TEKST: Bonjour.ba
DATUM OBJAVE: 22.1.2021.
S brendom Bashka upoznali smo se tijekom privatne večere Belme Tvico Stambol u Sarajevu gdje smo kušali neodoljivo kremasti čokoladni desert pripremljen upravo od artisan čokolade nastale u ovoj maloj, ali posebnoj čokoladnoj manifakturi.
Pažljivo kreirana poslastica koja je donijela neodoljiv miks slatkoće i gorčine kakao zrna osvojila nas je prvu i ubrzo smo željeli saznati više o Bashka brendu.

Bashka je zapravo obiteljska priča koja se razvila iz ljubavi prema ručno rađenim čokoladama i aromama koje pokazuju svu ljepotu kakao zrna. Merjem Hamzić se zajedno sa suprugom Tarikom Hamzić educirala diljem Europe o pripremi čokolade, bili su dio i belgijske akademije za chocolatiere, a danas kreiraju slastice koje nose #MadeinBiH etiketu, a kušaju ju i vole dame i muškarci diljem Europe. Više detalja otkrila nam je Merjem kroz intervju koji donosimo u nastavku.
***
Kako ste se odlučili pokrenuti vlastitu čokoladnu manufakturu i tko čini vaš tim?
Bashka je mali porodični obrt iz Sarajeva, preciznije iz Starog Grada, čiji tim zvanično čini jedna osoba. Veliku podršku mi pruža moj suprug Tarik i naša dvogodišnja kćerka Rania kao dežurni degustator. :) I suprug, a i ja smo krenuli dosta rano sa karijerama i poprilično dobrim korporativnim poslovima, ali je uvijek postojala želja da ipak imamo nešto naše. Naša avantura sa čokoladom je krenula baš tako. Često ste čuli da svaka osoba treba raditi ono što voli. E u toj jednostavnoj rečenici je zapravo i najveći izazov. Šta je to što volimo, a možemo se tome posvetiti i biti kontinuirano izazvani i nanovo zaljubljeni u to što radimo?

Suprug je poznat u društvu da voli craft čokoladu pa je nerijetko od prijatelja znao dobivati čokolade sa njihovih neobičnih putovanja, poput Islanda, Vietnama, Ekvadora i sl., tako da je u moru ideja prevagnula ova da bolje upoznamo svijet čokolade i da pokušamo napraviti naše malo čokoladno carstvo. Ono što je zanimljivo u našoj priči jeste da nijedno od nas nije znalo kako izgleda plod kakaovca, kakao zrno, gdje raste i kako se od istog dobije čokolada. Međutim, znali smo uživati u dobroj čokoladi i tako smo jednog dana došli do ideje da bi zaista bilo zanimljivo napraviti artisan, ručno rađenu čokoladu iz Sarajeva, a koja može sa obrazom stati na crtu i takmičiti se sa najboljim svjetskim čokoladama, poput onih od majstora iz Belgije i Francuske. Oboje volimo ulaziti u detalj čime god da se bavimo, pa je i ovaj put bilo tako. Krenuli su mjeseci istraživanja literature, posjete najvećim svjetskim sajmovima, razrada ideja, a na kraju i obuka u belgijskoj akademiji za chocolatiere. Nakon obilaska velikog broja evropskih majstora, ciklus istraživanja smo zatvorili posjetom plantaži kakaa u dalekoj Indoneziji. Kroz cijeli ovaj period smo imali veliku podršku naše porodice i prijatelja koji su uvijek bili prvi u redu da isprobaju naše čokoladne poduhvate.


Tarik i Merjem
Kako teče sam proces izrade čokolada?
Ono što je važno znati u svijetu čokolade jeste da postoje Chocolate makers i Chocolatiers. Chocolate makers su oni koji putem posebne opreme za pečenje, mljevenje, čišćenje i temperiranje prave čokoladu ‘from bean to bar’, tj. od kakao zrna do čokolade. Chocolatieri, s druge strane, su oni koji koriste čokoladnu smjesu kao sirovinu, istu prerađuju, temperiraju i prave različite okuse i vrste čokoladnih slastica. Bashka je u ovoj drugoj grupi.

