TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 11.3.2025.
Danas, kada se globalno govori o većem uključivanju žena u STEM oblasti i akademsku zajednicu, važno je prisjetiti se da je borba za obrazovanje žena u BiH započela mnogo ranije.
Obrazovanje je temelj, a u Sarajevu su žene svoj put do znanja započele početkom 20. stoljeća, u vremenu kada se njihova uloga u društvu još uvijek svodila na porodicu i domaćinstvo.
No, upravo su ženske stručne škole odigrale ključnu ulogu u osnaživanju žena i omogućavanju njihovog ekonomskog osamostaljenja. Na današnji dan, kada obilježavamo Međunarodni dan žena i djevojaka u nauci prisjećamo se tih pionirskih koraka koji su oblikovali našu sadašnjost.
Foto: @therealpeterlindbergh
Prva ženska stručna zanatska škola u Sarajevu osnovana je 1913. godine, a ubrzo su joj se pridružile i druge ustanove poput Stručne zanatske škole tekstilnog pletenja i škola koje su djelovale u okviru ženskih organizacija.
U tim školama djevojke su učile ne samo zanate poput krojenja i veza, već i predmete poput knjigovodstva, jezika i prirodnih nauka. Nastavni planovi prilagođavali su se vremenu, a interes za upis bio je ogroman.
Foto: Pexels
Zanimljivo je da su uz redovne programe postojali i posebni tečajevi namijenjeni odraslim ženama koje su željele usavršiti svoje zanatske vještine. Iako im ova uvjerenja nisu davala pravo na ispite, omogućavala su im bolju poziciju na tržištu rada.
Na taj način, ove škole nisu obrazovale samo mlade djevojke, već su i mnogim odraslim ženama pružale priliku za profesionalni napredak. 
Foto: @t herealpeterlindbergh
Ove škole nisu samo osposobljavale žene za rad u zanatskoj industriji one su ih pripremale za samostalan život, pružale im ekonomske mogućnosti i omogućavale im da doprinesu društvu na način na koji im to ranije nije bilo dozvoljeno.
No, priča o ženskom obrazovanju u Sarajevu ne bi bila potpuna bez zgrade poznatije kao ''Žuta zgrada pred Miljacke''. Njena priča započinje ne tako davno, ali ipak u nekom drugom stoljeću 1925. godine, kada se iz potrebe i želje za znanjem osniva prvo ovakvo učilište u glavnom gradu Bosne i Hercegovine.
Do tada, djevojčice su imale ograničene mogućnosti obrazovanja, najčešće polažući razredne ispite u muškim gimnazijama.
Prvih deset godina svog postojanja, Prva ženska gimnazija dijelila je prostor s Drugom muškom realnom gimnazijom, jedni su nastavu pohađali prijepodne, a drugi poslijepodne.
Kako je škola rasla i jačala, postavilo se pitanje njenog potpunog osamostaljenja. Godine 1935. dobila je vlastite prostorije u zgradi koju danas znamo kao Srednju školu poljoprivrede, prehrane, veterine i uslužnih djelatnosti na Drveniji.
Ove škole nisu bile samo mjesta obrazovanja bile su vrata u svijet samostalnosti i prvi koraci ka ravnopravnosti u društvu. Njihova historijska uloga ostaje neprocjenjiva, podsjećajući nas koliko je važno ulagati u obrazovanje žena i danas.
Obilježavajući Međunarodni dan žena i djevojaka u nauci, podsjećamo se da svaka obrazovana žena nosi u sebi snagu onih koje su prve sjedile u školskim klupama, učeći zanate i stičući znanja koja su im omogućila da postanu neovisne.
To je naslijeđe koje ne smijemo zaboraviti i obaveza da ga nastavimo graditi.
Foto: Pexels
TEKST: Ilda Lihić-Isović
Vjerovatno smo danas nečiji dan učinile lakšim. Samo to nismo zapisale nigdje.
Pomogle smo komšinici da unese kese sa stepenica.
Otkazale smo sastanak da nazovemo prijateljicu kojoj je dan bio loš.
Pokupile smo kesu u parku koja nije naša.
Sve smo to već zaboravile do večeri. Neko drugi nije.
Mala djela koja ne objavljujemo i o kojima rijetko pričamo, baš ona najčešće razlikuju neki dan od običnog.
Velika djela su ona koja se vide.
Volonterski izlasci, donacije, akcije, intervjui. Pored njih postoji cijeli sloj sitnica koje nikome ne padaju na pamet kao priče.
Pridržali smo vrata onome ko je žurio.
Nazvale smo nanu iako nemamo ništa novo da kažemo.
Pustile smo nekoga ispred sebe u red, čak i kad smo umorne.
Predale smo izgubljeni novčanik bez fotografisanja "dobrog djela".
Takve geste obično prolaze neopažene. Radimo ih jer nam se u tom trenutku čini ispravnim, i tu staje sva motivacija.
Najlakše ih je odbaciti uz “nije to ništa”, ali na drugom kraju, neko zna.
Zna komšinica kojoj smo pomogle.
Zna prijateljica koja se večeras osjeća manje sama.
Zna i djevojčica iz komšiluka koja nas je vidjela.
Znamo i mi, prije nego što smo zaboravile.
Mala djela ne mijenjaju svijet odjednom. Skupljaju se polako, neprimjetno. Kada ih dovoljno ljudi radi dovoljno često, neki dijelovi grada i neki životi izgledaju drugačije nego što bi inače.
Ako bismo ih ipak zapisale, izgledale bi otprilike ovako:
Danas sam čuvala djecu prijateljici dva sata i osjećala sam se sjajno zbog toga.
Trknula sam do dm trgovine umjesto komšinice. Danas joj nije bio dan.
Sjela sam s kolegicom u pauzi i samo slušala. Toliko joj je trebalo.
Očistila sam park ispred zgrade, deset minuta, a svi smo disali lakše.
Donijela sam supu komšinici koja živi sama. Nije mi tražila.
Niti jedna od ovih rečenica nije spektakularna. Sve su tačne i sve su nečiji dan učinile boljim.
Upravo zato dm već dvadeset godina ulaže u zajednicu, a sada kroz platformu Žar za budućnost otvara prostor da se priče zabilježe.
One koje obično ne dospiju nigdje, ali možda baš zato i imaju težinu.
Svako može podijeliti svoju priču ovdje.
Dovoljno je da je istinita.
Pored prijava pojedinaca, platforma je otvorena i za udruženja, organizacije i institucije koje već vode konkretne projekte u zajednici.
Projekte koje dm podrži objavit će na jesen 2026., a prijava se podnosi preko iste stranice.
Ako u našem okruženju postoji inicijativa, udruženje ili projekt koji zaslužuje da bude viđen, prijava traje nekoliko minuta, a nečiji tihi rad može dobiti vidljivost koja mu nedostaje.
Ima dana kada učinimo malo više nego što sebi priznajemo.
Možda je vrijeme da se to ponekad i zapiše.
Možda baš zato da nekoga drugog podsjeti da i svoje dane računa drugačije.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
