Danas, kada se globalno govori o većem uključivanju žena u STEM oblasti i akademsku zajednicu, važno je prisjetiti se da je borba za obrazovanje žena u BiH započela mnogo ranije.

Obrazovanje je temelj, a u Sarajevu su žene svoj put do znanja započele početkom 20. stoljeća, u vremenu kada se njihova uloga u društvu još uvijek svodila na porodicu i domaćinstvo.

No, upravo su ženske stručne škole odigrale ključnu ulogu u osnaživanju žena i omogućavanju njihovog ekonomskog osamostaljenja. Na današnji dan, kada obilježavamo Međunarodni dan žena i djevojaka u nauci prisjećamo se tih pionirskih koraka koji su oblikovali našu sadašnjost.

Foto: @therealpeterlindbergh

Prva ženska stručna zanatska škola u Sarajevu osnovana je 1913. godine, a ubrzo su joj se pridružile i druge ustanove poput Stručne zanatske škole tekstilnog pletenja i škola koje su djelovale u okviru ženskih organizacija.

U tim školama djevojke su učile ne samo zanate poput krojenja i veza, već i predmete poput knjigovodstva, jezika i prirodnih nauka. Nastavni planovi prilagođavali su se vremenu, a interes za upis bio je ogroman.

Foto: Pexels

Zanimljivo je da su uz redovne programe postojali i posebni tečajevi namijenjeni odraslim ženama koje su željele usavršiti svoje zanatske vještine. Iako im ova uvjerenja nisu davala pravo na ispite, omogućavala su im bolju poziciju na tržištu rada.

Na taj način, ove škole nisu obrazovale samo mlade djevojke, već su i mnogim odraslim ženama pružale priliku za profesionalni napredak. 

Foto: @t herealpeterlindbergh

Ove škole nisu samo osposobljavale žene za rad u zanatskoj industriji one su ih pripremale za samostalan život, pružale im ekonomske mogućnosti i omogućavale im da doprinesu društvu na način na koji im to ranije nije bilo dozvoljeno.

No, priča o ženskom obrazovanju u Sarajevu ne bi bila potpuna bez zgrade poznatije kao ''Žuta zgrada pred Miljacke''. Njena priča započinje ne tako davno, ali ipak u nekom drugom stoljeću 1925. godine, kada se iz potrebe i želje za znanjem osniva prvo ovakvo učilište u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.

Do tada, djevojčice su imale ograničene mogućnosti obrazovanja, najčešće polažući razredne ispite u muškim gimnazijama.

Prvih deset godina svog postojanja, Prva ženska gimnazija dijelila je prostor s Drugom muškom realnom gimnazijom, jedni su nastavu pohađali prijepodne, a drugi poslijepodne.

Kako je škola rasla i jačala, postavilo se pitanje njenog potpunog osamostaljenja. Godine 1935. dobila je vlastite prostorije u zgradi koju danas znamo kao Srednju školu poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti na Drveniji.





Ove škole nisu bile samo mjesta obrazovanja bile su vrata u svijet samostalnosti i prvi koraci ka ravnopravnosti u društvu. Njihova historijska uloga ostaje neprocjenjiva, podsjećajući nas koliko je važno ulagati u obrazovanje žena i danas.





Obilježavajući Međunarodni dan žena i djevojaka u nauci, podsjećamo se da svaka obrazovana žena nosi u sebi snagu onih koje su prve sjedile u školskim klupama, učeći zanate i stičući znanja koja su im omogućila da postanu neovisne. 

To je naslijeđe koje ne smijemo zaboraviti i obaveza da ga nastavimo graditi.

Foto: Pexels

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba

Foto: @simonadepascalis

Sarajevo Film Festival je još 2014. godine kroz svoju profesionalnu platformu CineLink Industry Days pokrenuo niz inicijativa s ciljem promocije rodne ravnopravnosti, osnaživanja filmskih radnica i borbe protiv sistemskih nejednakosti u regionalnom i europskom filmskom okruženju.

Jedan od simbola te posvećenosti je Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti koju podržava Mastercard, priznanje koje se dodjeljuje redateljici debitantici čiji rad nosi snažan autorski glas i doprinosi rodnoj ravnoteži u kinematografiji. 

Ove godine, o dobitnici nagrade odlučuje tročlani žiri koji čine Anna Croneman, Ivan Marinović i Norika Sefa.



 

Norika Sefa je kosovska redateljica, scenaristica i producentica, koja se proslavila sa debitantskim filmom Tražeći Veneru (2021.), koji je osvojio priznanja širom svijeta i etablirao je kao jedno od najautentičnijih novih imena evropske kinematografije. Upravo sa ovim filmom je postala prva dobitnica Specijalne nagrade za promicanje rodne ravnopravnosti. 

Njeno stvaralaštvo karakteriše hrabro istraživanje forme i emocije: od dokumentarca Desde Arriba, snimljenog u peruanskoj džungli pod mentorstvom Wernera Herzoga, do najnovijeg avangardnog kratkog filma Kao bolesno žuta (2024.).

