TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 30.7.2012.
Kakve su kostime osmislile bh. dizajnerice? Film Jasmina Durakovića, Put kestena, nam je još na setu zaokupio pažnju obzirom da su se dvije veoma dobro poznate dame bh. modne scene smiješile iza kamera. Naime, radi se o dvotrećinskoj SHE:YOU kombinaciji, točnije o Adisi Vatreš i Neiri Sinanbašić. Upravo su one sasvim slučajno krenule surađivati s Jasminom na ovom filmu, a o entuzija
Adisu i Neiru smo uspjeli uhvatiti na par sati između projekata kako bismo kratko porazgovarali o filmu, pa kroz sljedeće rečenice saznajte o čemu govori Put kestena, kako su dolazile do kostima te kada ćemo sve to vidjeti na velikom platnu.
Za početak, recite nam o čemu je ovaj film?
Film je spoj više priča, legendi vezanih za Krajinu, bajkovitih prikaza i historijskih rekonstrukcija kao što su Cazinska buna - rekonstrukcija iz 1950-ih, zatim imamo priču o Japodima, plemenu koje je bilo 'posjednik' Une, zatim ljubavnu romansu između bega Beširevića i grofice Izabele, kao i priču o legendarnom krajinskom junaku Muji Hrnjici... a kroz sve te priče prolazimo s glavnim akterima filma smještenim u sadašnjost.
Kakvu je kostimografiju zahtijevala ovakva jedna povijesna priča?
Kostimografija za ovaj film je bila vrlo složena, pored različitih perioda kroz koje prolazimo imale smo i više masovnih scena. Bilo je zabavno graditi karakterističnu nit koja povezuje periode, a ujedno da pruži i što točniji prikaz doba kojem pripada. Mnogo pažnje smo posvetile 'kolorističkom uklapanju' kostima, sto je inače glavna Adisina odrednica pri stvaranju. :) Također smo ostvarile suradnju s Tekstilnim fakultetom u Bihaću, gdje smo kreirale kostime za pripadnike plemena Japoda, a za nakit se pobrinula Anita Ibukić (Ceramic Studio), koja je izradila keramičke replike japodskih ukrasa za tijelo. Kostimi koji su korišteni u filmu su posuđeni iz fundusa bosanskohercegovačkih pozorišta, a u susret su nam izašli BNP Zenica, NP Tuzla, Narodno pozorište Sarajevo, Fist, Flash, Disc... Također dio odjeće, koja pripada sadašnjem periodu, smo kupovale, a neke poput japodskih kostima - šile.
Izniman zadatak! Recite nam jeste li ranije radili na sličnim projektima?
Ovo nam je i jednoj i drugoj prvi dugometražni film, Adisa je ranije radila na više kratkih filmova, dok sam ja radila na samo jednom studentskom filmu i postala sam apsolutni zaljubljenik kostimografije nakon ovog iskustva. Nadamo se da će ovaj film otvoriti nova vrata za SHE:YOU u kompletu, budući da su se kostimografijom i to pretežno pozorišnom, bavile Adisa i Naida.
Kakav je bio tempo snimanja obzirom da ste imali veoma malo vremena za dosta komplicirane scene koliko vidimo?
Tempo snimanja je bio brz i efikasan. Nismo izgubili niti jedan dan snimanja i svaki član ekipe je davao svoj maksimum na setu. Mislim da nas je okruženje u kojem smo se nalazili hranilo i davalo energiju da radimo na 40 stepeni. Krajina je predivan dio BiH i zaslužuje da o njoj bude ispričana ovakva priča, priča kroz koju će svi, koji pogledaju film, biti ponosni na ljepote naše zemlje.
Sada se iznimno veselimo filmu. Možete li nam reći kada je planirana njegova premijera?
Projekcija filma planirana je u 10. mjesecu, ali to još uvijek nisu zvanične informacije. Mi smo vrlo nestrpljive da vidimo kako sve u kompletu izgleda, a možemo reći da dosada viđeni dijelovi izgledaju odlično, fotografija je čista čarolija. To je možda naše subjektivno mišljenje, mada se kao profesionalci trudimo biti sto objektivnije... :)
{gallery}srpanj_dvanaest/film{/gallery}
Razgovarala: Ana Perić
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Prvi put se desilo da u naslovu nemamo cijelu rečenicu.
Mama.
Samo jedna riječ, ali ta jedna riječ nosi možda i više od bilo koje koju smo do sada napisali.
Kada smo pokušali pronaći pravu rečenicu, nijedna nije bila dovoljna jer neke stvari ne stanu u objašnjenje.
One žive u sitnicama.
U glasu koji nas smiri.
U zagrljaju prije spavanja.
U „jesi ponijela jaknu?"
U običnim danima koji kasnije postanu najvažnije uspomene.
A neke stvari žive u dodiru.
U trenutku kada nas ona pomazi po obrazu i osjetimo njen prsten kako lagano klizi niz kožu.
U onom djetinjstvu kada nas je grlila i mi smo se igrali njenim lančićom, vrtjeli ga među prstima, znajući napamet svaku kariku.
U danu kada smo izgubili njenu omiljenu naušnicu u igri, a ona se nije naljutila.
Mama…
Možda baš zato neke emocije nosimo najbliže sebi.
Kroz poznati dodir prstena.
Ogrlicu koju uvijek biramo bez razmišljanja.
