TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 20.6.2013.
Tko joj je omiljeni bh. dizajner? Dinka je dvadesetsedmogodišnja djevojka, rođena u Slavonskom Brodu koja iza sebe već sada ima zavidne uspjehe na polju mode i filma. Naime, uz modne angažmane u editorijalima Dinka je uspjela školovati se na Akademiji scenskih umjetnosti u Australiji i nakon toga posvetiti se filmu kroz uloge glumice, scenaristice i producentice. Nakon Akademije je d
Dinka, rođeni ste u Hrvatskoj, a živjeli ste i školovali se u Australiji, no imate jaku poveznicu i s Bosnom i Hercegovinom. Na koji način?
Bosna i Hercegovina je mjesto gdje su moji korjeni i ja insistiram na svom identitetu. Hercegovina će biti uvijek dio mene. Volim Hercegovinu, osjećam zadovoljstvo da svoju zemlju predstavljam gdje god odem. Volim da razmišljam da ću na kraju, gdje god bila, da se vratim tamo ili na neku obalu u Hrvatskoj. Los Angeles, Pariz, Berlin ili Sydney je zaljubljenost na drugi način. Uvijek se osjećam kao da sam 'u prolazu' u tim gradovima. Moram priznati, nisam nikad prihvatila ni jednu državu kao svoju kao sto smatram Bosnu i Hercegovinu. Moje stalno putovanje svijetom, poslovnim angažmanima i saradnjama s mnogim ljudima koje jako volim definitivno oblikuje i definira moj doživljaj svijeta, ali ipak moje vrijednosti su jako tradicionalne i to mi odgovara. Ne želim da zaboravim ko sam. Iskreno, to mi i daje snagu da se izborim u svijetu.
Na kojem ste projektu sada angažirani?
Trenutno sam u fazi pred-produkcije jednog Italijanskog filma u kojem igram jednu od glavnih uloga tako da se i spremam za dolazak u Italiju uskoro, te se veselim ljetovanju u Hrvatskoj s prijateljima. Posjetiti ću i Sarajevo. Sada završavam i četvrti scenarij sa svojim kolegama iz produkcijske kuće Chandelier Films koju sam osnovala prije tri godine. Sada smo u fazi pred-produkcije prvog dugometražnog filma 'Melodija', ljubavni mjuzikl koji će obilježiti moj dugometražni privijenac kao scenaristicu, producenticu i glumicu. Jako se veselim tome jer je priča jedna snažna romansa u kojoj se radi o junacima iz malog mjesta, otoka, nevini, čiste duše i neiskvarenih pogleda na svijet. Htjela sam napisati ljubavnu priču dovoljno jaku i fatalnu da žena i muškarac čekaju zauvijek. Teme koje se pojavljuju u filmu već dugo su me opčinile i opsjele. Na ovom projektu radim s puno ljubavi i to više od dvije godine s Vedranom Jerbić. Pisanje je disciplina sama po sebi.
Trenutno se i pripremam da izdam svoju prvu knjigu poezije i kratkih intimnih priča o životu urbane žene koja želi sve, sada i odmah, bez tužnih kompromisa, otkrivajući vjeru u univerzalno žensko pravo na ljepotu. Romantičar sam i zauvijek zaljubljena u život.
Cannes Film Festival, crveni tepih
Aktivni ste u modnom i filmskom svijetu. Što je došlo prvo?
Film je moja prva ljubav jer sam odrasla s filmom i kao mala curica, znala sam ponekad cijelu noć gledati filmove, no u životu je moda došla prva. Kad sam napunila 16 godina, pobijedila sam na natječaju za modele u Australiji nakon čega me moja starija sestra odvela na casting za Elite Models u Australiji, agencija koja me poslala na test i primila me. Ulazak u svijet mode mi se činio jako interesantnim, a s fotografima obožavam raditi. Za mene je i modna fotografija jedna vrsta nijemog filma i uživam u vizualnoj simbolici i fuziji. Kada sam primljena na Akademiju Scenskih Umjetnosti onda sam bila više posvećena glumi i usavršavanju discipline koja mnogo zahtjeva. Živjela sam u teatru i na filmskim setovima.
