TEKST: Ada Ćeremida
DATUM OBJAVE: 17.3.2026.
Ako volite interijere koji imaju karakter, priču i pomalo nepredvidiv šarm, ovaj stan u Sarajevu će vas osvojiti već na prvi pogled.
U novom izdanju Bonjour.zaviruje pokucali smo na vrata Andrei Aković, pozorišnoj i filmskoj glumici, koju mnogi ovih dana prepoznaju i iz mjuzikla Sarajevo, moje drago. Njen stan, baš kao i njen umjetnički izraz, djeluje spontano, razigrano i vrlo lično.
U prošlom izdanju zavirili smo u dom njene prijateljice i kolegice Nadine Mičić, a nakon što smo vidjeli i Andrein stan, postalo je jasno da njih dvije ne dijele samo pozorišnu scenu, nego i vrlo sličan osjećaj za prostor. Kada prođete kroz ovaj stan, lako je povezati da su bliske, oba interijera nose onu istu energiju spontanosti, slojevitosti i života.
Zajedno s Andreom prošetali smo prostorom koji je nastao u saradnji sa studiom SPATIUM i arhitekticom Nejrom Durmišević, razgovarali o dizajnerskim odlukama, malim detaljima koji mijenjaju atmosferu i predmetima koji prostoru daju emociju.
A već na prvi pogled jasno je jedno: ovo je stan koji ne igra po pravilima minimalizma.
Stan se otkriva postepeno, poput scenografije koja se mijenja iz kadra u kadar. Svaka prostorija ima vlastitu energiju, ali boje, materijali i detalji stvaraju osjećaj jedinstvene priče.
Dok prolazimo kroz dnevni boravak, kuhinju, hodnik i intimnije dijelove stana, Andrea nam otkriva male tajne prostora koji je podjednako dizajniran za svakodnevni život i inspiraciju.
Ako želite vidjeti kako ovaj stan izgleda u pokretu i čuti još detalja o njegovom nastanku, cijeli obilazak možete pogledati u videu na našem YouTube kanalu.
Emina Smaka, glavna urednica Bonjour.ba sa Andreom Aković, bh. glumicom
Prvi kadar stana, kako ga Andrea naziva, nalazi se upravo u hodniku.
Bijeli zidovi i plavi ugradbeni ormari stvaraju mirnu osnovu, ali pogled odmah odlazi prema plafonu. Tamo se nalazi šarena tapeta koja se proteže duž cijelog prostora i djeluje poput umjetničke instalacije.
„Htela sam da odmah poželi dobrodošlicu i da ljudi čim uđu shvate da su došli u jedan veseli stan.“ Tapeta, objašnjava Andrea, ima još jednu ulogu.
„Ona zapravo povezuje cijeli prostor bojama i daje mi slobodu da kasnije ubacim nove tonove.“
I zaista, hodnik djeluje kao uvod u priču koja se nastavlja kroz ostatak stana.
Dnevni boravak odmah otkriva karakter ovog interijera: svijetao, otvoren i slojevit. Veliki prozor propušta obilje prirodne svjetlosti koja naglašava toplinu drvenog poda i ugrađene biblioteke koja se proteže duž cijelog zida.
Ovaj element djeluje gotovo poput scenografije, kombinacija TV konzole, polica i skrivenog skladišnog prostora pretvara zid u vizuelni centar stana. Na policama se smjenjuju knjige, suveniri, fotografije i male umjetnine, stvarajući lični arhiv Andreinog života i interesovanja.
U prostoru se osjeti balans između reda i spontanosti, između dizajna i svakodnevnice.
Andrea nam otkriva i svoj omiljeni detalj: „Mislim da su to definitivno lusteri. Da, lusteri su zvijezda prostora.“
Veliki papirni lusteri iznad dnevnog boravka i trpezarije unose meko svjetlo i gotovo skulpturalni element koji cijeloj prostoriji daje poseban karakter.
Trpezarijski dio stana djeluje poput male galerije ideja. U centru prostora nalazi se sto sa skulpturalnom bazom u toploj koralnoj nijansi, čiji valoviti oblik odmah privlači pogled.
Ono što ovu zonu čini posebno zanimljivom jeste izbor stolica, nijedna nije ista. Kombinacija različitih modela, materijala i tonova stvara opuštenu, gotovo umjetničku kompoziciju.
Sto je povezan sa kuhinjskim poluotokom, rješenje koje u manjem prostoru istovremeno štedi mjesto i stvara prirodan tok kretanja.
