TEKST: Arijana Bošnjak
DATUM OBJAVE: 18.4.2024.
Tihi luksuz još uvijek je estetika koju većina rado bira za svoj interijer, jer predstavlja bezvremenski stil i pruža ambijent koji odiše mirnoćom.
Arhitektica Draženka Đuka, kroz svoje radove u studiju XD3 DESIGN predstavlja svoju kreativnost i razvija prepoznatljiv stil donosi savršen spoj modernizma i minimalizma. Estetiku tihog luksuza u prostor unosi kroz upotrebu kvalitetnih materijala, čistih linija i neutralnih tonova.
Arhitektica Draženka Đuka
S njom smo razgovarali o jednom od njenih posljednjih projekata, u kojem je napravila idejno rješenje za stan od 50m2 u Novom Sadu, koji potvrđuje teoriju kako ovakva estetika uvijek daje profinjen i elegantan prostor koji opušta, ali i daje osjećaj glamura.
Draženka je kroz razgovor s nama ispričala otkud dolazi inspiracija, kako izgleda proces dizajna te kako integrira funkcionalnost u interijer gdje je fokus i na estetici.
Kako biste opisali estetski identitet vašeg studija i kako se to odražava kroz vaše projekte?
Estetski identitet zasniva se na modernizmu i minimalističkom stilu sa primjesama „tihog luksuza“ što se može primijetiti kroz naše projekte. Klijenti sa kojima sarađujemo prepoznali su naš stil, na prvom mjestu nam je funkcionalnost i estetika, a zatim upotreba kvalitetnih prirodnih materijala, namještaj jednostavnih, čistih linija i nenatrpan prostor.
Možete li nam reći više o vašem studiju i samom timu te po čemu se on razlikuje od drugih u industriji interijera?
Studio XD3 DESIGN je specijalizovan za projekte rezidencijalnih i komercijalnih namjena. Osnivač studija je Draženka Đuka, arhitekta. Naš tim dobro razumije i pretvara sve zamisli klijenata u stvarnost. Fokusirani smo ne samo na stvaranje funkcionalnih i estetskih prostora, nego i prostora koji izazivaju određenu emociju kod korisnika.
Studio karakteriše vanvremenski dizajn i pristup svakom projektu kao novom umjetničkom djelu.
Koja je bila osnovna inspiracija za dizajn ovog interijera? Kako biste opisali taj stil uređenja?
Inspiracija je bila sam prostor, otvoreni koncept dnevne zone kao i klijentov senzibilitet. Ljubav prema vinima, visokoj estetici bile su početne tačke u dizajnu ovog prostora. Svedene linije namještaja, štakure i drveni paneli koji dominiraju zidovima kao i raskošni lusteri koji daju poseban šarm ovom prostoru. Stil uređenja ovog stana je vanvremenski „quiet luxury“.
Kako ste integrirali funkcionalnost i estetiku u ovaj prostor?
Stan je projektovan tako da je ulaz jako mali, odnosno nije ostavljeno dovoljno prostora za odlaganje obuće kao ni garderobe, tako da smo osmislili jedan ugradni plakar koji svojim izgledom se povezuje sa kuhinjom. Kuhinjom dominiraju gornji elementi koji su upotpunjeni sa zastakljenim parsol bronzanim staklom.
Posebnu atmosferu smo postigli ugradnjom led traka, koje daju dodatnu mističnost. Odlaganje posuđa u kuhinji riješili smo dodavanjem šanka koji ujedno i odvaja dnevnu zonu od kuhinje. Obložili smo ga crnim mermerom iz kolekcije pločica „Mirage“.
Tamna keramika na šanku i postolju trpezarijskog stola dominira prostorom, predstavlja jedan snažni akcenat. Trpezarijski stol je rađen po nacrtu našeg studija. Ugaona sofa je u bež tonu, ravnijih linija, dok na TV zidu dominira vinoteka u drvnom dekoru, koji se proteže kroz panele i na ostalim zidovima.
Vanvremensku estetiku smo postigli upotrebom štakura na zidovima i plafonu i time postigli jednu estetsku cjelinu. U našem enterijerima dominiraju staklene površine, kao i ogledala, to smo primijenili i na ovom projektu. Veliko ogledalo u trpezariji osim osnovne funkcije ima i funkciju da poveća vizuelno prostor.
Plafonska rasvjeta je smirenije, dominira šinska rasvjeta dok je akcenat na raskošnim lusterima. Spavaća soba je također uređena u istom ruhu, s tim što je rasvjeta dosta smirenija.
Možete li nam opisati proces odabira materijala, boja i ostalih elemenata za ovaj interijer? Koliko njegov dizajn prati zahtjeve klijenta?
Osnova stana je pravougaona, tako da je kuhinja dosta manje osvijetljena, tako da smo u početku se odmah odlučili za svijetle tonove zidova i namještaja. Za vinoteku smo odabrali drvni dekor-furnirani medijapan i onda smo taj isti materijal integrirali i na zidove u vidu panela.
Treći element kao akcenat u prostoru je izbor tamne keramike koja je potpuni kontrast smirenoj atmosferi na zidovima i time smo postigli jednu novu emociju u prostoru.
Fokus u izradi ovog enterijera je na kvalitetu, eleganciji i jednostavnosti, stvarajući prostor koji je prefinjen, miran i udoban, a najbitnije – bezvremenski.
* * *
Foto: XD3 DESIGN studio - Draženka Đuka
TEKST: Ada Ćeremida
Kada je 29. novembra 1969. godine, tačno u 18 sati, Sarajevo dobilo svoj potpuno novi Kulturno-sportski centar, događaj nije ličio ni na šta što je grad do tada vidio.
