Danas je Svjetski dan poezije. Poezije kao jednog od najsofisticiranijih književnih izraza koji je uvijek bio u službi artikulacije svijesti, sjećanja i identiteta.
Danas je slavimo na drugačiji način: kroz vizuru bh. pjesnikinja današnjice. Kroz historiju, žene su se služile poezijom kao načinom otpora, samospoznaje, ali i proklamacije svojih unutrašnjih svjetova, često marginaliziranih u dominirajućim književnim narativima. Žensko pisanje, koje se provlači kroz sve smjerove književnosti, često je nosilo sa sobom specifične karakteristike. Iako pjesnikinje nisu bile uvijek središnje pozicionirane u književnom kanonu, njihova poezija ostaje ne samo estetski duboka, nego i značajna u smislu postrojavanja unutrašnjeg iskustva do transgresije rodnih normi.
U tom kontekstu, danas želimo izdvojiti tri pjesnikinje iz Bosne i Hercegovine čiju poeziju morate doživjeti: Ferida Duraković, Adisa Bašić i Selma Asotić.
Zašto Ferida Duraković?
Ferida Duraković je pjesnikinja koja koristi dubinu lirskog izraza majstorski balansirajući između lične introspekcije i univerzalnih pitanja. Njezina poezija, duboko ukorijenjena u tradiciji bh. književnosti, ne izostavlja ni elemente apstraktne filozofije, proklamirajući visoke ideale samospoznaje. Duraković piše o ženi kao posmatraču, ali i kao subjektnom tvorcu svojih realnosti, istražujući granice između subjekta i objekta, između prošlih, sadašnjih i budućih identiteta.
Ona se poistovjećuje sa ženom kao osobom koja se bori s normama patrijarhalnog društva što čini njenu poeziju i aktivističkom, dok istovremeno nosi estetski pečat lirskih izraza.
Ferida Duraković - "Selidba iz lijepog kraja gdje umiru ruže"
Ruža je vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.
Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka
u uglu gluhe sobe.
Tepisi i glomazne prašnjave stvari
napustili su kuću
noseći u sebi život, zagušljiv i dug,
i ljubav,
zagušljiva i duga,
ispadala je iz starih pisama i knjiga
na vrelu cestu.
Ostala je prazna kuća,
prazna i bijela,
kao da nikad u njoj
nije bilo nikoga.
Samo je ruža vrisnula, u snu, umirući,
i iz tog vriska rodio se julski dan.
(Iz zbirke "Poezija ljeta")
Zašto Adisa Bašić?
Adisa Bašić je pjesnikinja čiji minimalizam ne znači pojednostavljenje, nego, naprotiv, duboko sažimanje emocionalnih i političkih slojeva. U njenim pjesmama svaka riječ postaje dvostruka, trostruka... Riječ nije samo zvučna, nije tu da bi ispunila prostor, ona je teška, nabijena značenjem i često donosi bol, ali također i oslobođenje. Ona govori o intimnim i osobnim traumama, ali također i o političkim i kulturnim traumama društva. Ne plaši se svakodnevnih pa čak i neugodnih tema, koje često ostaju izvan svijesti književnosti.
Adisa Bašić - "Šta smo iz njihovih pjesama naučili o velikim pjesnikinjama i pjesnicima"
oni:
zaneseni nad smislom travke
masline i vasione izvode jezičke bravure
vole čistotu i uzvišenost
hrabro zagledani u duboke vrtloge
svog tajnovitog pupka
u njemu vide prapočelo
zanimaju ih samo
najdelikatnije teme –
njihova ljubav i njihova smrt
pretvorene u opšte principe
jedan o drugom kažu
velika poema velika poezija veliki pjesnik
ne laćaju se pera
ako se njime
ne penje direktno u vječnost
one:
pak iznad svega
vole upitnike
smiju se drugima i sebi
govore o toplom mlazu mokraće pod tušem
o lutkama ispečenim u požaru
o ležanju na ginekološkom stolu
smisao ne traže nego nalaze –
zapinju o njega čim gdje kroče
idući za kakvim običnim poslom –
uhvatiti pobjeglu kokoš
zaraditi za kiselo vino i hljeb;
vječito savladavaju istu vještinu –
kako da ne umru od sopstvene ruke
(te nježne ruke kojom pišu
i kojom u vrelom ljetnom danu
odsutno rastjeruju muhe)
(iz zbirke “Košćela”)
Zašto Selma Asotić?
Selma Asotić je jedna od najznačajnijih pjesnikinja savremene bh. književnosti. Njena poezija je duboko emocionalna, intelektualno zahtjevna i često se oslanja na kompleksne intertekstualne odnose što joj daje višestruki sloj značenja. Njene pjesme nisu samo lična meditacija, već se iz njih čita jasno poznavanje književne kritike, tradicija i historije. To je poezija koja u sebi nosi elemente tragike, ironije pa i humora, ali nikada nije površna ili trivijalna.
Selma Asotić - "Nana"
Sanjam je kako ulazi
u vlastitu kuću kroz razbijen prozor
na leđima joj šumski požar
spušta ga nasred sobe
pored miraza stisnute vilice
i predskazanja
četiri puta je žičani ofinger
njenu utrobu izrešetao
otkucajima, četiri puta je saznala
sve što u životu treba da zna
nasred sobe gori
šumski požar, od čela joj
pravi plamenorez.
Sanjam je
kako ulazi u vlastitu kuću
koz razbijen prozor, na leđima joj
vjerlomostvo
kad u ramazan zacvili glad u kolijevkama
ona u lonac iscijedi sol
vlastitih bjeonjača, čuje
učena muška usta
kako preživaju priče
o Iblisu u ženi
priperci duž njene kičme
kriju sjemena vreline, duboko u njoj
jedno znanje zahvata dim.
Sanjam je kako ulazi u vlastitu kuću
kroz razbijen prozor, na leđima joj stoto
božje ime
sanjam je
kako me gleda,
gleda me dugo, čelo joj preorano zgarište.
u ruke mi predaje miraz iskri.
Gleda me. Zovem je hak.
Zovem je nur.
Svaka od njih na svoj način preispituje norme, ruši granice i postavlja nova pitanja. Kroz njihove stihove, postajete svjesni snage ženskog pisma.
Ove pjesnikinje su čuvari narativa o identitetima, pričama koje su prečesto zanemarene. Njihova poezija nastavlja biti glas koji prkosi tišini i nudi osnažujući izraz postojanja.
* * *
Naslovna fotografija: @claramuniz
