TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 30.7.2012.
Kakve su kostime osmislile bh. dizajnerice? Film Jasmina Durakovića, Put kestena, nam je još na setu zaokupio pažnju obzirom da su se dvije veoma dobro poznate dame bh. modne scene smiješile iza kamera. Naime, radi se o dvotrećinskoj SHE:YOU kombinaciji, točnije o Adisi Vatreš i Neiri Sinanbašić. Upravo su one sasvim slučajno krenule surađivati s Jasminom na ovom filmu, a o entuzija
Adisu i Neiru smo uspjeli uhvatiti na par sati između projekata kako bismo kratko porazgovarali o filmu, pa kroz sljedeće rečenice saznajte o čemu govori Put kestena, kako su dolazile do kostima te kada ćemo sve to vidjeti na velikom platnu.
Za početak, recite nam o čemu je ovaj film?
Film je spoj više priča, legendi vezanih za Krajinu, bajkovitih prikaza i historijskih rekonstrukcija kao što su Cazinska buna - rekonstrukcija iz 1950-ih, zatim imamo priču o Japodima, plemenu koje je bilo 'posjednik' Une, zatim ljubavnu romansu između bega Beširevića i grofice Izabele, kao i priču o legendarnom krajinskom junaku Muji Hrnjici... a kroz sve te priče prolazimo s glavnim akterima filma smještenim u sadašnjost.
Kakvu je kostimografiju zahtijevala ovakva jedna povijesna priča?
Kostimografija za ovaj film je bila vrlo složena, pored različitih perioda kroz koje prolazimo imale smo i više masovnih scena. Bilo je zabavno graditi karakterističnu nit koja povezuje periode, a ujedno da pruži i što točniji prikaz doba kojem pripada. Mnogo pažnje smo posvetile 'kolorističkom uklapanju' kostima, sto je inače glavna Adisina odrednica pri stvaranju. :) Također smo ostvarile suradnju s Tekstilnim fakultetom u Bihaću, gdje smo kreirale kostime za pripadnike plemena Japoda, a za nakit se pobrinula Anita Ibukić (Ceramic Studio), koja je izradila keramičke replike japodskih ukrasa za tijelo. Kostimi koji su korišteni u filmu su posuđeni iz fundusa bosanskohercegovačkih pozorišta, a u susret su nam izašli BNP Zenica, NP Tuzla, Narodno pozorište Sarajevo, Fist, Flash, Disc... Također dio odjeće, koja pripada sadašnjem periodu, smo kupovale, a neke poput japodskih kostima - šile.
Izniman zadatak! Recite nam jeste li ranije radili na sličnim projektima?
Ovo nam je i jednoj i drugoj prvi dugometražni film, Adisa je ranije radila na više kratkih filmova, dok sam ja radila na samo jednom studentskom filmu i postala sam apsolutni zaljubljenik kostimografije nakon ovog iskustva. Nadamo se da će ovaj film otvoriti nova vrata za SHE:YOU u kompletu, budući da su se kostimografijom i to pretežno pozorišnom, bavile Adisa i Naida.
Kakav je bio tempo snimanja obzirom da ste imali veoma malo vremena za dosta komplicirane scene koliko vidimo?
Tempo snimanja je bio brz i efikasan. Nismo izgubili niti jedan dan snimanja i svaki član ekipe je davao svoj maksimum na setu. Mislim da nas je okruženje u kojem smo se nalazili hranilo i davalo energiju da radimo na 40 stepeni. Krajina je predivan dio BiH i zaslužuje da o njoj bude ispričana ovakva priča, priča kroz koju će svi, koji pogledaju film, biti ponosni na ljepote naše zemlje.
Sada se iznimno veselimo filmu. Možete li nam reći kada je planirana njegova premijera?
Projekcija filma planirana je u 10. mjesecu, ali to još uvijek nisu zvanične informacije. Mi smo vrlo nestrpljive da vidimo kako sve u kompletu izgleda, a možemo reći da dosada viđeni dijelovi izgledaju odlično, fotografija je čista čarolija. To je možda naše subjektivno mišljenje, mada se kao profesionalci trudimo biti sto objektivnije... :)
{gallery}srpanj_dvanaest/film{/gallery}
Razgovarala: Ana Perić
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
