TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 26.7.2017.
Ako vas ovog ljeta “putničke cipele” odvedu do grčkog otoka Rodosa, kao što je to bio slučaj sa mnom, nikako ne želim čuti da ste se vratili, a da za vrijeme boravka niste obišli gradić po imenu Lindos. Vjerujte mi na riječ, da vaš odmor neće biti potpun, ukoliko propustite to “bijelo” iskustvo.
Ovo mjestašce vas očekuje na nekih 50-ak kilometara od starog grada Rodosa, na istočnoj obali otoka i tako je posebno, da bih ga čak preporučila kao destinaciju gdje možete provesti cijeli vaš odmor.
Ukoliko ste pak smješteni na nekoj od drugih lokacija na otoku, do Lindosa ćete jednostavno stići autobusom, ali… u sam Lindos ne. Sigurno se pitate: “Kako to sada misli?” E pa, budući da je Lindos sazdan od uskih i krivudavih uličica, i da se do njega dolazi tako što se spuštate prema zaljevu, autobusima i automobilima možete stići samo do iznad gradića, a sam put “u njegovo srce” morate preći pješke. Alternativa je zvanični “shuttle” autobus, koji vozi od glavne ceste do centra za samo 50 centi eura ili zvanični taksi.
Zaputila sam se do ovog kompletno bijelog gradića, koji iz daljine izgleda kao polje neobranog pamuka, prvom jutarnjom vezom ‒ već u 6.30 ujutro. Razlog tome bila je visoka temperatura, ali ispostavilo se da je ta spontana odluka bila zaista odlična, jer sam Lindos uspjela doživjeti u svoj njegovoj čistoj ljepoti, bez rijeka turista, bez suvenira na ulicama i bez gužve. Ovaj pamučni gradić je barem na nekih sat i pol vremena bio gotovo samo moj. A mislim… ko ne želi svoj grad na nekom od grčkih otoka? Zbog bijele boje kuća i zidova, koja dominira cijelim naseljem, osjećat ćete se kao na Olimpu. Možete se izgubiti u bijelom labirintu uličica (ne samo da možete, nego sigurno i hoćete) i to bez straha da će vas iza ćoška vrebati biće iz grčke mitologije po imenu Minotaur. Naprotiv, iza svakog ugla vas čekaju novi, za Lindos karakteristični, mozaici, vrata sa zanimljivim zvekirima, šarmantne radnjice, restorančići, barovi i… pokoji magarac. Da ‒ slatki magarčići (ili kako ih lokalci od milja zovu “Lindos taksi”), jedno su od “prevoznih sredstava”, koje možete upotrijebiti da se popnete 300 stepenica, koje vas vode do akropole, koja dominira iznad modernog dijela grada i s koje se pruža nezaboravan i spektakularan pogled na naselje, ali i sam zaljev Agios Pavlos sa istoimenom plažom.
Akropola Lindosa je složeno arheološko nalazište, gdje između ostalog možete pronaći hram božice Atine, te u stijenu uklesan ratni brod s Rodosa. Budući da sam se u Lindosu odvela vrlo rano ujutro, nisam mogla iskoristiti “taksi prijevoz”, jer je radno vrijeme magarčića počelo tek u 8.00 sati, tako da sam tih “300” osvojila korak po korak ‒ i nije bilo strašno.
Nakon obilaska akropole i ponovnog silaska u grad, sigurno će vam trebati okrepljenje.
Iako Grčka nije neminovno poznata po svom sladoledu, kada u istraživanju skrivenih kutaka naiđete na zanatsku slastičarnu “Gel Blue”, obavezno zavirite unutra.
Možete se počastiti nekim od osvježavajućih sorbea, klasičnih sladoleda ili mirisnih kolača, uživajući pri tome u prekrasnom, grčko-orijentalnom ambijentu ušuškane bašte ili klimatiziranom, zatvorenom dijelu prepunom udobnih jastuka i sećija za ljenčarenje. Konkretnu preporuku za ručak ću izostaviti i to iz dva razloga. Prvi je taj, da sam tek kada sam izašla iz restorana i skrenula dva puta lijevo i jednom desno… ili dva puta desno… ili… shvatila da ne znam kako se zove restoran u kojem sam jela odličnu salatu s patlidžanima i s “pita-lepinjicama” te pila osvježavajući i preslatki sok od narandže.
A onda… naravno, nisam znala da se vratim. Drugi razlog je taj, da sam u Lindosu zavirila u tako veliki broj prekrasnih restorančića na putu od podnožja gradića do akropole, od kojih je gotovo svaki ušuškan u prirodni hlad debelih bijelih zidova, drveća i loza i nudi klasična grčka jela, da mislim kako ne možete pogriješiti, ako odaberete bilo koji.
Teška srca sam se u popodnevnim satima, kada su se prema njemu već kretale dugačke kolone turista, odvojila od ovog gradića. Ali barem znam, da je makar nakratko ova “snježna grudva” u srcu Mediterana bila samo moja.
“Potreban vam je cijeli život da istražite Grčku, ali vam je dovoljan samo jedan trenutak, da se u nju zaljubite.” Henry Miller
Za MODAMO.info piše: Iza Razija Mešević
Blog: http://darlingitswunderbar.com/bs/
Facebook: @darlingitswunderbar
Instagram: @darlingitswunderbar_blog
TEKST: Ada Ćeremida
Marie-Louise Sciò, žena iza Pellicano Hotels grupe, gradi novu mapu luksuzne Italije kroz hotele Il Pellicano, La Posta Vecchia, Mezzatorre i nove adrese La Suvera i La Badia.
