan način koriste razne aplikacije i filtere i tako razviju svoj individualni kreativni izražaj. Razumijem da nekim profesionalnim fotografima i grafičarima Instagram nije simpatičan, ali on je masovni fenomen i u biti neizbježan. Postao je i bitan za velike kompanije, a pogotovo je relevantan u internacionalnom modnom biznisu. Svakako, treba biti kreativan i pokazati nešto posebno svoje na Instagramu, a ne samo slikati i koristiti jedan filter i objaviti. To s vremenom postaje dosadno i monotono i ne zarađuje mnogo likeova.
I na kraju zanima nas gdje se sadašnji kreativni direktor Kleider Bauera vidi za tri godine?
Ne koncentrišem se isključivo na modu, zanima me i (konceptualna) umjetnost. Tako da vjerujem da ću se razviti u nekom tom smjeru. Nemam pojma što ću tačno raditi, ali vjerujem da će biti nešto što će mi odgovarati. Ne očekujem velike stvari i uspjehe, odnosno neku bitnu karijeru, nego samo ispunjenje, jer tako sam zadovoljan i sretan, ono rahat kako se kod nas u Bosni kaže. I volim biti sa ljudima koji su mi dragi i s kojima se razumijem. I to mi daje snagu.
{gallery}2014_05/intervju{/gallery}
Razgovarala: Ana Ćavar
Foto: Nihat Odabasi, Daniela Federici, Esned Nezić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