Upravo zato danas, 56 godina kasnije, o Skenderiji ne govorimo samo kao o zgradi, govorimo o mitologiji grada Sarajeva. Postoje zgrade koje postanu orijentiri, a postoje one koje postanu dio kolektivnog pamćenja. Skenderija je u Sarajevu oduvijek bila oboje.
Sve je počelo 1969. godine, kada je grad pod Trebevićem otvorio vrata monumentalnog Kulturno-sportskog centra, zdanja koje će narednih pola stoljeća oblikovati kulturni, umjetnički i društveni život Sarajeva kao malo koji drugi prostor. Tog dana Sarajevo je dobilo scenu, ritam, ambiciju i osjećaj pripadanja vremenu koje je tek dolazilo.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Nastanak Skenderije bio je trenutak modernističke hrabrosti. Kompleks su projektovali arhitekti Živorad Janković, Halid Muhasinović i Ognjen Malkin, stvarajući zdanje koje je radikalno odbacilo dekorativnost i tradicionalna rješenja, nudeći umjesto toga arhitekturu koja je izgledala kao da je stigla iz budućnosti.
Masivni betonski volumeni, ogromne plohe, lepezasto krovno rješenje i široki plato koji se prirodno stapao s gradskim tkivom činili su da Skenderija ne bude samo jedan kompleks, nego urbana topografija.
Da je hrabrost bila ispravna, potvrdila je i godina njenog otvaranja: Skenderija je tada osvojila godišnju nagradu za najbolje arhitektonsko djelo u Jugoslaviji.
Sve oko nje djelovalo je kao pozornica, kao da je Sarajevo dobilo svoj otvoreni forum, prostor koji je živio s gradom, u ritmu koraka, događaja i generacija koje će tek sazrijeti uz nju.
Kada je stigao dan svečanog otvaranja, Skenderija je odisala ceremonijalnošću. Premijera filma Bitka na Neretvi, jedne od najskupljih jugoslavenskih filmskih produkcija, okupila je šest hiljada pažljivo odabranih uzvanika.
Pozivnice su, gotovo nestvarno, nosile Picassov pečat u vidu skice potopljenog broda kao vizuelni potpis.
Foto: @centar_skenderija
Na ulazu su hostese prodavale simbolične kartonske cigle za Dom mladih, podsjećajući svakoga da ova zgrada nije samo prostor predstave, nego mjesto koje ulaže u buduće generacije umjetnika.
Tribine u dvorani, monumentalne i precizno konstruisane, izradila je njemačka firma Telembach, čiji je vlasnik, fasciniran viđenim, izjavio da je Skenderija najljepša i najimpresivnija dvorana koju je ikada vidio.
Njegove riječi nisu bile pretjerivanje. Skenderija je zaista bila arhitektonski šok, struktura koja je spajala brutalistički izraz s iznenađujućom mekoćom javnog prostora.
Bila je moderna, ali nije bila hladna. Bila je monumentalna, ali nikada nepristupačna. A u vremenu kada su gradovi širom Evrope tragali za novim urbanim identitetima, Sarajevo ga je te večeri dobilo.
Dio te priče je i Dom mladih, zamišljen kao kreativno središte grada, mjesto gdje počinju karijere, gdje se pronalaze interesi, gdje generacije uče šta znači biti dio kulturne scene. 
Među ljudima koji su ostavili neizbrisiv trag u njegovoj historiji bila je i Gordana Magaš, balerina, glumica i pedagoginja, koja je u periodu od 1987. do 1991. vodila Baletni studio u Domu mladih.
Njeni treninzi oblikovali su čitave generacije plesača i unijeli u ovaj modernistički prostor nešto što ga je uvijek činilo posebnim: disciplinu, eleganciju i posvećenost.
Foto: @centar_skenderija
Dok se u Domu mladih stvarala nova urbana kultura, u Ledenoj dvorani stvarala su se potpuno drugačija, ali podjednako dragocjena sjećanja. Za mnoge građane, Ledena dvorana je bila prvi dodir s klizanjem, prvi pad, prvi stisak ruke, prvi izlazak s društvom, prvo takmičenje, prva revija Holiday on Ice.
U arhitekturi koja je spolja djelovala masivno i hladno, unutra se odvijao jedan od najtoplijih dijelova života grada: ritual zimskih druženja.
Skenderija je ubrzo postala mjesto za koje se zna daleko izvan Sarajeva. Veliki međunarodni događaji stizali su jedan za drugim, a kompleks je samo nekoliko mjeseci nakon otvaranja zvanično prepoznat kao jedno od najvažnijih arhitektonskih ostvarenja u Jugoslaviji.
Moglo bi se reći da je funkcionalnost pratila ambiciju, a ambicija grad i to je možda najveća tajna njene dugovječnosti.
Danas, 56 godina kasnije, Skenderija i dalje živi. U njenim dvoranama održavaju se koncerti, predstave, sajmovi, sportska takmičenja i festivalski programi.
Hiljade ljudi prelaze preko njenog platoa svakog dana, često nesvjesne činjenice da hodaju po prostoru koji je decenijama bio kulturni puls grada. Iako je vrijeme donijelo nove izazove, Skenderija je ostala dosljedna sebi: javna, otvorena, živa.
Foto: Bonjour.ba arhiva
Možda je zato svaki njen rođendan više od pukog jubileja jer je podsjetnik na čitavu zajednicu, arhitekturu, navike, generacije, uspomene…
Podsjetnik da ponekad jedan kompleks može postati cijeli svijet koji traje već 56 godina i koji danas, uprkos svemu, uporno raste i diše u ritmu grada koji ga je izgradio.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