Upravo ovdje stan pokazuje jednu od svojih ključnih kvaliteta: dizajn nije samo dekoracija, nego način da prostor bude funkcionalan i živ.
Kuhinja je jedna od najživopisnijih tačaka stana. Donji elementi u nježnoj plavoj nijansi stvaraju kontrast neutralnijim gornjim frontama i svijetloj radnoj ploči.
Otvorene police i male niše otkrivaju pažljivo birane detalje – šolje, boce, kuhinjske dodatke – koji prostoru daju osjećaj života i spontanosti.
Andrea nam priznaje da su odluke o bojama nastajale vrlo intuitivno.
„Vodila sam se osjećajem. Prva ideja je bila da kuhinja bude kombinacija žute, zelene i plave, ali smo shvatili da je bolje da se malo smiri. To nam je dalo slobodu da se poigramo bojama u ostatku stana.“
Centralna tačka kuhinje ipak je poluotok.
„Voljela bih da smo imali prostora za pravi otok, ali ovdje se zapravo najviše stvari dešava – tu se najčešće kuha i okuplja.“
Nakon živopisnog dnevnog dijela stana, spavaća soba djeluje poput tišeg kadra.
Dominantni element ovdje je veliko uzglavlje sa zaobljenim drvenim panelima koji stvaraju osjećaj topline i zaštite. Pastelna posteljina i mekane teksture dodatno pojačavaju atmosferu smirenosti.
Najveće iznenađenje skriva se iza vrata, veliki američki garderober koji zauzima cijeli zid. Ormari su diskretni, gotovo minimalistički, ali nude obilje prostora za odlaganje.
Ovaj dio stana pokazuje koliko je u Andreinom interijeru važan balans između izražajnog dizajna i funkcionalnog svakodnevnog života.
Kupatilo nastavlja priču o bojama, ali na suptilniji način. Roza komoda sa okruglim drvenim ručkama daje prostoru retro šarm, dok terrazzo zid iza umivaonika unosi teksturu i vizualnu dubinu.
Iznad komode nalazi se nepravilno ogledalo koje dodatno omekšava geometriju prostora.
Andrea potvrđuje da je upravo ta atmosfera bila cilj.
„Htjela sam da i kupatilo bude cozy kao i ostatak stana. Taj efekt smo najviše dobili kroz rasvjetu, imamo tri izvora svjetla i to daje baš lijepu atmosferu.“
Rezultat je kupatilo koje djeluje toplo i gotovo dnevno, a ne strogo funkcionalno.
Kao i svaki dobar interijer, Andrein stan skriva još mnogo malih priča koje nismo stigli ispričati u jednom obilasku.
Dok smo razgovarali o dizajnu, Andrea nam je otvorila i vrata svog garderobera, prostora u kojem njen modni stil postaje jednako zanimljiv kao i interijer koji je stvorila.
Zato ova priča dobija nastavak.
U sljedećim danima zavirit ćemo u Andrein ormar i zajedno s njom složiti outfit koji najbolje opisuje njen stil, onaj isti koji se osjeti i u svakom kutku njenog stana.
TEKST: Ada Ćeremida
Nova pekara Uno nije osmišljena samo kao mjesto na kojem se kupuju hljeb i peciva. Lejla nam kroz ovaj projekat pokazuje kako se toplina interijera može prenijeti u komercijalni prostor koji svakodnevno koristi veliki broj ljudi.
Na Bonjour.DESIGN-u Lejlin rad do sada smo najčešće upoznavali kroz interijere domova, prostore oblikovane prema navikama i karakteru njihovih vlasnika. Pekara Uno donosi drugačiji zadatak: kreirati prepoznatljivo mjesto koje mora istovremeno odgovoriti na brzinu usluge, prezentaciju proizvoda, svakodnevno održavanje i želju gostiju da ostanu nešto duže.
Inspiracija pariškim pekarama ovdje se prepoznaje u lukovima, profiliranim frontama i toploj, gotovo salonskoj atmosferi, ali prostor ne djeluje kao doslovna kopija nekog drugog grada.
S Lejlom smo razgovarali o njenom prelasku prema komercijalnim projektima, ideji od koje je započeo interijer pekare Uno i izazovu projektovanja prostora koji ne pripada jednoj osobi, nego postaje dio svakodnevnih rituala brojnih gostiju.