Osim autorskog rada, Norika aktivno podučava i učestvuje na kulturnim i umjetničkim događajima, a članica je i Europske filmske akademije. U ovom razgovoru govori o iskustvu rada u žiriju, o tome kako vidi proces ocjenjivanja i šta je danas najviše inspiriše u filmskom stvaralaštvu.

Ove godine ste član žirija za Specijalnu nagradu za promicanje rodne ravnopravnosti, koju podržava Mastercard. Kako je biti „s druge strane” slušati, procjenjivati i birati, umjesto biti onaj čiji se rad ocjenjuje? Kako je donijeti odluku koja može oblikovati nečiji put?

Prije svega, presretna sam što sam ponovo u Sarajevu. Do sada sam ovdje dolazila kako bih predstavila film, i to je bio poseban osjećaj. Sada je drugačije, ovaj zadatak nije stvar zanosa ili strasti, nego razmišljanja. Ne doživljavam ovu ulogu kao oblikovanje nečijeg života, svako oblikuje svoj život na način koji je često tajanstven i van domašaja jedne odluke. Procjenjivanje drugoga više otkriva o osobi koja žirira nego o onome koga on ocjenjuje. 

Kao članica žirija osjećam se kao ogledalo, jer svaka odluka odražava moje vrijednosti, moj osjećaj ljepote, moje skrivene pristrasnosti. Potrebno je da vidim ne samo ono što je prikazano, nego i ono što je namjeravano kroz proces stvaranja. Na kraju, ocjenjivanje filma nije samo o filmu, to je tihi dijalog između platna i priče u meni.

U svijetu filma postoje trenuci koje nije moguće izmjeriti brojkama.

Kada pogledate na svoj put od trenutka kada ste dobili nagradu, pa do članstva u žiriju, koji je za vas bio onaj poseban, neprocjenjiv trenutak?

Ne postoji jedan trenutak, već možda osjećaj, koji je nastao kao posljedica mnogih neprocjenjivih trenutaka. Dok sam snimala filmove, postajala sam svjesna svijeta od kojeg sam se udaljavala. To su oni trenuci kada se iluzija na trenutak rasprši i stvari vidite drugačije. To je otvorilo prostor u kojem nisam morala da zauzmem stav, već sam jednostavno mogla biti radoznalija.

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti daje podstrek rediteljicama na početku njihovog puta. Koliko ovakva podrška može donijeti nove ideje ili dodatnu hrabrost u kreativnom procesu? Iz vlastitog iskustva, možete li podijeliti trenutak kada vas je takva podrška ohrabrila na naredni korak?

Za mene, rad u kinematografiji koja pomjera granice jezika i forme znači i traganje za novim načinima finansiranja i preuzimanje većih kreativnih rizika. Industrija se brzo mijenja i na svakom koraku morate biti spremni da se prilagodite. Žene, posebno iz manjih zajednica poput moje, često odrastaju učeći da budu otporne, da moraju, te im se drugačije usađuje i način kako da prihvate neuspjeh kao dio puta. 

Nagrade poput ove donose posebnu vrstu svijesti. Podsjećaju nas da je rodna ravnopravnost u filmu još uvijek proces u nastajanju. Ova vrsta podrške ne odnosi se na status ili priznanje, nego na njegovanje tog procesa i perspektive. Tako ja to doživljavam i kod sebe. 



 

Podrška ženama u filmu  
 

Kada gledate na vlastiti put, ali i na rad drugih rediteljica, šta vidite kao ključ jačanja ženskih glasova u filmskoj industriji?

Za mene, jačanje ženskih glasova u filmu znači dati sebi dozvolu da preuzmemo rizike i da budemo uključene u svaki dio procesa stvaranja filma. Prečesto se žene usmjeravaju na uloge poput pisanja ili planiranja, dok se tehnička područja, rješavanje problema ili budžetiranje i dalje posmatraju kao  „muški poslovi“. 

Nije stvar samo u pristupu, već u preispitivanju naslijeđenog načina razmišljanja, i vrste obrazovanja koje dijeli poslove po spolu. Srećom, to se mijenja.

Pogled u budućnost  
 

Od osvajanja nagrade do uloge u žiriju – vaš put već povezuje dva važna trenutka. Šta vas danas, u kreativnom smislu, najviše uzbuđuje i inspiriše u onome što dolazi?

Ne razmišljam zaista o prekretnicama, one postaju jasne tek kada se osvrnete unazad. A kada ih ugledate, sve što možete jeste da zastanete i zahvalite na tome. Najvažnije je ostati prisutan. 

Ono što me sada inspiriše jeste napetost između svijeta kakav nam se prikazuje i svijeta kakav zaista jeste. Inspiriše me širina kinematografije, ono što ona može da bude i mogućnosti koje otvara da istražujemo, preispitujemo i zamišljamo.

Foto: PR