Jedan od ključnih procesa koji utiče na to kakav će biti miris, tekstura, izgled i kvalitet čokolade jeste proces temperiranja.

Čokolada se grije do određene temperature, pa se hladi do temperature kada je ista spremna za izlijevanje u kalupe. Sve vrijeme je jako bitno voditi računa da su vlaga i temperatura u radionici na dozvoljenom nivou. Kalupi i alat, također, moraju biti odgovarajuće temperature, jer čokolada ne trpi “šokove”. Ukoliko je čokolada izložena promjenama temperature, nerijetko se može dogoditi da se pojave bijele mrlje.
3 karakteristike koje vaš brend čine posebnim?
Ovo nam omogućava da budemo inovativni sa recepturama koje u nekim situacijama možemo prilagoditi i željama drugih čokoladnih hedonista.
Ukratko, sve čokolade na jednu stranu, a baška Bashka. :)

Koji su sve okusi dostupni i koji su ukrali najviše simpatija?
U Bashka paleti čokolada možete pronaći 4 vrste čokolada koje postoje, a to su: tamna, bijela, mliječna i Ruby ružičasta koja je nedavno predstavljena u svijetu kao četvrta vrsta čokolade. Ovo je osnovna podjela čokolada koja je većini poznata. Kod nas možete isprobati i različite vrste single origin čokolada koje su specifične po tome što nastaju od jedne vrste kakao zrna koje se uzgaja na specifičnom području i kao takvo daje čokoladi specifičan ukus. Tako se zna desiti da probate četiri vrste čokolada sa kakao udjelom između 60% i 80%, a da imaju potpuno različitu paletu i dubinu okusa.

Ono što je bitno napomenuti jeste da Bashka čokolade sadrže isključivo kakao puter u svojim čokoladama bez učešća drugih masnoća. Mnoge čokolade umjesto kakao putera sadrže druge biljne masnoće i to je ono što pravi razliku između prave čokolade i drugih koje sadrže velike količine šećera.
Gdje pronalazite inspiraciju za nove recepture?
Inspiracija za recepte je prisutna svuda oko nas. Zavisno od raspoloženja, sezone i rezultata degustacije kreiramo kolekcije proizvoda. Trenutno kao dodatke koristimo komadiće kakao zrna, liofilizirano voće, začine, jestive latice cvijeća, blanširane kalifornijske bademe, iranske pistacije, meksički orah - pekan, tucanu kahvu… Na ovaj način se trudimo da ponudimo nove okuse koji će pronaći svoj put do svačijeg nepca.
Kako pravilno skladištiti handmade čokoladu?
Idealno bi bilo da je čuvate na tamnom mjestu, gdje je temperatura između 18 i 20 stepeni C. Prednost je ukoliko ambalaža čokolade ima mogućnost da se nakon otvaranja opet zatvori, jer ćete na taj način sačuvati aromu i svježinu. Važno je reći da se čokolada ne bi trebala držati u frižideru.
Gdje možemo kupiti vaše slastice?
Trenutno radimo isključivo po narudžbi i direktno za veće kupce. Proizvodi će uskoro biti i u maloprodaji kod pažljivo odabranih partnera koji dijele tu ‘posebnost’ i posvećenost detalju kao i Bashka.
Dodajte Bonjour u omiljene izvore na Googleu
Označite nas kao omiljeni izvor i naši će se članci češće pojavljivati među vašim vijestima na Google pretrazi.
TEKST: Lamija Muratagić
Mario Mandarić i Nikola Stojaković spojili su svoje autorske kuhinje na jednoj večeri u sarajevskom Amberu, uz vina Ateljea Šapat. Ada i ja vratile smo se za njihov sto, ovog puta s nešto više pitanja i ponekim iznenađujuće jednostavnim odgovorom.
Kada smo Maria Mandarića i Nikolu Stojakovića pitale šta je na večerašnjem meniju nastalo upravo zato što su radili zajedno, odgovor je bio kratak.
Ništa.
Za večeru koju pripremaju dvojica chefova s Michelin iskustvom očekivala sam barem malo kreativnog pregovaranja. Možda i pokoju raspravu oko menija. Ispostavilo se da je njima za cijeli meni trebalo manje dogovaranja nego meni da odlučim koja pitanja da im postavim.
Taj detalj je bio sjajan uvod u ono što smo Ada i ja te večeri doživjele u Amberu.