Detalje koji s vremenom postanu mnogo više od nakita.
Baš onakvog kakav godinama pronalazimo u Zlatarna Celje kolekcijama i vežemo za važne uspomene.
Možda smo zato i željeli ovu priču ispričati kako se ljubav najčešće pamti… nježno i tiho.
Almu Dizdarević Sarhan upoznali smo kroz jednu potpuno drugačiju, ali jednako nježnu ulogu dok je s posebnom pažnjom kreirala radionicu u dječjoj igraonici.
I upravo tada nam je postalo jasno koliko prirodno balansira između svih svojih svjetova.
Alma je istovremeno mama, model i osoba koja okuplja djecu, kreativnost i toplinu u isti prostor, bez potrebe da bilo šta djeluje savršeno ili unaprijed isplanirano. Zato smo znali da će se njih troje sjajno snaći i pred kamerama.
Pokazali su nam da sa djecom stvari rijetko idu potpuno po planu, ali da upravo u tim spontanim momentima nastanu fotografije i uspomene koje ostanu najljepše i iskrene.
U razgovoru s Almom, između rečenica o djeci, svakodnevici i majčinstvu, najviše su ostali oni mali momenti.
“Volim kad pravimo palačinke.”
“Dođi sa mnom, mama .”
“Mama , baš ti je lijepa slika.”
Tako izgleda ljubav dok traje. Kroz stvari koje djeluju obično sve dok jednog dana ne postanu uspomena.
Alma danas sebe opisuje kao ženu koja istovremeno gradi dom, snove i sebe, i uči da i kroz haos ostane zahvalna i nježna prema sebi i životu.
I teško je ne prepoznati se barem malo u toj rečenici.
U pokušaju da budemo prisutne za sve koje volimo, a da pritom ne izgubimo dijelove sebe koje još uvijek želimo sačuvati.
“Majčinstvo me naučilo koliko je teško istovremeno biti potpuno prisutan za svoju djecu, a ipak ne odustati od svojih snova i dijelova sebe koje također želim sačuvati.”
Kada smo je pitale kada je prvi put osjetila da razumije svoju mamu, odgovor je došao odmah.
“Definitivno onda kada sam i sama postala majka .”
Više kao tiho prepoznavanje i onaj trenutak kada počnemo govoriti iste rečenice.
Brinuti na isti način i nositi istu nježnost.
“Porodica je razlog, a vjera stub svega.”
Rečenica njene mame koju i danas nosi kao unutrašnji glas kojem se vraća kada život postane preglasan.
Postoje stvari koje se ne nauče kroz objašnjenje. Samo ih jednog dana prepoznamo u sebi i to u načinu na koji volimo.
Gradimo dom i pokušavamo sve držati na okupu čak i kada smo umorne.
“Volim kad idemo na planinu.”
“Kad idemo na kampovanje.”
“Volim te puno.”
Djeca nikada ne opisuju ljubav komplikovano.
Uvijek je svedu na ono najvažnije.
Na vrijeme.
Prisustvo.
Palačinke.
Još jednu priču prije spavanja.
Ti trenuci ostanu najduže i to ne oni savršeni, nego oni stvarni.
Oni u kojima se smijemo usred haosa ili u kojima se grlimo dok pokušavamo završiti još deset stvari odjednom.
I oni u kojima, sasvim slučajno, nastanu uspomene kojih ćemo se sjećati cijeli život.
Almin najdraži komad nakita je prsten koji je njena mama naslijedila od svoje mame , a zatim ga proslijedila njoj.
“Kad ga nosim, osjećam kao da sa sobom nosim tihu snagu žena prije mene, njihov trag, ljubav i sve ono što su uspjele iznijeti kroz život.”
I upravo tu nakit prestaje biti detalj.
Postaje uspomena.
Dodir.
Navika.
Nešto što ostaje uz nas mnogo duže nego što primijetimo.
“Mislim da nakit može biti jako tih, ali moćan podsjetnik na ono ko si i šta ti je važno.”
Kada govori o najdražem dijelu dana, Alma spominje one potpuno obične kao period pred spavanje.
Kada se sve utiša, a djeca traže još jedan zagrljaj, još jednu priču i još “samo pet minuta”.
Možda upravo tada najviše shvatimo koliko ljubav zapravo izgleda jednostavno.
“Mama , dođi sa mnom.”
U ovoj rečenici stala je cijela ova priča.
Nakit je oduvijek bio poveznica s mamom.
Znamo tačno koje je naušnice čuvala za posebne trenutke, koji je prsten skidala kada je pravila ručak i koji nam je lančić jednom rekla da čuva za nas, kad odrastemo.
Svi ti trenuci, oni koji se godinama kasnije vrate sami od sebe, gotovo uvijek uz sebe imaju jednu poveznicu.
Nakit koji s vremenom prestane biti predmet.
Postaje pamćenje.
Postaje žena koja ga je nosila.
Njen miris, glas i način na koji nas pogleda kada se vratimo kući.
Nakit koji jedna majka jednog dana skine sa svog vrata i stavi na naš je nastavak.
Komadi koje je Alma nosila dolaze iz Zlatarna Celje ponude.
Srebro
Zlato
U konačnici pravi nakit ne pamtimo samo po tome kako je izgledao, nego po onoj koja ga je nosila.
Mama …
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
