TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 29.9.2017.
Prije kojih desetak i više godina, na samu pomisao da ću provesti ljeto u gradskoj pustoši i na vrućem užarenom asfaltu, dok svi drugi uživaju u ljetnim blagodatima na obali, najblaže rečeno, bih se užasnula. Danas, taj isti grad ljeti nudi pregršt zanimljivih sadržaja, aktivnosti i najvažnije od svega, vrvi od mnoštva turista već od ranih proljetnih mjeseci, te postaje top odredište i d
Tako sam odlučila i ja.
Započela sam svoju ljetnu avanturu koja se nastavila i u ovo rano jesensko doba.
Uz svoju redovitu jutarnju vožnju biciklom odlučila sam izmijeniti već “ustaljenu“ rutu po Novom Zagrebu i krenuti istraživati nove atraktivne destinacije grada Zagreba. Budući da se svi sportaši (i oni iz skupine “Wanna Be sportaš“, točnije skupine kojoj i ja pripadam), moraju nakon odrađenog treninga dobro okrijepiti (čitaj“nagraditi“), odlučila sam istražiti gdje mogu svratiti na najbolji “brunch“ u gradu.
U nastavku predstavljam moju TOP listu mjesta koje morate posjetiti ako ste u potrazi za slasnim zalogajčićem (u bilo koje doba godine).
# „VELVET CAFE“, Dežmanova 9
Vjerujem kako su mnogi od vas barem jednom čuli za Velvet. Kultno mjesto. Čarobno mjesto u Dežmanovoj ulici u Zagrebu, koje bez imalo sumnje pobuđuje sva vaša čula predstavljajući savršen balans umirujuće tišine Tuškanca i užurbanosti grada.
Osim što je mjesto ugodno za druženja, ljudi rado dolaze i odmoriti se u harmoničnoj atmosferi i specifičnom dekoru cijelog interijera. Velvet je i prvi kafić na svijetu koji je postao i Zona besplatnog čitanja ili Free Reading Zone gdje možete ukrasti najmirnije trenutke samo za sebe. Uz takve trenutke opuštanja, tu su i razni, uvijek svježe pripremljeni kolači, pite i poneki slani zalogaji kojima nećete moći odoljeti niti u jednom trenutku (obavezno SVE isprobati)!
Mnoštvo je razloga zbog kojih me put, najčešće sa mojom sestrom Ivom, uvijek vodi u strogi centar grada kako bih uživala u svom omiljenom kafiću... Ukoliko još niste posjetili Velvet, požurite jer bi lako mogao postati i vaše (novo) omiljeno odredište.
.jpg)
# Slastičarnica „AMELIE“, Vlaška 6
Visoko na ljestvici našla se i već svima poznata slastičarnica Amelie.
Prekrasan i maštoviti interijer odiše romantičnim ugođajem i šarmom, prostor koji je mnogo više od kafića i slastičarnice i koji vas besramno „tjera“ na uživanje u slatkim malim radostima. Od raznovrsne i bogate ponude možete uživati u okusima neodoljivih macaronsa, Amelie torte, Cheesecake borovnice, brownieja. U ponudi je i najfiniji sladoled s vrhunskim okusima borovnice, đumbira, čokolade, jagode s acetom balsamicom, kao i ukusni sorbetone.
Kao osobni favorit izdvajam Marie tortu s mascarponeom i pistacijom, nećete požaliti.
# Pekarnica „KORICA“, Preradovićeva 39
Donedavno, meni nepoznata pekarnica Korica, koju s punim pravom nazivaju i - mali krušni raj u centru Zagreba sada postaje omiljeno mjesto za opskrbiti se domaćim i zdravim proizvodima.
Pomalo skromna, ali iznad svega kvalitetna ponuda ove zagrebačke pekarnice za ljubitelje dobre i kvalitetne hrane nešto je što se jednostavno mora probati. Pekarnica Korica poštuje i slijedi majstorski način pečenja kruha. Svi se proizvodi rade ručno, tradicionalnim i autentičnim metodama pripreme, uz korištenje kulture divljeg kvasca starije od 40 godina.
