TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 7.5.2014.
Kako u stvarnosti izgleda Sarah Čerkez? Nadamo se da ste kliknuli na ovaj naslov jer ste negdje duboko u sebi poželjeli vidjeti fotografiju na kojoj (inače superzgodna) Sarah Čerkez ima kilograme viška, opuštenu kožu, celulit, strije, masnu kosu i možda neuredne nokte. Sve to kako biste dokazali sebi da na svijetu ne postoje zgodne žene koje svakodnevno vježbaju (jer, pf, tko ima vre
No, ovaj članak je tu kako bi pokazao upravo suprotno. Naime, sa Sarah smo razgovarali o problemu koji još od 90-tih godina prošlog stoljeća nosi pridjev 'tabu' uz svoje spominjanje. 'Size zero' ili 'veličina 0' je nešto o čemu se mnogo piše, komentira, osuđuje i ništa ne poduzima. Naravno, blesavo bi bilo očekivati da modna industrija vrijedna više od 3180 milijardi dolara kvari recept koji ju je doveo do ovog stadija. No, zato na scenu nastupaju modeli koji su svjesni problema i koji svojim primjerom predstavljaju model u punom svom smislu – mršav, radišan i zdrav. I o njima danas pričamo. Oni su ti koji mogu napraviti promjenu.
Naime, nakon godina i godina uznapredovalog Photoshopa, potrošači su izgubili povjerenje u modnu fotografiju, stoga se u posljednjih par godina pojavila potražnja za 'prirodnim' modelima zdravog tijela. I dalje mršavog, no zdravog.
Na našu zamolbu Sarah nam je ustupila svoje fotografije prije i poslije obrade, a koje je za francuski časopis napravio Stefano Bidini. Na fotografijama Sarah nosi rublje Triumph, Yammamy, Intimissimi i Calzedonia, te obuću Manolo Blahnik i Jimmy Choo.
S druge strane postprodukciju fotografija je napravio mladi bh. fotograf Armin Čolo. „Postprodukciju je igrom slučaja radio Armin Čolo, moj prijatelj, jer kada sam zamolila fotografa za materijal kako bih ga mogla koristiti u booku, poslao mi je neobrađene fotografije jer ih je on takve proslijedio magazinu i oni su uradili postprodukciju, a Stefano nije imao vremena raditi obradu naknadno samo za mene. Armina sam zamolila da što manje koristi Photoshop i da retušira samo neophodne detalje, jer danas u svijetu modelinga vlada trend prirodnog looka i agencije vrlo često ne žele da koriste materijal koji je preretuširan jer ne predstavlja model onakvim kakav zaista jeste.“, rekla nam je Sarah.
Za koje mjere misliš da su idealne u svijetu modelinga? Pričamo li stvarno o 90-60-90 ili su granice pomaknute?
Veoma je teško to objasniti jer pravila koja zaista postoje su u biti mjere i manje od tih, a opet vrlo često susrećući se s različitim djevojkama vidim da uvijek postoje izuzeci i da isti ti koji se tako 'striktno' drže tih pravila prave odstupanja kada su u pitanju poznati modeli, djevojke koje su trenutno 'IN', popularne, tražne itd... Idealnom visinom se smatra od 177cm do 180cm, a najviše se provjeravaju bokovi koji (ako želite da se bavite revijama) moraju biti ispod 90cm, idealno 88cm/89cm. Samim tim i struk je uvijek oko 60cm/62cm, a grudi su najčešće oko 80cm. Naravno te mjere su uvijek individualne i zavise od građe djevojke. Isto tako postoje tzv. komercijalni modeli koji rade revije veša, kataloge, reklame... i u tim slučajevima agencije tolerišu 'prekomjerne' centimetre. Npr. mene uzimaju za komercijalnog modela, ne radim high fashion revije, radim kataloge, kampanje, beachwear i produkcijske fittinge. Moje mjere su: visina 178cm, grudi 88cm, struk 62cm, bokovi 92cm i to mi trenutno najviše odgovara jer ne moram da se mučim kako bih održala tu kilažu i te centimetre. U oba slučaja uvijek je poželjno da je djevojka tonirana i zategnuta, da ima zdravu i svježu kožu i da brine o sebi.