Na Bonjour.DESIGN-u do sada smo tvoj rad najčešće upoznavali kroz interijere domova. Šta te je privuklo projektovanju komercijalnih prostora i koliko se tvoj kreativni proces promijenio ulaskom u tu sferu?
Komercijalni prostori su mi posebno zanimljivi jer svaki od njih nosi potpuno drugačiju priču, namjenu i ciljnu grupu. Kod stambenih interijera prostor prvenstveno prilagođavamo životnim navikama jedne osobe ili porodice, dok kod komercijalnih prostora istovremeno razmišljamo o identitetu brenda, funkcionalnosti zaposlenih, kretanju kupaca i emociji koju želimo izazvati kod velikog broja ljudi.
Upravo me privukla ta kompleksnost, odnosno izazov da se estetika i funkcionalnost spoje u prostor koji nije samo lijep, nego i prepoznatljiv i poslovno uspješan. Komercijalni enterijer direktno utiče na način na koji posjetioci doživljavaju određeni brend, koliko se ugodno osjećaju u prostoru i da li će poželjeti ponovo doći.
Moj kreativni proces nije se suštinski promijenio, naučila sam kako razmišljati o više segmenata u jednom prostoru. Danas mnogo više razmišljam o cjelokupnom iskustvu korisnika: šta prvo primjećuje, kojim putem se kreće, gdje zastaje, koliko se dugo zadržava i kakav utisak nosi sa sobom nakon izlaska.
Šta ti je kod ovog prostora prvo privuklo pažnju i iz kojeg je detalja počela nastajati njegova konačna priča?
Od samog početka privukla me mogućnost da se klasična pekara transformiše u prostor koji nije samo mjesto kupovine, nego i mjesto susreta, predaha i svakodnevnog rituala. Prostor je bio dovoljno prostran da možemo jasno razdvojiti različite funkcije, a da one i dalje djeluju kao dio jedne cjeline.
Konačna priča počela je nastajati iz ideje savremene pariške pekare, ali i iz veoma jasne funkcionalne organizacije. Osmislili smo dva odvojena šanka. Prvi je pozicioniran uz ulaz i namijenjen brzoj kupovini hljeba i peciva, dok je drugi povezan sa zonom sjedenja i služi za posluživanje kafe i kolača.
Važan element koncepta postali su lukovi. U prostoru ih je ukupno šest i svi su izvedeni u jednakim dimenzijama. Njihovim pravilnim ritmom uspjeli smo uspostaviti simetriju i vizuelni red, što je jedan od glavnih razloga zbog kojih enterijer djeluje tako skladno, smireno i zaokruženo.
Iz tog arhitektonskog ritma dalje su se razvijale zaobljene forme namještaja, rasvjeta, odabir materijala i podna keramika, kojom smo dodatno naglasili različite funkcionalne zone.
Kakav je bio početni brief vlasnika i koliko se ideja mijenjala od prvog razgovora do realizacije?
Početni zahtjev bio je kreirati funkcionalnu pekaru koja će biti vizuelno drugačija od klasičnih prostora ove namjene i koja će se jasno izdvojiti na tržištu. Bilo je važno osigurati kvalitetnu prezentaciju proizvoda, jednostavno posluživanje, efikasno kretanje zaposlenih i ugodan prostor za goste.
Od početka smo znali da ne želimo kreirati prostor koji će funkcionisati isključivo kao mjesto brze kupovine. Željeli smo spojiti dvije različite navike korisnika: onu kada se ulazi samo po hljeb ili pecivo i onu kada se dolazi na kafu, kolač ili kratko druženje.
Osnovna ideja zadržala se od prvog razgovora do realizacije, ali se tokom procesa dodatno razvijala i usavršavala. Od početka smo razvili povjerenje koje je zaista bitno od strane investitora kako bi finalni izgled bio ono što je zamišljeno.
Određene odluke prilagođavale su se tehničkim mogućnostima prostora, načinu rada pekare i budžetu, ali su najvažnije karakteristike koncepta ostale nepromijenjene: dva funkcionalno odvojena šanka, šest simetrično raspoređenih lukova, namještaj izrađen po mjeri, topla atmosfera i pariški šarm interpretiran na savremen način.
Pekara je tradicionalno prostor brzog ulaska i izlaska, dok si ti ovdje kreirala atmosferu koja poziva na zadržavanje. Je li upravo ta promjena navike bila polazište projekta?
