26. Sarajevo Film Festival se održava online na ondemand.sff.ba, a filmove iz takmičarskog igranog i dokumentarnog programa, kao i Open Air selekcije prati Festivalska televizija.

U sekciji 'SFF Talks With Filmmakers' svakodnevno se, uz filmove, postavljaju i prateće emisije posvećene predstavljanju reditelja/ica čiji su filmovi u konkurenciji za nagrade Srce Sarajeva, kao i brojnih drugih filmskih radnika.

Ines Mrenica, moderatorica je i voditeljica svih emisija. Dama koju su smo gledali kao producenticu, urednicu i voditeljicu "Velikog ekrana", jedine emisije u BiH koja je bila posvećena sedmoj umjetnosti, ponovno se vratila ispred kamera. 
Njeno radno mjesto sada je pozornica Narodnog pozorišta gdje kreira sadržaj kroz koje ljubitelji umjetnosti mogu uživati u zanimljivim intervjuima i uz udobnosti domova. 

Iako se snimanje odvija u potpuno novoj atmosferi i u skladu s mjerama zaštite, fotografije koje su nastale ispred objektiva Marka Jovančića pokazuju da na setu i dalje vlada odlična atmosfera popraćena dozom uzbuđenja. 

***

Kako sada izgleda jedan tvoj radni dan? Koji su izazovi s kojima se susrećeš?

Vrlo je stresno ove godine, jer se festival „preselio“ na online platformu, pa je i Festivalska TV, prvobitno zamišljena da se radi LIVE s Festivalskog trga uz prisustvo gostiju, preko noći preseljena na scenu Narodnog pozorišta i Zoom komunikaciju s filmskim autorima koji su zbog epidemiološke situacije spriječeni doći u Sarajevo.

Vrlo je haotično, a izazovno je jer projekat realiziram vodeći emisije na engleskom jeziku, razgovarajući s filmskim radnicima širom svijeta. Izazovno je i u smislu da sam zapravo ostavila djecu i muža na Visu i došla da radim na poziv čelnih ljudi koji vode SFF da osmislimo televizijsku platformu. Radi se o vrlo zahtjevnom projektu koji radim, uz niz drugih projekata koje vodim u Hrvatskoj i BiH. Kada ste insajder Festivala, jako puno radite i nalazite se u nemilosrdnoj produkciji, koja je ove godine tehnički kompleksna jer se svi po prvi put susrećemo s realizacijom emisija na Zoomu.

Što nas još sve čeka na FESTIVAL TV do kraja Festivala?

Na platformi ondemand.sff.ba dostupne su emisije u sekciji SFF Talks With Filmmakers i to su razgovori s  autorima čiji su filmovi ove godine u selekcijama Takmičarskog igranog i dokumentarnog programa, kao i filmova koji su se prvobitno trebali prikazati na Open Air-u. U istoj sekciji nalazi se Ceremonija otvaranja i Masterclass razgovori s velikim imenima svjetskog filma. 

Najdraža uspomena sa Sarajevo Film Festivala?

Na SFF-u sam radila još kao studentica dramaturgije i tih dana sam se sjetila sada dok radim sa sjajnim mladim ljudima koji danas studiraju produkciju i režiju na Akademiji scenskih umjetnosti, a koje SFF angažuje na projektu. Mislim da je bilo jednom zanimljivo kada sam radila na BHRT-u i kada nam je došao Benicio Del Toro na Festivalsku pozornicu samo stojeći, smješkajući se i ne govoreći ništa dok su svi panično tražili telefone da se s njim slikaju. Kada sam stala pored njega, samo mi je rekao da sam viša od njega i da to nije dobro za fotografiju.

Zanimljiva anegdota sa Sarajevo Film Festivala?

Imali smo situaciju prije nekoliko dana kada smo radili razgovor e ekipom filma „Otac“, pa je Širokobriježanin Goran Bogdan prespavao rano jutarnje snimanje i uključio se na Zoom usred razgovora s cigaretom u ruci, ali smo sve okrenuli na šalu i zapravo, kada relaksirate situaciju, dobijete dobar program. 

Film(ovi) koji/e se veseliš pogledati online na #26thSFF?

Pripreme za festivalsku televiziju su počele prije mjesec dana, tako da je prva stvar koju sam morala uraditi da osmislim koncept televizije bila da prvo pogledam sve filmove koji se natječu za Srce Sarajeva, kao i brojne druge. Naravno, bilo je divno gledati „Koncentriši se, baba“ Pjera Žalice ili „Oca“ Srdana Golubovića puno prije nego li je uopšte objavljen program Festivala. 