Slušamo kako modeli jedu vatu natopljenu sokom od naranče i slične štetne stvari kako bi održale liniju. Reci nam svoja iskustva i koliko istine ima u tome?
Čula sam i ja te priče, ali kako već godinama ne živim u 'models flat', i imam svoj krug ljudi, takvo nešto nikada nisam vidjela. Vjerujem da to jeste istina, i da je to problem koji je trenutno kao vulkan - tinja i čeka da eksplodira. Djevojke su pod velikim pritiskom, vrlo često i nesvjesne toga, mlade i odvojene od kuće i najbližih. U krugu ostalih jako mršavih djevojaka, svaki dan na castinzima i fittinzima probaju odjeću koja je uvijek premalena, preuska, ne mogu zakopčati haljinu, ne mogu stati u hlače... kako imati apetit nakon toga?! Nesigurne i ne razmišljajući, u takvim trenucima rade gluposti koje ih kasnije koštaju. U tim periodima slabosti veliku ulogu igra agencija i roditelji koji na vrijeme mogu prepoznati problem i reagovati. Naravno nisu sve djevojke takve, mnoge su zaista prirodno mršave i koliko god da jedu jednostavno se ne mijenjaju, druge jedu biranu kuhanu i dijetalnu hranu, treće mnogo vježbaju i na taj način troše 'višak' itd. U svemu tome najbitnije je na vrijeme prepoznati prirodne predispozicije djevojke za ovaj posao, jer mučiti se izgladnjivanjem da bi uradila nekoliko revija zaista nije vrijedno.
Meni sada nije problem održavati ove mjere, imala sam dana kada bih se naglo ugojila i pala u depresiju, ali kroz to morate proći i na kraju pronaći svoj balans. Danas biram što jedem, ne koristim sol nikako, ne pržim na ulju, ne pijem gazirane i voćne sokove, jedem meso, ribu, povrće, žitarice, i voće, ne pijem i ne pušim. Jedini i veliki porok mi je čokolada/slatko kojoj teško odoljevam, ali jedem je uz 'opravdanje' da svaki dan vježbam i to potrošim :)
Danas se kada pričamo o modnoj fotografiji puno se govori o retuširanju, pa zbog svega navedenog publika ne vjeruje modnim fotografijama. Kako ti komentiraš taj fenomen?
Sve zbog lude opsesije za nekom perfekcijom, idealnim, savršenim, a onda kažemo kako takvo nešto ne postoji?! Ljudi iz fashion businessa su često kontradiktorni :) Teže prirodnom looku, a onda vam retuširaju mladeže, sužavaju struk, izdužuju noge itd. Koliko je tehnologija posljednje desetljeće napredovala toliko su se sve glumice, celebrity, modeli, tv voditeljice 'proljepšale', tj. postale bliže onom nečem sto zovemo "savršeno". Naravno publika nije naivna i lako prepozna preretuširane fotografije, nerealno duge noge ili nevjerojatno gustu kosu. I naravno da se uvrijede i gube povjerenje u medije. Često viđamo 'prije i poslije' fotografije na kojima je neka glumica skoro pa neprepoznatljiva, što je dovelo do toga da više ništa ne uzimaju za realno i sve nazivaju photoshopom što ne mora uvijek biti pravilo.
Naravno retuširanje i kompletna postprodukcija je sastavni dio modne fotografije, no čini nam se nekada da modeli koriste retuširanje kao izliku za svoje - ne baš idealne figure. Što ti smatraš da je najvažnije za nastanak kvalitetne modne fotografije?
Upravo, kada je djevojka u formi, radi na sebi i njegovana je, to se onda i vidi i tu ne treba puno photoshopa. U biti photoshop po pravilu bi trebao samo da služi za brisanje modrica i sitnih nedostataka ili izjednačavanja svijetla na licu i tijelu, ali ne da od modela koji je size 38 pravi size 34. Na setu sve je bitno - veliku ulogu igra fotograf i njegovo iskustvo, znanje i oprema, dok vam šminker radi make-up, fotograf sa asistentima štima svijetla, pozadinu i to nekad zna jako dugo da traje. Naravno da je bitno i da kosa i make-up budu prirodni i ne napadni, naravno u zavisnosti od potreba snimanja. I na kraju bitno je i da model zna svoj posao, zna da pozira i da se brzo opusti i ubaci u ulogu koju snimanje nalaže.