Jeste, ali nam nije bio cilj potpuno promijeniti osnovnu prirodu pekare. Željeli smo omogućiti oba načina korištenja prostora. Nekome je potrebna brza kupovina, dok neko drugi želi sjesti, popiti kafu, pojesti kolač ili napraviti kratku pauzu tokom dana. Brza kupovina i duže zadržavanje mogu se odvijati istovremeno, a da se tokovi kupaca međusobno ne ometaju.
Posebnu pažnju posvetili smo udobnosti, rasporedu sjedenja, rasvjeti i atmosferi, kako bi prostor zadržao efikasnost pekare, ali istovremeno ponudio osjećaj ugodnosti kakav češće povezujemo sa kafeima i bistroom.
Inspiraciju ste pronašli u pariškim pekarama. Koje njihove karakteristike si željela prenijeti, a šta si svjesno interpretirala na savremeniji i lokalnom kontekstu bliži način?
Kod pariških pekara posebno me privlači činjenica da one nisu samo prodajna mjesta, nego dio svakodnevne kulture i rituala. Često imaju toplinu, karakter i osjećaj autentičnosti, čak i kada su površinom veoma male. Željela sam prenijeti upravo taj osjećaj: da prostor ima dušu, da poziva na zadržavanje i da svaki detalj doprinosi cjelokupnom doživljaju.
Privukli su me i ritam, simetrija i pažljivo oblikovani arhitektonski elementi karakteristični za klasične evropske enterijere. U ovom projektu taj senzibilitet interpretirali smo kroz šest lukova jednakih dimenzija, izradu na frontama šankova, svijetlu paletu i podnu keramiku sa tamnim geometrijskim akcentima. 
Lukovi uspostavljaju vizuelni red i povezuju različite dijelove prostora u jednu skladnu cjelinu. Ipak, nismo željeli doslovno kopirati tradicionalnu francusku estetiku.
Klasične elemente spojili smo sa savremenim, zaobljenim namještajem, pročišćenim linijama i materijalima prilagođenim intenzivnoj svakodnevnoj upotrebi. Tako je nastao prostor koji nosi pariški senzibilitet, ali istovremeno djeluje svježe, savremeno i blisko lokalnom načinu života.
Namještaj ima zaobljene, gotovo skulpturalne forme. Je li dizajniran posebno za ovaj projekat i koliko ti je bilo važno da vizuelno bude prepoznatljiv, ali i dovoljno udoban za svakodnevnu upotrebu?
Svaki komad namještaja u ovom enterijeru, kako ugradbeni tako i komadni, dizajniran je i izrađen po mjeri upravo za ovaj prostor. Nismo željeli unositi gotove elemente koji bi se samo uklopili u enterijer, nego kreirati namještaj koji će biti njegov sastavni dio i nastaviti istu dizajnersku priču. Po mjeri su rađeni šankovi, stolovi, stolice, klupe, police i svi ugradbeni elementi.
Posebno bih izdvojila klupu dugu četiri metra, koja je također projektovana i izrađena posebno za ovaj enterijer. Zahvaljujući skrivenoj konstrukciji djeluje kao da lebdi iznad poda. Uprkos svojoj dužini, vizuelno ne opterećuje prostor, nego dodatno naglašava njegovu lakoću i prozračnost. Istovremeno omogućava veliki broj mjesta za sjedenje, što je bilo veoma važno za funkcionalnost.
Kod komercijalnih prostora uvijek je važno pronaći ravnotežu između izražajnog dizajna i stvarne upotrebljivosti. Zato smo mnogo pažnje posvetili proporcijama, visinama sjedenja, trajnosti materijala i jednostavnom održavanju. Željela sam da svaki komad izgleda posebno, ali da se korisnik prije svega osjeća ugodno dok ga koristi.
Rasvjetna tijela podsjećaju na lagano savijenu tkaninu i prostoru daju vrlo mekanu atmosferu. Kako si birala rasvjetu i na koji način ona mijenja doživljaj interijera tokom dana?
Rasvjeta je jedan od ključnih elemenata ovog projekta jer direktno utiče na atmosferu, ali i na prezentaciju proizvoda. Birala sam rasvjetna tijela koja svojim mekanim, organskim formama nastavljaju priču zaobljenog namještaja i lukova.
Veća visilica podsjećaju na lagano savijenu tkaninu i unose osjećaj nježnosti i lakoće. U kombinaciji sa diskretnim zlatnim detaljima i integrisanom rasvjetom unutar lukova stvaraju slojevito osvjetljenje, umjesto jednog dominantnog i izrazito funkcionalnog izvora svjetlosti.