Samo osam dana ranije sjedile smo za istim stolom, isprobavale novi jesenski tasting meni i kasnije raspravljale o klepama, mliječnim redukcijama, neobičnim koktelima i Portobellu. Sada smo se vratile zbog posebne večere na kojoj je Mario, chef Ambera i nekadašnji chef zagrebačkog Noela, ugostio Nikolu Stojakovića, čovjeka iza kuhinje restorana Fleur de Sel u Novom Slankamenu, nagrađenog Michelinovom zvjezdicom.
Na meniju smo prepoznale nekoliko jela iz prethodne posjete. Moglo je biti malo déjà vua, ali zapravo smo im se ponovo obradovale. Ponovljeno gradivo, i dalje čista petica.
Ovog puta nekim poznatim okusima pridružila se Nikolina kuhinja, a svaki slijed pratilo je vino iz Ateljea Šapat.
I tako smo krenule.

Mario je prije otprilike godinu dana posjetio Nikolin Fleur de Sel sa suprugom i kćerkom. Nikola nam je ispričao da su tada imali priliku upoznati se kroz njegovu kuhinju, a kasnije je stigao poziv za Sarajevo.
Kada je došlo vrijeme da slože meni, svaki je predložio svoja jela. Uskladili su ih s vinima, malo promijenili redoslijed sljedova i završili dogovor.
Tri poruke, prema Nikolinoj procjeni.
Razlike između njihovih stilova bile su očigledne. Mario Nikolino kuhanje opisuje kroz snažne umake, intenzivne okuse i klasične francuske tehnike. Za sebe kaže da kuha nešto laganije. Nikola je, govoreći o Mariovoj tartaleti s tartarom od gljiva, odmah počeo nabrajati ono što je u njoj prepoznao: odnos kiselosti i slatkoće, teksturu gljiva, hrskavost tijesta.
Posebno mi se dopalo koliko precizno govore jedan o drugome. Kada Nikola hvali Mariovo jelo, zna tačno šta mu se sviđa. Kada Mario govori o Nikolinom kuhanju, odmah prepoznaje njegov rukopis.
Nije mala stvar imati vlastiti stil koji kolega može prepoznati i bez potpisa na meniju.
Tokom večeri obojica su prilazili gostima, razgovarali, pratili posluživanje. Timovi Ambera i Šapata radili su zajedno, a posebno je bilo zanimljivo posmatrati Nikolu i njegov tim kako uživo završavaju posljednje jelo, juneći pithivier.

Volimo zamišljati chefa kao jedinog autora onoga što stigne na sto. Onda gledate završno serviranje jednog slijeda i shvatite koliko ruku učestvuje u toj naizgled jednostavnoj radnji. Nečije ime ostaje na jelovniku, ali dobar servis nije nužno solo nastup.
S hranom uglavnom nemam mnogo pravila. Znatiželja mi je češće jača strana od izbirljivosti, mada presovana teleća glava i goveđi jezik teško da bi se našli u mojoj narudžbi da sam sama birala.
Na degustacijskom meniju nemate taj luksuz, ili ga barem svjesno prepuštate nekome drugom.
Tako su se pred nama našli Nikolina presovana teleća glava i riječni rakovi s kremom od komorača, uz Mariovu tartaletu, japrak s raguom od teleće džigerice i srca te goveđi jezik s kinojom i punjenom datulom. Za kraj je stigao Nikolin juneći pithivier.