Možda imaš i savjet iz vlastitog iskustva za djevojke koje se bore s težinom, a htjele bi se profesionalno baviti modelingom ili manekenstvom?
Najbitnije je obratiti se na vrijeme pravoj osobi koja ima iskustvo, i koja može da prepozna potencijal djevojke. Bitno je i da, kada naiđu na problem na pravi način pristupiti mu i pronaći rješenje. Postoje načini da se izgubi koji kilogram bez narušavanja zdravlja, naprotiv. Generalno bih svima uvijek preporučila da izbace sve vrste voćnih i gaziranih sokova kao i alkohol. Jako su kalorični i puni industrijskog sećera, preporučljivo je piti puno vode i čaja (bez šećera ili meda). Zamijeniti brzu, puno začinjenu, masnu hranu svježim namirnicama. Kuhano povrće, riba i meso su puni proteina i hranljivih tvari, ne stvaraju zalihe i lako se vare. Umjesto slatkiša jesti voće, naravno u manjim količinama. Imati redovne obroke, ali ne obimne. Dobro je baviti se redovito sportom, imati uredan san i naravno biti strpljiv i istrajan jer rezultati ne dolaze preko noći. :) Biti 'model' at the end of the day, znači biti uzor, djevojke koje se zaista ozbiljno bave ovim poslom, osim što lijepo izgledaju, zdrave su i vode uredan život.
TEKST: Bonjour.ba
U Bosni i Hercegovini svake godine više od hiljadu žena čuje dijagnozu raka dojke.
Iza tih brojki kriju se majke, sestre, prijateljice, kolegice, komšinice… žene koje nose strah, ali i nevjerovatnu snagu. Upravo zato Bonjour.ba i ove godine piše o Race for the Cure, događaju koji Sarajevo pretvara u more pink solidarnosti. To je zajednica u kojoj se tišina pretvara u glas, a tabu u priču o hrabrosti i podršci.
Iza hiljade pink majica i koraka koji se svake jeseni preliju Sarajevom stoji Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink, koja već skoro dvije decenije vodi ovu misiju.
Nela Hasić, direktorica i osnivačica Think Pink
U razgovoru Nela nam je otvoreno podijelila šta za nju znači Race for the Cure, koje trenutke nikada neće zaboraviti i zašto je tišina i dalje najveći neprijatelj ranom otkrivanju bolesti. Ispričala nam je i šta je najteže čula od žena koje su prošle kroz dijagnozu, kako izgleda snaga zajednice kad hiljade ljudi koračaju zajedno, ali i šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno.
Nela, recite nam kada govorimo o Race for the Cure, je li to za vas prije svega trka, pokret ili zajednica?
Za mene je Race for the Cure prije svega zajednica – to je ono magično tkivo gdje se hiljade ljudi, od žena koje su se susrele sa dijagnozom do onih koji tek otkrivaju svoju snagu, povezuju u solidarnosti, gdje se strah pretvara u nadu i gdje svaka korak postaje dio veće priče o podršci i promjeni.
Šta vas i nakon 18 godina najviše iznenadi svakog septembra?
Ono što me najviše iznenadi je, kako se svake godine, uprkos svim poteškoćama, ta energija množi – vidim mlade djevojke koje se prvi put uključuju, vidim muškarce koji vode svoje timove, mališane raznih uzrasta koji dolaze sa svojim roditeljima, tinejdžere i tu neobjašnjivu radost u očima žena koje su preživjele bolest, koja me podsjeća da smo uspješno slomili tabue, ali da je put još dug.
Možete li s nama podijeliti trenutak s trke koji vas i danas naježi kada ga se sjetite?