Do sada, drago mi je iskustvo bilo dobitak uloge u serijalu TRUE BLOOD dva tjedna nakon dolaska u Los Angeles. Film MALE RUKE koji je snimljen u Mostaru mi je iznimno drag jer sam bila u poziciji autora i kreativne producentice.U trenutnom angažmanu dugometražnog filma MELODIJA, dobila sam podršku od redateljice Jane Campion koja me usmjerila ka kreativnom procesu. Takvi izlasci u susret mi daju mogućnost za napredovanje. Na kraju dana, za mene je uspjeh saznati da li je publika uživala u filmu kojeg sam napravila, da li I kako su ga osjetili. Jer ja kao autor, radim film za publiku.
A da morate birati između mode i filma, što biste odabrali?
Film.
Jeste li radili s nekim od bh. umjetnika – bilo da se radi o fotografima, producentima, redateljima, glumcima...? Kakva iskustva nosite iz te suradnje?
Radila sam sa Mirajem Grbić na filmu MALE RUKE i to iskustvo je bilo divno. Miraj je jako talentovan, profesionalan i jako duhovit.
Na setu filma 'MALE RUKE'
Znamo da i aktivno pratite našu modnu i filmsku scenu. Što smatrate da nam nedostaje da bi naša scena bila razvijenija?
Samoinicijativa i samoorganizacija je jako važna za pozicioniranje statusa u bilo kojoj profesionalnoj oblasti. Sto više praktičnog iskustva, truda, pozitivnosti I ideja, saradnje. Formalno obrazovanje se podrazumijeva, ali zaista smatram da iskustvo pomaže da budete konkurentniji.
Na setovima vas nerijetko odijevaju stilisti, no kakav je vaš osobni stil? Što ćete odjenuti na dnevnu kavu, a što za promociju filma?
Imam, u zavisnosti od momenta, faze od rock izričaja do vintage te svedene klasike. Zavisi i gdje sam. Za promocije filma, postala sam ambasador brenda Rebecce Thompson, jedna jako talentovana dizajnerica u Australiji tako da volim da nosim njene kreacije kad sam tamo. Moda je za mene jedna velika strast i primijenjena umjetnost. Kao najdraže dizajnere navodim Nicolasa Ghesquièra, Oliviera Theyskensa, Christophera Kanea, Jasona Wua, Phillipa Lima i Narcisa Rodrigueza. Strašno volim Christian Louboutin cipele, Marchesu i Toni Maticevski. Obožavam detalje, kapice, šešire, rukavice i šalove. Ipak, u detaljima je trik.
Imate li omiljenog bh. dizajnera? A redatelja?
Pratim Eminu Hadžić, njezine kolekcije su iznimno sofisticirane i mnogo mi se sviđaju, a sama Emina mi je preporučena još dok sam bila u Los Angelesu. Od redatelja, izdvajam Aidu Begić, Jasmilu Zbanjić i Harisa Pašovića.
Što smatrate presudnim za vaš uspjeh i imate li možda neki savjet za sve buduće glumice i modele koji čitaju ovaj intervju?
Živite jednostavno i razigrano. Kada se odlučite raditi nešto, dajte sve od sebe i više, budite spremni za rad, pogotovo u svijetu mode i filma. Nemojte odrasti prebrzo i volite sve oko sebe srdačno i iskreno. Bavite se sportom i živite zdravo. Vjerujte u sebe, poštujte druge, živite s maštom djeteta. Budite prijatelj jer sve što iskreno darujete drugima čini i vaš život ljepšim. Čuvajte se brzih uspjeha, jer kultura je čuvanje vremena.
{gallery}2013_06/dinka_all{/gallery}
Razgovarala: A.P.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