Okusi su bili puni i intenzivni, a prelazak s jednog autorskog pristupa na drugi nije prolazio nezapaženo.
Kod ovakvih večera zanimljivo mi je koliko se vlastiti odnos prema hrani mijenja čim prestanete sami sastavljati narudžbu. Namirnica koju biste možda zaobišli na jelovniku odjednom je pred vama, pripremljena onako kako ju je zamislio neko ko s njom radi godinama.
Ne moram poželjeti da kod kuće pripremam teleću glavu da bih razumjela zašto je neko odlučio staviti je na svoj meni. Sasvim mi odgovara da taj dio posla prepustim Nikoli.
Uz svaki slijed dolazilo je i drugo vino iz Ateljea Šapat, od pjenušavog Trofeja 2023 i Grašca 2025, preko Sauvignona Blanca i Chardonnaya iz linije Atila, do Atila Plavog, Nera Merlota i Caberneta Atila.
Ono što je uparivanja učinilo zanimljivijim bila su objašnjenja tima Šapata. Uz svaku čašu dobile smo kontekst o vinu i razlog zbog kojeg se našlo upravo uz to jelo.
Postoji velika razlika između toga da vam neko natoči vino i da vam objasni šta biste mogli primijetiti kada ga probate uz hranu. A kada su objašnjenja dovoljno razumljiva da ih možete pratiti bez malog rječnika vinskih termina, utoliko bolje.
Michelinova zvjezdica prilično je moćna stvar. Dovoljno je spomenuti je uz ime restorana i razgovor vrlo brzo počne uključivati standarde, preciznost, očekivanja i gotovo vojničku disciplinu.
Zato nas je zanimalo koliko ta vrsta priznanja može ograničiti kreativnu slobodu.
„Michelinova zvjezdica je nagrada za rad koji ti radiš, za koji ti smatraš da je dobar. To ne bi trebala biti nekakva vodilja kako ćeš ti kuhati.“
Nikola je bio jednako jasan.
„Ti ako dobro kuvaš i dobro sklapaš ukuse, Michelinova zvezdica će doći svakako.“
Michelin je u njihovim odgovorima zauzimao mjesto priznanja koje dolazi nakon rada. Nisu govorili o kuhanju kao pokušaju da ispune nečiju unaprijed zadanu sliku savršenog tanjira.
Naravno, jednostavno je to reći nakon godina profesionalnog iskustva. Ali možda je baš zato vrijedilo čuti.
A onda smo ih pitale za neko gastronomsko mišljenje s kojim se drugi možda ne bi složili.
Mario:
„Da je gost uvijek u pravu. Jer nije.“

Nikolu smo zatim pitale koji mu kompliment gosta najviše znači.
“Da se vrati.”
Ispričao nam je kako u restoranima koje vodi postoje jela koja su gosti toliko prihvatili da ih više gotovo i ne smiju mijenjati.
Zadržavanje tih jela na meniju možda je i najkonkretniji odgovor na pitanje kako izgleda dugoročan odnos između chefa i njegovih gostiju. Neka jela jednostavno prerastu početnu ideju autora i postanu razlog zbog kojeg ljudi ponovo rezervišu sto.


Razgovor je u međuvremenu stigao i do nešto prizemnijih tema. Recimo, šta dvojica profesionalnih chefova kuhaju kada im se ne kuha?
Nikola je odabrao pastu aglio, olio e peperoncino.
Mario je odgovorio:
„Ništa. Naručim.“ :)
Ada i ja nastavile smo večer tamo gdje smo završile i prethodnu posjetu Amberu, u Sans Cesseu.
Ada ima posebnu slabost prema viskiju i koktelima na njegovoj bazi, pa je ostala pri Platinum Old Fashionedu, a ja sam završila s Boulevardierom. Kao neko ko u koktel-karti gotovo instinktivno traži Negroni ili nešto iz njegove porodice, teško da sam ikoga iznenadila izborom. Sebe najmanje.
Iza nas je ostala još jedna lijepa večer u Amberu. Ponovo smo uživale u poznatim Mariovim jelima, upoznale Nikolin kulinarski rukopis i kroz vina Šapat otkrile još jednu dimenziju cijelog menija. Jednako su nam zanimljivi bili razgovori između sljedova, međusobno poštovanje dvojice chefova i način na koji su funkcionirali sa svojim timovima. Ovog puta imale smo podjednako mnogo toga za reći o hrani i o ljudima koji stoje iza nje.

A nakon svih novih okusa i ponekog izlaska iz vlastitih gastronomskih navika, za posljednju narudžbu obje smo se vratile prilično poznatim izborima.





Pogledajte najnovije teme na Bonjour.ba
Foto: Bonjour.ba
Prvi otkrijte najnovije trendove, ekskluzivne vijesti, najbolje shopping preporuke i pogled u backstage priče!