Sjećam se jedne žene koja je imala karcinom, koja je došla iz ruralnog područja, koja je nakon dijagnoze godinama šutjela, a na trci 2015. godine, držeći me za ruku u ružičastoj majici, prošaptala: “Ovo je prvi put da sam rekla ‘ja sam preživjela’ naglas” – taj trenutak me i danas naježi jer sam vidjela kako se iz pepela rađa snaga koja mijenja živote.
A šta vam je bilo najteže čuti od neke žene tokom svih ovih godina rada?
Najteže je bilo čuti od jedne mame u ranim 40-ima, koja je rekla: “Nela, saznala sam za bolest u 38., ali nisam rekla ni majci ni mužu jer sam se bojala da će me vidjeti slabu – sad je prekasno” – ta riječ “prekasno” me još uvijek grize jer podsjeća na sve one tihe bitke koje gubimo zbog straha i stigme.
Po vašem mišljenju šta je veći neprijatelj ranoj dijagnostici: tišina i strah u ženama ili prepreke unutar sistema?
Oboje su strašni, ali mislim da je tišina i strah u ženama veći neprijatelj – jer čak i kada sistem ponudi ruku, ako žena ne prihvati zbog sramote ili neznanja, nijedan mamograf neće spasiti život; moramo prvo osloboditi srca da bismo oslobodili tijela.
Ako vam priđe mlada djevojka od 20 godina i pita ‘zašto da se uključim’, šta biste joj rekli u jednoj rečenici?
Uključi se jer tvoj jedan korak danas može biti sidro nade za neku sestru, majku ili prijateljicu sutra, i jer zajedno mijenjamo svijet gdje rak dojke nije tabu, već priča o snazi i prevenciji.
Skoro dvije decenije ste u ovoj misiji. Šta vas više motiviše: pogled unazad na sve što je postignuto ili unaprijed, na borbu koja tek čeka?
Više me motiviše pogled unaprijed – na borbu koja nas tek čeka, jer svaka pobjeda iza nas, poput hiljada pregleda koje smo omogućili, samo je gorivo za one još veće promjene, poput skrininga za svaku ženu u BiH, koje još uvijek sanjamo.
Šta biste željeli da žene, ali i muškarci, bolje razumiju kada je riječ o borbi s rakom dojke?
Želim da svi razumiju da rak dojke nije samo ‘ženska bolest’ – to je porodična, društvena borba gdje muškarci imaju ključnu ulogu u podršci, gdje prevencija počinje razgovorom za stolom, a ne samo u bolnici, i gdje snaga dolazi iz ranog djelovanja, preventivnih pregleda a ne iz čekanja.
Nela, šta mislite šta mi kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno, a moramo, da bismo stali rame uz rame sa ženama koje prolaze kroz bolest?
Kao društvo još uvijek ne radimo dovoljno u kreiranju sigurnih prostora za emocionalnu podršku izvan bolnica – moramo više ulagati u grupe podrške, edukaciju u školama i ruralnim sredinama, i osigurati da muškarci i obitelji budu dio te mreže, jer borba nije samo medicinska, već i ljudska. Potrebno je mnogo više aktivnosti koje poboljšavaju kvalitet života žena nakon dijagnoze i tretmana.
I za kraj, kada pomislite na žene koje više nisu s nama, a bile su dio ove zajednice, kako njihovu snagu i dalje nosite u svakoj trci?
Nosim njihovu snagu u svakoj trci. One su u mojim mislima i mom srcu, njihove priče nisu završene – one su svjetionik koji vodi nove generacije, podsjećajući nas da svaka utrka nije samo o koracima, već o nasljeđu hrabrosti koje ostavljamo iza sebe.
Svaki septembar u Sarajevu hiljade koraka piše istu poruku… nismo/niste same. I dok Nela Hasić već skoro dvije decenije stoji na čelu tog ružičastog vala, jasno je da je Race for the Cure kolektivna odluka da glas bude glasniji od tišine, da podrška bude jača od straha i da svaka žena zna: ova borba je i njena i naša.
I ne, ne idemo malim, bojažljivim koracima. Idemo trkom, snažno, u borbu protiv raka dojke. U ružičastom moru koraka svaka žena će znati da je iza nje čitava zajednica koja je čuje, osjeća i nosi naprijed.
Foto: PR
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled backstage priče!