Šta ostaje važno kada profesionalna priznanja i rezultati prestanu biti jedino mjerilo uspjeha? Povodom osvajanja Rising Star nagrade, koju dodjeljuje Woman.Comm Club, s Nadinom Muminović razgovarale smo o karijeri u dm-u, društvenoj odgovornosti i lekcijama koje su oblikovale njen odnos prema uspjehu.

Nadina Muminović osvojila je Rising Star priznanje. Razgovarale smo o uspjehu iza nagrade. 

Nadina Muminović, voditeljica PR i CSR tima u kompaniji dm, ovogodišnja je dobitnica priznanja Rising Star na dodjeli nagrada Woman.Comm of the Year 2026. Riječ je o priznanju koje ističe novu generaciju profesionalaca u komunikacijskoj industriji, a Nadini je pripalo nakon gotovo deset godina rada u kompaniji dm.

Nagrade su dodijeljene 14. oktobra u sarajevskoj Vijećnici, gdje su predstavljene žene čiji rad doprinosi razvoju komunikacijske industrije u Bosni i Hercegovini i regiji. 



 

No, kako deset godina profesionalnog razvoja izgleda iz perspektive osobe koja je upravo dobila takvo priznanje? Šta ostaje važno kada prođu čestitke i kada se vratimo svakodnevnim obavezama?

S Nadinom smo razgovarale o lekcijama koje se ne uče iz poslovnih rezultata, odlukama koje su oblikovale njen profesionalni put i onome što joj danas znači više od same nagrade. A neki od njenih odgovora posebno su nas potaknuli da razmislimo o tome koliko smo stroge prema vlastitim postignućima.

Gotovo deset godina gradite karijeru u dm-u, a nedavno ste dobili priznanje Rising Star. Kada biste iz svih tih godina morali izdvojiti jedan trenutak koji Vam danas znači više od same nagrade, gdje biste nas vratili?

Nadina Muminović: U deset godina stane mnogo divnih trenutaka, onih zbog kojih znate da se na kraju svaki trud isplati. No, ono što bih izdvojila jeste upravo ta prekretnica kada me je njemački jezik odveo u jednom potpuno neočekivanom smjeru i doveo me u svijet marketinga.

Mogućnosti koje sam tada spoznala i perspektive koje sam počela otkrivati zapravo su mi omogućile da se nastavim razvijati onako kako sam to uvijek željela, uz jedan uzbudljiv ritam i trenutke koji su mi omogućili da spoznam i prepoznam sebe.

Koji ste profesionalni savjet s vremenom prestali slijediti, iako ste na početku karijere vjerovali da je potpuno ispravan?

Nadina Muminović: Da mora sve sada i odmah, i to besprijekorno.

To možda čak i nije bio izrečeni savjet koji sam dobila, već intuitivni, koji sam stekla tokom obrazovanja, a i poslije njega. Naravno, pridodajem to i svom karakteru (smijeh).

Naučila sam da sebi dam ono vrijeme i razumijevanje koje rado poklanjam drugima. I da je uredu da nekad nešto i nije uredu. Sve su to situacije koje jedan profesionalni, ali i privatni put čine uzbudljivim.

Iza dm-ovih društveno odgovornih projekata stoje i ljudi čije priče ne stanu uvijek u završne izvještaje. Voljeli bismo čuti za jedan susret koji Vam je posebno ostao u sjećanju, možda čak i promijenio način na koji gledate svoj posao.

Nadina Muminović: Izdvojila bih dva susreta koja su me, svaki na svoj način, potakla na razmišljanje, posebno kada je u pitanju društvena odgovornost.

Prvi je bio 2023. godine, kada smo u saradnji s bh. umjetnicima oslikavali dm trgovine. Taj susret me je, s jedne strane, podsjetio koliko je važna umjetnost, ali i razvoj svijesti kod ljudi kada je umjetnost u pitanju. S druge strane, osvijestila sam koliko izazova, pored svih predivnih benefita, nosi rad u toj sferi djelovanja.

Društvo u cjelini, rekla bih, još uvijek nije spremno na kreativne izričaje i poruke koje oni nose, iako možda mislimo da jesmo. Naivno bih željela da živimo u svijetu u kojem većina prepoznaje ljepotu koju umjetnost donosi.

Drugi susret bio je s predstavnicima udruženja u Bosni i Hercegovini koja rade s djecom, posebno onom koja odrastaju u uvjetima socioekonomske deprivacije.