Moj omiljeni “banana bread“ i kruh s raženim brašnom uvijek se nađu visoko na listi prioriteta za „TO GO“.
# Palačinkarnica „LE MIKA“, Masarykova 19
Moja prijateljica Natalija odlučila me za svoj rođendan iznenaditi izlaskom u novootvorenu gastro palančinkarnicu u Zagrebu, te pomislih kako me je snašla još jedna „kalorijska bomba“ kojoj neću moći odoljeti ... No, tko još razmišljao (kasno večernjem!) unosu kalorija kada je u pitanju taj mali slatki grijeh zvan palačinkica?
Na moju veliku sreću i radost, naišla sam na malo drugačiji scenarij i upoznala sam se po prvi puta i sa Gallates palačinkama - odnosno francuskim bretonskim palačinkama od heljde koje se pune s raznim nadjevima, od onih bazičnih poput ementalera, šunke ili pancete, do onih malo ambicioznijih poput roqueforta, dimljenog lososa ili ratatouillea. U samom centru grada možete odsada uživati u pregršt slanih i slatkih okusa, od kojih osobno preporučam slanu verziju „Le Dijonnaise“.
# „MEET MIA“ brunch & cake bar, Vlaška 43
Zaklon od nesnosnih ljetnih vrućina potražila sam u ovom malom zanimljivom mjestašcu koji svojim prekrasnim interijerom podsjeća na pravu parišku slastičarnicu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pomno isplaniran i uređen interijer, sa mnogo detalja i sa vrhunskom dekoracijom slastica - teško je odlučiti što će vam prvo “zapeti za oko“.
Moja (teška!) odluka je ipak pala na omiljeni mi „croissant od badema“ koji mami vaše nepce za isprobavanjem i ostalih specijaliteta. Sa ovom „ Miom “se nitko nije susreo samo jednom u životu, vjerujte mi!
# Caffe bar „FINJAK“, Vlaška 78
Caffe bar Finjak već duže vrijeme planiram posjetiti jer je nemoguće ne primijetiti oduševljenje i pozitivnu energiju kojom odišu svi koji su isti barem jednom posjetili. Ambijent u retro izdanju, prepun povijesnog duha i vremena, ostavlja dojam kao da ste se na trenutak vratili u daleku prošlost. Uz niz heštegova kako mnogi često svrate na doručak i najbolju kavu u gradu, mogu se samo u potpunosti složiti i ponovno planirati svoj sljedeći posjet u „Finjak“.
# „LORCA“Coffee &Wine Bar, Bundek centar
„Last,but not least...“, završiti ću svoju listu najpoželjnijih mjesta s Lorca barom smještenim u Novom Zagrebu, točnije Bundek centru.
Izvrsna kava (taj čarobni napitak koji btw., sve do ovoga ljeta uopće nisam konzumirala, oduševila je mene kao i mnoge) u sklopu ponude doručka za vrlo pristupačnu cijenu. Posebno bih izdvojila vrlo ljubazno osoblje koje u svakom trenutku pridonose opuštenoj i ugodnoj atmosferi. U svakom slučaju, mjesto kojem se nakon odrađenog treninga na Bundeku, uvijek rado vraćam.
Za MODAMO.info piše: Željka Markota
Zgodna ekonomistica, koja uskoro planira započeti novi život u inozemstvu i vječiti je zaljubljenik u modu i veliki emotivac. Slobodno vrijeme najčešće provodi sa svojom sestrom Ivom i dragim prijateljima. Zajednička druženja najčešće se svode na kućna okupljanja i uživanju u mnogobrojnim delicijama, pokojem izlasku, boravcima u prirodi i sudjelovanju u raznim sportskim aktivnostima. Velika želja joj je otići na volontiranje u Afriku, nabaviti psića i otrčati full maraton.
Foto: Željka Markota, Le Mika Facebook page
Naslovna fotografija: Instagram @__nadalina i Facebook Cafe bar Finjak
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.
Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.
Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.
Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.
Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“
Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.
Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.
A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.
Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