Hotel Il Pellicano već decenijama ima status kultne italijanske adrese, ali priča Marie-Louise Sciò ne završava na toj čuvenoj terasi iznad Tirenskog mora.
Ona je odrasla unutar svijeta hotela, studirala arhitekturu i dizajn, a zatim porodično naslijeđe pretvorila u mnogo širu viziju savremenog luksuza.
Danas Pellicano Hotels nisu samo mjesta za odmor, već pažljivo režirane adrese u kojima se spajaju historija, dizajn, moda, more, umjetnost i osjećaj privatnog doma.
Hotel Il Pellicano je ona vrsta adrese koja ne mora mnogo objašnjavati svoj status. Smješten u Porto Ercoleu, na obali Toskane, ovaj hotel nosi atmosferu glamura koji ne pokušava izgledati novo, nego njegovano, filmski i bezvremenski.
Njegove terase, bazen, pogled na more i prepoznatljiva mediteranska estetika stvorili su vizuelni jezik koji se danas često kopira, ali rijetko dostiže.
Za porodicu Sciò, Il Pellicano nije bio samo poslovni projekat. Marie-Louisein otac Roberto Sciò kupio je hotel nakon što se u njega zaljubio kao gost, a ona je kasnije upravo tu adresu preuzela i usmjerila prema novoj generaciji putnika. Umjesto da promijeni njegov karakter, sačuvala je osjećaj mjesta koje izgleda kao da je uvijek bilo tu, samo sada govori i jezikom savremenog dizajna, mode i kulture.
Pellicano Hotels priča mnogo je šira od jednog kultnog hotela. La Posta Vecchia, smještena u Palo Lazialeu nedaleko od Rima, nekada je bila porodični dom, a danas djeluje kao morska palača u kojoj se luksuz ne mjeri veličinom, nego osjećajem da ste ušli u nečiju privatnu, historijsku rezidenciju.
Riječ je o adresi koja ima arhitekturu, umjetnine, more i onu tišinu koju je sve teže pronaći na popularnim italijanskim rutama.
Zatim je tu Mezzatorre Hotel & Thermal Spa na Ischiji, smješten u nekadašnjem tornju iznad vulkanske obale. To je potpuno drugačiji scenarij: termalni spa, dramatična litica, more i ostrvska energija koja djeluje opuštenije, ali i dalje vrlo precizno režirano. Zajedno, La Posta Vecchia i Mezzatorre pokazuju da Sciò ne gradi hotele po jednoj formuli, već svaku adresu tretira kao karakter za sebe.
Marie-Louise Sciò je studirala arhitekturu i dizajn na Rhode Island School of Design, što se jasno vidi u načinu na koji pristupa hotelima.
Kod nje hospitality nije samo usluga, već cjelokupan vizuelni i emotivni doživljaj: kako izgleda soba, kakav je pogled s terase, šta se nalazi u hotelskoj radnji, kakav je osjećaj večere, koje knjige stoje na stolu i zašto sve djeluje kao da nije slučajno.
Ona pripada maloj grupi savremenih hotelijera koji ne prodaju samo noćenje, nego cijeli svijet. Njen pristup je generacijski zanimljiv jer luksuz ne tumači kao hladnu perfekciju, nego kao kombinaciju intime, naslijeđa, estetike i diskretne nonšalancije. Pellicano Hotels zbog toga imaju posebnu publiku: putnike koji žele Italiju s karakterom, a ne samo još jedan lijep hotel s dobrim pogledom.
Među novim projektima Pellicano Hotels grupe posebno se izdvaja La Suvera, renesansno imanje u blizini Siene.
Već sama lokacija zvuči kao savršen nastavak Pellicano priče: toskanska brda, historijska arhitektura i dovoljno distance od klasičnih turističkih ruta da cijela ideja djeluje intimnije.
Ono što možemo očekivati nije hotel koji briše tragove prošlosti, već obnova koja staroj arhitekturi daje novu funkciju. Ako je suditi po dosadašnjem radu Marie-Louise Sciò, La Suvera bi mogla postati adresa za putnike koji žele Toskanu bez klišea: manje razglednica, više atmosfere, tekstura, umjetnosti, vrta, dobrog stola i osjećaja da ste negdje gdje se vrijeme kreće sporije.
Drugi veliki projekat je La Badia, drevna opatija u Umbriji najavljena kao nova Pellicano adresa. To je možda i najzanimljiviji smjer za grupu jer Umbrija već ima potpuno drugačiji ritam od obalne Toskane ili Ischije.
Manje je očigledna, tiša, zelenija i vezana za sporiji tip putovanja.
La Badia zato ima potencijal da postane hotel za one koji luksuz više ne traže u grandioznosti, nego u miru, arhitekturi i prostoru koji ima dubinu. Stara opatija, pejzaž Umbrije i Pellicano pristup dizajnu mogli bi donijeti jednu od najpoželjnijih novih adresa za putnike koji žele Italiju bez gužve, ali s jakim osjećajem mjesta.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