Jednostavno rečeno, to su moji heroji.

Kao pojedinci zaboravimo šta sve jedan život sa sobom nosi i koji prtljag vuče za sobom. U životu sam imala sreću da me upravo razgovori s djecom koja odrastaju u takvim okolnostima nauče najvrednijim lekcijama i da me njihove mudre riječi podignu i onda kada sam najviše sumnjala u sebe.

Saradnja s takvim udruženjima naučila me da se vratim na fabričke postavke. U našim životima uvijek mora i treba postojati prostor i vrijeme za one kojima je podrška najpotrebnija.

U poslu se uspjeh često mjeri rezultatima i brojkama. Postoji li trenutak iz neke kampanje koji Vam je značio više od svih tih pokazatelja?

Nadina Muminović: Dugo sam radila i radim na realizaciji društveno odgovornih kampanja u dm-u.

Zauvijek će mi najveći, odnosno najdraži pokazatelj našeg uspjeha biti telefonski razgovori s predstavnicima udruženja i njihovo oduševljenje što smo u mogućnosti zajedno pružiti pomoć onima kojima je ona najpotrebnija.

To osjetno zadovoljstvo neposredno izaziva toliko sreće. Tada znam da smo na pravom tragu.

Da danas sjednete na kafu sa sobom iz ranih dvadesetih, oko čega biste se najviše razišle kada je riječ o uspjehu?

Nadina Muminović: Mislim da smo uvijek imale slična razmišljanja o uspjehu, jer smo uspjeh mjerile emocijom koju taj uspjeh izazove.

Obje bismo mnogo toga mogle naučiti jedna od druge, ali smo suštinski ostale srodne, posebno kada su u pitanju one bitne stvari.

Nedavno ste pisali o važnosti toga da žene prepoznaju i vrednuju uspjehe drugih žena. Ipak, podrška se najviše vidi u svakodnevnim situacijama. Koji biste gest voljeli češće viđati među ženama u poslovnom svijetu?

Nadina Muminović: Čak i kada je u pitanju svakodnevica, rekla bih da to prepoznavanje nedostaje. Štaviše, žena samu sebe ne prepoznaje i ne priznaje sebi vlastite uspjehe i postignuća.

Žena se sebi podrazumijeva.

Naučila je da može i da treba, da je čarobnjak, heroj i inspiracija, a da pritom sama sebi ne kaže i ne ukaže na to da je čarobnjak, heroj ili inspiracija.

Voljela bih da svaka žena za sebe odvoji vrijeme u danu, da udahne i izdahne, sebi uputi motivirajuće riječi, naglas izgovori sve što napravi i da vjeruje u sebe, čak i onda kada sumnja u smisao.

A onda to isto prenijeti i u poslovni svijet. Drugoj ženi pokloniti osmijeh, obradovati se njenom uspjehu i reći joj: „Možeš ti to!“

Profesionalno samopouzdanje često se razvija mnogo tiše nego što zamišljamo. Postoji li nešto što danas na poslu radite s lakoćom, a za šta Vam je nekada trebalo mnogo hrabrosti?

Nadina Muminović: Po prirodi sam perfekcionista, a to i nije uvijek vrlina, posebno u poslu.

Zapravo sam tek posljednjih godina osvijestila koliko sam nesvjesno počela otpuštati omču perfekcionizma, a istovremeno jačati samopouzdanje i vjeru u ono što uradim i napravim.

Naravno, i dalje volim raditi temeljito, ali znam da tražiti savršenstvo nije rješenje.

Za kraj, pogledajmo malo dalje od narednog profesionalnog koraka. Ako ponovo budemo razgovarli za deset godina, šta biste voljeli da u Vašem odnosu prema poslu ostane potpuno isto?

Nadina Muminović: Želim osjećati isti žar i ponos koji osjećam u trenucima kada projekt privedem kraju.

Intenzivni rast dehumanizacije i gubitka empatije navode me često na razmišljanje i preispitivanje smisla svega što radim, bilo profesionalno ili privatno.

Voljela bih da znam da ću se s istim intenzitetom boriti za profesionalna, ali i privatna uvjerenja i da ću biti tu za one kojima je to najpotrebnije.

I za deset godina želim osjećati žar za budućnost. Zbog toga ovogodišnja društveno odgovorna kampanja dm-a kod mene zauzima posebno mjesto.

Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba 
Foto: Privatna arhiva - Nadina Muminović / @womancomm.club