Bilo je važno izbjeći hladno, isključivo prodajno osvjetljenje koje se često susreće u pekarama, a istovremeno osigurati dovoljno kvalitetne svjetlosti za rad zaposlenih i prezentaciju hrane.
Koji su materijali bili ključni za stvaranje osjećaja topline i bezvremenosti, naročito u prostoru koji mora podnijeti intenzivnu svakodnevnu upotrebu?
Materijale smo birali tako da prostor djeluje nježno, toplo i elegantno, ali da istovremeno može podnijeti intenzivnu svakodnevnu upotrebu. Dominiraju svijetle površine, tonovi drveta, teksture koje podsjećaju na prirodni kamen te detalji u zelenim, puderastim i zlatnim tonovima.
Posebno bih izdvojila podnu keramiku, koja ovdje nema samo praktičnu nego i veoma važnu vizuelnu funkciju. Kombinovanjem različitih vrsta keramike kreirali smo jasno odvojene zone unutar otvorenog prostora.
Svjetlija keramika sa tamnim geometrijskim akcentima naglašava centralnu zonu sjedenja i prostor uz šankove, dok keramika u tonu drveta unosi toplinu u rubne dijelove i dodatno usmjerava kretanje kroz enterijer. Na taj način zoniranje nije postignuto pregradnim zidovima, nego promjenom materijala poda.
Prostor je ostao otvoren i prozračan, ali su njegove funkcije jasno čitljive. Sklad dodatno naglašava ritam šest lukova jednakih dimenzija, koji povezuje različite materijale i zone u jednu cjelinu.
Kod komercijalnog prostora materijal se ne bira samo prema izgledu. Važno je kako reaguje na udarce, često čišćenje i veliki broj korisnika. Zato su sve površine odabrane tako da zadrže željeni estetski karakter, ali i dugoročno odgovore zahtjevima svakodnevne upotrebe.
Kod pekare estetika mora funkcionirati zajedno s izlaganjem proizvoda, redovima kupaca, posluživanjem i održavanjem prostora. Koji je funkcionalni izazov zahtijevao najviše promišljanja?
Najviše promišljanja zahtijevala je organizacija različitih tokova kupaca. Pekara mora funkcionisati brzo i efikasno za ljude koji ulaze samo po hljeb ili pecivo, ali smo istovremeno željeli kreirati ugodan prostor za goste koji dolaze na kafu, kolač ili doručak.
Rješenje smo pronašli u organizaciji dva odvojena šanka. Šank uz ulaz namijenjen je brzoj kupovini hljeba i peciva, čime smo skratili put kupca i spriječili stvaranje nepotrebnih gužvi u ostatku prostora. Drugi šank služi za pripremu i posluživanje kafe, kolača i gostiju u zoni sjedenja.
Jednako je bilo važno omogućiti zaposlenima nesmetan rad, dovoljno prostora za odlaganje, jednostavan pristup opremi i logičnu povezanost svih radnih zona.
Kod ovakvog projekta funkcionalnost je uspješna upravo onda kada je posjetilac ne mora svjesno analizirati. Jednostavno osjeti gdje treba stati, kojim putem se kretati i kojem šanku se obratiti.
Nakon iskustva s ovim i drugim komercijalnim prostorima, šta si naučila o dizajnu mjesta koja ne pripadaju jednoj osobi, nego svakodnevno postaju dio rituala velikog broja ljudi?
Naučila sam da komercijalni prostor mora biti dovoljno karakteran da ostane u sjećanju, ali i dovoljno intuitivan da se u njemu svako osjeća ugodno. Takvi enterijeri ne pripadaju jednoj osobi i zato moraju odgovoriti na različite potrebe, navike i očekivanja.
Dobar komercijalni dizajn ne završava se atraktivnom fotografijom. Njegova prava vrijednost vidi se u svakodnevnom životu prostora: u tome kako ljudi ulaze, gdje zastaju, kako se kreću, koliko se rado zadržavaju i da li se ponovo vraćaju.
Ovaj projekat dodatno mi je pokazao koliko namještaj kreiran po mjeri može uticati na identitet prostora. Kada su svaki šank, sto, stolica, klupa i ugradbeni element osmišljeni kao dio iste priče, prostor postaje autentičan i teško zamjenjiv nekim drugim.
Upravo je to ono što mi je najzanimljivije kod komercijalnih enterijera: mogućnost da kroz dizajn kreiramo mjesto koje vremenom postaje dio nečijeg dana, navike i uspomene.
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!
